Ja imam četiri identiteta: ja sam musliman po vjeri, ja sam Bosanac po naciji, ja sam Bošnjak po etničkom određenju i ja sam Evropljanin po civilizaciji. Mustafa Cerić
O Evropi se kod nas već sasvim uobičajeno govori na dva međusobno poništavajuća načina, a da nitko u tomu ne nalazi ništa čudno, čak ni kada slušamo gdje jedni te isti ljudi (političari, intelektualci, novinari, vjerski službenici…) prakticiraju čas jedan čas drugi način, ovisno o prilikama i auditoriju.
Način prvi: Evropa je kriva za genocid u Bosni, ona nije učinila ništa da ga spriječi a mogla je, ona je “nas izdala”, izdajući i vlastite “principe i vrijednosti”, ona, uostalom, i danas igra dvoličnu igru jer nema određenu i konzistentnu politiku prema Bosni i Hercegovini te nas ostavlja da se mučimo u nemogućem dejtonskom statusu quo, u stagnaciji, socioekonomskom propadanju i neizvjesnosti u pogledu političke budućnosti zemlje i države. A u vjersko-ideološki zaoštrenom obliku zna se čuti i tumačenje kako je sve to tako zato, što je “Evropa kršćanska” a “u Bosni su muslimani”, pa…
Pošteno je da ne prešutim ni vlastiti “doprinos” takvome gledanju; u ljeto 1992. pisao sam: “Moralni komoditet – to je oznaka moderne Evrope i svijeta, možda i kao vrhunsko dostignuće – zašto ne i cilj? – ovako zasnovane tehnološke i konzumentske civilizacije kakva je zapadna na kraju XX i na prelasku u XXI stoljeće. Doista, kroza što je Evropa prošla samo u posljednje dvije tisuće godina, ili samo u posljednje dvije stotine godina, od pariških giljotina, francusko-austrijsko-njemačko-rusko-turskih klanja, krvavih revolucija, svjetskih ratova, hitlerizma i staljinizma, aušvicā i gulagā – ta, ona je ovih godina tek uhvatila povijesnu sekundu vremena da dremne, da odahne od užasne stvarnosti i od još užasnije potrebe da bude moralno budna. Evropa je, dakle, taman uhvatila čas blažene predanosti idili prosperiteta, blagostanja, bajci demokracije, kad – balkanska klaonica! Možete li samo zamisliti kako nas mrze po evropskim kabinetima! Nema li u toj mržnji možda za nijansu više srdžbe na žrtvu nego na koljače! Jer, što ste nam to dovraga, imali priređivati! A ako već jeste, što vaši refleksi nisu bili budni, refleksi moguće žrtve, a ne da sad, glupo-nevino preklana vrata upirete svoj napola vapijući, napola optužujući pogled ovamo, u naš svijet u kojemu se klanjem vratova više ne bavimo… I uopće, što će nam čitav taj krvavi, morbidni cirkus? Zločinci, žrtve, masovni grobovi, logori, glad, bolest, ljudi sa zavežljajem, rijeke ljudi sa zavežljajem, izbezumljena djeca?… Što bismo imali od stopostotnoga solidariziranja sa žrtvom i od stopostotne osude koljača? Uviđanje da se žrtva doista ne može braniti, a potom kao konzekvenca – da joj moramo aktivno pomoći. Ili zaglaviti u novi povijesni ciklus moralne glavobolje. I jedno i drugo – nepodnošljivo! Izbjeći, pošto-poto! Zato Evropi i svijetu treba tzv. političko rješenje. Ono je sterilno čisto. Ono donosi optičku varku: ne vidi se krv, ne vide se pokolji, nema porušenih gradova. Nema zločinca, nema žrtve! Čeka nas, dakle, užas političkoga rješenja. Bez katarze, bez nužne satisfakcije, bez osvita novoga dana: sivilo tupog postojanja. Zločin i žrtva – izjednačeni u zajedničkom besmislu.” (Oslobođenje, 9. 8. 1992)
Danas, još malo pa decenij i po poslije rata i političkoga rješenja kojim je prekinut, takav govor o Evropi još je prisutan, pa ako je onda, usred sarajevske i bosanske kataklizme, za njega još bilo političkog i psihološkog opravdanja, sada je on najčešće samo izraz bespomoćnosti i očaja, i neimanja nikakve konkretnije adrese na koju bi se bespomoćnost i očaj uputili.
