Ulica maršala Tita, san i sjećanje

Objavljeno 24.06.2013.

 

Ako bi dovoljno dobro opisao ulice, njih nekoliko, koje se javljaju u scenografiji tvojih snova, počeo bi napokon sanjati neko drugo mjesto, drugi grad. Koliko god se to činilo jednostavnim, zamisao je krajnje ambiciozna. Teško je do kraja opisati grad iz sjećanja, Sarajevo u kojem si živio, i opisivanjem svakoga detalja, uličnoga ćoška i fasade, rasaniti to mjesto i tako ga istjerati iz glave. Veliki je to poduhvat, mogao bi potrajati do kraja života. Zato je bolje odustati, i prihvatiti da se, kao po nekom prokletstvu, snovi odvijaju tamo gdje tebe više ne smije i ne može biti.

Tvoj svijet, tlocrt sjećanja, prosire se po ravnoj, rukom povučenoj crti, koja malo krivuda jer se crtač nije služio ravnalom, od Marijina dvora do Varoši, gdje se crta ulijeva i nestaje u vrvežu, žamoru i ćepencima Baščaršije. Sve drugo što si vidio u Sarajevu, i u svim svojim budućim gradovima, te u Zagrebu pokraj koga najduže živiš, u snovima se, više nego na javi, pokušava uklopiti i suobraziti s tom jednom, slobodnom rukom povučenom crtom. Zagrebačka Ilica, mnogo duža i krivudavija, užih pločnika i stiješnjenoga kolovoza kojim u dva kolosijeka prolaze tramvaji, sasvim se, u snovima, preslikala na tu sarajevsku crtu, koja se službeno zvala Ulica maršala Tita. Titova je Ilicu progutala i prekrila, kao što prekriva i sve druge ulice, stvarne ili izmaštane, one ulice koje su nekada postojale ili još uvijek postoje, kao i one koje će postojati jednoga dalekog budućeg dana.

Ona započinje na samome kraju grada. Sve iza nje, sve u što je zagledano marijindvorsko pročelje, neko je predgrađe, usred kojeg je narastao sasvim novi grad. S jedne strane, tamo gdje je Hotel Holiday Inn, još donedavno je, sedamdesetih godina dvadesetog vijeka, bio Cirkus plac. Bit će da ima onih koji to mjesto i danas tako zovu, slijepaca koji ne primjećuju da ne primjećuju da su tu narasle kuće i dva nebodera, te žuta Štrausova kocka u sredini, ili onih koji su iz Sarajeva prognani tako davno i tako temeljito, da iz svojih njujorških, beogradskih ili bečkih perspektiva ne vide ništa osim pustoga Cirkus placa, na kojemu će preko noći, nekoga svibanjskog ili lipanjskog dana, niknuti šator. Ogromni prugasti modro-bijeli šator, u kakvom su 1903. i 1904. održavane i prve velike kino predstave u historiji Sarajeva. U tih nekoliko sezona bioskop je bio veće čudo od cirkusa.

Druga strana avenije

Na drugoj strani avenije koja vodi u svijet, preko puta Cirkus placa, tamo gdje su izrasle zgrade Skupštine i Izvršnoga vijeća, jednom davno bila je musala. Pa se ta poljana u otomanska doba i nazivala tako – Musala. Na otvorenom je prostoru po potrebi ozidavan mihrab sa mimberom, ali bi do sljedeće prilike, do nekoga masovnog namaza, koji se ne bi mogao obaviti u džamiji, mihrab nestajao, ili tako što bi ga raznijeli kao građevinski materijal, ili bi stradao od vremenskih neprilika i od života. Musala je bila džamija na otvorenom, s najvišim svodom na svijetu, omeđena sarajevskim brdima, nevidljiva džamija pred ulazom u grad. Tako je to bilo u otomanska doba.

Tu bi, u vremena davne slave, klanjale vojske pred odlazak na daleka bojišta.

S jedne strane Cirkus plac, s druge strane Musala.

Ta dva mjesta jasno se vide s prozora zgrade od koje počinje Sarajevo. Nikada nisi u nju ušao, nisi s tih prozora gledao, ali možeš zamisliti što se sa njih vidi.

