Ne znam cijeli tekst, samo svoju rolu, svaka izvedba bude drukčija, uvijek bude promjena, ovisno o tome gdje se igra naša predstava, jedino mi jasno da iza kraja, kada spusti se zavjesa ova priča više neće imati smisla, svejedno je hoće li biti aplauza ili će biti izviždana, ali dok traje jako me zabavlja, i moja uloga mi legla, draga mi iako sam u ovoj velikoj predstavi tek epizoda, u većini scena samo statista, tek nekoliko rečenica, no u svojoj sam životnoj priči glavna uloga, svijet i meni pozornica, tu mi se sve događa evo i sada, a već bilo nekoliko činova, u svakom nekoliko različitih slika, bilo je plesa pjevanja smijeha suza bilo pucanja gadnih sukoba razilaženja mirenja, sve sam to već prošao, ali još ne znam kakav će me zadesiti rasplet, jedino sam načuo da na kraju slijedi smrt glavnog junaka, u tamu će nestati i sve oko njega, takva je svaka drama ali ne znam hoće li u tome na kraju biti neka moja radost ili tuga, mnogo je složena svaka životna priča jako se zapetlja i do kraja bude neizvjesna iako je svaka drugoj slična ali i svaka opet jedinstvena, sve zavisi od pisca i direktora teatra, na meni je da svoju rolu do kraja nosim, najbolje što umijem da je iznesem i kad zavjesa padne da se od pretjerana uzbuđenja više ne tresem nego da se naklonim publici, skinem šminku, periku i odjeću, pa u bifeu pridružim se slavlju, nazdravim prvaku, pohvalim sviju, napravismo dobro ovu predstavu ostavit ćemo iza sebe trajnu uspomenu, možda neka dobra duša o tome sastavi i pohvalnu kritiku pa je jednom objavi, a doda i sliku, zajedničku, o jednoj igri i našem svijetu koji ode u tišinu
Unutarnji monolog epizodiste, prije epiloga
Ne znam cijeli tekst, samo svoju rolu, svaka izvedba bude drukčija, uvijek bude promjena, ovisno o tome gdje se igra naša predstava, jedino mi jasno da iza kraja, kada spusti se zavjesa ova priča više neće imati smisla, svejedno je hoće li biti aplauza ili će biti izviždana, ali dok traje jako me zabavlja, i moja uloga mi legla, draga mi iako sam u ovoj velikoj predstavi tek epizoda, u većini scena samo statista, tek nekoliko rečenica, no u svojoj sam životnoj priči glavna uloga, svijet i meni pozornica, tu mi se sve događa evo i sada, a već bilo nekoliko činova, u svakom nekoliko različitih slika, bilo je plesa pjevanja smijeha suza bilo pucanja gadnih sukoba razilaženja mirenja, sve sam to već prošao, ali još ne znam kakav će me zadesiti rasplet, jedino sam načuo da na kraju slijedi smrt glavnog junaka, u tamu će nestati i sve oko njega, takva je svaka drama ali ne znam hoće li u tome na kraju biti neka moja radost ili tuga, mnogo je složena svaka životna priča jako se zapetlja i do kraja bude neizvjesna iako je svaka drugoj slična ali i svaka opet jedinstvena, sve zavisi od pisca i direktora teatra, na meni je da svoju rolu do kraja nosim, najbolje što umijem da je iznesem i kad zavjesa padne da se od pretjerana uzbuđenja više ne tresem nego da se naklonim publici, skinem šminku, periku i odjeću, pa u bifeu pridružim se slavlju, nazdravim prvaku, pohvalim sviju, napravismo dobro ovu predstavu ostavit ćemo iza sebe trajnu uspomenu, možda neka dobra duša o tome sastavi i pohvalnu kritiku pa je jednom objavi, a doda i sliku, zajedničku, o jednoj igri i našem svijetu koji ode u tišinu