Način drugi: jedina mogućnost da se Bosna i Hercegovina spasi sama od sebe, od svojih unutarnjih nepomirljivosti i etničkih razdrtosti, jest integracija u Evropu, u tu nad-zemlju idile i blagostanja, gdje nema granica ni pasoša ni viza, gdje su “svi isti”, i gdje važe pravila i zakoni jednaki za sve, tzv. evropski standardi. U toj vrsti govora o Evropi nikada se ne zaboravi gordo i razmetljivo napomenuti da je Bosna, uostalom, “Evropa oduvijek”, a ako se optika suzi baš samo na muslimane, oni su oduvijek “evropski muslimani” a njihov islam je “evropski islam”. Iz te vrste govora dolazi i gore citirana izjava u kojoj se reis Cerić autoidentificira kao “Evropljanin po civilizaciji”.
Već i sama ova dvostrukost u “doživljaju” Evrope signalizira da imamo neki svoj unutarnji problem s “Evropom”, zapravo problem sa sobom samima, s vlastitim “civilizacijskim identitetom”: vruće se samoreklamiramo kao “Evropljani” i želimo da nas se tako percipira, vrijeđamo se ako nas gledaju drukčije, ali ni sami nismo sigurni što je to. No, zato se u nas i od najliberalnijih intelektualaca, i od najsocijaldemokratskijih političara vrlo često može čuti ogavni samohvalisavi rasistički usklik, uostalom, vrlo sumnjive tačnosti: “nismo mi tamo neka afrička plemena”. Sasvim evropski, nema šta!
Doista, što je to “evropska civilizacija” kojoj bi mnogi našijenac, skupa se reis-efendijom, tako žarko želio pripadati i još više od nje steći priznanje da joj pripada?
Najprije, to s civilizacijama! Jedno od najnejasnijih pojmovnih određenja, s tisuću i jednim tumačenjem, od kojih se mnoga između sebe toliko ne slažu, da su zapravo suprotstavljena. Mnogi poluinteligenti i autodidakti na Balkanu, naročito s muslimanskim backgroundom ali i mnogi drugi, silno su, recimo, skloni još i danas oduševljavati se Oswaldom Spenglerom i njegovom Propašću Zapada u kojoj se s mračnom nasladom, punom opskurnoga intelektualnog desničarenja, proriče kraj zapadne civilizacije, iako je Spenglerove “vizije” znanstveno i intelektualno superiorno pobio Johan Huizinga odmah čim su postale popularne početkom dvadesetih godina XX vijeka. U naše vrijeme planetarnu glasovitost stekao je Samuel Huntington, koji je Globus podijelio na osam civilizacija (zapadnu, islamsku, latinoameričku, afričku, japansku, konfučijansku, slavensko-pravoslavnu i hinduističku), najavljujući nailazak epohe koju će obilježavati njihovo sukobljavanje. Fernand Braudel, veliki povjesničar civilizacija, podsjeća kako je pojam i termin civilizacija prvi upotrijebio Mirabeau otac u djelu Rasprava o stanovništvu (1756), govoreći o njoj kao o izvjesnoj vrijednosti povezanoj s izvjesnim idealom (vrline i razuma), kao o skupu ustanova i tehnika, te kao o kritici sadašnjice kroz suprotstavljanje nepravdama i nepravilnostima svijeta…
Svoje monumentalno djelo Civilizacija klasične Evrope Pierre Chaunu počinje rečenicom: “Historija civilizacije nije splet zbivanja što se vezuje za dan i trenutak nekoga događaja (…) Njen izbor je drukčiji. Ona pamti 1915. zbog teorije relativiteta, 1637. zbog Rasprave o metodi.” Doista, ima li od Descartesa i njegove ideje o metodičkoj sumnji kao početku svake čovjekove mogućnosti da spozna svijet i sebe u njemu ičega što bi se s većim razlogom uzelo kao movens i početak moderne evropske civilizacije! Blaisea Pascala maksima “Čovjek je (…) trska koja misli” i Descartesov “Cogito ergo sum”, bez obzira na svu različitost dvojice francuskih genija, presudno leže u temeljima svega onoga što zamišljamo kada danas u civilizacijskom smislu riječi kažemo: “Evropa”. Antropocentrična umjesto teocentrične slike svijeta i društva; znanstveni namjesto religioznoga pogleda na svijet; ukidanje nositelja političke vlasti kao pomazanika božijih i njezino predavanje u ruke predstavnika izabranih od građana; posvemašnja matematizacija čovjekovoga svijeta; sekularizacija i laicizacija znanosti, kulture, umjetnosti, obrazovanja; intelektualno detroniziranje autoriteta, te kritika i kritičnost kao djelatnost individualnog uma i društvene prakse od koje ništa nije i ne može biti izuzeto; predanost općem dobru kao osnova političke kulture; konačni prodor ideje o jedinstvenosti i nepovredivosti ljudske osobe te u skladu s tim koncept ljudskih prava kao najvišega načela društvenosti, uz načelo apsolutne nediskriminacije po vjeri, naciji, rasi, spolu, spolnoj orijentaciji, grupnoj pripadnosti – to su neke od glavnih vrijednosti što obilježavaju modernu evropsku civilizaciju.