Tu, uz desni bok te zgrade, i malo niže, kod ulaza u haustor tete Doležal, započinjala je crta o kojoj govoriš. Ne savršeno ravna, nego crta povučena slobodnom rukom. Tu je započinjala Titova ulica.

Od skretanja u malenu i važnu uličicu, koja nosi ime kralja Tvrtka, pa sve do Koševskoga potoka, kada se Titova nekako raširi i progospodi, pretvori se u glavnu ulicu jednoga grada, nekada je, istom trasom, tekao sokak koji se zvao Gornja hiseta. U posljednja turska vremena i za Austro-Ugarske, dok se gradio Marijin dvor, bila je to otužna, prigradska mahala, koja će nestati pred prvim valom francjozefovske modernizacije i europeizacije grada.

Istina, Gornja hiseta su se i drukčije zvala.

Sirotinja u Sarajevu nije bila jasno odijeljena od dobrostojećeg, bogatog svijeta. Tako je bilo i u tvoje doba. Za razliku od Zagreba i Beograda, ovaj grad nije imao svoje rezidencijalne kvartove, Pantovčak, Šalatu, Dedinje, nego su jedni uz druge, kao u nekom ciganskom naselju, živjeli jedni i drugi. Sarajevo nije bilo velegrad, niti je to ikada moglo postati, jer velegrad ima svoje versaje i svoje favele, Sarajevo cjelovitost i kompaktnost turske kasabe. Posljednji koji je toj izmiješanosti podizao spomenik za vječnost, nakon što su je već opisivali Samokovlija i Andrić, bio je Emir Kusturica, mistificirajući Goricu iz svoga djetinjstva.

Tako su Gornja hiseta imala svoju imućniju, možda i ljepšu stranu. I svoje drugo ime. U ista turska vremena, neki su taj široki sokak prema gradu nazivali Podmagribija, po malenoj i čustoj mahali uz džamiju Magribiju, koja je nastala kao otočić izvan grada. Tu je, preko puta džamije, bila poslovnica Privredne banke, u kojoj si otvorio svoj prvi žiro-račun u životu. Dolazio si, sve do rata, da provjeriš jesu li ti uplatiti honorar. Tu si, kada je započeo rat, zaboravio nekoliko tisuća jugoslavenskih dinara, ili manje od toga, neki sitan novac, uplaćen kao autorska prava za pjesme prevedene na mađarski i objavljene u nekom vojvođanskom časopisu. Taj novac je kliznuo, iscurio kroz procjep u vremenu, nestao. Bilo bi zanimljivo pratiti kako je nestao, kada je izbrisan posljednji birokratski trag o njemu… U ratu, s jeseni 1992, kao i sljedećeg proljeća, viđat ćeš gomile registratora, koje su vojnici bacali kroz prozore opustošenih kancelarija, obično bivših banaka, gdje su useljavali svoje štabove. Sarajevo je, u toj prvoj godini ratničkoga entuzijazma, bilo prepuno štabova. U izbačenim registratorima bile su naše stilizirane predratne biografije. Životi transformirani u tokove novca, ljudi metaforizirani kroz žiro-račune. Povijest svakoga žiro-računa jedna je čovjekova povijest, koju bi svakako trebalo napisati. Koliko god su se ti registratori pretvorili u smeće, njihov sadržaj bio je dragocjen. Nisi bio toga svjestan, ali cijeli tvoj predratni život pretvoren je u gomile smeća, koje će uskoro postati dragocjeno.

Bez rekonstrukcije sadržaja tih registratora, bez tog ustrajnog prebiranja po smeću, nikada se neće promijeniti scenografija tvojih snova.

Gazilerski put

Od Koševskog potoka do Velikog parka, ta kratka, ali vrlo široka džada, koja je u turska doba imala širinu trga, nazivala se Gazilerski put. Nazvana je tako po dvojici gazija, Ajni dedi i Šemsi dedi, junacima iz ranih doba Sarajeva, čija je uspomena dugo lutala i transformirala se po narodnim pričama, da bi na kraju sasvim iščeznula.

