Sa sjeverne na južnu polutku, prvi put u toliko letova, iz evropske jeseni u južnoameričko proljeće 2022. Tragovima pisanog, čitanog i prevođenog, davnim očevim tragom, tragom Brucea Chatwina koji je baš u mjesecu moga rođenja krenuo u Patagoniju, odlazak na Cortázarovu „ovu stranu“, u mladi svijet kojim bruji drevnost. Tamo gdje se ne ratuje, što ne znači da neće, iako će to tamo biti manje vjerojatno. Prema južnom kraju naseljenog svijeta, prema kraju, dakle još jednom početku.
Smještam se u srcu grada, nadomak slavne Plaza de Mayo i nešto dalje od ureda u zgradi iznutra obloženoj mramorom u koji odlazim po rođakovoj preporuci. Puko mijenjanje dolara u pesose po povoljnijem tečaju, jednom od desetak tečajeva, pretvara se u ceremonijal, razgovor o ekonomskim, kulturnim i jezičnim pitanjima, uz jaku kavu koja me razbistruje nakon ukupno petnaest sati leta kroz beskonačnu noć nad malom zapadnom Evropom i velikim oceanom i onda još gotovo dva sata vožnje drndavim autobusom do centra Buenos Airesa, kroz musava predgrađa – dva do osam katova betona, uz nešto malo zelenila – koja u nekom trenu gotovo bez prijelaza odmjenjuju rafinirane središnje četvrti. Vozač se na tom putu izljubio i veselo popričao s otprilike svakim trećim putnikom koji mu je ušao u šklopociju. Privikavam uho na argentinsku varijantu španjolskog. Gledam voštanu figuru Julija Cortázara kroz staklo u uglu kavane London City. Pred Juliom su na stoliću šalica s kavom i kositrena pepeljara, u lijevoj ruci cigara, a desnu ruku položio je na knjigu ili teku u kožnom uvezu. Par blokova dalje ukazuje se još jedan čuveni lokal, Café Tortoni, pored kojega je i muzej tanga, ali ne da mi se čekati u podugačkom redu s turistima da bi me pripustili onamo. Dâ mi se, međutim, hodati do vjerojatno najljepše knjižare na svijetu (neka se sve ostale ne uvrijede i neka me netko opovrgne), velikog starog teatra Ateneo koji su prenamijenili i u parter, balkone i lože ubacili police s knjigama i pločama. Cortázarove pjesme doduše ne nalazim tamo, nego u antikvarijatu u kojem sam već s ulaza, vidjevši natpis Kafka, znao da ću ih naći: knjigu pod naslovom Salvo el crepúsculo (Osim sumraka), nazvanu tako po stihu iz Bashoovog haikua, jednog od posljednjih koje je majstor zapisao, otprilike: „Ovim putem / više ne prolazi nitko / osim sumraka.“ Prepjev Vladimira Devidéa nudi drugi smisao: „O, ovom stazom / za jesenjeg sumraka / nitko ne ide.“ I taj je, mislim, bolje pogođen. Onaj koji citira Cortázar preveli su na španjolski Octavio Paz i stanoviti njegov japanski kolega po diplomatskoj liniji. I eto nevolje: Paz – pretpostavljam da je to bio on – nije izdržao da ne oneobiči pjesmu tako što će personalizirati sumrak, što je posve strano duhu haikua, tj. zena, i uostalom Bashoovoj poeziji. Ne: jesenji je sumrak, i nitko ovim putem ne ide. I gotovo. Kono michi ya / yuku hito mashi ni / aki no kure. Oko tih stihova, usprkos mraku koji pada, ostaje bjelina, kao oko malog ždrala ili raka na velikom, naoko praznom svitku, kao uvijek u uspjelom haiku. Pazov prijevod popunjava cijelo platno i ne dopušta sudjelovanje ni drugo tumačenje. Za razliku od iskonski jednostavne i otvorene Bashoove pjesme, on je zatvoren, tu više ništa ne može ući, tu više nitko ne može i ne smije zastati i zadubiti se, nema za to prostora.
Kako god bilo, u Cortázarovoj knjizi ima i ova pjesma, u pokušaju prepjeva:
Nocturno
Imam ove noći crne ruke, oznojeno srce kao nakon borbe do zaborava sa stonogama od dima. Sve je ostalo tamo, boce, brod, ne znam jesu li me voljeli i jesu li se nadali vidjeti me. U novinama bačenim na krevet kažu diplomatski susreti, istraživačko puštanje krvi, veselo ga je pobijedio u četiri seta. Vrtoglavo visoka šuma okružuje ovu kuću u središtu grada, znam, osjećam da neki slijepac umire u blizini. Moja žena penje se i silazi malim stubištem kao kapetan broda koji ne pouzdaje se u zvijezde. Tu su šalica mlijeka, papiri, jedanaest uvečer. Vani izgleda kao da se krda konja bliže prozoru iza mojih leđa.
…stihovi za laku noć nakon predugog dana, nakon euforije koja te spopadne od određene količine nespavanja i pogoleme količine novog i neviđenog, kada, tek stigavši u novi svijet, ne znaš bi li prije obišao pola grada, uzaludno raščlanio još tucet pjesama, proveo noć u bjesomučnom tumaranju ulicama oko zgrade u kojoj si se smjestio, svaki put se radujući imenima koje poznaješ i prepoznaješ, ili bi naprosto već jednom pao u nesvijest, pa se naposljetku neizbježno odlučiš za ovo potonje.
Sutradan se skićem po Boci, četvrti gdje se Riachuelo ulijeva u Río de la Plata, gdje je nogomet religija a Maradona i Messi su lokalna božanstva čiji su oltari na svakom koraku, i gdje se siromaštvo prikriva jarkim bojama – barem su one tome služile prije današnje gentrifikacije. A šarenilo fasada potječe otuda što su kuće nekoć piturali đenoveški mornari ostacima raznih boja koje su donosili s brodova; nikad nije bilo dovoljno jedne boje za cijelu kuću pa su nastajale, i do danas nastaju, prepoznatljive kolorističke kombinacije. Turistima se osim slika rečenih nogometaša na svim mogućim predmetima nude i statue aktualnog pape, i fotogenični Caminito po kojem zastajkuju grupe crnpurastih školaraca. Ovdje nogomet dobiva drugo značenje i pridobiva simpatije i onih kojima inače ništa ne znači, poput mene.
Pitam se što me to u nekim ulicama podsjeća na Indiju, pa shvatim: kombinacija mirisā – pišaline, mirisnih štapića, vlage i ispušnih plinova. Parovi, pa i oni stariji, na uličnim klupama, pješačkim otocima i terasama kafića ljube se strastveno, bez inhibicija. U ovlašnim razgovorima očitava se spoj humora, sarkazma i sjete. Po zidovima posvuda političke parole, što pomalo podsjeća na grčke gradove. Ima i dobrih, recimo: Que sea lo que nos es (Neka bude ono što nije).
Istoga dana suprotni kraj grada i sasvim drugi ugođaj: Recoleta. Veliki parkovi, bolje stojeće građanstvo, i dalje pomalo musava otmjenost. Ulaz u slavno groblje se naplaćuje, a upad u najvažniji gradski i nacionalni muzej besplatan je. Kako je pak najslavnija stanarka slavnoga groblja Evita Perón, a razloge njezine obljubljenosti uza sav čitalački i raspitivački trud nisam uspio dokučiti, ne ulazim među mauzoleje, nego u Muzej lijepih umjetnosti, i bivam ugodno iznenađen, budući prethodno neobaviješten: lijepa kolekcija Goye i Rodina, solidan izbor francuskih impresionista, a već one prekrasne dvije Degasove plesačice sasvim su dovoljan razlog da se ponovi posjet. (Ne, to nisu njegove „Ruske plesačice“ koje vise u londonskoj Nacionalnoj galeriji i koje su u travnju ove godine preimenovali u „Ukrajinske plesačice“, nego dvije nacionalno neopredijeljene balerine.)
Kada bih igdje drugdje vidio lokal koji nosi ime Poezija, vjerojatno bih ga zaobišao u širokom luku, ali bar tog naziva u kvartu San Telmo ima nešto od kavana kakvih u Evropi još jedva da ima i zaslužuje se zvati baš tako, bez obzira na to što su mu za svaki stol u unutrašnjem dijelu prikucane pločice s imenima pjesnika koji su za njima sjedili ili još uvijek sjede. Tamo se, uz vino i sitan gric, mogu i moraju, bez ikakve poze i izvještačenosti, ako ikako nadođu, pisati stihovi. London City je bez daljnjega odličan za kavu i kroasane i konverzaciju, ali tamo ne bi imalo smisla išta pisati, kamoli poeziju: to obavlja voštani Cortázar, to rade drugi, to je ondje eventualno primisao. U baru La poesía, međutim, možeš lijepo odabrati manji stol, ako si sam, naručiti što te volja, po mogućnosti neko od svih tih divnih crnih argentinskih vina, i oskvrnuti bjelinu stranice ili maloprijašnju prazninu uma.
I da, svi posvuda cuclaju mate, s punom opremom: tikvicom koja je ponekad i metalna i plastična, a najčešće je obavijena kožom i ima postolje od žice, s cjevčicom i termosicom s vodom odgovarajuće temperature koja se svako malo vadi iz posebne kožne futrole što visi o ramenu ili iz bočnog pretinca u ruksaku. I da, sve te divne knjižare i antikvarijati (a čitam da ih nijedan svjetski grad nema toliko po broju stanovnika) nisu tu uzalud: ljudi čitaju, čitaju sjedeći, stojeći i hodajući, čitaju na klupama i na stolovima i na tratinama, u metrou, u parku i u krčmi, čitaju stari i čitaju mladi. A kad smo kod metroa: u više navrata svjedočim ulasku u vagon podzemne željeznice nesretnika, obično mlađih muškaraca, koji prema sličnom scenariju, hodajući gore-dolje među putnicima, na sav glas pričaju što ih je sve zadesilo i zašto su primorani prositi. Jedan je tako bio posebno upečatljiv, i kad je, nakon što je napuklim glasom i na rubu suza nekoliko puta ponovio da ga je beskrajno sram i onda ispričao kako je bolestan i kako mu djeca, a o sve troje je rekao ponešto, i rekao je to s toliko detalja i na takav način da me bilo sram vlastite misli o mogućoj glumi istog časa kad je nadošla, kad je dakle rekao da nemaju što jesti i da su također bolesna, ushodao se crvenih očiju po vagonu i nitko nije dizao pogled s mobitela (dobro, neki s knjige, neki s odabrane točke na podu), i onda sam izvadio tu novčanicu i pružio mu je, a on je nešto prokrkljao, pao pred mene na koljena i suze su mu prešle preko ruba i izazvale moje suze, i obgrlio je moja koljena i nije ih puštao, a ja sam htio propasti dublje od tog podzemlja.
Kako je to daleko od tog ljupkog San Telma i njegovih čarobnih barova, od tog kvarta od kojeg u Bairesu valjda nema ljupkijeg, i pored sveg turizma, daleko od sočnog bife de chorizo iliti dva prsta debeloga bržolnog odreska u nekoj od bezbroja krčmi. Daleko je i još dalje od kineske četvrti u kvartu Belgrano, gdje me zbunjuju Kinezi (čini se, zapravo, mahom Tajvanci) koji u dućanima i zalogajnicama govore španjolski, naravno tako da im je svaki r pretvoren u l.
Par koji pleše tango na trgu Dorrego. Svečani i sljubljeni i neutaživi na pločniku od kamenih jaja, oni se spajaju i razdvajaju, ubrzavaju i usporavaju, glume bez glume, ozbiljnih lica, tek na njezinom načas tračak smiješka, osvajaju prostor među stolovima osvajajući jedno drugo. Sjeta i strast odu svaka za sebe toliko daleko da se negdje moraju sastati. Tuga se ushiti, ushit se rastuži, i ne, nije to nikakva tužna misao koja se pleše, to je tijelo, čisto tijelo, tijelo svijeta, paljenje i gašenje, gladovanje i žeđanje; bedro bljesne i odmah potom prekrije ga crna tkanina, oni se vinu pa se prizemlje, približe si lica na cmokomet pa opet postanu stranci, slasna himba, zanos u kojemu nijedan pokret nijednog prsta nije nasumičan, plamen čiji su jezici čvrsto usmjereni. Svjetlost se prelijeva u začuđeni crni bezdan, tijela se melankolično poigravaju s gravitacijom, kičmeni lukovi napinju se do pucanja, struk ne dijeli tijelo popola nego je granica dvaju odjelitih bića; to je granica, a ne zrak među njima, i ta granica onda nestaje, i u onom najuspjelijem času nestaje sve. To me zanosi, to hoću, u to se bacam, ali ne, ne bih da to bude ono zadnje. Nije u pitanju zadrška. Ne, nego ono što se nazire u pozadini, u pozadini pozadine, ono još, ono što kaže da ima još, tamo gdje se sve tiho razrješuje i gdje prestaje uzbuđenje, gdje biva budnije od uzbuđenja, gdje prestaje galop slijepih konja i uza smijeh se sklapa lepeza plamenova, ona misao bez misli koja, po Wordsworthu, počiva suviše duboko za suze, ono što dolazi nakon ovoga ovdje, ovoga pretposljednjeg, nakon crvene mijene, svegutajućih usijanih jezika, kolosalno raspamećenog zaborava koji seže dalje od gotovo svega što se izdaje za mudrost, od gotovo svega što su jedan drugome rekla dvojica velikih literata na uglu ovoga trga. Ali to misli netko koga ionako više nema, dakle to ne misli nitko, dakle gotovo. To su misli nekoga tko oponaša nekog davnog sebe, jer za sadašnjeg nema primjerene misli, ili se možda, ili se sigurno, sadašnjost i ne može mišlju obuhvatiti; za ovoga sadašnjeg nema ni pripadajućeg tijela, a pogotovo ovaj sadašnji nema svoje mjesto i svoje vrijeme. Kako god bilo, muzika u malom zvučniku se utišava, a njih dvoje, koji su bili jedno, pa su sada opet dvoje, zamrzavaju se u nagnutoj, bestežinskoj pozi pa se vraćaju u svijet i odlaze po šešir u koji im publika na trgu stavlja novac, jer taj ples nije ni plaćen ni besplatan, nego a la gorra, u šešir dakle, koliko tko hoće, ako hoće.