Što smo od svega toga mi (mi: u Bosni i Hercegovini, mi: na cijelome Balkanu, mi: građani pojedinci, mi: pripadnici vjersko-etničkih grupa…) usvojili i načinili standardiziranim oblikom svojega ponašanja u mjeri u kojoj bismo – bili reisu-l-ulema ili obični, anonimni građani – mogli za se reći da smo “Evropljani po civilizaciji”? Nismo mnogo, a i ono što jesmo, primilo se toliko plitko i neuvjereno, da kada među nama vidite nekoga tko po nabrojanim i drugim osobinama doista jest Evropljanin, taj se doima bizarno, društveno iščašeno – smiješan i zapravo nepoželjan…
Promatrano sa stanovišta historijsko-političkog razvoja, sve je to lako objašnjivo. Ako se ne računa daleka prošlost, kada je srednjovjekovna bosanska država i kultura, do svoje propasti u osmanlijskoj okupaciji u XV vijeku, bila organskim dijelom tadašnje evropske civilizacije, Bosna i Hercegovina se ponovo uključuje u evropski svijet tek s austrougarskom okupacijom 1878. Nota bene: i tada nasilno, kao što je nasilno iz njega bila isključena četiri stoljeća ranije i priključena drugoj civilizaciji, islamsko-osmanskoj. Tada i nastaje ono što otomansku Bosnu tako slikovito karakterizira, i sa čime se inače volimo dičiti: tzv. susret različitih civilizacija. Po recentnoj shemi američkoga lingvista Riccarda Pichija: slavia romana i slavia ortodoxa, uz koje valja dodati specifičnu bosansku inovaciju, slavia othomano-islamica – tri civilizacije zasnovane na trima vjerama i vjerskim kulturama a s jednim vernakularom, pučkim jezikom. Konzekvencije koje iz toga izlaze u kulturološkom i političkom pogledu do danas nismo osvijestili ni osvijetlili. Razdoblje provedeno u političkim tvorbama stare Jugoslavije i Endehazije teško je, osim s krajnjim cinizmom, tretirati kao “evropsko”. Život u Titovoj Jugoslaviji jest, osobito pri njezinu kraju, poprimio mnoge manifestne zapadnoevropske karakteristike, ali po onoj glavnoj još uvijek je bio s druge, tamne strane Mjeseca: sama ideja građanstva i građanina, naime, u tom je ideološkom sistemu i političkom režimu bila proskribirana kao “reakcionarno naslijeđe prošlosti”, a načelo individualnosti sistemski podređeno načelu kolektivnoga, klasnog. Po toj fundamentalnoj političkoj, pa baš i civilizacijskoj crti, za Jugoslaviju se može reći da nije bila dubinski prožeta modernizacijom, tim procesom što je bitno determinirao suvremenu Evropu. Ukupno, to obuhvaća gotovo cijelo naše XX stoljeće. Tek pri njegovu kraju Bosna i Hercegovina se formalno politički pluralizira i demokratizira, a odmah potom tone u krvavi rat, te poslije njega u ovaj nepodnošljivi politički provizorij, u kojemu su etnoreligijske, partitokratske i tajkunsko-interesne strukture uzurpirale sav tobožnji demokratski život i proces. Procijeni sam, dragi štioče, ima li tu ičega od prvobitne Mirabeauove civilizacije iz XVII stoljeća shvaćene kao “izvjesna vrijednost povezana s izvjesnim idealom (vrline i razuma), kao skup ustanova i tehnika, te kao kritika sadašnjice kroz suprotstavljanje nepravdama i nepravilnostima”. Da ne govorimo o gore nabrojanim temeljnim vrijednostima suvremene evropske civilizacije. Posluživši se tom ljestvicom, simbolički primijenjenom na dvije trenutno najistaknutije i najglasnije figure bosanskohercegovačkoga javnog prostora (s vrlo značajnim “prelijevanjem” na čitav regionalni kontekst), mogli bismo se upitati: kako su, koliko su uistinu “Evropljani po civilizaciji” – Milorad Dodik i reis Mustafa Cerić? Dodik, koji po vlastitom priznanju zastupa kao svoju najvišu vrijednost frapantno antievropsku ideju tribalizma, prenoseći je u čitav politički život Republike Srpske: “Za mene je najviša vrijednost što sam Srbin!” Cerić, koji zastupa i prakticira posve antievropsku težnju za teokratizacijom politike, i za podlaganjem cjelokupnoga života nacije autoritetu (svoje) vjerske funkcije. Odgovori su više nego jasni i – porazni. A Dodik i Cerić nisu nikakvi izuzeci, oni samo na najjasniji način pokazuju koliko smo tragično daleko od toga da budemo “Evropljani po civilizaciji”.