Nastaviš li dalje, a često si prelazio taj put, od silaska Ulice kralja Tomislava u grad, pa Titovom, pokraj Parkuše, pločnikom, koji natkriva bivša štamparija Oslobođenja, uz trafiku beogradske Politike i veliku raskošnu prodavaonicu igračaka,  Olomanovu slastičarnicu i Narodnu banku, sve do Čeke, mjesta na kojem se Dalmatinska napokon spusti u grad, taj dio Titove ulice zvao se Žabljak.

Tu se do pred dolazak Austro-Ugarske nalazila Hadži Idrisova mahala, u kojoj, po svoji prilici, nije živio neki sretan i bogat svijet. U baruštinama Žabljaka je, naime, bilo mjesto za sirotinju. Iz te su se mahale, kako zamišljaš, Sarajevom širile epidemije raznih boleština, širio se jad i bijeda svijeta koji je svoje utočište nalazio u močvarnom kraju kasabe, među žabama i punoglavcima – čemu su se komšije gorko narugale, nazivajući Hadži Idrisovu mahalu Žabljakom – i vjerojatno je da se samo u srpnju i kolovozu, u vrijeme najvećih žega i suša, tu normalno živjelo.

Inače, žabljačke baruštine nastajale su od Buka potoka, koji se prije austrougarske regulacije svih sarajevskih potoka, spuštao današnjom trasom Dalmatinske ulice, a još prije toga, gore u brdu se, kako pamtiš, znao pod drugim imenom: Kevrin potok.

Je li na svijetu bilo manje tekućice, a da svejedno ima dva imena: bliže izvoru Kevrin potok, a do ušća Buka potok.

To je bio toliko oskudan potočić da nije imao snage da si prosiječe tok i ulije se u Miljacku, nego bi se nakon spuštanja niz brdo samo razlio po žabljačkim močvarama. Koje ti pamtiš kao najljepši dio Titove ulice. Onaj dio koji ti se usjekao u pamet tako da ne možeš riječ grad, opći grad, isprve drukčije da vidiš nego kao Titovu, između Parkuše i Dalmatinske, i još malo dalje, do Vječne vatre.

Nakon što pređeš Dalmatinsku, dalje možeš naslijepo da nastaviš. Zatvorenih očiju, kuckajući kamenčićem zaglavljenim u gumenom potplatu desne cipele, uzdignutom lijevom rukom pokazuješ, dok oko tebe nema ljudi, jer sve je u snovima pusto, i svi su mrtvi: Unima, izlozi puni sive i ćoškaste socijalističke konfekcije, iz vremena kada su svi bježali u Trst po haljine i traperice, ili u komision u Vase Miskina ulici; pa dvorište u kojem je caffe Lisac, tamo nikada nisi ušao, jer je taj kafić bio metafora, a ne stvarno mjesto, jer je izniknuo na mjestu fotografske radnje Ivice Lisca. Sve sarajevske crno-bijele fotografije porodica Rejc i Stubler snimane su njegovim fotografskim aparatima i kamerama. Nono dok prelazi trg ispred pozorišta, i smiješi se poznatom oku koje ga gleda kroz objektiv. Nona 1942, nasred Ferhadije, koja će kasnije postati Ulica Vase Miskina. Jedina sačuvana sličica njihova starijeg sina Mladena, koji je 1943. stradao kao neprijateljski vojnik, snimljena u jednoj od učionica Prve gimnazije – sve druge je Nona uništila, tu nije našla, skrivenu u nekoj knjizi – i sve druge, izgubljene, uništene i žive naše fotografije, snimljene u Sarajevu prije 1945, izašle su iz fotografskoga dućana Ivice Lisca.

Lisac je bio Nonetov prijatelj. S njime nije igrao preferans kao s Matijom Sokolovskim i njegovim društvom, jer Lisac nije bio naročit kartaroš, ali i zato što je s njim vodio svoje konspirativne razgovore o politici. Sjedili bi u tamnoj komori, Ivica je petljao po kemikalijama, a kako nikoga nije bilo u blizini, nije bilo prozora, prostorija je u svakom pogledu bila izolirana, obojica su mogli govoriti ono što se inače ne govori.