U skučenoj hotelskoj sobi množe se pepeljasti glasovi tjeskobe. Treba izaći po novu dozu tanga, ovaj put u drukčijem izdanju, iako opet na ulici: proljetni dan pucne prstima i pretvori se u noć, groznica je buenosajreške subotnje večeri, na montiranoj bini sastav svira 4/4, četveročetvrtinska neizmjernost, uz jedan prokrijumčareni valcer, s pjevačem koji, kao i gotovo svi, nasljeduje Carlosa Gardela. Jedan instrumental, jedna pjesma, u pravilnom smjenjivanju. A pred binom se stvaraju parovi raznih naraštaja i raznih spojeva spolova (oni stariji naročito su dirljivi, katkad i začudno žustri), u odjevnom rasponu od otmjenih odijela do traperica i tenisica, i svi plešu, plešu u toj oblačnoj i prohladnoj proljetnoj noći, i ja ih gledam i gledam iz tamnog kuta trga, i lijepo mi je i pitam se kako to da nemam ni najmanju želju sudjelovati, činiti to isto, praviti te korake, vrtjeti se i mijenjati smjer, zabacivati noge i glavu, nego bih samo gledao, dovijeka bih samo gledao, gledao, satima i danima. A tada na scenu stupa djevojka Smrt, koja je do maločas na rubovima trga vrtjela golemi kromirani obruč, i pita, sva u crvenom i crnom, tko će plesati tango sa smrću, i jedna nasmiješena starica pruža ruku, a djevojka Smrt je dohvaća i vodi u središte kruga, spaja se s njom, sigurno je i odlučno vodi, razmahuju se, šire krug, starica gubi godine, Smrt je pomlađuje i udovi su joj gipki kao onda kad je u zemlji vladala crna i sivomaslinasta diktatura i kad je plesati tango značilo nešto drugo, a opet isto, sve se ove večeri vraća, samo ove večeri, i razmiču se noćni oblaci nad gradom dobrih uzduha.
Prolaziš već deseti put istim ulicama San Telma, i svaki put se dogodi neko sitno i manje sitno novo otkriće: evo ga tu, stoji na tabli na zidu, tu, na uglu ulica Humberto Primo i Defensa, u baru Dorrego, zbog neriješenog vlasništva nažalost već tri godine zatvorenom, u ljeto 1975. godine, dok je jedan njihov budući prevodilac na jedan mali evropski jezik s druge strane Atlantika prljao pelene, nakon dvadeset godina međusobne šutnje zbog političkih razmimoilaženja, na inicijativu jednog novinara sastali su se Jorge Luis Borges i Ernesto Sabato. I ubrzo potom je, zahvaljujući snimaču što ga je netko stavio između njih, nastala čuvena knjiga razgovora. U jednom od njih, tih razgovora, Borges odjednom predloži: „Mogli bismo nešto popiti.“ Sabato će: „Dobro. Preko puta ima jedan lokal.“ „Na kojem uglu?“ pita slijepi Jorge Luis. I bio je taj ugao.
Put u unutrašnjost. Monotone, neprekidno ravne stotine kilometara pampe. Velika rijeka Paraná, koja u južnom toku teče usporedo s cestom, nije na vidiku. Prozor autobusa uokviruje stalno manje-više istu sliku. Deset sati gotovo ničega. Ovo „gotovo“ znači da je bus prošao kroz nekoliko mjesta u okolici Buenos Airesa, da je stao u Rosariju i Villa Maríji na putu do Córdobe, one argentinske. Stajem u njoj tek nakratko jer rodbina dolazi po mene, vodi me kroz bučne ulice da nešto večeramo i kroz noć idemo dalje, nakon velegrada i drugog manjeg, ali opet milijunskog grada, duboko u provinciju, u mjesto zvano Villa Rumipal. Na jeziku starosjedilaca koje su kolonijalisti nazvali Comechingones (od kamichingan, „pećinari“) i onda ih izvoljeli istrijebiti, Rumipal znači „kamena zvijezda“. Rodbina me smješta u svoj mali hotel, a Lucas me sutradan vodi na najviši vrh u pokrajini: Champaquí.
A na putu za Champaquí sljedeća kompozicija: gaučo na konju, okružen pisma koji čuvaju konja (među inim od puma, koje nisam vidio, ali su tu), a ispred njih tri crne krave, koje čuva gaučo. Proljetna suša kakve davno nije bilo, kaže Lucas (un tal Lucas), pa žuto preteže nad zelenim, što bi se već za par tjedana trebalo obrnuti. Sve je puno suhih, trnovitih grmova, pa onih velikih okruglih koji kao da se kotrljaju po travi, pa onih koji se zovu cortaderas jer su im dugački, uski listovi oštri poput mačeta, pa stabala po imenu tabaquillo, koja rastu na ovim visinama i otporna su na vatru; manje je nego prije, kaže Lucas, onih po imenu quebracho, čije je drvo tako tvrdo i teško da tone u vodi. Sive granitne stijene prošarane mineralima, bijela i ružičasta stakalca koja svjetlucaju pod prevrtljivim suncem, malo prije vrha tri konja, bijeli, šarac i smeđi, u pratnji jedne lijepe mule dobroćudnih očiju prilaze nam jer Lucas šuška vrećicom leda koju je ponio da nam se na vrhu hladi boca bijelog torrontesa, pa misle da im, kao njihov gaučo, dolazimo s hranom, dopunom oskudnoj ispaši na gotovo tri tisuće metara visine. I ptice: dugorepa livadska ševa jarkocrvenih prsa, carancho, lijepa ali opaka ptica koja kopa oči janjcima, ali onda, ali onda, odjednom: kondor. Kralj koji ne mora mahati krilima, crni suveren koji opisuje goleme, elegantne, iz daljine naoko beskrajno spore krugove iznad stijena. I onda još četiri kondora, svaki sa svojim tamnim krugovima. Nakon nekog vremena nestaju na obzoru, iza obronka, još se na koji čas ukažu i konačno iščeznu. Ukopani smo od divljenja. Lucas veli da ih nikad nije vidio ovdje, on koji je odavde. Dva metra u krilima? Puno, da, ali u Patagoniji možda vidiš trometraše. Čitam poslije, u ovim krajevima ih se doista ne viđa. Kakav dar. Nazdravljamo tome na vrhu, na kome nema nikog drugog, rashlađenim torrontesom, dok sjedimo pored jezerca na maloj visoravni, jezerca u kojem se zrcale mrke stijene i po kojem je planina dobila ime (Champaquí na „pećinarskom“ znači „voda na glavi“, tj. na vrhu), a ispred i ispod nas bezmalo kondorska panorama.
U nizini je jezero neobuhvativo pogledom. Ali u vidno polje kad-tad upadne nuklearna elektrana na njegovoj daljoj obali. Oko plavozelene vode cupkaju simpatične ptice s kukmom, crvenih nogu i crnih prsa, vivci koje zovu tero; ne boje se čovjeka i služe mu kao alarm u dvorištima, priča Mery, jer počnu gakati (kikati?) čim se ljudi približe. Dalje uz jezero, gdje se elektrana više ni iz kojeg ugla ne vidi, ptičji rezervat. Od prevodive faune: crnoglavi češljugar, riđotrbi drozd, čileanska/patagonska lasta, crvenovrati kardinal, uhata grlica, već spomenuti vivak, crvenogrudi vodomar, crni drozd, gnjurci i, naravno, uvijek i svugdje, konji razni s kojima se mimoilazim na stazama što vode kroz visoko grmlje. Od prevodive flore: rogač (velika, stara, stogodišnja stabla), žuta bazga, aloja jarkocrvenih cvjetova, glog, murva, vrba. Raj za promatrače ptica, pogotovo ovako izvan turističke sezone. Raj za promatrače.
A onda mala Bavarska posred pampe: Villa General Belgrano. Gradić koji se gnijezdi osamdesetak kilometara južno od Córdobe, sav izgrađen u južnonjemačkom stilu, s odgovarajućim kavanama i restoranima gdje se jedu kiseli kupus i kobasice i toči pivo u teškim kriglama, a konobar u lederhoznama poslužuje ti štrudl posut štaubcukerom. Nijemci su tu bili i prije Druge klaonice, ali presudna je bila 1940.: krstarica Admiral Graf von Spee zaplovila je godinu dana prije prema južnom Atlantiku sa zadatkom da tamo potapa britanske trgovačke brodove. Krajem te godine krenula je potjera za brodom, koji je našao utočište u neutralnom Montevideu. No Urugvaj je zatim odlučio uskratiti gostoprimstvo Nijemcima koji su bili pod blokadom, na što je pak kapetan odlučio uništiti brod usidren u Río de la Plata i potom ubiti sebe. Preživjeli mornari, njih dvadeset tisuća, dokopali su se Argentine, neutralne i onda i u Prvom svjetskom ratu i sada, i naselili se tu, u provinciji Calamuchita. I potomci im sada, evo upravo sada, priređuju svoj Oktoberfest. Nisam provjerio imaju li dovoljno jedrih plavokosih djevojaka s pletenicama za nošenje litarskih krigli.
Uvečer jedemo meso s roštilja – uvijek to meso s roštilja, bez njega je druženje ovdje nezamislivo – pijemo odlična lokalna crna vina i na mobitelu slušamo, moga obrazovanja radi, „La Mona“ Jiméneza. Žanr: cuartetos. Ta živahna glazba, nastala također 1940-ih u potlačenim slojevima talijanskih i španjolskih radnika-doseljenika u Córdobi, dobila je ime po izvornom sastavu instrumenata: klavira, harmonike, kontrabasa i violine, nadahnuta je s talijanske strane tarantelom i sa španjolske pasodobleom, i ključna je, objašnjavaju mi, za ovdašnji urbani identitet. Sedamdesetogodišnji La Mona ima fanatično privrženu publiku, snimio je blizu stotinu albuma, ima spomenik usred grada i glas je mladih, starih, radnika, seljaka, svih. Plesovi na kojima pjeva i komunicira s publikom angažiranim stihovima i šifriranim gestama društveni su događaji prvog reda, gdje se vrte bokovi i pije jeftino vino, ništa ni blizu onome što je nama u Villa Rumipalu ovih večeri na stolu.
El amor sabe a miel y a jazmín Es tristeza en la lluvia de abril Es un sueño, maduro en la piel Un verano que no ha de volver
(Ljubav ima okus meda i jasmina Ona je tuga u travanjskoj kiši Ona je san sazreo na koži Ljeto što se neće vratiti)
Na sunčan dan, un día de peronista, kako kažu u ovim krajevima (što hoće reći, ovisno o tome koga se pita, da je dan takav zato što je i nebo sretno zbog Peróna i njegovog oslobađanja 1945. godine, ili pak zato što su peronisti pokrali sve živo što se moglo pokrasti, pa i oblake), krećemo, autocestom broj 34, po Camino de las Altas Cumbres iliti Putem visokih vrhova, koji slijedi trasu nekadašnjeg Kraljevskog puta od Buenos Airesa do Bolivije. S visoravni se prostire pogled u zelenosivi beskraj, i čovjeku postane jasno zašto su bjegunci iz Evrope – raznih fela, u različita vremena i s posve različitim razlozima – bili sigurni da ih ovdje nitko neće naći. Zalazimo u gradić Alta Gracia, čije mi ime zazvuči poznato, i prije nego što se dosjetim zašto mi je poznato, pita me Mery, ubacujući u nižu brzinu: „Tu je Cheova kuća, zanima te to?“ Pa da, Cheova kuća. Nije bilo u planu, ali kad smo već tu… Uza sve rezerve prema Ernestu Guevari, bilo je nekog uzbuđenja u savijanju dlana oko ručice gasa na guvernalu motocikla kojim je budući revolucionar ranih 1950-ih s kolegom medicinarom krstario Južnom Amerikom.
Nastavlja se put po kamenoj pustinji ispresijecanoj planinskim potocima, rijetkim selima koja me uporno podsjećaju na Andaluziju i crvenim mrljama uz cestu koja se iz blizine razotkrivaju kao mala svetišta. Svetac je pučki, iz 19. stoljeća, gauchito Gil, punim imenom Antonio Plutarco Cruz Mamerto Gil Núñez, svojevrstan lokalni Robin Hood. Ima više verzija njegovog života i rada, a po većini su ga smaknuli zato što je bio dezerter u nekom od ondašnjih lokalnih ratova, pa je tako zadobio i moje poštovanje. Štovatelji svetoga gauča u tim sanktuarijima ostave nešto crveno, kakvu god krpu, crno vino i cigaretu, i zapale crvenu svijeću. Na jednom mjestu vidio sam i vešmašinu nespretno ofarbanu u crveno, na kojoj je bila crvena vaza s crvenim cvijećem.
Na kraju puta je gradić Mina Clavero, okružen stjenovitim brdima, u čijoj se stolnoj crkvi časti još jedan svetac, ovaj put službeni, kanoniziran od aktualnog argentinskog pape, ali isto tako gaučo: Cura Brochero. Taj pak nije umro oderane kože kao gore spomenuti, nego od gube kojom se zarazio pijući mate s bolesnicima.
Kroz ljubičaste cvjetove jakarande napadale po ulicama Córdobe, grada koji za razliku od njegovog andaluzijskog imenjaka-izvornika neću upoznati, barem ne ovaj put, odlazim do aerodroma i ukrcavam se na letjelicu za Calafate. Kad se ona počne spuštati iznad patagonske ravnice, otvori se prostranstvo kakvo iz visine nisam vidio ni leteći nad pustinjom Gobi. Gospođa s Filipina koja sjedi lijevo od mene pita me, valjda tako pitajući sebe: je li ovo dolje doista Patagonija? Morala bi biti, kažem, ali ništa nije sigurno. Dolje veliki uzastopni krugovi jezerā, a nazire se i čuvena ruta (iliti državna cesta broj) 40. Spuštamo se pored golemog tirkiznog Lago Argentino. Uokolo smeđa ravnica posuta milijunima loptastih, sivih i žućkastozelenih grmova; jedini trag ljudske rabote su kolci koji neupadljivo ograđuju zemljišta i blještavi dalekovodi. Usporedo s cestom brda odrezanih obronaka, u drugom planu snježni vrhovi. Rezak zrak i osjećaj (bes)kraja. Čak i Pet Shop Boys, taj valjda najgori bend u povijesti popa, i glazbe uopće, nadaju se kao milozvučna pozadina s radija u kombiju koji vozi s aerodroma u mjesto.
Sam gradić na prvu ne mami na ostanak; sve je uglavnom usmjereno turizmu ili usnulo; hipsterski lokali, suvenirnice, prodavaonice planinarske odjeće i obuće, i hosteli, često u drvu, u nekakvom alpskom stilu; jablanovi i breze, breze i jablanovi; čim se malo odlijepiš od magneta centra – blatnjave ulice, makadamske cestice, psi lutalice i zahrđala pretpotopna vozila. Jezero se skriva iza uglova kuća, dobrim dijelom isušeno. Nakon jutrošnjih kratkih rukava, debela jakna koju škropi kišica. Noćim ovdje prije odlaska u El Chaltén, parsto kilometara na sjever.
Guanako je katkad sâm u tom beskraju, katkad pak u grupi od njih pet ili šest. Pasu ili trčkaraju. Počesto se vide i njihovi kosturi kako se bjelasaju na suncu među grmljem ili polegnuti uz kolje. Vidio sam jednog koji je stajao okomito, s glavom u zemlji, kao da je naglavce pao s neba ili iz guanačkog svemirskog broda. Neobično je kako ih strvinari ne raznesu.
Nakon rute 40 nema se više kuda putovati, to je kraj, nema dalje, nema neviđenije.