Cijela ova priča o Evropi ima, naravno, i naličje. Kao sve velike civilizacije, i evropska (zapadna) puna je vlastitih kontroverzija, mračnih strana. Svima je negdje u nazivniku – neodoljivost teritorijalne i političke ekspanzije, uvijek obrazlagana nekom velikom ideologijom a realizirana ubojstvima genocidnih razmjera, masovnim deportacijama, istrebljivanjima i rijekama ljudske krvi (Aleksandrov helenizam, rimska ideja rimskoga mira i svjetskog građanstva kao rimskog, prva muslimanska osvajanja kao i potonja osmanlijska, s islamom kao sredstvom i ideološkom armaturom, velika evropska “otkrića” i kolonizacija/kristijanizacija “trećega svijeta”…) Isti Huntington, koji je u našim krajevima, gdje se sve čita vruće glave i s vrlo kratkim fitiljem, stekao “slavu” isključivo kao huškač, inspirator sukoba, malne kao Karadžićev duhovni guru, napisao je i ovo: “Zapad nije osvojio svijet superiornošću ideja, sistema vrijednosti i religije, nego superiornošću organiziranog nasilja. Zapadnjaci često zaboravljaju ovu činjenicu, nezapadnjaci nikad.”
I to je Evropa. Ona o kojoj je Krleža, bez premca najautentičniji Evropljanin ali i najžešći euroskeptik svih naših književnosti, pisao još 1933: “Kao što je Tula potkovala srebrnu buhu, tako je Evropa danas potkovala sve razume i sve pameti čitavih stoljeća, stvorivši iz sviju mudrosti ljudskih draguljarske izloge, pasja groblja i krvave poplave što se pretvaraju za razonodu u glavne atrakcije prometa stranaca: groblja evropskih heroja, koji su pali za civilizaciju Evrope. Posvećujući sve svoje bogato znanje ženama, tkaninama, loptama i strojevima, Evropa se danas miče sa svojim topovskim cijevima i pneumatičkim točkovima i benzinskim kantama i filozofijama kao žalosna sablast, koja između toplih tropskih daljina i maglenog ledenog sjevernog mora ne zna što da počne, čega da se prihvati i kamo da zapravo krene, u stvari pred svojim vlastitim utvarama, u protuslovlju sa svojim intimnim lažima, bogata, kao nikada još u prošlosti, a prazna i dosadna kao odsvirana gramofonska ploča.” (Evropa danas, 1933)
Jasno je danas svakome razumnom u Bosni i Hercegovini da “nam je Evropa jedina šansa” – ako bi nas ona “ostavila”, ova bi se zemlja definitivno pretvorila u zonu sumraka, suvremenu “demokratsku” verziju nekadašnje Enver Hodžine Albanije. Nije, dakle, nama mjesto u Evropi zato što to zaslužujemo jer smo “Evropa oduvijek”, nego zato što nam je – biti ili ne biti. Pa kada je tako, da barem znamo o čemu govorimo kad govorimo o sebi i o Evropi. To bismo od sebe trebali zahtijevati zbog minimuma vlastitog dostojanstva.
