U svakom porodičnom albumu, kutiji za cipele ili kutiji od bombonijere, punoj fotografija svih bližnjih, mrtvih i živih, postoji pokoja slika na kojoj su oni koje više nitko ne prepoznaje.
Neka nasmijana obitelj, otac, majka i dijete, šetaju glavnom ulicom. Slikao ih je fotograf, čije je prezime ispisano na bijelom nazubljenom rubu u dnu fotografije. Mladići u školskoj učionici. Portret odrasloga muškarca, načinjen kao za sliku na kakvom svečanom tablou, u izlogu radne organizacije. Tko su svi ti nepoznati ljudi, koji se uvuku u porodične albume?
U prvo vrijeme se takve slike čuvaju, kada u goste dođe netko stariji, da ga se upita. Katkad se na takvo pitanje dobije odgovor, slika biva spašena, svi znaju tko je na njoj, i vraćena među druge poznate, mrtve i žive. Ali češće, nitko ne prepozna te ljude, čija su lica izgubljena u vremenu otkada ih je nečija ruka ugradila u album.
Neki se na kraju odvaže poderati i baciti takvu fotografiju.
Drugi je čuvaju, u strahu da bi nekome, nikad se neće otkriti kome, mogli učiniti strašnu nepravdu ukoliko je bace. I tako fotografije sa zaboravljenim licima traju, sve do dana kada se ni lica s onih drugih slika nitko neće sjećati, i neće biti porodice čiji je to bio album.
Na ovoj slici su nepoznati ljudi.
Slika je pronađena u porodičnom albumu moga pradjeda Karla Stublera, sačuvanom u njegovome domu na Ilidži. Ljude s ove slike rođaci o čijem je albumu riječ vidjeli su bezbroj puta, kad god bi listali album i podsjećali se svojih mrtvih i živih. I uvijek bi se s dužnom pažnjom zagledali u ta dva staračka lica, iza čijih je leđa, prekrivajući, valjda, vlažni zid kakve prizemne uđerice, ćilim istkan u Tkaonici ćilima Sarajevo, jedne od godina s početka našega vijeka.
Postojalo je vrijeme kada su se znala imena dvoje ljudi sa slike, ali od tada je prošlo barem pedesetak godina.
Ali svejedno, slika se ne baca, nego se čuva, i sve se jednako gleda, pa sam ju i ja, da ovdje gdje jesam imam neki svoj stari porodični album, skenirao i pohranio na kompakt disk i u memorije svojih kompjutera, da ju s vremena na vrijeme gledam.
Gledanje ove slike je ceremonijal koji moji stari nisu imali potrebu objašnjavati, a ni osvješćivati. Gledali su je, pa bi rekli:
Emigranti.
Stari Rus i Ruskinja, čijih se imena nitko ne sjeća, i vjerojatno na cijelome svijetu odavno nema čovjeka kojemu bi njihova imena nešto značila, živjeli su kao huda sirotinja na Ilidži. Svijet im je pomagao, hranio ih, pomagao da prežive još koji dan, mjesec i godinu, iako njihovo preživljavanje odavno nije imalo nikakvog smisla.
Na njegovom licu se vidi nekadašnje dostojanstvo. Ima bradu kakva se u ono vrijeme nije nosila u našim krajevima. Ta brada bila je znak onoga što više nije postojalo. To lice više nije bilo dio nijednoga albuma, nikakve porodice ili kolektiviteta, naroda i identiteta. Bio je čovjek pretopljen u jedninu.
Lica starca i starice odaju savršenu ravnodušnost, kakvu je mogla pružiti samo senilnost. I to ih je činilo savršenim osamljenicima, među svijetom koji je sav nekome pripadao i koji je bio premrežen stotinama veza, čija su metafora i ti albumi porodičnih fotografija.
Emigranti su slika svijeta koji je s druge strane, kojem je sve suprotno svemu našem. Zato smo ih, možda, udomili u našem albumu.
I nikad nam ne bi na um palo da će i naša lica jednom netko gledati onako kao što smo mi gledali njihova, kao lica svijeta kojeg više nema.