I naravno: „Il n’y a plus que la Patagonie, la Patagonie, qui convienne a mon immense tristesse.“
Negdje na pola puta stajemo u konačištu La Leona. Ovo „leona“ ne znači u ovom kraju lavica, nego puma. Godine 1905. troje gringa odsjelo je ovdje nekoliko dana prije nego što su nastavili putovanje u nepoznatom pravcu. Poslije nekog vremena u konačištu se pojavila policija s fotografijama, i gazda je prepoznao svoje goste: bili su to Butch Cassidy, Sundance Kid i njegova supruga Etta Place, koji su, netom opljačkavši banku u Río Gallegosu (gradu kroz koji ću proći za nekoliko dana, na putu za Ognjenu Zemlju), u bijegu zastali u La Leoni. Ekipa će na kraju zaglaviti daleko odavde, ali na istom kontinentu – u Boliviji. Prije svega toga trojac se bio nastanio u Cholili, u sjevernoj Patagoniji, nekih tisuću dvjesto kilometara odavde, gdje su od novca opljačkanog u Sjevernoj Americi kupili golem ranč, tisuće grla stoke i živjeli kao bubrezi u loju. Mještani su sve troje upamtili kao vrijednu čeljad pokornu zakonu, a Cassidyja napose kao veseljaka koji je rado čitao knjige o engleskoj srednjovjekovnoj povijesti i škotskim klanovima. U pismu prijatelju Cassidy je opisao Cholilu kao idealan dom: „Obišao sam najbolje gradove i najljepše krajeve Južne Amerike prije nego što sam dospio ovamo. A ovaj dio zemlje izgledao je tako dobro da sam se tu nastanio, i to, mislim, zauvijek.“ Eh, zauvijek. Navodno su se vratili odmetništvu jer je Etti bilo dosadno.
Kod jezera Viedma autobus skreće s rute 40 prema El Chalténu, selu opkoljenom vrhovima čija bjelina bljesne kad se oslobode oblaka: Cerro Torre, Fitz Roy. Još reskiji zrak, više tamnosivog makadama nego asfalta na ulicama, vrlo raznorodne kuće, poneke kojekako sklepane, većina, čini se, podređena putnicima-planinarima zbog kojih je mjesto i osnovano. Danju je pusto jer oni hodaju prema ledenjacima. Selo je zapravo, čitam, mlađe od mene, što znači da u vrijeme kad je Chatwin tumarao ovim krajevima još uopće nije postojalo, ali u tom kratkom vijeku kao da je brzo starjelo pa je zadobilo neku začudnu patinu. Ne izdržavši, nazuvam odmah gojzerice i krećem stazom između tamnih stijena i stabalaca lenga i ñire prema uzvisini iznad rijeke Fitz Roy i ispresijecanih ledenjaka. A s njega se napokon, u punom sjaju, nakon niza djelomičnih vizura, pokaže on: Cerro Torre, bijela piramida koja me neodoljivo podsjeća baš na Everest. I frcnu mi suze od te silne pojave, i još ih frcne kad ugledam kondora koji polako kruži oko tog tritisućnjaka koji imponira kao osamtisućnjak, i teško mi je vjerovati da su te suze kulturno i povijesno i ne znam kako uvjetovane. Na povratku gledam dva krupna zeca kako se natjeravaju među grmovima i bivam skoro pa sretan.
A sve je to tek zagrijavanje. Još jedan blistavi peronistički dan – a takvi su ovdje, kažu, rijetki – zove me na rani izlazak iz konačišta čiji je naziv latinski; nazvano je naime po biljnoj porodici pod koju spadaju one dvije vrste stabala. Pa se upućujem kroz selo, do kraja sela, po utabanoj crnici, po pijesku, po lišajem obraslim i ničim obraslim stijenama, po kamenju i šljunku (ali nijednom po siparu, i to je veliki plus, nijednom po siparu), preko izvaljenog i do bjeline sasušenog i popadalog drveća, preko trupaca i balvana, kroz šume i grmlje, ono trnovito i ono nježno-mekano, preko potoka – od kojih su neki bili tamnocrveni kao rubin a drugi plavi kao safir, a u svima pitka voda; mimo jezera, manjih i većih, sivih i plavih i zelenih i u svim preljevima tih boja, a naročito mimo jezera Capri u kojem se odražava on, kao što se u svim vodama i u svemu glatkom odražava on, preko rijeka i rječica i brzaca nadsvođenih mostićima od trupaca i dasaka, vijugavim stazama, često bez ikoga na vidiku, i opet suze ljeposnice kad se iza ugla, nakon krošnje, nakon stijene, stvori on, sve veći i sve bliži, jarkobijel na jarkoplavoj pozadini, s plavkastim, živim, mojim prvim pravim ledenjakom dolje desno od sebe, tom nagužvanom gomilom koja kao da je zaustavljena u kotrljanju, i još vijugavih staza i lica koja već prepoznaješ jer si ih u već nekoliko navrata prestigao na putu i onda su ona već nekoliko puta prestigla tebe i tako redom, i staza je u posljednjih sat vremena strma i gruba, i pojavljuju se prve plohe snijega, mokrog, zrnatog, mekog, pljackavo svijetlosmeđe blato i onda još snijega, sve bjeljeg, i onda sve sami snijeg, osim na sivim okomicama na koje se snijeg ne može nahvatati, i onda onaj najstrmiji, zadnji dio, na kojemu ljudi sopću uvis ustremljenih pogleda dok ih nosi sretno iščekivanje, evo sad će, tu je, on kojeg su cijelo vrijeme gledali i veličinu mu i lijepost slutili sada će se sav pokazati, i pokazuje se, svlači se obasjan u tom rijetkom, sretnom danu, sur u svojoj stjenovitosti i bijel u svojoj baš ničim okaljanoj snjegovitosti, tornjevit i vrletan, sa svojom nazupčanom pratnjom i dakako kondorom, glasnikom bogova koji je napravio počasni krug oko njega, da se na ovakav dan i to veličanstvo ukaže u zraku, da baš ništa ne pofali osim nje koja ne hoda ovdje uz mene i s kojom sada ne dijelim uzdisaje, u blagoslovljeno obasjanom zraku oko njega, Fitz Roya.
I ne mari što na povratku s te male visoravni, s toga nečega što se zove Laguna de los Tres, što bih volio da svi ljudi na svijetu barem jednom vide, i to ako je ikako moguće baš na ovakav dan, a s čega je moguće motriti to veličanstvo, skupina djevojaka zapriječi put jer su na njemu stale jerbo im tenisice i stopalice nisu bile najbolja zamisao za ovakav uspon a pogotovo za ovakav silazak, prema gore se naime u tome još moglo nekako, ali prema dolje jedva ikako, i stoje li stoje i vrpolje se i od straha se smijuckaju i klibere, i tada ih odlučim zaobići, zagrabim u snijeg i nakon dva koraka klizim, klizim na leđima, sve brže, pred očima mi samo to jarkoplavo nebo i ništa što bi me moglo zaustaviti dok odjednom tim istim leđima silovito ne udarim u oblu stijenu koja se ispriječila pred provalijom.
Najljepših trideset kilometara hoda do sada. Najljepših trideset kilometara.
Na ajmaranskom jeziku: mallku. Na jeziku yámana: weziyau. Na jeziku aönikenk: oyikil. Na jeziku mapundungún: mañke. Na jeziku kečua, i otuda u druge jezike, jezike došljaka i osvajača: kundur. Ona ima rubincrvenu šarenicu, njegova je boje kave. Doživotno su si vjerni. Ne love i ne ubijaju, nego čiste prirodu od strvina. Danas paze na njih i štite ih i proučavaju, iako neki stočari još uvijek pucaju na njih jer još uvijek misle da im predstavljaju opasnost za blago. Motrim ih na strahovito vjetrovit dan na uzvisini Mirador de los Cóndores, na sat vremena hoda od El Chalténa. (Neizbježna mi je, i sigurno u tome nisam prvi, asocijacija na gradić Cicely u kojemu se odvija Život na sjeveru, s dvjema razlikama: ovaj podno patagonskih planina u blizini je suprotnog zemaljskog pola i postojeći je – mada se i ovo potonje uvijek može dovesti u pitanje.) A što je s govornicima jezika na kojima je kondor sebe od iskona izgovarao? Yámana ili Yagán narod su Ognjene zemlje sveden na nekoliko stotina pripadnika, od žive kulture nije ostalo ništa, a Cristina Calderón, posljednja govornica jezika yámana, umrla je u veljači ove godine. (Ona je vjerojatno još izgovarala službeno „najjezgrovitiju riječ na svijetu“: mamihlapinatapai, to jest „pogled između dviju osoba, od kojih obje očekuju da ona druga počne činiti ono što obje priželjkuju, ali se nijedna ne usuđuje započeti“.) Tehuelche ili Aonikenk, patagonski narod, broje još par desetaka tisuća pripadnika, a posljednja govornica pripadnog jezika umrla je prije tri godine. Nešto je bolje s mapundungúnom odnosno araukanskim, polisintetičkim jezikom Mapuchea, koji se govori i s čileanske (više) i s argentinske strane Anda. Španjolski je iz njega dobio riječ poncho i leksik za brojnu floru i faunu. Kečua i ajmaranski, hvala babilonskim bozima, živi su i zdravi, i njima svijet sebe izriče od Perua preko Bolivije do sjevera Argentine.
Tim se temama, među ostalim, bavi i Museo de la interpretación histórica u Calafateu, u koji se vraćam nakratko da bih se ukrcao na autobus (ovdje simpatično zvan colectivo) za Ushuaiju. Nakon dinosaurima obilježene pretpovijesti Patagonije, dočarane maketama i popraćene školskim opisima i objašnjenjima, slijedi onaj bolni dio (osim ako nekoga više boli iščeznuće dinosaura i pretpotopnih sisavaca, dopuštam): sudbina Aonikenka, oličena u sudbini poglavice Inakayala. Taj se, kao jedan od posljednjih buntovnika, odlučio suprotstaviti bijelim civilizatorima i 1884. zarobili su ga na prevaru zajedno s još jednim poglavicom. On i njegovi završili su kao živi izlošci u Muzeju prirodnih znanosti u La Plati – ne zadugo živi, jer su tamo umirali od užasa i gladi. Bila je to, u stvari, povlastica koju mu je udijelio znameniti istraživač i ravnatelj tog muzeja Francisco Moreno, po kojem je nazvan najpoznatiji ledenjak u Južnoj Americi, jer mu je poglavica za vrijeme istraživanja pružio gostoprimstvo. Kayakal je vidio truplo svoje supruge izloženo u antropološkom odjelu muzeja. Godinu dana poslije zastao je na stepenicama, svukao se do pojasa licem okrenut suncu, promrmljao molitvu i srušio se. Po jednoj verziji bio je gurnut s leđa. Umro je iste večeri. Njegovo truplo podvrgnuto je sličnom tretmanu kao ono poglavice Orkekea par godina ranije: s kostiju je pažljivo skinuto meso kako bi zainteresirana publika mogla razgledati primjerak kostura te egzotične vrste, „tako bliske pračovjeku“, u istome muzeju u kojemu je poglavica Tehuelchea proživio posljednjih godinu dana života.
U pola tri ujutro izlazim iz hotelske spavaonice u kojoj sam bio sâm, ali je svako malo nešto strugalo i škripalo pa spavao nisam uopće. Noć je bistra. Podižem pogled: Južni križ, prvi put. Blještav, jednostavan niz. Para iz mojih usta ritmično ga zamućuje. Taj tihi, svečani trenutak narušava samo noćni lavež. Ukrcavam se na autobus za Río Gallego, gdje presjedam za Ushuaiju. Prije nje, dvokratni ulazak u Čile, oba puta sa svim tim sporim i otegnutim formalnostima. Stepa i još stepe, dokle god pogled seže, sada još i neprekinute brdskim reljefima i jezerima. Djevojka koja u autobusu sjedi dijagonalno od mene čita Školice. Dugo čekanje na granicama. Poslije još stepe, još guanaka uz cestu. Autobus na kat zanosi se od ljutog vjetra, sve zviždi i šišti na sve strane. Ruta del fin del mundo. Nisko nebo, čista horizontala. I onda kraj ceste: Magellanov tjesnac. Zgrada čileanske mornarice, svjetionik, pristanište. Siva masa mora, tamnosivi pijesak posut dagnjama i širokim, debelim trakama algi. Umačem prste: zar more može biti toliko hladno? Jedan mi vremešni suputnik pruža svoj mobitel da ga fotografiram ispred table s natpisom i kaže: „Ne stiže se svaki dan do Magellanovog prolaza. A ja sam, znate, došao čak iz Kolumbije.“ Čak odande? E dobro, onda vas slikam. Stiže žuti trajekt, polako izbacuje kamione i aute iz sebe na asfalt i guta naš autobus. A na drugoj strani jednaka pusta ravnica, u kojoj ne osjećam ni srušeno vrijeme ni razvaline lica, kanda još ravnija, i još s tom sitnom razlikom što sada ima više ovaca nego guanaka. Ili ne, ipak ima više guanaka. Ne, ipak ovaca, od kojih svaka ima cijeli svijet za ispašu i tako debelo runo da izgleda kao veliko neživo i bezglavo bijelosivo klupko. Uz cestu procvali maslačci. Toponimi: Onaissin, China Creek, Porvenir (iliti Budućnost). Svakih nekoliko kilometara neka estancia usred ničega, pitam se kako je živjeti na njoj, kako se preživljava zima. I onda iznova na argentinsku stranu Ognjene zemlje. Beskrajan dan.
I onda biva, ako je to moguće, još pustije; slijeva, u daljini pa u blizini sivozeleni Atlantik, a zdesna prazninu katkad naruši tek pokoja crna klackalica crpke za naftu i zeleni putokaz uz pijeskom zameten rub ceste. Ni životinja više nema. Imaš dojam da bi, da zaustaviš vozilo kraj ceste, izađeš iz njega i potrčiš u bilo kojem smjeru, začas nestao zauvijek, tako da te nitko nikada ne nađe. Kratko popodnevno stajanje u Río Grande, neobično ružnom i tužnom gradiću, ali u kojem s nogu jedem najbolju empanadu koju sam probao u Argentini, a kad bih ostao dulje, vele, probao bih i svakojaku odličnu ribu. Vjetrovita pustoš s obje strane ceste se nastavlja, i kao da će se sve zauvijek ponavljati, ali u južnom dijelu Vatrenog otoka više nema andskog bedema sa zapadne strane i krajolik se stubokom mijenja, postaje gorovit, šumovit i jezerovit, i kroz te gore, šume i jezera stižem na obalu kanala Beagle što ga dijele obje zemlje kroz koje sam danas prolazio i koji povezuje Atlantik i Pacifik, u Ushuaiju, dakle, u kasan sumrak koji miješa narančasto, sivo i plavo, oblake, maglu i sunce, osjećaje i misli. Finis Terrae.
Konačim istočno od središta grada, nedaleko od negdašnje kažnjeničke kolonije, danas muzeja u sklopu mornaričke baze.