Što je nama Evropa
Ja imam četiri identiteta: ja sam musliman po vjeri, ja sam Bosanac po naciji, ja sam Bošnjak po etničkom određenju i ja sam Evropljanin po civilizaciji. Mustafa Cerić
O Evropi se kod nas već sasvim uobičajeno govori na dva međusobno poništavajuća načina, a da nitko u tomu ne nalazi ništa čudno, čak ni kada slušamo gdje jedni te isti ljudi (političari, intelektualci, novinari, vjerski službenici…) prakticiraju čas jedan čas drugi način, ovisno o prilikama i auditoriju.
Način prvi: Evropa je kriva za genocid u Bosni, ona nije učinila ništa da ga spriječi a mogla je, ona je “nas izdala”, izdajući i vlastite “principe i vrijednosti”, ona, uostalom, i danas igra dvoličnu igru jer nema određenu i konzistentnu politiku prema Bosni i Hercegovini te nas ostavlja da se mučimo u nemogućem dejtonskom statusu quo, u stagnaciji, socioekonomskom propadanju i neizvjesnosti u pogledu političke budućnosti zemlje i države. A u vjersko-ideološki zaoštrenom obliku zna se čuti i tumačenje kako je sve to tako zato, što je “Evropa kršćanska” a “u Bosni su muslimani”, pa…
Pošteno je da ne prešutim ni vlastiti “doprinos” takvome gledanju; u ljeto 1992. pisao sam: “Moralni komoditet – to je oznaka moderne Evrope i svijeta, možda i kao vrhunsko dostignuće – zašto ne i cilj? – ovako zasnovane tehnološke i konzumentske civilizacije kakva je zapadna na kraju XX i na prelasku u XXI stoljeće. Doista, kroza što je Evropa prošla samo u posljednje dvije tisuće godina, ili samo u posljednje dvije stotine godina, od pariških giljotina, francusko-austrijsko-njemačko-rusko-turskih klanja, krvavih revolucija, svjetskih ratova, hitlerizma i staljinizma, aušvicā i gulagā – ta, ona je ovih godina tek uhvatila povijesnu sekundu vremena da dremne, da odahne od užasne stvarnosti i od još užasnije potrebe da bude moralno budna. Evropa je, dakle, taman uhvatila čas blažene predanosti idili prosperiteta, blagostanja, bajci demokracije, kad – balkanska klaonica! Možete li samo zamisliti kako nas mrze po evropskim kabinetima! Nema li u toj mržnji možda za nijansu više srdžbe na žrtvu nego na koljače! Jer, što ste nam to dovraga, imali priređivati! A ako već jeste, što vaši refleksi nisu bili budni, refleksi moguće žrtve, a ne da sad, glupo-nevino preklana vrata upirete svoj napola vapijući, napola optužujući pogled ovamo, u naš svijet u kojemu se klanjem vratova više ne bavimo… I uopće, što će nam čitav taj krvavi, morbidni cirkus? Zločinci, žrtve, masovni grobovi, logori, glad, bolest, ljudi sa zavežljajem, rijeke ljudi sa zavežljajem, izbezumljena djeca?… Što bismo imali od stopostotnoga solidariziranja sa žrtvom i od stopostotne osude koljača? Uviđanje da se žrtva doista ne može braniti, a potom kao konzekvenca – da joj moramo aktivno pomoći. Ili zaglaviti u novi povijesni ciklus moralne glavobolje. I jedno i drugo – nepodnošljivo! Izbjeći, pošto-poto! Zato Evropi i svijetu treba tzv. političko rješenje. Ono je sterilno čisto. Ono donosi optičku varku: ne vidi se krv, ne vide se pokolji, nema porušenih gradova. Nema zločinca, nema žrtve! Čeka nas, dakle, užas političkoga rješenja. Bez katarze, bez nužne satisfakcije, bez osvita novoga dana: sivilo tupog postojanja. Zločin i žrtva – izjednačeni u zajedničkom besmislu.” (Oslobođenje, 9. 8. 1992)
Danas, još malo pa decenij i po poslije rata i političkoga rješenja kojim je prekinut, takav govor o Evropi još je prisutan, pa ako je onda, usred sarajevske i bosanske kataklizme, za njega još bilo političkog i psihološkog opravdanja, sada je on najčešće samo izraz bespomoćnosti i očaja, i neimanja nikakve konkretnije adrese na koju bi se bespomoćnost i očaj uputili.
