Na slici Piera Della Francesce Uskrsnuće, iznad četvorice
usnulih čuvara diže se Isus. On nije duh, ni misao iz koje
nastaje svemir. On neće sunuti u nebo, nevidljiv ljudskome oku
Zakoračio je i sprema se preskočiti kameni zidić
pobjeći na slobodu prije nego što se čuvari probude
Ali u tom bijegu neće mu lako biti, jer drukčije Isus izgleda od ljudi
koji su ga čuvali dok je bio na križu. Drukčije, bit će, i od ljudi
koji su ga osudili i prikovali na križ, iako njih na slici nema
Isus je široka, velikog nosa, oči mu nejednake, tamne, na pola su vjeđa pale
kao u askera anadolskog vojske sultana Osmana, iz drugih nekih vremena
Isusove usne, podsmješljive, sitne, po ustima takvim prvim se pozna
da na ovom je mjestu Isus druge rase. Neće mu, kažem, lako biti
dok bude bježao, sam među ljudima koji u njemu poznaju
tuđinca, iz nepoznatih istočnih zemalja. Slikar je Isusa ovakvog
vidio u stoljeću petnaestom, u Toskani. Nije ga slikao prema
modelu, jer takve modele još nije mogao sresti. I da jest
zar bi zamišljao Isusa s fizionomijom nevjernika, onih
koji su udarili na križ, i 1463. kad nasta slika, već desetu godinu
Konstantinopolj muslimanskim imenom zvali? Iskupitelja Piero je slikao
po nalogu i slici mašte svoje i vjere. Iskupitelja je zamislio
kakvim ga žudi. Naslikano bi iz vjere Pierove čiste, lice Isusa turskog
Lice je Isusa lice stranca. Slici danas to drukčiji smisao daje
I pripovijest je druga od one koja se iz evanđelja zna.
Tek rasanjen, blažen i tuđ, bez pasoša, ružan i nijem, na bijeg se Turčin
sprema, pod oružjem zakon dok čvrsto spi
Ali slaba je nada, i nikakva, pobjeći da će Isus. Lice je njegovo takvo
da prijavi ga kršćanin dobar svaki, uz sumnju da nema
boravišnu vizu, krijumčar droge da je
radnik na crno
bijesni imam neki
ili Palestinac samo
Turski Isus
Na slici Piera Della Francesce Uskrsnuće, iznad četvorice
usnulih čuvara diže se Isus. On nije duh, ni misao iz koje
nastaje svemir. On neće sunuti u nebo, nevidljiv ljudskome oku
Zakoračio je i sprema se preskočiti kameni zidić
pobjeći na slobodu prije nego što se čuvari probude
Ali u tom bijegu neće mu lako biti, jer drukčije Isus izgleda od ljudi
koji su ga čuvali dok je bio na križu. Drukčije, bit će, i od ljudi
koji su ga osudili i prikovali na križ, iako njih na slici nema
Isus je široka, velikog nosa, oči mu nejednake, tamne, na pola su vjeđa pale
kao u askera anadolskog vojske sultana Osmana, iz drugih nekih vremena
Isusove usne, podsmješljive, sitne, po ustima takvim prvim se pozna
da na ovom je mjestu Isus druge rase. Neće mu, kažem, lako biti
dok bude bježao, sam među ljudima koji u njemu poznaju
tuđinca, iz nepoznatih istočnih zemalja. Slikar je Isusa ovakvog
vidio u stoljeću petnaestom, u Toskani. Nije ga slikao prema
modelu, jer takve modele još nije mogao sresti. I da jest
zar bi zamišljao Isusa s fizionomijom nevjernika, onih
koji su udarili na križ, i 1463. kad nasta slika, već desetu godinu
Konstantinopolj muslimanskim imenom zvali? Iskupitelja Piero je slikao
po nalogu i slici mašte svoje i vjere. Iskupitelja je zamislio
kakvim ga žudi. Naslikano bi iz vjere Pierove čiste, lice Isusa turskog
Lice je Isusa lice stranca. Slici danas to drukčiji smisao daje
I pripovijest je druga od one koja se iz evanđelja zna.
Tek rasanjen, blažen i tuđ, bez pasoša, ružan i nijem, na bijeg se Turčin
sprema, pod oružjem zakon dok čvrsto spi
Ali slaba je nada, i nikakva, pobjeći da će Isus. Lice je njegovo takvo
da prijavi ga kršćanin dobar svaki, uz sumnju da nema
boravišnu vizu, krijumčar droge da je
radnik na crno
bijesni imam neki
ili Palestinac samo