Iznenađuje, sutradan, toplo, sunčano poslijepodne. Iznenađuje da se tu živi kao što se živi i drugdje, da se voze auti i motori (jer brodovi su ipak očekivani), da se školarci nakon škole penju na travnatu uzvisinu, liježu na nju u svojim tamnoplavim odorama, s mobitelima u rukama, i gledaju u pravcu Južnog pola kao da gledaju u bilo kojem drugom pravcu. Iznenađuje guranje kolica u trgovačkom centru, iznenađuje, hoću reći, samo postojanje trgovačkog centra i brze hrane i dućana i muzike u njemu, sve potpuno isto kao bilo gdje drugdje na svijetu. Iznenađuje groblje, uz cestu pored mora, u kojemu se ljesovi vide kroz prozore, a uz ljesove su poslagane zastavice pokojnikova omiljenog nogometnog kluba, limenka piva, maketa auta i tome slično, uz obavezan buketić umjetnog cvijeća. Iznenađuje tamo i grob koji je klasičan, u zemlji, u kojoj je pokopan stanoviti Tomás Ivandić, umro 1929., dakle samo četrdeset pet godina nakon osnutka grada, a počast mu na nadgrobnom kamenu odaje „jugoslavenska zajednica u Ushuaiji“. Iznenađuje odlična, ozbiljna knjižara na Avenida San Martín, u kojoj otvaram knjigu sabranih pjesama Alejandre Pizarnik, koja je 1972. u Buenos Airesu odlučila skratiti duševne muke tabletama, knjigu u kojoj stoje stihovi, u još jednom pokušaju prepjeva:
Iskočila sam iz sebe u zoru. Ostavila svoje tijelo pored svjetla i opjevala tugu onog što se rađa
Ne iznenađuje što se u replikama vlaka koji je do prije sedamdeset pet godina služio za transport zatvorenika, hrane i građevnog materijala danas veselo voze turisti. Ne iznenađuju, ali su lijepe, kućice s oplatama od jarko obojenog valovitog lima, lijepi su brodovi usidreni u kanalu Beagle, od kojih znam da se jedan, bar jedan sprema za Antarktiku, da onamo prebaci znatiželjnike s nekoliko tisuća dolara viška i možda pokojeg istraživača. Nije lijepo što je grad osnovala vojska, ali to se može smetnuti s uma. Nije lijepo ni što mi nijedan vozač nije htio stati kod vidikovca na putu za ledenjak Martial kad sam se umorio od hoda i shvatio da toga dana neću pješice donde stići, ali nema veze. Lijepo je moći biti ovdje. Lijepo je što pored nekog spomenika u parku jedna uz drugu vijore zastave Argentine i Čilea, još bi bolje bilo da je to sve jedna zastava, a najbolje da nije nijedna, ali to bi valjda značilo tražiti previše. (Koga to veseli, ima u Ushuaiji, uza samu rivu, i Trg Republike Hrvatske, na kojemu se vijori pripadni barjak.) Lijepo je što u portu, gdje se raznim obilježjima i spomenicima časte pali u ratu za Falklandske, pardon Malvinske otoke, na tabli stoji pjesma argentinskog kantautora koja relativizira svaku moguću slavu bilo čije borbe u bilo čijem ratu.
Do Lagune Esmeralde, koja je do prije malo više od mjesec dana još bila zaleđena, hodam kroz šumu ñirea, kroz kišu i maglu, preko potoka i potočića, preko brvana i debala i drvenih mostića, kroz blato koje čupa, iz kojeg se čupam. Okolni vrhovi zarivaju se u guste bijele oblake iz kojih pada i pada, stijene su zelene i sive, kora drveća bradata od dugačke, čupave sivkaste mahovine, ponekad ptičica nalik zebi zacvrkuta, a neka veća, nalik jastrebu, proleti iznad mokrih glava. Planinsko jezero u odsustvu sunca nije baš smaragdno, nego više zeleno, a obronci posuti krpama snijega zrcale se na njegovoj površini: bijeli plamenovi ugašeni u studenoj vodi.
Plamenovi… Došljaci su ugledali vatre koje su palili Yámane i po njima ovu ledenu zemlju, arhipelag južno od onoga što se danas zove Beagleovim kanalom, nazvali Ognjenom. Pa recimo ovako: pogasili su ognjeve i ostao je samo led. Nije tako jednostavno, ali suština je ta. Ima ih koji su prošli i gore: narod Selknam, recimo, čiji su pripadnici, zvani još i One, nastanjivali područje sjeverno od rečenog kanala, to jest Veliki otok, na kojem boravim, a bili su i uopće prvi stanovnici Ognjene zemlje. Stočarske kompanije kolonijalista plaćale su krajem devetnaestog stoljeća jednu funtu sterlinga po ubijenom urođeniku. Lovci na glave slali su usto lubanje smaknutih Indijanaca u Antropološki muzej u Londonu, koji im je plaćao izdašne četiri funte po komadu. Dvije selknamske obitelji imale su više sreće te su ih 1889. žive dopremili u Pariz, na Svjetsku izložbu, da se Evropejci na okruglu obljetnicu Francuske revolucije malo nauže egzotike. A među vođama rečenih lovačkih ekspedicija naročito se istaknuo izvjesni Julio Popper, rodom Rumunj, rabinov sin koji je studirao u Parizu, inženjer, poliglot, novinar, mason. Njegovi podvizi u Ognjenoj zemlji, u kojoj je osnovao i vlastitu paravojsku i uveo valutu nazvanu po njegovom prezimenu, ovjekovječeni su na fotografijama koje je lako naći. (Nekog genijalca sve to nije spriječilo da u gradu otvori dućan sportskom opremom s Popperovim imenom; pretpostavljam da dućandžiji inspiracija nije bio Karl Popper.) Umro je pod nerazjašnjenim okolnostima u Buenos Airesu, u svojoj trideset šestoj godini. Godine 1974. umrla je kod Río Grandea žena koju se smatralo posljednjom Selknamkom.
Nema zaista ničeg originalnog u tome da se u Ushuaiji ukrcaš na katamaran koji plovi Beagleovim kanalom do Isla Martillo, otočića koji su Yámane zvali Yecapasela, „zvučna hrid“, kako bi tamo s palube gledao i snimao pingvine, one većinske, male, Magellanove, i manjinske, one veće, žutonoge i ostale, kako se gegaju tamnosivim žalom, uranjaju i izranjaju iz valova i gledaju te ljude koji njih gledaju; prije Isla Martillo obilaziš i manje školjiće i hridi kojima nećeš zapamtiti imena, a na kojima se sunčaju veliki i mali morski lavovi i kormorani, i s kojih do palube dopire gadan, jedak smrad, paklena smjesa guana i kužnih utrobnih vjetrova; gledat ćeš u visini i albatrose i galebove i snimat ćeš sve to, posebno sretan jer se zalomio sunčan dan, iako pingvina nema mnogo jer sada, početkom novembra, paze na jaja u dubokim dupljama, nema dakle još ni mladih; poći ćeš tamo i platiti to kao i svi drugi turisti, kao što ćeš u Chengduu otići vidjeti pande, jer pande i pingvini su dražesni, njima se srce raduje i tu se svi uglavnom malo razlikujemo i to je sasvim u redu.
Olovno nedjeljno popodne na krajnjem jugu svijeta. More sivo nakon jučerašnjeg blistavila, planinski vrhovi nakon jučerašnje oštrine tupi. Još krajnjiji kraj i još veća odalečenost. Iz ničega ništa ne govori. Tek u nosu taj vonj luke, isti i na ovoj širini i u ovoj daljini: sol, alga, ruzina, nafta, galeblja govna. Ulice već poznate, znam već iza kojeg ugla dolazi što, znam što skriva onaj oblak gore, znam koji će se miris osjetiti iz onog tamo lokala, znam raspored brodova u luci. Viđam lica koja sam već vidio, ponavljam iste obilaske, ulazim kroz ista vrata, gledam kroz iste prozore, pijem isto vino. Znam svaki milimetar sobe u kojoj odsjedam, znam u koji će jutarnji sat u nju prodrijeti svjetlo i kada će noć otežati. Jutarnja meteorologija teže će me prevariti: nakon mnogih sati sivila, u sedam sati uvečer može se promoliti sunce. Usne će mi potkraj dana od suhe hladnoće ispucati. Nosi uvijek mnogo slojeva odjeće. Gledaj prema drugoj strani kanala, i za točno određeno vrijeme htjet ćeš još dalje, i za još neko, točno određeno vrijeme, presjeći ćeš se i znati da nemaš zašto dalje, a i da hoćeš, nema čime i nemaš kako, barem je sada tako. Poznatost i upoznatost, uglavnom: ta etapa, taj trenutak puta. Bouvierova sobna entomologija nakon mjeseci provedenih u istom konačištu u istom gradu u istoj otočnoj zemlji. Kada put prestane biti put, kada se duša negdje raširi i slegne. Kad si u nečemu omeđenome vanjskom ustalio svoje unutarnje sitnice. Istovremeno, nesigurnost zašto si ovdje, zašto si igdje, zašto jesi, ugodno odložena u stranu. A opet istovremeno: što će i zašto će itko, išta, ikada, igdje, osim tebe, ovog, sada, ovdje? Neka galeb crvenog kljuna i ravnodušnih očiju kaže svoje. Neka dagnje rasute žalom budu putokazi.
Ledenjak Martial Ushuaiji je otprilike ono što je Zagrebu Sljeme, uza sve razlike u klimi i otvorenosti pogleda: s nogama u snijegu gledaš luku, more, čileanski otok Navarino gdje su nekad gorjele one vatre, i zato bi možda bolja bila usporedba s vrhovima Velebita zimi, ali ima nešto u takvim usporedbama glupo i nedostojno i nepravedno, jer se sve svodi na isto i poznato, i sve veliko odmjerava se spram maloga, a znamo kojeg su to duhovnog sklopa sastojci. Opet je oblačno, dio staze vodi po snijegu, pred kraj je prilično strmo, ali pogled izdašno nagrađuje. Tamni granit prošaran oksidnim prugama. Domaći izletnici, skoro svaki put prijazni. (Hoću li napokon na ovom putovanju naletjeti na neljubaznog, namrgođenog, nabusitog Argentinca?) Nebo se na par točaka rasvjetljuje i otvara (iza tamnosivog je sivo, iza sivog bijelo, do plavog još ne dolazimo), ukazuje se, malo iza podneva, ne sunce, već puni bijeli mjesec, i započinjem silazak. I tada, malo ispod vrha, zapuše tako žestoko da pomislim da ću se skotrljati niz tu padinu sve do brodusine National Geographica usidrene u luci, bacam se ničice u snijeg i u njega zarivam šake i gojzerice da se nekako zadržim na toj strmini, kao krpelj na hladnoj koži, i samo par minuta poslije vjetar jenja i posve utihne, kao da ništa nije bilo, i s osmijehom olakšanja hodam kao klizeći vijugavom stazom do doma u podnožju planine.
Za razliku od Chatwina koji je jedva čekao da odmagli odavde, Ushuaia mi se ushuljala pod kožu.
Slijedi zatvaranje kruga.
Nakon jutarnjih snježno-maglenih brda i preleta Patagonije u pravcu sjevera, obasja me lijepih tridesetak stupnjeva u Buenos Airesu. U protekla tri tjedna proljeće se u prijestolnici razmahalo maltene do ljeta, cvatu jakarande, djevojke su razgolićene (sa svim tetovažama, sve mlado i ne toliko mlado ovdje je opsjednuto tetoviranjem) i sve je nekako vedrije nego sredinom oktobra (a ne listopada, jer ovdje u desetom mjesecu lišće ne pada, nego upravo niče). S aerodroma se vozim istim autobusom koji vozi isti vozač, istim putem do istog odredišta, a opet je sve drukčije i različito, osim što je već poznato i prisno. A koliko toga mi još nije poznato: gorostasni gumijevac na trgu Lavalle, recimo, kroz čije mesnato lišće vidiš teatar Colón, i jednako impresivan primjerak istog drva na Plaza Vicente López y Planes. I groblje Recoleta, upad na koje ipak plaćam. I da, to je možebitno najljepše groblje na svijetu, ali ima u svoj toj ljepoti nečega duboko odvratnog: sve to razmetanje i nadmetanje čija će grobnica i čiji mauzolej biti veći i raskošniji, tko će unajmiti slavnijeg arhitekta i kipara da im podignu i isklešu nešto još bliže nebu od susjeda, nešto što će izazvati još veće divljenje i pokazati svijetu koliko se ima i kako se štuju preci. K tome, na Recoleti je sahranjen uglavnom drugi razred čovječanstva: političari, vojskovođe, industrijalci i sportaši. Gotovo nikoga od doista važnih Argentinaca i porteños nema tamo. Zapravo su najdirljivije one zapuštene grobnice, kroz čije se polupane prozore i zahrđale rešetke vide prašnjavi ljesovi i oljuštene freske. Pa kavana Al gato negro, nakon kupnje u knjižarama Edipo i Gandhi (kakva kombinacija!). Pa topla proljetna kišica, koja pravi tamne točke u prašini dok osjećam prve simptome korone za koju još ne znam da je korona, a zaradio sam je po svoj prilici pod zemljom, u metrou.
(Sjedeći u kafiću na Aveniji San Juan, uoči povratka.) Buenos Aires je jedan od najevropskijih, ne najevropoidnijih gradova koje znam, a ne bi bilo ludo ustvrditi ni da je možda najevropskiji, ako o tome mogu govoriti nakon ovoliko malo vremena provedenog ovdje u ova dva kratka navrata. Ovamo se slila sva evropska (mahom, ali ne isključivo mediteranska) urbanost i sačuvala se začinjena lokalnim utjecajima i prožimanjima. Ali ne u nekom muzealnom smislu, nije to „Evropa kakva je nekad bila“ ili nešto tome slično, nego se ono urbano evropsko ovdje diglo na novu potenciju. Istina, ima tu i konzerviranog, u dobrom smislu, onoga što vidiš kad zađeš u poneke kavane, u poneke parkove, i podsjeti te na neke crno-bijele fotografije, na nešto čega na ishodištima ima još samo u tragovima.
Toliko vremena na putu, ali zemlja je tolika – uvis i u širinu – da je u mjesec dana jedva okrzneš. Nisam vidio ništa od sjevera, od svih onih predjela tamo prema Boliviji i Brazilu, za koje vele da su najautentičniji, da su „ona prava Argentina“. Otprilike slutim zašto tako vele, ali ti koji to tvrde možda nemaju u vidu da je jedna Patagonija svijet usporediv s malo čime na planetu i da je sa svima onima koji su se u njega slili – a svi zajedno, s obzirom na veličinu prostora, djeluju kao tri mrava na deblu sekvoje, pri čemu ne zaboravljam ni one pohlepne, otrovne mrave koji su rastjerali one mrave koje su tu zatekli – da je sa svima njima, kažem, dosegnula svoju neprispodobivu autentičnost. Kako bilo da bilo, trebalo bi ovdje proživjeti još nekoliko života. Hasta la próxima, Argentino.
