Sa 26. sprata hotela more je izgledalo blizu, ali sad kad je već pola sata prašnjavim putem pešačio ka njemu, nije bilo ničega od morskog plavetnila, a još manje od šuma talasa po peščanoj obali koji je zamišljao. Umesto toga, dočeka ga besni lavež pasa sa periferije koji su se režeći, iskeženih zuba, zaleteli ka njemu.
– I ovde završava moj neuspešni izlet ka moru – napravi zaokret i brzim koracima, suvih usta, vrati se ogromnom zdanju hotela.
Raširi zavese na širokom prozoru sobe na 26. spratu: spolja, zbog zaštitnog stakla, zvuci su bili prigušeni, ali je slika periferije, sa delićem mora dole i sivim nebom bez oblaka i bez vetra gore, stajala nepomično, kao ukočena.
– Gde li su oni morski galebovi? – zapita se, ležeći obučen na postelji. A ptice nikako da se pojave, kao i one da su pobegle, negde daleko i zauvek.
Nije mu se ustajalo, glava i telo otežali su mu i ispraznili za svaki pokret, baš kao i pogled sa prozora. Sklopi oči, ali dremež, i pored zaustavljene tišine, nije dolazio. Ležao je tako žmureći, nepokretan, par minuta.
Kada je ipak otvorio oči, pogled sa prozora je bio isti – konture razbacanih niskih zgrada, gore sivo nebo, dole parče plavog mora.
I tada, sa levog gornjeg ugla prozorskog stakla, pojavi se, izroni beli trbuščić galeba raširenih krila.
Haiku lekcija
Sa 26. sprata hotela more je izgledalo blizu, ali sad kad je već pola sata prašnjavim putem pešačio ka njemu, nije bilo ničega od morskog plavetnila, a još manje od šuma talasa po peščanoj obali koji je zamišljao. Umesto toga, dočeka ga besni lavež pasa sa periferije koji su se režeći, iskeženih zuba, zaleteli ka njemu.
– I ovde završava moj neuspešni izlet ka moru – napravi zaokret i brzim koracima, suvih usta, vrati se ogromnom zdanju hotela.
Raširi zavese na širokom prozoru sobe na 26. spratu: spolja, zbog zaštitnog stakla, zvuci su bili prigušeni, ali je slika periferije, sa delićem mora dole i sivim nebom bez oblaka i bez vetra gore, stajala nepomično, kao ukočena.
– Gde li su oni morski galebovi? – zapita se, ležeći obučen na postelji. A ptice nikako da se pojave, kao i one da su pobegle, negde daleko i zauvek.
Nije mu se ustajalo, glava i telo otežali su mu i ispraznili za svaki pokret, baš kao i pogled sa prozora. Sklopi oči, ali dremež, i pored zaustavljene tišine, nije dolazio. Ležao je tako žmureći, nepokretan, par minuta.
Kada je ipak otvorio oči, pogled sa prozora je bio isti – konture razbacanih niskih zgrada, gore sivo nebo, dole parče plavog mora.
I tada, sa levog gornjeg ugla prozorskog stakla, pojavi se, izroni beli trbuščić galeba raširenih krila.