Način drugi: jedina mogućnost da se Bosna i Hercegovina spasi sama od sebe, od svojih unutarnjih nepomirljivosti i etničkih razdrtosti, jest integracija u Evropu, u tu nad-zemlju idile i blagostanja, gdje nema granica ni pasoša ni viza, gdje su “svi isti”, i gdje važe pravila i zakoni jednaki za sve, tzv. evropski standardi. U toj vrsti govora o Evropi nikada se ne zaboravi gordo i razmetljivo napomenuti da je Bosna, uostalom, “Evropa oduvijek”, a ako se optika suzi baš samo na muslimane, oni su oduvijek “evropski muslimani” a njihov islam je “evropski islam”. Iz te vrste govora dolazi i gore citirana izjava u kojoj se reis Cerić autoidentificira kao “Evropljanin po civilizaciji”.
Već i sama ova dvostrukost u “doživljaju” Evrope signalizira da imamo neki svoj unutarnji problem s “Evropom”, zapravo problem sa sobom samima, s vlastitim “civilizacijskim identitetom”: vruće se samoreklamiramo kao “Evropljani” i želimo da nas se tako percipira, vrijeđamo se ako nas gledaju drukčije, ali ni sami nismo sigurni što je to. No, zato se u nas i od najliberalnijih intelektualaca, i od najsocijaldemokratskijih političara vrlo često može čuti ogavni samohvalisavi rasistički usklik, uostalom, vrlo sumnjive tačnosti: “nismo mi tamo neka afrička plemena”. Sasvim evropski, nema šta!
Doista, što je to “evropska civilizacija” kojoj bi mnogi našijenac, skupa se reis-efendijom, tako žarko želio pripadati i još više od nje steći priznanje da joj pripada?
Najprije, to s civilizacijama! Jedno od najnejasnijih pojmovnih određenja, s tisuću i jednim tumačenjem, od kojih se mnoga između sebe toliko ne slažu, da su zapravo suprotstavljena. Mnogi poluinteligenti i autodidakti na Balkanu, naročito s muslimanskim backgroundom ali i mnogi drugi, silno su, recimo, skloni još i danas oduševljavati se Oswaldom Spenglerom i njegovom Propašću Zapada u kojoj se s mračnom nasladom, punom opskurnoga intelektualnog desničarenja, proriče kraj zapadne civilizacije, iako je Spenglerove “vizije” znanstveno i intelektualno superiorno pobio Johan Huizinga odmah čim su postale popularne početkom dvadesetih godina XX vijeka. U naše vrijeme planetarnu glasovitost stekao je Samuel Huntington, koji je Globus podijelio na osam civilizacija (zapadnu, islamsku, latinoameričku, afričku, japansku, konfučijansku, slavensko-pravoslavnu i hinduističku), najavljujući nailazak epohe koju će obilježavati njihovo sukobljavanje. Fernand Braudel, veliki povjesničar civilizacija, podsjeća kako je pojam i termin civilizacija prvi upotrijebio Mirabeau otac u djelu Rasprava o stanovništvu (1756), govoreći o njoj kao o izvjesnoj vrijednosti povezanoj s izvjesnim idealom (vrline i razuma), kao o skupu ustanova i tehnika, te kao o kritici sadašnjice kroz suprotstavljanje nepravdama i nepravilnostima svijeta…
Svoje monumentalno djelo Civilizacija klasične Evrope Pierre Chaunu počinje rečenicom: “Historija civilizacije nije splet zbivanja što se vezuje za dan i trenutak nekoga događaja (…) Njen izbor je drukčiji. Ona pamti 1915. zbog teorije relativiteta, 1637. zbog Rasprave o metodi.” Doista, ima li od Descartesa i njegove ideje o metodičkoj sumnji kao početku svake čovjekove mogućnosti da spozna svijet i sebe u njemu ičega što bi se s većim razlogom uzelo kao movens i početak moderne evropske civilizacije! Blaisea Pascala maksima “Čovjek je (…) trska koja misli” i Descartesov “Cogito ergo sum”, bez obzira na svu različitost dvojice francuskih genija, presudno leže u temeljima svega onoga što zamišljamo kada danas u civilizacijskom smislu riječi kažemo: “Evropa”. Antropocentrična umjesto teocentrične slike svijeta i društva; znanstveni namjesto religioznoga pogleda na svijet; ukidanje nositelja političke vlasti kao pomazanika božijih i njezino predavanje u ruke predstavnika izabranih od građana; posvemašnja matematizacija čovjekovoga svijeta; sekularizacija i laicizacija znanosti, kulture, umjetnosti, obrazovanja; intelektualno detroniziranje autoriteta, te kritika i kritičnost kao djelatnost individualnog uma i društvene prakse od koje ništa nije i ne može biti izuzeto; predanost općem dobru kao osnova političke kulture; konačni prodor ideje o jedinstvenosti i nepovredivosti ljudske osobe te u skladu s tim koncept ljudskih prava kao najvišega načela društvenosti, uz načelo apsolutne nediskriminacije po vjeri, naciji, rasi, spolu, spolnoj orijentaciji, grupnoj pripadnosti – to su neke od glavnih vrijednosti što obilježavaju modernu evropsku civilizaciju.