S ove strane
…y un sabor de polvo
que fue rosa o camino
Julio Cortázar
Sa sjeverne na južnu polutku, prvi put u toliko letova, iz evropske jeseni u južnoameričko proljeće 2022. Tragovima pisanog, čitanog i prevođenog, davnim očevim tragom, tragom Brucea Chatwina koji je baš u mjesecu moga rođenja krenuo u Patagoniju, odlazak na Cortázarovu „ovu stranu“, u mladi svijet kojim bruji drevnost. Tamo gdje se ne ratuje, što ne znači da neće, iako će to tamo biti manje vjerojatno. Prema južnom kraju naseljenog svijeta, prema kraju, dakle još jednom početku.
Smještam se u srcu grada, nadomak slavne Plaza de Mayo i nešto dalje od ureda u zgradi iznutra obloženoj mramorom u koji odlazim po rođakovoj preporuci. Puko mijenjanje dolara u pesose po povoljnijem tečaju, jednom od desetak tečajeva, pretvara se u ceremonijal, razgovor o ekonomskim, kulturnim i jezičnim pitanjima, uz jaku kavu koja me razbistruje nakon ukupno petnaest sati leta kroz beskonačnu noć nad malom zapadnom Evropom i velikim oceanom i onda još gotovo dva sata vožnje drndavim autobusom do centra Buenos Airesa, kroz musava predgrađa – dva do osam katova betona, uz nešto malo zelenila – koja u nekom trenu gotovo bez prijelaza odmjenjuju rafinirane središnje četvrti. Vozač se na tom putu izljubio i veselo popričao s otprilike svakim trećim putnikom koji mu je ušao u šklopociju. Privikavam uho na argentinsku varijantu španjolskog. Gledam voštanu figuru Julija Cortázara kroz staklo u uglu kavane London City. Pred Juliom su na stoliću šalica s kavom i kositrena pepeljara, u lijevoj ruci cigara, a desnu ruku položio je na knjigu ili teku u kožnom uvezu. Par blokova dalje ukazuje se još jedan čuveni lokal, Café Tortoni, pored kojega je i muzej tanga, ali ne da mi se čekati u podugačkom redu s turistima da bi me pripustili onamo. Dâ mi se, međutim, hodati do vjerojatno najljepše knjižare na svijetu (neka se sve ostale ne uvrijede i neka me netko opovrgne), velikog starog teatra Ateneo koji su prenamijenili i u parter, balkone i lože ubacili police s knjigama i pločama. Cortázarove pjesme doduše ne nalazim tamo, nego u antikvarijatu u kojem sam već s ulaza, vidjevši natpis Kafka, znao da ću ih naći: knjigu pod naslovom Salvo el crepúsculo (Osim sumraka), nazvanu tako po stihu iz Bashoovog haikua, jednog od posljednjih koje je majstor zapisao, otprilike: „Ovim putem / više ne prolazi nitko / osim sumraka.“ Prepjev Vladimira Devidéa nudi drugi smisao: „O, ovom stazom / za jesenjeg sumraka / nitko ne ide.“ I taj je, mislim, bolje pogođen. Onaj koji citira Cortázar preveli su na španjolski Octavio Paz i stanoviti njegov japanski kolega po diplomatskoj liniji. I eto nevolje: Paz – pretpostavljam da je to bio on – nije izdržao da ne oneobiči pjesmu tako što će personalizirati sumrak, što je posve strano duhu haikua, tj. zena, i uostalom Bashoovoj poeziji. Ne: jesenji je sumrak, i nitko ovim putem ne ide. I gotovo. Kono michi ya / yuku hito mashi ni / aki no kure. Oko tih stihova, usprkos mraku koji pada, ostaje bjelina, kao oko malog ždrala ili raka na velikom, naoko praznom svitku, kao uvijek u uspjelom haiku. Pazov prijevod popunjava cijelo platno i ne dopušta sudjelovanje ni drugo tumačenje. Za razliku od iskonski jednostavne i otvorene Bashoove pjesme, on je zatvoren, tu više ništa ne može ući, tu više nitko ne može i ne smije zastati i zadubiti se, nema za to prostora.
Kako god bilo, u Cortázarovoj knjizi ima i ova pjesma, u pokušaju prepjeva:
Nocturno
Imam ove noći crne ruke, oznojeno srce
kao nakon borbe do zaborava sa stonogama od dima.
Sve je ostalo tamo, boce, brod,
ne znam jesu li me voljeli i jesu li se nadali vidjeti me.
U novinama bačenim na krevet kažu diplomatski susreti,
istraživačko puštanje krvi, veselo ga je pobijedio u četiri seta.
Vrtoglavo visoka šuma okružuje ovu kuću u središtu grada,
znam, osjećam da neki slijepac umire u blizini.
Moja žena penje se i silazi malim stubištem
kao kapetan broda koji ne pouzdaje se u zvijezde.
Tu su šalica mlijeka, papiri, jedanaest uvečer.
Vani izgleda kao da se krda konja bliže prozoru iza mojih leđa.
…stihovi za laku noć nakon predugog dana, nakon euforije koja te spopadne od određene količine nespavanja i pogoleme količine novog i neviđenog, kada, tek stigavši u novi svijet, ne znaš bi li prije obišao pola grada, uzaludno raščlanio još tucet pjesama, proveo noć u bjesomučnom tumaranju ulicama oko zgrade u kojoj si se smjestio, svaki put se radujući imenima koje poznaješ i prepoznaješ, ili bi naprosto već jednom pao u nesvijest, pa se naposljetku neizbježno odlučiš za ovo potonje.
Sutradan se skićem po Boci, četvrti gdje se Riachuelo ulijeva u Río de la Plata, gdje je nogomet religija a Maradona i Messi su lokalna božanstva čiji su oltari na svakom koraku, i gdje se siromaštvo prikriva jarkim bojama – barem su one tome služile prije današnje gentrifikacije. A šarenilo fasada potječe otuda što su kuće nekoć piturali đenoveški mornari ostacima raznih boja koje su donosili s brodova; nikad nije bilo dovoljno jedne boje za cijelu kuću pa su nastajale, i do danas nastaju, prepoznatljive kolorističke kombinacije. Turistima se osim slika rečenih nogometaša na svim mogućim predmetima nude i statue aktualnog pape, i fotogenični Caminito po kojem zastajkuju grupe crnpurastih školaraca. Ovdje nogomet dobiva drugo značenje i pridobiva simpatije i onih kojima inače ništa ne znači, poput mene.
Pitam se što me to u nekim ulicama podsjeća na Indiju, pa shvatim: kombinacija mirisā – pišaline, mirisnih štapića, vlage i ispušnih plinova. Parovi, pa i oni stariji, na uličnim klupama, pješačkim otocima i terasama kafića ljube se strastveno, bez inhibicija. U ovlašnim razgovorima očitava se spoj humora, sarkazma i sjete. Po zidovima posvuda političke parole, što pomalo podsjeća na grčke gradove. Ima i dobrih, recimo: Que sea lo que nos es (Neka bude ono što nije).
Istoga dana suprotni kraj grada i sasvim drugi ugođaj: Recoleta. Veliki parkovi, bolje stojeće građanstvo, i dalje pomalo musava otmjenost. Ulaz u slavno groblje se naplaćuje, a upad u najvažniji gradski i nacionalni muzej besplatan je. Kako je pak najslavnija stanarka slavnoga groblja Evita Perón, a razloge njezine obljubljenosti uza sav čitalački i raspitivački trud nisam uspio dokučiti, ne ulazim među mauzoleje, nego u Muzej lijepih umjetnosti, i bivam ugodno iznenađen, budući prethodno neobaviješten: lijepa kolekcija Goye i Rodina, solidan izbor francuskih impresionista, a već one prekrasne dvije Degasove plesačice sasvim su dovoljan razlog da se ponovi posjet. (Ne, to nisu njegove „Ruske plesačice“ koje vise u londonskoj Nacionalnoj galeriji i koje su u travnju ove godine preimenovali u „Ukrajinske plesačice“, nego dvije nacionalno neopredijeljene balerine.)
Kada bih igdje drugdje vidio lokal koji nosi ime Poezija, vjerojatno bih ga zaobišao u širokom luku, ali bar tog naziva u kvartu San Telmo ima nešto od kavana kakvih u Evropi još jedva da ima i zaslužuje se zvati baš tako, bez obzira na to što su mu za svaki stol u unutrašnjem dijelu prikucane pločice s imenima pjesnika koji su za njima sjedili ili još uvijek sjede. Tamo se, uz vino i sitan gric, mogu i moraju, bez ikakve poze i izvještačenosti, ako ikako nadođu, pisati stihovi. London City je bez daljnjega odličan za kavu i kroasane i konverzaciju, ali tamo ne bi imalo smisla išta pisati, kamoli poeziju: to obavlja voštani Cortázar, to rade drugi, to je ondje eventualno primisao. U baru La poesía, međutim, možeš lijepo odabrati manji stol, ako si sam, naručiti što te volja, po mogućnosti neko od svih tih divnih crnih argentinskih vina, i oskvrnuti bjelinu stranice ili maloprijašnju prazninu uma.
I da, svi posvuda cuclaju mate, s punom opremom: tikvicom koja je ponekad i metalna i plastična, a najčešće je obavijena kožom i ima postolje od žice, s cjevčicom i termosicom s vodom odgovarajuće temperature koja se svako malo vadi iz posebne kožne futrole što visi o ramenu ili iz bočnog pretinca u ruksaku. I da, sve te divne knjižare i antikvarijati (a čitam da ih nijedan svjetski grad nema toliko po broju stanovnika) nisu tu uzalud: ljudi čitaju, čitaju sjedeći, stojeći i hodajući, čitaju na klupama i na stolovima i na tratinama, u metrou, u parku i u krčmi, čitaju stari i čitaju mladi. A kad smo kod metroa: u više navrata svjedočim ulasku u vagon podzemne željeznice nesretnika, obično mlađih muškaraca, koji prema sličnom scenariju, hodajući gore-dolje među putnicima, na sav glas pričaju što ih je sve zadesilo i zašto su primorani prositi. Jedan je tako bio posebno upečatljiv, i kad je, nakon što je napuklim glasom i na rubu suza nekoliko puta ponovio da ga je beskrajno sram i onda ispričao kako je bolestan i kako mu djeca, a o sve troje je rekao ponešto, i rekao je to s toliko detalja i na takav način da me bilo sram vlastite misli o mogućoj glumi istog časa kad je nadošla, kad je dakle rekao da nemaju što jesti i da su također bolesna, ushodao se crvenih očiju po vagonu i nitko nije dizao pogled s mobitela (dobro, neki s knjige, neki s odabrane točke na podu), i onda sam izvadio tu novčanicu i pružio mu je, a on je nešto prokrkljao, pao pred mene na koljena i suze su mu prešle preko ruba i izazvale moje suze, i obgrlio je moja koljena i nije ih puštao, a ja sam htio propasti dublje od tog podzemlja.
Kako je to daleko od tog ljupkog San Telma i njegovih čarobnih barova, od tog kvarta od kojeg u Bairesu valjda nema ljupkijeg, i pored sveg turizma, daleko od sočnog bife de chorizo iliti dva prsta debeloga bržolnog odreska u nekoj od bezbroja krčmi. Daleko je i još dalje od kineske četvrti u kvartu Belgrano, gdje me zbunjuju Kinezi (čini se, zapravo, mahom Tajvanci) koji u dućanima i zalogajnicama govore španjolski, naravno tako da im je svaki r pretvoren u l.
Par koji pleše tango na trgu Dorrego. Svečani i sljubljeni i neutaživi na pločniku od kamenih jaja, oni se spajaju i razdvajaju, ubrzavaju i usporavaju, glume bez glume, ozbiljnih lica, tek na njezinom načas tračak smiješka, osvajaju prostor među stolovima osvajajući jedno drugo. Sjeta i strast odu svaka za sebe toliko daleko da se negdje moraju sastati. Tuga se ushiti, ushit se rastuži, i ne, nije to nikakva tužna misao koja se pleše, to je tijelo, čisto tijelo, tijelo svijeta, paljenje i gašenje, gladovanje i žeđanje; bedro bljesne i odmah potom prekrije ga crna tkanina, oni se vinu pa se prizemlje, približe si lica na cmokomet pa opet postanu stranci, slasna himba, zanos u kojemu nijedan pokret nijednog prsta nije nasumičan, plamen čiji su jezici čvrsto usmjereni. Svjetlost se prelijeva u začuđeni crni bezdan, tijela se melankolično poigravaju s gravitacijom, kičmeni lukovi napinju se do pucanja, struk ne dijeli tijelo popola nego je granica dvaju odjelitih bića; to je granica, a ne zrak među njima, i ta granica onda nestaje, i u onom najuspjelijem času nestaje sve. To me zanosi, to hoću, u to se bacam, ali ne, ne bih da to bude ono zadnje. Nije u pitanju zadrška. Ne, nego ono što se nazire u pozadini, u pozadini pozadine, ono još, ono što kaže da ima još, tamo gdje se sve tiho razrješuje i gdje prestaje uzbuđenje, gdje biva budnije od uzbuđenja, gdje prestaje galop slijepih konja i uza smijeh se sklapa lepeza plamenova, ona misao bez misli koja, po Wordsworthu, počiva suviše duboko za suze, ono što dolazi nakon ovoga ovdje, ovoga pretposljednjeg, nakon crvene mijene, svegutajućih usijanih jezika, kolosalno raspamećenog zaborava koji seže dalje od gotovo svega što se izdaje za mudrost, od gotovo svega što su jedan drugome rekla dvojica velikih literata na uglu ovoga trga. Ali to misli netko koga ionako više nema, dakle to ne misli nitko, dakle gotovo. To su misli nekoga tko oponaša nekog davnog sebe, jer za sadašnjeg nema primjerene misli, ili se možda, ili se sigurno, sadašnjost i ne može mišlju obuhvatiti; za ovoga sadašnjeg nema ni pripadajućeg tijela, a pogotovo ovaj sadašnji nema svoje mjesto i svoje vrijeme. Kako god bilo, muzika u malom zvučniku se utišava, a njih dvoje, koji su bili jedno, pa su sada opet dvoje, zamrzavaju se u nagnutoj, bestežinskoj pozi pa se vraćaju u svijet i odlaze po šešir u koji im publika na trgu stavlja novac, jer taj ples nije ni plaćen ni besplatan, nego a la gorra, u šešir dakle, koliko tko hoće, ako hoće.
