Haiku lekcija

Sa 26. sprata hotela more je izgledalo blizu, ali sad kad je već pola sata prašnjavim putem pešačio ka njemu, nije bilo ničega od morskog plavetnila, a još manje od šuma talasa po peščanoj obali koji je zamišljao. Umesto toga, dočeka ga besni lavež pasa sa periferije koji su se režeći, iskeženih zuba, zaleteli ka njemu.

– I ovde završava moj neuspešni izlet ka moru – napravi zaokret i brzim koracima, suvih usta, vrati se ogromnom zdanju hotela.

Raširi zavese na širokom prozoru sobe na 26. spratu: spolja, zbog zaštitnog stakla, zvuci su bili prigušeni, ali je slika periferije, sa delićem mora dole i sivim nebom bez oblaka i bez vetra gore, stajala nepomično, kao ukočena.

– Gde li su oni morski galebovi? – zapita se, ležeći obučen na postelji. A ptice nikako da se pojave, kao i one da su pobegle, negde daleko i zauvek.

Nije mu se ustajalo, glava i telo otežali su mu i ispraznili za svaki pokret, baš kao i pogled sa prozora. Sklopi oči, ali dremež, i pored zaustavljene tišine, nije dolazio. Ležao je tako žmureći, nepokretan, par minuta.

Kada je ipak otvorio oči, pogled sa prozora je bio isti – konture razbacanih niskih zgrada, gore sivo nebo, dole parče plavog mora.

I tada, sa levog gornjeg ugla prozorskog stakla, pojavi se, izroni beli trbuščić galeba raširenih krila.

 

Aleksandar Prokopiev 12. 12. 2023.