Što smo od svega toga mi (mi: u Bosni i Hercegovini, mi: na cijelome Balkanu, mi: građani pojedinci, mi: pripadnici vjersko-etničkih grupa…) usvojili i načinili standardiziranim oblikom svojega ponašanja u mjeri u kojoj bismo – bili reisu-l-ulema ili obični, anonimni građani – mogli za se reći da smo “Evropljani po civilizaciji”? Nismo mnogo, a i ono što jesmo, primilo se toliko plitko i neuvjereno, da kada među nama vidite nekoga tko po nabrojanim i drugim osobinama doista jest Evropljanin, taj se doima bizarno, društveno iščašeno – smiješan i zapravo nepoželjan…
Promatrano sa stanovišta historijsko-političkog razvoja, sve je to lako objašnjivo. Ako se ne računa daleka prošlost, kada je srednjovjekovna bosanska država i kultura, do svoje propasti u osmanlijskoj okupaciji u XV vijeku, bila organskim dijelom tadašnje evropske civilizacije, Bosna i Hercegovina se ponovo uključuje u evropski svijet tek s austrougarskom okupacijom 1878. Nota bene: i tada nasilno, kao što je nasilno iz njega bila isključena četiri stoljeća ranije i priključena drugoj civilizaciji, islamsko-osmanskoj. Tada i nastaje ono što otomansku Bosnu tako slikovito karakterizira, i sa čime se inače volimo dičiti: tzv. susret različitih civilizacija. Po recentnoj shemi američkoga lingvista Riccarda Pichija: slavia romana i slavia ortodoxa, uz koje valja dodati specifičnu bosansku inovaciju, slavia othomano-islamica – tri civilizacije zasnovane na trima vjerama i vjerskim kulturama a s jednim vernakularom, pučkim jezikom. Konzekvencije koje iz toga izlaze u kulturološkom i političkom pogledu do danas nismo osvijestili ni osvijetlili. Razdoblje provedeno u političkim tvorbama stare Jugoslavije i Endehazije teško je, osim s krajnjim cinizmom, tretirati kao “evropsko”. Život u Titovoj Jugoslaviji jest, osobito pri njezinu kraju, poprimio mnoge manifestne zapadnoevropske karakteristike, ali po onoj glavnoj još uvijek je bio s druge, tamne strane Mjeseca: sama ideja građanstva i građanina, naime, u tom je ideološkom sistemu i političkom režimu bila proskribirana kao “reakcionarno naslijeđe prošlosti”, a načelo individualnosti sistemski podređeno načelu kolektivnoga, klasnog. Po toj fundamentalnoj političkoj, pa baš i civilizacijskoj crti, za Jugoslaviju se može reći da nije bila dubinski prožeta modernizacijom, tim procesom što je bitno determinirao suvremenu Evropu. Ukupno, to obuhvaća gotovo cijelo naše XX stoljeće. Tek pri njegovu kraju Bosna i Hercegovina se formalno politički pluralizira i demokratizira, a odmah potom tone u krvavi rat, te poslije njega u ovaj nepodnošljivi politički provizorij, u kojemu su etnoreligijske, partitokratske i tajkunsko-interesne strukture uzurpirale sav tobožnji demokratski život i proces. Procijeni sam, dragi štioče, ima li tu ičega od prvobitne Mirabeauove civilizacije iz XVII stoljeća shvaćene kao “izvjesna vrijednost povezana s izvjesnim idealom (vrline i razuma), kao skup ustanova i tehnika, te kao kritika sadašnjice kroz suprotstavljanje nepravdama i nepravilnostima”. Da ne govorimo o gore nabrojanim temeljnim vrijednostima suvremene evropske civilizacije. Posluživši se tom ljestvicom, simbolički primijenjenom na dvije trenutno najistaknutije i najglasnije figure bosanskohercegovačkoga javnog prostora (s vrlo značajnim “prelijevanjem” na čitav regionalni kontekst), mogli bismo se upitati: kako su, koliko su uistinu “Evropljani po civilizaciji” – Milorad Dodik i reis Mustafa Cerić? Dodik, koji po vlastitom priznanju zastupa kao svoju najvišu vrijednost frapantno antievropsku ideju tribalizma, prenoseći je u čitav politički život Republike Srpske: “Za mene je najviša vrijednost što sam Srbin!” Cerić, koji zastupa i prakticira posve antievropsku težnju za teokratizacijom politike, i za podlaganjem cjelokupnoga života nacije autoritetu (svoje) vjerske funkcije. Odgovori su više nego jasni i – porazni. A Dodik i Cerić nisu nikakvi izuzeci, oni samo na najjasniji način pokazuju koliko smo tragično daleko od toga da budemo “Evropljani po civilizaciji”.