U skučenoj hotelskoj sobi množe se pepeljasti glasovi tjeskobe. Treba izaći po novu dozu tanga, ovaj put u drukčijem izdanju, iako opet na ulici: proljetni dan pucne prstima i pretvori se u noć, groznica je buenosajreške subotnje večeri, na montiranoj bini sastav svira 4/4, četveročetvrtinska neizmjernost, uz jedan prokrijumčareni valcer, s pjevačem koji, kao i gotovo svi, nasljeduje Carlosa Gardela. Jedan instrumental, jedna pjesma, u pravilnom smjenjivanju. A pred binom se stvaraju parovi raznih naraštaja i raznih spojeva spolova (oni stariji naročito su dirljivi, katkad i začudno žustri), u odjevnom rasponu od otmjenih odijela do traperica i tenisica, i svi plešu, plešu u toj oblačnoj i prohladnoj proljetnoj noći, i ja ih gledam i gledam iz tamnog kuta trga, i lijepo mi je i pitam se kako to da nemam ni najmanju želju sudjelovati, činiti to isto, praviti te korake, vrtjeti se i mijenjati smjer, zabacivati noge i glavu, nego bih samo gledao, dovijeka bih samo gledao, gledao, satima i danima. A tada na scenu stupa djevojka Smrt, koja je do maločas na rubovima trga vrtjela golemi kromirani obruč, i pita, sva u crvenom i crnom, tko će plesati tango sa smrću, i jedna nasmiješena starica pruža ruku, a djevojka Smrt je dohvaća i vodi u središte kruga, spaja se s njom, sigurno je i odlučno vodi, razmahuju se, šire krug, starica gubi godine, Smrt je pomlađuje i udovi su joj gipki kao onda kad je u zemlji vladala crna i sivomaslinasta diktatura i kad je plesati tango značilo nešto drugo, a opet isto, sve se ove večeri vraća, samo ove večeri, i razmiču se noćni oblaci nad gradom dobrih uzduha.
Prolaziš već deseti put istim ulicama San Telma, i svaki put se dogodi neko sitno i manje sitno novo otkriće: evo ga tu, stoji na tabli na zidu, tu, na uglu ulica Humberto Primo i Defensa, u baru Dorrego, zbog neriješenog vlasništva nažalost već tri godine zatvorenom, u ljeto 1975. godine, dok je jedan njihov budući prevodilac na jedan mali evropski jezik s druge strane Atlantika prljao pelene, nakon dvadeset godina međusobne šutnje zbog političkih razmimoilaženja, na inicijativu jednog novinara sastali su se Jorge Luis Borges i Ernesto Sabato. I ubrzo potom je, zahvaljujući snimaču što ga je netko stavio između njih, nastala čuvena knjiga razgovora. U jednom od njih, tih razgovora, Borges odjednom predloži: „Mogli bismo nešto popiti.“ Sabato će: „Dobro. Preko puta ima jedan lokal.“ „Na kojem uglu?“ pita slijepi Jorge Luis. I bio je taj ugao.
Put u unutrašnjost. Monotone, neprekidno ravne stotine kilometara pampe. Velika rijeka Paraná, koja u južnom toku teče usporedo s cestom, nije na vidiku. Prozor autobusa uokviruje stalno manje-više istu sliku. Deset sati gotovo ničega. Ovo „gotovo“ znači da je bus prošao kroz nekoliko mjesta u okolici Buenos Airesa, da je stao u Rosariju i Villa Maríji na putu do Córdobe, one argentinske. Stajem u njoj tek nakratko jer rodbina dolazi po mene, vodi me kroz bučne ulice da nešto večeramo i kroz noć idemo dalje, nakon velegrada i drugog manjeg, ali opet milijunskog grada, duboko u provinciju, u mjesto zvano Villa Rumipal. Na jeziku starosjedilaca koje su kolonijalisti nazvali Comechingones (od kamichingan, „pećinari“) i onda ih izvoljeli istrijebiti, Rumipal znači „kamena zvijezda“. Rodbina me smješta u svoj mali hotel, a Lucas me sutradan vodi na najviši vrh u pokrajini: Champaquí.
A na putu za Champaquí sljedeća kompozicija: gaučo na konju, okružen pisma koji čuvaju konja (među inim od puma, koje nisam vidio, ali su tu), a ispred njih tri crne krave, koje čuva gaučo. Proljetna suša kakve davno nije bilo, kaže Lucas (un tal Lucas), pa žuto preteže nad zelenim, što bi se već za par tjedana trebalo obrnuti. Sve je puno suhih, trnovitih grmova, pa onih velikih okruglih koji kao da se kotrljaju po travi, pa onih koji se zovu cortaderas jer su im dugački, uski listovi oštri poput mačeta, pa stabala po imenu tabaquillo, koja rastu na ovim visinama i otporna su na vatru; manje je nego prije, kaže Lucas, onih po imenu quebracho, čije je drvo tako tvrdo i teško da tone u vodi. Sive granitne stijene prošarane mineralima, bijela i ružičasta stakalca koja svjetlucaju pod prevrtljivim suncem, malo prije vrha tri konja, bijeli, šarac i smeđi, u pratnji jedne lijepe mule dobroćudnih očiju prilaze nam jer Lucas šuška vrećicom leda koju je ponio da nam se na vrhu hladi boca bijelog torrontesa, pa misle da im, kao njihov gaučo, dolazimo s hranom, dopunom oskudnoj ispaši na gotovo tri tisuće metara visine. I ptice: dugorepa livadska ševa jarkocrvenih prsa, carancho, lijepa ali opaka ptica koja kopa oči janjcima, ali onda, ali onda, odjednom: kondor. Kralj koji ne mora mahati krilima, crni suveren koji opisuje goleme, elegantne, iz daljine naoko beskrajno spore krugove iznad stijena. I onda još četiri kondora, svaki sa svojim tamnim krugovima. Nakon nekog vremena nestaju na obzoru, iza obronka, još se na koji čas ukažu i konačno iščeznu. Ukopani smo od divljenja. Lucas veli da ih nikad nije vidio ovdje, on koji je odavde. Dva metra u krilima? Puno, da, ali u Patagoniji možda vidiš trometraše. Čitam poslije, u ovim krajevima ih se doista ne viđa. Kakav dar. Nazdravljamo tome na vrhu, na kome nema nikog drugog, rashlađenim torrontesom, dok sjedimo pored jezerca na maloj visoravni, jezerca u kojem se zrcale mrke stijene i po kojem je planina dobila ime (Champaquí na „pećinarskom“ znači „voda na glavi“, tj. na vrhu), a ispred i ispod nas bezmalo kondorska panorama.
U nizini je jezero neobuhvativo pogledom. Ali u vidno polje kad-tad upadne nuklearna elektrana na njegovoj daljoj obali. Oko plavozelene vode cupkaju simpatične ptice s kukmom, crvenih nogu i crnih prsa, vivci koje zovu tero; ne boje se čovjeka i služe mu kao alarm u dvorištima, priča Mery, jer počnu gakati (kikati?) čim se ljudi približe. Dalje uz jezero, gdje se elektrana više ni iz kojeg ugla ne vidi, ptičji rezervat. Od prevodive faune: crnoglavi češljugar, riđotrbi drozd, čileanska/patagonska lasta, crvenovrati kardinal, uhata grlica, već spomenuti vivak, crvenogrudi vodomar, crni drozd, gnjurci i, naravno, uvijek i svugdje, konji razni s kojima se mimoilazim na stazama što vode kroz visoko grmlje. Od prevodive flore: rogač (velika, stara, stogodišnja stabla), žuta bazga, aloja jarkocrvenih cvjetova, glog, murva, vrba. Raj za promatrače ptica, pogotovo ovako izvan turističke sezone. Raj za promatrače.
A onda mala Bavarska posred pampe: Villa General Belgrano. Gradić koji se gnijezdi osamdesetak kilometara južno od Córdobe, sav izgrađen u južnonjemačkom stilu, s odgovarajućim kavanama i restoranima gdje se jedu kiseli kupus i kobasice i toči pivo u teškim kriglama, a konobar u lederhoznama poslužuje ti štrudl posut štaubcukerom. Nijemci su tu bili i prije Druge klaonice, ali presudna je bila 1940.: krstarica Admiral Graf von Spee zaplovila je godinu dana prije prema južnom Atlantiku sa zadatkom da tamo potapa britanske trgovačke brodove. Krajem te godine krenula je potjera za brodom, koji je našao utočište u neutralnom Montevideu. No Urugvaj je zatim odlučio uskratiti gostoprimstvo Nijemcima koji su bili pod blokadom, na što je pak kapetan odlučio uništiti brod usidren u Río de la Plata i potom ubiti sebe. Preživjeli mornari, njih dvadeset tisuća, dokopali su se Argentine, neutralne i onda i u Prvom svjetskom ratu i sada, i naselili se tu, u provinciji Calamuchita. I potomci im sada, evo upravo sada, priređuju svoj Oktoberfest. Nisam provjerio imaju li dovoljno jedrih plavokosih djevojaka s pletenicama za nošenje litarskih krigli.
Uvečer jedemo meso s roštilja – uvijek to meso s roštilja, bez njega je druženje ovdje nezamislivo – pijemo odlična lokalna crna vina i na mobitelu slušamo, moga obrazovanja radi, „La Mona“ Jiméneza. Žanr: cuartetos. Ta živahna glazba, nastala također 1940-ih u potlačenim slojevima talijanskih i španjolskih radnika-doseljenika u Córdobi, dobila je ime po izvornom sastavu instrumenata: klavira, harmonike, kontrabasa i violine, nadahnuta je s talijanske strane tarantelom i sa španjolske pasodobleom, i ključna je, objašnjavaju mi, za ovdašnji urbani identitet. Sedamdesetogodišnji La Mona ima fanatično privrženu publiku, snimio je blizu stotinu albuma, ima spomenik usred grada i glas je mladih, starih, radnika, seljaka, svih. Plesovi na kojima pjeva i komunicira s publikom angažiranim stihovima i šifriranim gestama društveni su događaji prvog reda, gdje se vrte bokovi i pije jeftino vino, ništa ni blizu onome što je nama u Villa Rumipalu ovih večeri na stolu.
El amor sabe a miel y a jazmín
Es tristeza en la lluvia de abril
Es un sueño, maduro en la piel
Un verano que no ha de volver
(Ljubav ima okus meda i jasmina
Ona je tuga u travanjskoj kiši
Ona je san sazreo na koži
Ljeto što se neće vratiti)
Na sunčan dan, un día de peronista, kako kažu u ovim krajevima (što hoće reći, ovisno o tome koga se pita, da je dan takav zato što je i nebo sretno zbog Peróna i njegovog oslobađanja 1945. godine, ili pak zato što su peronisti pokrali sve živo što se moglo pokrasti, pa i oblake), krećemo, autocestom broj 34, po Camino de las Altas Cumbres iliti Putem visokih vrhova, koji slijedi trasu nekadašnjeg Kraljevskog puta od Buenos Airesa do Bolivije. S visoravni se prostire pogled u zelenosivi beskraj, i čovjeku postane jasno zašto su bjegunci iz Evrope – raznih fela, u različita vremena i s posve različitim razlozima – bili sigurni da ih ovdje nitko neće naći. Zalazimo u gradić Alta Gracia, čije mi ime zazvuči poznato, i prije nego što se dosjetim zašto mi je poznato, pita me Mery, ubacujući u nižu brzinu: „Tu je Cheova kuća, zanima te to?“ Pa da, Cheova kuća. Nije bilo u planu, ali kad smo već tu… Uza sve rezerve prema Ernestu Guevari, bilo je nekog uzbuđenja u savijanju dlana oko ručice gasa na guvernalu motocikla kojim je budući revolucionar ranih 1950-ih s kolegom medicinarom krstario Južnom Amerikom.
Nastavlja se put po kamenoj pustinji ispresijecanoj planinskim potocima, rijetkim selima koja me uporno podsjećaju na Andaluziju i crvenim mrljama uz cestu koja se iz blizine razotkrivaju kao mala svetišta. Svetac je pučki, iz 19. stoljeća, gauchito Gil, punim imenom Antonio Plutarco Cruz Mamerto Gil Núñez, svojevrstan lokalni Robin Hood. Ima više verzija njegovog života i rada, a po većini su ga smaknuli zato što je bio dezerter u nekom od ondašnjih lokalnih ratova, pa je tako zadobio i moje poštovanje. Štovatelji svetoga gauča u tim sanktuarijima ostave nešto crveno, kakvu god krpu, crno vino i cigaretu, i zapale crvenu svijeću. Na jednom mjestu vidio sam i vešmašinu nespretno ofarbanu u crveno, na kojoj je bila crvena vaza s crvenim cvijećem.
Na kraju puta je gradić Mina Clavero, okružen stjenovitim brdima, u čijoj se stolnoj crkvi časti još jedan svetac, ovaj put službeni, kanoniziran od aktualnog argentinskog pape, ali isto tako gaučo: Cura Brochero. Taj pak nije umro oderane kože kao gore spomenuti, nego od gube kojom se zarazio pijući mate s bolesnicima.
Kroz ljubičaste cvjetove jakarande napadale po ulicama Córdobe, grada koji za razliku od njegovog andaluzijskog imenjaka-izvornika neću upoznati, barem ne ovaj put, odlazim do aerodroma i ukrcavam se na letjelicu za Calafate. Kad se ona počne spuštati iznad patagonske ravnice, otvori se prostranstvo kakvo iz visine nisam vidio ni leteći nad pustinjom Gobi. Gospođa s Filipina koja sjedi lijevo od mene pita me, valjda tako pitajući sebe: je li ovo dolje doista Patagonija? Morala bi biti, kažem, ali ništa nije sigurno. Dolje veliki uzastopni krugovi jezerā, a nazire se i čuvena ruta (iliti državna cesta broj) 40. Spuštamo se pored golemog tirkiznog Lago Argentino. Uokolo smeđa ravnica posuta milijunima loptastih, sivih i žućkastozelenih grmova; jedini trag ljudske rabote su kolci koji neupadljivo ograđuju zemljišta i blještavi dalekovodi. Usporedo s cestom brda odrezanih obronaka, u drugom planu snježni vrhovi. Rezak zrak i osjećaj (bes)kraja. Čak i Pet Shop Boys, taj valjda najgori bend u povijesti popa, i glazbe uopće, nadaju se kao milozvučna pozadina s radija u kombiju koji vozi s aerodroma u mjesto.
Sam gradić na prvu ne mami na ostanak; sve je uglavnom usmjereno turizmu ili usnulo; hipsterski lokali, suvenirnice, prodavaonice planinarske odjeće i obuće, i hosteli, često u drvu, u nekakvom alpskom stilu; jablanovi i breze, breze i jablanovi; čim se malo odlijepiš od magneta centra – blatnjave ulice, makadamske cestice, psi lutalice i zahrđala pretpotopna vozila. Jezero se skriva iza uglova kuća, dobrim dijelom isušeno. Nakon jutrošnjih kratkih rukava, debela jakna koju škropi kišica. Noćim ovdje prije odlaska u El Chaltén, parsto kilometara na sjever.
Guanako je katkad sâm u tom beskraju, katkad pak u grupi od njih pet ili šest. Pasu ili trčkaraju. Počesto se vide i njihovi kosturi kako se bjelasaju na suncu među grmljem ili polegnuti uz kolje. Vidio sam jednog koji je stajao okomito, s glavom u zemlji, kao da je naglavce pao s neba ili iz guanačkog svemirskog broda. Neobično je kako ih strvinari ne raznesu.
Nakon rute 40 nema se više kuda putovati, to je kraj, nema dalje, nema neviđenije.