Nono

Franjo Rejc, moj Nono, nije bio naročito hrabar čovjek, ali je bio vrlo lajav. I trebao mu je netko s kime će otvoreno razgovarati o politici. Ivica Lisac je bio rječit, ali ne i brbljiv. Svijet je gledao kroz slike, a ne kroz ideje. Užasnuo se kada je u beogradskoj Politici vidio sličicu razbijenoga jevrejskog dućana, snimljenu negdje u Njemačkoj. Rekao je da ovo neće na dobro izaći. Kasnije, kada je Hitler provalio u Čehoslovačku, Nono je Ivici Liscu prvom izgovorio rečenicu, koju će godinama ponavljati, sve premirući od straha da će ga netko prijaviti (strah bi se, naravno, javljao čim nešto izlaje, nikako prije toga…): “Ovaj će idiot izgubiti rat!” Lisac se, vjerojatno, zagledao u svoje još uvijek ne porazbijane izloge, i izgovorio: “Ali nas tada više neće biti…”

Obojica su preživjeli Hitlerov poraz, ali je Ivica Lisac na neki način bio u pravu. Više ih obojice nije bilo.

Kod Lisca, u fotografskom dućanu, Franjo Rejc slušao je prijenos nogometne utakmice iz Tamperea, odigrane na Olimpijskim igrama 1952. Tu je utakmicu Kusturica sjajno udjenuo u finale “Oca na službenom putu”. Petnaest minuta prije kraja, Jugoslaveni su vodili 5:1, ali su Sovjeti na kraju izjednačili. Ta četiri gola promijenila su povijest – u ponovljenoj utakmici Jugoslavija je pobijedila 3:1, a Ivica Lisac je iz beogradske Politike izrezao, uokvirio i na zid svoga dućana objesio crtež Zuke Džumhura. Smrtonosno bijesni Staljin, sjedi i nalakćen na stol drži se za čelo. Pored njega radioaparat, rascopan sjekirom.

I kako bi sad ti ušao u kafić koji je živio na mjestu njegove fotografske radnje? Iako si se rodio u vrijeme kada je Ivica Lisac polako već zatvarao svoj dućan, a u tvome su djetinjstvu i dječaštvu, sve do početka rata, ljudi odlazili u kafić što ga je držao njegov sin Damir, i to je mjesto postalo važno u životima tih ljudi i Titove ulice, za tebe je vrijeme stalo još prije rođenja.

Tu si, dok pod ljubičastim svjetlom tamne komore Franjo Rejc sjedi na drvenoj štokrli, otpuhuje dim i bijesno govori: “Ovaj će idiot izgubiti rat!” A Ivica Lisac mu pomalo odsutno odgovara, dok drvenom pincetom vadi fotografiju iz razređivača: “Ali nas tada više neće biti…” Poslije ni tebe više nije bilo.

Landesbanka, u vrijeme tvoga odrastanja Služba društvenog knjigovodstva, ispred koje gori vječiti plamen – u spomen na osloboditelje grada iz 1945. (mjesto koje je opričao Dario Džamonja, u jednoj svojoj priči), razdijelila je ulicu, kao rascijepljenu vlas kose, na Ulicu Vase Miskina, koja će poteći desnom, i Titovu, koja nastavlja lijevom stranom. Taj dio Titove, sve do Gazi Husrevbegova hamama, bila je čuvena Čemaluša. Sokak i mahala u kojoj se živjelo bolje i veselije nego u močvarama Hadži Idrisove mahale, i gdje će se rađati kultura i književnost skrajnute turske kasabe, u vrijeme kada će se ta kasaba preobražavati u najistočniju austrijsku varoš, kojoj je od Habsburgovaca bila namijenjena uloga jedne od metropola višenacionalne carevine i kraljevine.