Ruski emigranti
U svakom porodičnom albumu, kutiji za cipele ili kutiji od bombonijere, punoj fotografija svih bližnjih, mrtvih i živih, postoji pokoja slika na kojoj su oni koje više nitko ne prepoznaje.
Neka nasmijana obitelj, otac, majka i dijete, šetaju glavnom ulicom. Slikao ih je fotograf, čije je prezime ispisano na bijelom nazubljenom rubu u dnu fotografije. Mladići u školskoj učionici. Portret odrasloga muškarca, načinjen kao za sliku na kakvom svečanom tablou, u izlogu radne organizacije. Tko su svi ti nepoznati ljudi, koji se uvuku u porodične albume?
U prvo vrijeme se takve slike čuvaju, kada u goste dođe netko stariji, da ga se upita. Katkad se na takvo pitanje dobije odgovor, slika biva spašena, svi znaju tko je na njoj, i vraćena među druge poznate, mrtve i žive. Ali češće, nitko ne prepozna te ljude, čija su lica izgubljena u vremenu otkada ih je nečija ruka ugradila u album.
Neki se na kraju odvaže poderati i baciti takvu fotografiju.
Drugi je čuvaju, u strahu da bi nekome, nikad se neće otkriti kome, mogli učiniti strašnu nepravdu ukoliko je bace. I tako fotografije sa zaboravljenim licima traju, sve do dana kada se ni lica s onih drugih slika nitko neće sjećati, i neće biti porodice čiji je to bio album.
Na ovoj slici su nepoznati ljudi.
Slika je pronađena u porodičnom albumu moga pradjeda Karla Stublera, sačuvanom u njegovome domu na Ilidži. Ljude s ove slike rođaci o čijem je albumu riječ vidjeli su bezbroj puta, kad god bi listali album i podsjećali se svojih mrtvih i živih. I uvijek bi se s dužnom pažnjom zagledali u ta dva staračka lica, iza čijih je leđa, prekrivajući, valjda, vlažni zid kakve prizemne uđerice, ćilim istkan u Tkaonici ćilima Sarajevo, jedne od godina s početka našega vijeka.
Postojalo je vrijeme kada su se znala imena dvoje ljudi sa slike, ali od tada je prošlo barem pedesetak godina.
Ali svejedno, slika se ne baca, nego se čuva, i sve se jednako gleda, pa sam ju i ja, da ovdje gdje jesam imam neki svoj stari porodični album, skenirao i pohranio na kompakt disk i u memorije svojih kompjutera, da ju s vremena na vrijeme gledam.
Gledanje ove slike je ceremonijal koji moji stari nisu imali potrebu objašnjavati, a ni osvješćivati. Gledali su je, pa bi rekli:
Emigranti.
Stari Rus i Ruskinja, čijih se imena nitko ne sjeća, i vjerojatno na cijelome svijetu odavno nema čovjeka kojemu bi njihova imena nešto značila, živjeli su kao huda sirotinja na Ilidži. Svijet im je pomagao, hranio ih, pomagao da prežive još koji dan, mjesec i godinu, iako njihovo preživljavanje odavno nije imalo nikakvog smisla.
Na njegovom licu se vidi nekadašnje dostojanstvo. Ima bradu kakva se u ono vrijeme nije nosila u našim krajevima. Ta brada bila je znak onoga što više nije postojalo. To lice više nije bilo dio nijednoga albuma, nikakve porodice ili kolektiviteta, naroda i identiteta. Bio je čovjek pretopljen u jedninu.
Lica starca i starice odaju savršenu ravnodušnost, kakvu je mogla pružiti samo senilnost. I to ih je činilo savršenim osamljenicima, među svijetom koji je sav nekome pripadao i koji je bio premrežen stotinama veza, čija su metafora i ti albumi porodičnih fotografija.
Emigranti su slika svijeta koji je s druge strane, kojem je sve suprotno svemu našem. Zato smo ih, možda, udomili u našem albumu.
I nikad nam ne bi na um palo da će i naša lica jednom netko gledati onako kao što smo mi gledali njihova, kao lica svijeta kojeg više nema.