I naravno: „Il n’y a plus que la Patagonie, la Patagonie, qui convienne a mon immense tristesse.“
Negdje na pola puta stajemo u konačištu La Leona. Ovo „leona“ ne znači u ovom kraju lavica, nego puma. Godine 1905. troje gringa odsjelo je ovdje nekoliko dana prije nego što su nastavili putovanje u nepoznatom pravcu. Poslije nekog vremena u konačištu se pojavila policija s fotografijama, i gazda je prepoznao svoje goste: bili su to Butch Cassidy, Sundance Kid i njegova supruga Etta Place, koji su, netom opljačkavši banku u Río Gallegosu (gradu kroz koji ću proći za nekoliko dana, na putu za Ognjenu Zemlju), u bijegu zastali u La Leoni. Ekipa će na kraju zaglaviti daleko odavde, ali na istom kontinentu – u Boliviji. Prije svega toga trojac se bio nastanio u Cholili, u sjevernoj Patagoniji, nekih tisuću dvjesto kilometara odavde, gdje su od novca opljačkanog u Sjevernoj Americi kupili golem ranč, tisuće grla stoke i živjeli kao bubrezi u loju. Mještani su sve troje upamtili kao vrijednu čeljad pokornu zakonu, a Cassidyja napose kao veseljaka koji je rado čitao knjige o engleskoj srednjovjekovnoj povijesti i škotskim klanovima. U pismu prijatelju Cassidy je opisao Cholilu kao idealan dom: „Obišao sam najbolje gradove i najljepše krajeve Južne Amerike prije nego što sam dospio ovamo. A ovaj dio zemlje izgledao je tako dobro da sam se tu nastanio, i to, mislim, zauvijek.“ Eh, zauvijek. Navodno su se vratili odmetništvu jer je Etti bilo dosadno.
Kod jezera Viedma autobus skreće s rute 40 prema El Chalténu, selu opkoljenom vrhovima čija bjelina bljesne kad se oslobode oblaka: Cerro Torre, Fitz Roy. Još reskiji zrak, više tamnosivog makadama nego asfalta na ulicama, vrlo raznorodne kuće, poneke kojekako sklepane, većina, čini se, podređena putnicima-planinarima zbog kojih je mjesto i osnovano. Danju je pusto jer oni hodaju prema ledenjacima. Selo je zapravo, čitam, mlađe od mene, što znači da u vrijeme kad je Chatwin tumarao ovim krajevima još uopće nije postojalo, ali u tom kratkom vijeku kao da je brzo starjelo pa je zadobilo neku začudnu patinu. Ne izdržavši, nazuvam odmah gojzerice i krećem stazom između tamnih stijena i stabalaca lenga i ñire prema uzvisini iznad rijeke Fitz Roy i ispresijecanih ledenjaka. A s njega se napokon, u punom sjaju, nakon niza djelomičnih vizura, pokaže on: Cerro Torre, bijela piramida koja me neodoljivo podsjeća baš na Everest. I frcnu mi suze od te silne pojave, i još ih frcne kad ugledam kondora koji polako kruži oko tog tritisućnjaka koji imponira kao osamtisućnjak, i teško mi je vjerovati da su te suze kulturno i povijesno i ne znam kako uvjetovane. Na povratku gledam dva krupna zeca kako se natjeravaju među grmovima i bivam skoro pa sretan.
A sve je to tek zagrijavanje. Još jedan blistavi peronistički dan – a takvi su ovdje, kažu, rijetki – zove me na rani izlazak iz konačišta čiji je naziv latinski; nazvano je naime po biljnoj porodici pod koju spadaju one dvije vrste stabala. Pa se upućujem kroz selo, do kraja sela, po utabanoj crnici, po pijesku, po lišajem obraslim i ničim obraslim stijenama, po kamenju i šljunku (ali nijednom po siparu, i to je veliki plus, nijednom po siparu), preko izvaljenog i do bjeline sasušenog i popadalog drveća, preko trupaca i balvana, kroz šume i grmlje, ono trnovito i ono nježno-mekano, preko potoka – od kojih su neki bili tamnocrveni kao rubin a drugi plavi kao safir, a u svima pitka voda; mimo jezera, manjih i većih, sivih i plavih i zelenih i u svim preljevima tih boja, a naročito mimo jezera Capri u kojem se odražava on, kao što se u svim vodama i u svemu glatkom odražava on, preko rijeka i rječica i brzaca nadsvođenih mostićima od trupaca i dasaka, vijugavim stazama, često bez ikoga na vidiku, i opet suze ljeposnice kad se iza ugla, nakon krošnje, nakon stijene, stvori on, sve veći i sve bliži, jarkobijel na jarkoplavoj pozadini, s plavkastim, živim, mojim prvim pravim ledenjakom dolje desno od sebe, tom nagužvanom gomilom koja kao da je zaustavljena u kotrljanju, i još vijugavih staza i lica koja već prepoznaješ jer si ih u već nekoliko navrata prestigao na putu i onda su ona već nekoliko puta prestigla tebe i tako redom, i staza je u posljednjih sat vremena strma i gruba, i pojavljuju se prve plohe snijega, mokrog, zrnatog, mekog, pljackavo svijetlosmeđe blato i onda još snijega, sve bjeljeg, i onda sve sami snijeg, osim na sivim okomicama na koje se snijeg ne može nahvatati, i onda onaj najstrmiji, zadnji dio, na kojemu ljudi sopću uvis ustremljenih pogleda dok ih nosi sretno iščekivanje, evo sad će, tu je, on kojeg su cijelo vrijeme gledali i veličinu mu i lijepost slutili sada će se sav pokazati, i pokazuje se, svlači se obasjan u tom rijetkom, sretnom danu, sur u svojoj stjenovitosti i bijel u svojoj baš ničim okaljanoj snjegovitosti, tornjevit i vrletan, sa svojom nazupčanom pratnjom i dakako kondorom, glasnikom bogova koji je napravio počasni krug oko njega, da se na ovakav dan i to veličanstvo ukaže u zraku, da baš ništa ne pofali osim nje koja ne hoda ovdje uz mene i s kojom sada ne dijelim uzdisaje, u blagoslovljeno obasjanom zraku oko njega, Fitz Roya.
I ne mari što na povratku s te male visoravni, s toga nečega što se zove Laguna de los Tres, što bih volio da svi ljudi na svijetu barem jednom vide, i to ako je ikako moguće baš na ovakav dan, a s čega je moguće motriti to veličanstvo, skupina djevojaka zapriječi put jer su na njemu stale jerbo im tenisice i stopalice nisu bile najbolja zamisao za ovakav uspon a pogotovo za ovakav silazak, prema gore se naime u tome još moglo nekako, ali prema dolje jedva ikako, i stoje li stoje i vrpolje se i od straha se smijuckaju i klibere, i tada ih odlučim zaobići, zagrabim u snijeg i nakon dva koraka klizim, klizim na leđima, sve brže, pred očima mi samo to jarkoplavo nebo i ništa što bi me moglo zaustaviti dok odjednom tim istim leđima silovito ne udarim u oblu stijenu koja se ispriječila pred provalijom.
Najljepših trideset kilometara hoda do sada. Najljepših trideset kilometara.
Na ajmaranskom jeziku: mallku. Na jeziku yámana: weziyau. Na jeziku aönikenk: oyikil. Na jeziku mapundungún: mañke. Na jeziku kečua, i otuda u druge jezike, jezike došljaka i osvajača: kundur. Ona ima rubincrvenu šarenicu, njegova je boje kave. Doživotno su si vjerni. Ne love i ne ubijaju, nego čiste prirodu od strvina. Danas paze na njih i štite ih i proučavaju, iako neki stočari još uvijek pucaju na njih jer još uvijek misle da im predstavljaju opasnost za blago. Motrim ih na strahovito vjetrovit dan na uzvisini Mirador de los Cóndores, na sat vremena hoda od El Chalténa. (Neizbježna mi je, i sigurno u tome nisam prvi, asocijacija na gradić Cicely u kojemu se odvija Život na sjeveru, s dvjema razlikama: ovaj podno patagonskih planina u blizini je suprotnog zemaljskog pola i postojeći je – mada se i ovo potonje uvijek može dovesti u pitanje.) A što je s govornicima jezika na kojima je kondor sebe od iskona izgovarao? Yámana ili Yagán narod su Ognjene zemlje sveden na nekoliko stotina pripadnika, od žive kulture nije ostalo ništa, a Cristina Calderón, posljednja govornica jezika yámana, umrla je u veljači ove godine. (Ona je vjerojatno još izgovarala službeno „najjezgrovitiju riječ na svijetu“: mamihlapinatapai, to jest „pogled između dviju osoba, od kojih obje očekuju da ona druga počne činiti ono što obje priželjkuju, ali se nijedna ne usuđuje započeti“.) Tehuelche ili Aonikenk, patagonski narod, broje još par desetaka tisuća pripadnika, a posljednja govornica pripadnog jezika umrla je prije tri godine. Nešto je bolje s mapundungúnom odnosno araukanskim, polisintetičkim jezikom Mapuchea, koji se govori i s čileanske (više) i s argentinske strane Anda. Španjolski je iz njega dobio riječ poncho i leksik za brojnu floru i faunu. Kečua i ajmaranski, hvala babilonskim bozima, živi su i zdravi, i njima svijet sebe izriče od Perua preko Bolivije do sjevera Argentine.
Tim se temama, među ostalim, bavi i Museo de la interpretación histórica u Calafateu, u koji se vraćam nakratko da bih se ukrcao na autobus (ovdje simpatično zvan colectivo) za Ushuaiju. Nakon dinosaurima obilježene pretpovijesti Patagonije, dočarane maketama i popraćene školskim opisima i objašnjenjima, slijedi onaj bolni dio (osim ako nekoga više boli iščeznuće dinosaura i pretpotopnih sisavaca, dopuštam): sudbina Aonikenka, oličena u sudbini poglavice Inakayala. Taj se, kao jedan od posljednjih buntovnika, odlučio suprotstaviti bijelim civilizatorima i 1884. zarobili su ga na prevaru zajedno s još jednim poglavicom. On i njegovi završili su kao živi izlošci u Muzeju prirodnih znanosti u La Plati – ne zadugo živi, jer su tamo umirali od užasa i gladi. Bila je to, u stvari, povlastica koju mu je udijelio znameniti istraživač i ravnatelj tog muzeja Francisco Moreno, po kojem je nazvan najpoznatiji ledenjak u Južnoj Americi, jer mu je poglavica za vrijeme istraživanja pružio gostoprimstvo. Kayakal je vidio truplo svoje supruge izloženo u antropološkom odjelu muzeja. Godinu dana poslije zastao je na stepenicama, svukao se do pojasa licem okrenut suncu, promrmljao molitvu i srušio se. Po jednoj verziji bio je gurnut s leđa. Umro je iste večeri. Njegovo truplo podvrgnuto je sličnom tretmanu kao ono poglavice Orkekea par godina ranije: s kostiju je pažljivo skinuto meso kako bi zainteresirana publika mogla razgledati primjerak kostura te egzotične vrste, „tako bliske pračovjeku“, u istome muzeju u kojemu je poglavica Tehuelchea proživio posljednjih godinu dana života.
U pola tri ujutro izlazim iz hotelske spavaonice u kojoj sam bio sâm, ali je svako malo nešto strugalo i škripalo pa spavao nisam uopće. Noć je bistra. Podižem pogled: Južni križ, prvi put. Blještav, jednostavan niz. Para iz mojih usta ritmično ga zamućuje. Taj tihi, svečani trenutak narušava samo noćni lavež. Ukrcavam se na autobus za Río Gallego, gdje presjedam za Ushuaiju. Prije nje, dvokratni ulazak u Čile, oba puta sa svim tim sporim i otegnutim formalnostima. Stepa i još stepe, dokle god pogled seže, sada još i neprekinute brdskim reljefima i jezerima. Djevojka koja u autobusu sjedi dijagonalno od mene čita Školice. Dugo čekanje na granicama. Poslije još stepe, još guanaka uz cestu. Autobus na kat zanosi se od ljutog vjetra, sve zviždi i šišti na sve strane. Ruta del fin del mundo. Nisko nebo, čista horizontala. I onda kraj ceste: Magellanov tjesnac. Zgrada čileanske mornarice, svjetionik, pristanište. Siva masa mora, tamnosivi pijesak posut dagnjama i širokim, debelim trakama algi. Umačem prste: zar more može biti toliko hladno? Jedan mi vremešni suputnik pruža svoj mobitel da ga fotografiram ispred table s natpisom i kaže: „Ne stiže se svaki dan do Magellanovog prolaza. A ja sam, znate, došao čak iz Kolumbije.“ Čak odande? E dobro, onda vas slikam. Stiže žuti trajekt, polako izbacuje kamione i aute iz sebe na asfalt i guta naš autobus. A na drugoj strani jednaka pusta ravnica, u kojoj ne osjećam ni srušeno vrijeme ni razvaline lica, kanda još ravnija, i još s tom sitnom razlikom što sada ima više ovaca nego guanaka. Ili ne, ipak ima više guanaka. Ne, ipak ovaca, od kojih svaka ima cijeli svijet za ispašu i tako debelo runo da izgleda kao veliko neživo i bezglavo bijelosivo klupko. Uz cestu procvali maslačci. Toponimi: Onaissin, China Creek, Porvenir (iliti Budućnost). Svakih nekoliko kilometara neka estancia usred ničega, pitam se kako je živjeti na njoj, kako se preživljava zima. I onda iznova na argentinsku stranu Ognjene zemlje. Beskrajan dan.
I onda biva, ako je to moguće, još pustije; slijeva, u daljini pa u blizini sivozeleni Atlantik, a zdesna prazninu katkad naruši tek pokoja crna klackalica crpke za naftu i zeleni putokaz uz pijeskom zameten rub ceste. Ni životinja više nema. Imaš dojam da bi, da zaustaviš vozilo kraj ceste, izađeš iz njega i potrčiš u bilo kojem smjeru, začas nestao zauvijek, tako da te nitko nikada ne nađe. Kratko popodnevno stajanje u Río Grande, neobično ružnom i tužnom gradiću, ali u kojem s nogu jedem najbolju empanadu koju sam probao u Argentini, a kad bih ostao dulje, vele, probao bih i svakojaku odličnu ribu. Vjetrovita pustoš s obje strane ceste se nastavlja, i kao da će se sve zauvijek ponavljati, ali u južnom dijelu Vatrenog otoka više nema andskog bedema sa zapadne strane i krajolik se stubokom mijenja, postaje gorovit, šumovit i jezerovit, i kroz te gore, šume i jezera stižem na obalu kanala Beagle što ga dijele obje zemlje kroz koje sam danas prolazio i koji povezuje Atlantik i Pacifik, u Ushuaiju, dakle, u kasan sumrak koji miješa narančasto, sivo i plavo, oblake, maglu i sunce, osjećaje i misli. Finis Terrae.
Konačim istočno od središta grada, nedaleko od negdašnje kažnjeničke kolonije, danas muzeja u sklopu mornaričke baze.