U Gazi Husrevbegovu hamamu bio je za tvoga djetinjstva zloglasni Hamam bar. Možda i nije bio tako zloglasan, ali se po Sepetarevcu govorilo da je Hamam bar ustvari – kupleraj. Tako su pričale brižne matere, čiji su sinovi upravo ušli u adolescentska doba, ali i stroge nastavnice, koje su u Hamam baru vidjele kvarilište socijalističke mladeži, mjesto na kojemu se vragu prodaje duša, mjesto svih muških i ponekoga ženskog životnog posrnuća. Hamam bar kao da je bio slivnik, koji će netko jednom preko noći ostaviti odčepljenim, i niz njega će se u kanalizaciju sliti i nestati  cijelo Sarajevo. Ujutro više neće biti ničega.

Tako se, sredinom sedamdesetih, na Sepetarevcu zamišljala apokalipsa.

Blago onima koji su umrli prije 1992, uvjereni kako će Sarajevo nestati – u Hamam baru. Lijep je i pakao, onima koji zlo samo zamišljaju.

Od hamama do Ulice Abdulaha efendije Kaukčije, sokak se zvao Za Banjom. A nakon toga je počinjala Varoš, srpski dio Sarajeva, sa starom pravoslavnom crkvom kao njegovim središtem. Na pokrajnjem zidu jedne kuće, na komadiću fasade koji se još uvijek drži, iako se čini da bi mogao otpasti sa sljedećim velikim pljuskom, predratna je reklama za trgovca rakijom Uglješu Cucića. Kada više jednom ne bude ni te fasade, i nestane imena Uglješe Cucića, nestat će i pomena Srba iz Varoši, i ostat će još samo stara crkva, kao turistička znamenitost i suvenir nečega što odavno više ne postoji. Suveniri, suveniri, suveniri…

Crtu o kojoj govoriš prvi je put netko povukao nakon ubojstva Franca Ferdinanda i njegove supruge Sofije. Tada je Titova ulica postala jedna. Četvrtoga  novembra 1914, dok su austrougarske trupe u kaznenoj ekspediciji navaljivale preko Drine, i spremale su se slavne bitke Velikoga rata, najljepši dio Titove nazvan je imenom ustrijeljenog princa prestolonasljednika, nastavak je imenovan po vojvodkinji Sofiji, a dio od hamama do čaršije nazvan je po zemaljskome poglavaru Oskaru Potjoreku.

Samo mjesec dana po uspostavi Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, 10. siječnja 1919, cijela je ulica, od Marijinog dvora do Baščaršije, nazvana imenom budućega kralja Aleksandra Prvog Karađorđevića. Kada sredinom travnja ustaše vlakom i kamionima doputuju u grad, koji su Nijemci već okupirali, a domaća halaša – bez ikakve pomoći okupatora – munjevito razvalila i oskvrnula novi jevrejski hram, ne čekajući nikakve njemačke ili ustaške naloge, ulica je nazvana imenom doktora Ante Pavelića.

Nakon oslobođenja, 20. kolovoza 1945. gradske vlasti donose odluku da se ulici vrati ime kralja Aleksandra. Partizani, bit će, u tom trenutku nisu znali po kome da nazovu glavnu sarajevsku ulicu, crtu koja vodi tvojim umom i osjećajima, pa su joj privremeno vratili prethodno ime. Time su učinili jasnu i tako važnu razliku između kralja Ujedinitelja, svoga klasnog neprijatelja, na zgarištu čije je monarhije uspostavljana republika ravnopravnih jugoslavenskih naroda i narodnosti, i Ante Pavelića, zločinca o kojemu se ništa drugo i ne može reći, osim da je bio zločinac.

Možda i nisu imali takvu namjeru, ali partizani su učinili važnu stvar time što su Sarajlijama naložili da glavnu ulicu, sve do 6. travnja sljedeće 1946, ponovo zovu imenom omrznutoga kralja. Tih sedam i pol mjeseci bilo je dovoljno da se svi zagledaju u svoje dlanove, u molitvi ili bez molitve, i da vide je li im po rukama, možda, ostalo tuđe krvi.

A onda im je na prvu godišnjicu oslobođenja rasterećena savjest, i tako je nastala Ulica maršala Tita.

Miljenko Jergović 24. 08. 2018.