Cijela ova priča o Evropi ima, naravno, i naličje. Kao sve velike civilizacije, i evropska (zapadna) puna je vlastitih kontroverzija, mračnih strana. Svima je negdje u nazivniku – neodoljivost teritorijalne i političke ekspanzije, uvijek obrazlagana nekom velikom ideologijom a realizirana ubojstvima genocidnih razmjera, masovnim deportacijama, istrebljivanjima i rijekama ljudske krvi (Aleksandrov helenizam, rimska ideja rimskoga mira i svjetskog građanstva kao rimskog, prva muslimanska osvajanja kao i potonja osmanlijska, s islamom kao sredstvom i ideološkom armaturom, velika evropska “otkrića” i kolonizacija/kristijanizacija “trećega svijeta”…) Isti Huntington, koji je u našim krajevima, gdje se sve čita vruće glave i s vrlo kratkim fitiljem, stekao “slavu” isključivo kao huškač, inspirator sukoba, malne kao Karadžićev duhovni guru, napisao je i ovo: “Zapad nije osvojio svijet superiornošću ideja, sistema vrijednosti i religije, nego superiornošću organiziranog nasilja. Zapadnjaci često zaboravljaju ovu činjenicu, nezapadnjaci nikad.”
I to je Evropa. Ona o kojoj je Krleža, bez premca najautentičniji Evropljanin ali i najžešći euroskeptik svih naših književnosti, pisao još 1933: “Kao što je Tula potkovala srebrnu buhu, tako je Evropa danas potkovala sve razume i sve pameti čitavih stoljeća, stvorivši iz sviju mudrosti ljudskih draguljarske izloge, pasja groblja i krvave poplave što se pretvaraju za razonodu u glavne atrakcije prometa stranaca: groblja evropskih heroja, koji su pali za civilizaciju Evrope. Posvećujući sve svoje bogato znanje ženama, tkaninama, loptama i strojevima, Evropa se danas miče sa svojim topovskim cijevima i pneumatičkim točkovima i benzinskim kantama i filozofijama kao žalosna sablast, koja između toplih tropskih daljina i maglenog ledenog sjevernog mora ne zna što da počne, čega da se prihvati i kamo da zapravo krene, u stvari pred svojim vlastitim utvarama, u protuslovlju sa svojim intimnim lažima, bogata, kao nikada još u prošlosti, a prazna i dosadna kao odsvirana gramofonska ploča.” (Evropa danas, 1933)
Jasno je danas svakome razumnom u Bosni i Hercegovini da “nam je Evropa jedina šansa” – ako bi nas ona “ostavila”, ova bi se zemlja definitivno pretvorila u zonu sumraka, suvremenu “demokratsku” verziju nekadašnje Enver Hodžine Albanije. Nije, dakle, nama mjesto u Evropi zato što to zaslužujemo jer smo “Evropa oduvijek”, nego zato što nam je – biti ili ne biti. Pa kada je tako, da barem znamo o čemu govorimo kad govorimo o sebi i o Evropi. To bismo od sebe trebali zahtijevati zbog minimuma vlastitog dostojanstva.