Iznenađuje, sutradan, toplo, sunčano poslijepodne. Iznenađuje da se tu živi kao što se živi i drugdje, da se voze auti i motori (jer brodovi su ipak očekivani), da se školarci nakon škole penju na travnatu uzvisinu, liježu na nju u svojim tamnoplavim odorama, s mobitelima u rukama, i gledaju u pravcu Južnog pola kao da gledaju u bilo kojem drugom pravcu. Iznenađuje guranje kolica u trgovačkom centru, iznenađuje, hoću reći, samo postojanje trgovačkog centra i brze hrane i dućana i muzike u njemu, sve potpuno isto kao bilo gdje drugdje na svijetu. Iznenađuje groblje, uz cestu pored mora, u kojemu se ljesovi vide kroz prozore, a uz ljesove su poslagane zastavice pokojnikova omiljenog nogometnog kluba, limenka piva, maketa auta i tome slično, uz obavezan buketić umjetnog cvijeća. Iznenađuje tamo i grob koji je klasičan, u zemlji, u kojoj je pokopan stanoviti Tomás Ivandić, umro 1929., dakle samo četrdeset pet godina nakon osnutka grada, a počast mu na nadgrobnom kamenu odaje „jugoslavenska zajednica u Ushuaiji“. Iznenađuje odlična, ozbiljna knjižara na Avenida San Martín, u kojoj otvaram knjigu sabranih pjesama Alejandre Pizarnik, koja je 1972. u Buenos Airesu odlučila skratiti duševne muke tabletama, knjigu u kojoj stoje stihovi, u još jednom pokušaju prepjeva:
Iskočila sam iz sebe u zoru.
Ostavila svoje tijelo pored svjetla
i opjevala tugu onog što se rađa
Ne iznenađuje što se u replikama vlaka koji je do prije sedamdeset pet godina služio za transport zatvorenika, hrane i građevnog materijala danas veselo voze turisti. Ne iznenađuju, ali su lijepe, kućice s oplatama od jarko obojenog valovitog lima, lijepi su brodovi usidreni u kanalu Beagle, od kojih znam da se jedan, bar jedan sprema za Antarktiku, da onamo prebaci znatiželjnike s nekoliko tisuća dolara viška i možda pokojeg istraživača. Nije lijepo što je grad osnovala vojska, ali to se može smetnuti s uma. Nije lijepo ni što mi nijedan vozač nije htio stati kod vidikovca na putu za ledenjak Martial kad sam se umorio od hoda i shvatio da toga dana neću pješice donde stići, ali nema veze. Lijepo je moći biti ovdje. Lijepo je što pored nekog spomenika u parku jedna uz drugu vijore zastave Argentine i Čilea, još bi bolje bilo da je to sve jedna zastava, a najbolje da nije nijedna, ali to bi valjda značilo tražiti previše. (Koga to veseli, ima u Ushuaiji, uza samu rivu, i Trg Republike Hrvatske, na kojemu se vijori pripadni barjak.) Lijepo je što u portu, gdje se raznim obilježjima i spomenicima časte pali u ratu za Falklandske, pardon Malvinske otoke, na tabli stoji pjesma argentinskog kantautora koja relativizira svaku moguću slavu bilo čije borbe u bilo čijem ratu.
Do Lagune Esmeralde, koja je do prije malo više od mjesec dana još bila zaleđena, hodam kroz šumu ñirea, kroz kišu i maglu, preko potoka i potočića, preko brvana i debala i drvenih mostića, kroz blato koje čupa, iz kojeg se čupam. Okolni vrhovi zarivaju se u guste bijele oblake iz kojih pada i pada, stijene su zelene i sive, kora drveća bradata od dugačke, čupave sivkaste mahovine, ponekad ptičica nalik zebi zacvrkuta, a neka veća, nalik jastrebu, proleti iznad mokrih glava. Planinsko jezero u odsustvu sunca nije baš smaragdno, nego više zeleno, a obronci posuti krpama snijega zrcale se na njegovoj površini: bijeli plamenovi ugašeni u studenoj vodi.
Plamenovi… Došljaci su ugledali vatre koje su palili Yámane i po njima ovu ledenu zemlju, arhipelag južno od onoga što se danas zove Beagleovim kanalom, nazvali Ognjenom. Pa recimo ovako: pogasili su ognjeve i ostao je samo led. Nije tako jednostavno, ali suština je ta. Ima ih koji su prošli i gore: narod Selknam, recimo, čiji su pripadnici, zvani još i One, nastanjivali područje sjeverno od rečenog kanala, to jest Veliki otok, na kojem boravim, a bili su i uopće prvi stanovnici Ognjene zemlje. Stočarske kompanije kolonijalista plaćale su krajem devetnaestog stoljeća jednu funtu sterlinga po ubijenom urođeniku. Lovci na glave slali su usto lubanje smaknutih Indijanaca u Antropološki muzej u Londonu, koji im je plaćao izdašne četiri funte po komadu. Dvije selknamske obitelji imale su više sreće te su ih 1889. žive dopremili u Pariz, na Svjetsku izložbu, da se Evropejci na okruglu obljetnicu Francuske revolucije malo nauže egzotike. A među vođama rečenih lovačkih ekspedicija naročito se istaknuo izvjesni Julio Popper, rodom Rumunj, rabinov sin koji je studirao u Parizu, inženjer, poliglot, novinar, mason. Njegovi podvizi u Ognjenoj zemlji, u kojoj je osnovao i vlastitu paravojsku i uveo valutu nazvanu po njegovom prezimenu, ovjekovječeni su na fotografijama koje je lako naći. (Nekog genijalca sve to nije spriječilo da u gradu otvori dućan sportskom opremom s Popperovim imenom; pretpostavljam da dućandžiji inspiracija nije bio Karl Popper.) Umro je pod nerazjašnjenim okolnostima u Buenos Airesu, u svojoj trideset šestoj godini. Godine 1974. umrla je kod Río Grandea žena koju se smatralo posljednjom Selknamkom.
Nema zaista ničeg originalnog u tome da se u Ushuaiji ukrcaš na katamaran koji plovi Beagleovim kanalom do Isla Martillo, otočića koji su Yámane zvali Yecapasela, „zvučna hrid“, kako bi tamo s palube gledao i snimao pingvine, one većinske, male, Magellanove, i manjinske, one veće, žutonoge i ostale, kako se gegaju tamnosivim žalom, uranjaju i izranjaju iz valova i gledaju te ljude koji njih gledaju; prije Isla Martillo obilaziš i manje školjiće i hridi kojima nećeš zapamtiti imena, a na kojima se sunčaju veliki i mali morski lavovi i kormorani, i s kojih do palube dopire gadan, jedak smrad, paklena smjesa guana i kužnih utrobnih vjetrova; gledat ćeš u visini i albatrose i galebove i snimat ćeš sve to, posebno sretan jer se zalomio sunčan dan, iako pingvina nema mnogo jer sada, početkom novembra, paze na jaja u dubokim dupljama, nema dakle još ni mladih; poći ćeš tamo i platiti to kao i svi drugi turisti, kao što ćeš u Chengduu otići vidjeti pande, jer pande i pingvini su dražesni, njima se srce raduje i tu se svi uglavnom malo razlikujemo i to je sasvim u redu.
Olovno nedjeljno popodne na krajnjem jugu svijeta. More sivo nakon jučerašnjeg blistavila, planinski vrhovi nakon jučerašnje oštrine tupi. Još krajnjiji kraj i još veća odalečenost. Iz ničega ništa ne govori. Tek u nosu taj vonj luke, isti i na ovoj širini i u ovoj daljini: sol, alga, ruzina, nafta, galeblja govna. Ulice već poznate, znam već iza kojeg ugla dolazi što, znam što skriva onaj oblak gore, znam koji će se miris osjetiti iz onog tamo lokala, znam raspored brodova u luci. Viđam lica koja sam već vidio, ponavljam iste obilaske, ulazim kroz ista vrata, gledam kroz iste prozore, pijem isto vino. Znam svaki milimetar sobe u kojoj odsjedam, znam u koji će jutarnji sat u nju prodrijeti svjetlo i kada će noć otežati. Jutarnja meteorologija teže će me prevariti: nakon mnogih sati sivila, u sedam sati uvečer može se promoliti sunce. Usne će mi potkraj dana od suhe hladnoće ispucati. Nosi uvijek mnogo slojeva odjeće. Gledaj prema drugoj strani kanala, i za točno određeno vrijeme htjet ćeš još dalje, i za još neko, točno određeno vrijeme, presjeći ćeš se i znati da nemaš zašto dalje, a i da hoćeš, nema čime i nemaš kako, barem je sada tako. Poznatost i upoznatost, uglavnom: ta etapa, taj trenutak puta. Bouvierova sobna entomologija nakon mjeseci provedenih u istom konačištu u istom gradu u istoj otočnoj zemlji. Kada put prestane biti put, kada se duša negdje raširi i slegne. Kad si u nečemu omeđenome vanjskom ustalio svoje unutarnje sitnice. Istovremeno, nesigurnost zašto si ovdje, zašto si igdje, zašto jesi, ugodno odložena u stranu. A opet istovremeno: što će i zašto će itko, išta, ikada, igdje, osim tebe, ovog, sada, ovdje? Neka galeb crvenog kljuna i ravnodušnih očiju kaže svoje. Neka dagnje rasute žalom budu putokazi.
Ledenjak Martial Ushuaiji je otprilike ono što je Zagrebu Sljeme, uza sve razlike u klimi i otvorenosti pogleda: s nogama u snijegu gledaš luku, more, čileanski otok Navarino gdje su nekad gorjele one vatre, i zato bi možda bolja bila usporedba s vrhovima Velebita zimi, ali ima nešto u takvim usporedbama glupo i nedostojno i nepravedno, jer se sve svodi na isto i poznato, i sve veliko odmjerava se spram maloga, a znamo kojeg su to duhovnog sklopa sastojci. Opet je oblačno, dio staze vodi po snijegu, pred kraj je prilično strmo, ali pogled izdašno nagrađuje. Tamni granit prošaran oksidnim prugama. Domaći izletnici, skoro svaki put prijazni. (Hoću li napokon na ovom putovanju naletjeti na neljubaznog, namrgođenog, nabusitog Argentinca?) Nebo se na par točaka rasvjetljuje i otvara (iza tamnosivog je sivo, iza sivog bijelo, do plavog još ne dolazimo), ukazuje se, malo iza podneva, ne sunce, već puni bijeli mjesec, i započinjem silazak. I tada, malo ispod vrha, zapuše tako žestoko da pomislim da ću se skotrljati niz tu padinu sve do brodusine National Geographica usidrene u luci, bacam se ničice u snijeg i u njega zarivam šake i gojzerice da se nekako zadržim na toj strmini, kao krpelj na hladnoj koži, i samo par minuta poslije vjetar jenja i posve utihne, kao da ništa nije bilo, i s osmijehom olakšanja hodam kao klizeći vijugavom stazom do doma u podnožju planine.
Za razliku od Chatwina koji je jedva čekao da odmagli odavde, Ushuaia mi se ushuljala pod kožu.
Slijedi zatvaranje kruga.
Nakon jutarnjih snježno-maglenih brda i preleta Patagonije u pravcu sjevera, obasja me lijepih tridesetak stupnjeva u Buenos Airesu. U protekla tri tjedna proljeće se u prijestolnici razmahalo maltene do ljeta, cvatu jakarande, djevojke su razgolićene (sa svim tetovažama, sve mlado i ne toliko mlado ovdje je opsjednuto tetoviranjem) i sve je nekako vedrije nego sredinom oktobra (a ne listopada, jer ovdje u desetom mjesecu lišće ne pada, nego upravo niče). S aerodroma se vozim istim autobusom koji vozi isti vozač, istim putem do istog odredišta, a opet je sve drukčije i različito, osim što je već poznato i prisno. A koliko toga mi još nije poznato: gorostasni gumijevac na trgu Lavalle, recimo, kroz čije mesnato lišće vidiš teatar Colón, i jednako impresivan primjerak istog drva na Plaza Vicente López y Planes. I groblje Recoleta, upad na koje ipak plaćam. I da, to je možebitno najljepše groblje na svijetu, ali ima u svoj toj ljepoti nečega duboko odvratnog: sve to razmetanje i nadmetanje čija će grobnica i čiji mauzolej biti veći i raskošniji, tko će unajmiti slavnijeg arhitekta i kipara da im podignu i isklešu nešto još bliže nebu od susjeda, nešto što će izazvati još veće divljenje i pokazati svijetu koliko se ima i kako se štuju preci. K tome, na Recoleti je sahranjen uglavnom drugi razred čovječanstva: političari, vojskovođe, industrijalci i sportaši. Gotovo nikoga od doista važnih Argentinaca i porteños nema tamo. Zapravo su najdirljivije one zapuštene grobnice, kroz čije se polupane prozore i zahrđale rešetke vide prašnjavi ljesovi i oljuštene freske. Pa kavana Al gato negro, nakon kupnje u knjižarama Edipo i Gandhi (kakva kombinacija!). Pa topla proljetna kišica, koja pravi tamne točke u prašini dok osjećam prve simptome korone za koju još ne znam da je korona, a zaradio sam je po svoj prilici pod zemljom, u metrou.
(Sjedeći u kafiću na Aveniji San Juan, uoči povratka.) Buenos Aires je jedan od najevropskijih, ne najevropoidnijih gradova koje znam, a ne bi bilo ludo ustvrditi ni da je možda najevropskiji, ako o tome mogu govoriti nakon ovoliko malo vremena provedenog ovdje u ova dva kratka navrata. Ovamo se slila sva evropska (mahom, ali ne isključivo mediteranska) urbanost i sačuvala se začinjena lokalnim utjecajima i prožimanjima. Ali ne u nekom muzealnom smislu, nije to „Evropa kakva je nekad bila“ ili nešto tome slično, nego se ono urbano evropsko ovdje diglo na novu potenciju. Istina, ima tu i konzerviranog, u dobrom smislu, onoga što vidiš kad zađeš u poneke kavane, u poneke parkove, i podsjeti te na neke crno-bijele fotografije, na nešto čega na ishodištima ima još samo u tragovima.
Toliko vremena na putu, ali zemlja je tolika – uvis i u širinu – da je u mjesec dana jedva okrzneš. Nisam vidio ništa od sjevera, od svih onih predjela tamo prema Boliviji i Brazilu, za koje vele da su najautentičniji, da su „ona prava Argentina“. Otprilike slutim zašto tako vele, ali ti koji to tvrde možda nemaju u vidu da je jedna Patagonija svijet usporediv s malo čime na planetu i da je sa svima onima koji su se u njega slili – a svi zajedno, s obzirom na veličinu prostora, djeluju kao tri mrava na deblu sekvoje, pri čemu ne zaboravljam ni one pohlepne, otrovne mrave koji su rastjerali one mrave koje su tu zatekli – da je sa svima njima, kažem, dosegnula svoju neprispodobivu autentičnost. Kako bilo da bilo, trebalo bi ovdje proživjeti još nekoliko života. Hasta la próxima, Argentino.