Otvore li se nasumce stranice ove knjige pretpostavit će se da je riječ o nizu razgovora sa zrelim spisateljem, jednim od najvažnijih predstavnika suvremene ukrajinske književnosti. Vrati li se na njezin početak crv će se sumnje uvući u skeptičnu čitateljicu. Još ako su joj poznati pripovjedački postupci Jurija Andruhoviča, sumnja će se pojačati. Jer: taj je početak naslovljen kao „Mogući predgovor“, a u njemu se kratko pripovijeda o pokušajima stanovitog njemačkog kritičara Egona Alta da stupi u kontakt sa spisateljem kojega iznimno cijeni, čije djelo poznaje u detalje i kojega želi po svaku cijenu intervjuirati. Andruhovič, koji se nalazi u Berlinu na književnoj stipendiji, isprva nije osobito raspoložen, no nakon kratkoga nećkanja ipak pristaje. U ožujku se susreću ukupno sedam puta, vode isto toliko razgovora koje Alt snima na mp3 format. Andruhovič dobiva poštom CD-ove, od Alta ne čuje više ništa dok ne sazna, manje ili više slučajno, da je poginuo u saobraćajnoj nesreći. Ne preostaje mu ništa drugo nego da pregleda snimljeni materijal, provjeri može li se što od njega primijeniti, ako da valja mu ga preraditi i, nakraju, objaviti kao knjigu.
Gdje počinje sumnja? Naravno, s imenom kritičara. Prilično ćemo lako razaznati da se iza Egona Alta krije „alter ego“. Zapravo, u procesu se lektire razaznaje da se Andruhovič poigrava s nama i vodi intervju sa samim sobom. Je li knjiga koja nam se nudi onda doista razgovor sa spisateljem? Ako nije, što je onda? I što znači: „Umjesto romana“? Na što cilja Vaš kritičar? On Vas navodi da pomislite da je riječ o autobiografiji. Jednostavno, zar ne? No ne vodi li Vas on na krivi put? Poput Jurija Andruhoviča. Ili možda ni sam ne zna u koju bi žanrovsku nišu smjestio tu knjigu pa iza navodnog poigravanja smješta vlastitu nesposobnost (neznanje)? Sve je moguće, ništa nije nemoguće.
Koliko god čitao književnost i pisao o njoj, koliko god raspravljao o pročitanom s bliskim (i manje bliskim) ljudima, koliko god čitao što o tome pišu drugi – znanstvenice i znanstvenici, kritičarke i kritičari – doista ne znam što mi je misliti u vezi s jednom književnom praksom koja se, kako u samome ispisivanju književnih tekstova tako i u diskurzivnome izvještavanju o njoj, postupno, od sedamdesetih godina prošloga stoljeća naovamo, etablira a u sadašnjem vremenu čak i preuzima primat na literarnoj sceni. Riječ je, pogodit ćete, o autofikciji. Detektirao sam je u prozi Thomasa Bernharda i Davida Albaharija, Ivana Lovrenovića i Miljenka Jergovića, Dubravke Ugrešić i Vesne Goldsworthy… Izvještavao o njoj u kritičarskom ali i u znanstvenom maniru, ali mi nikada nije uspjelo definirati ju, dapače: nisam se, čak, ni usudio formulirati jednu definiciju. Tako će valjda i ostati.
Dakle ustanovljujem: Knjiga Tajna Jurija Andruhoviča je autofikcija. No, kao što sam rekao, taj se žanr opire definiciji pa ga je moguće odrediti tek induktivnim putom, ad hoc, tako što ćemo se upitati koji su to konkretni elementi unutar pripovjednog teksta koji nas primoravaju da o njemu mislimo kao o takvoj, a ne kakvoj drugoj (srodnoj) formi – autobiografiji. Ako se u srži autobiografskog diskursa nalazi „pakt“ (Philippe Lejeune) kojega su sklopili autorica i čitateljice, a u kojemu se prva obavezuje da govori istinu a druga da joj to vjeruje, autofikcija će (otuda i riječ „fikcija“ u složenici) takav pakt unaprijed odbaciti. Andruhovič to demonstrira na više razina pripovjednog teksta. Kao prvo, i vjerojatno najvažnije, forma u kojoj je knjiga konstituirana ukazuje na lomove u predočavanju vjerodostojnosti nositelja naracije – Jurija Andruhoviča. Ako ga intervjuira njegov „alter ego“, u krajnjoj konzekvenci to znači da on intervjuira sama sebe. Dodatnu potvrdu za „auto-intervju“ koji neminovno prerasta u autofikciju pronaći ćemo u činjenici da autor „ubija“ osobu koja ga intervjuira, da je, točnije, pusti ga umrijeti u prometnoj nesreći te na taj način za sebe osvaja (sebi prisvaja) interpretativnu suverenost. On je autoritet koji odlučuje o tome hoće li predočeno (prepričano) biti shvaćeno kao „istinito“ ili fiktivno.
Smrt Egona Alta omogućuje Andruhoviču da rasporedi, korigira i preradi podatke koji su snimljeni tokom razgovora. Pitanja su postavljena tako da ne proturječe onome što pitani ima da kaže, već ga, naprotiv, potječu da pripovijeda sve više i više, sve dulje i dulje. Na prvi pogled se doima da je riječ o intervjuu s kakvim autokratskim vlastodršcem koji ne trpi kritiku. No prvi pogled vara. Kratka se pitanja postavljaju kako bi se govornika primoralo na duge odgovore, a oni otkrivaju o njemu nešto što bi sam, vjerojatno, rado prikrio. U isto vrijeme, ili upravo zbog toga, ti odgovori nose težinu ispovijesti. Ona se kreće u kronološkome luku koji slijedi „prirodno propisani“ protok vremena. Alt pita polazeći izdaleka, ali s ciljem potrage za inicijalnim događajem u svjesnom Andruhovičevom životu. Nakon filozofskog, rekao bih čak – metafizičkog – uvoda taj će se događaj kristalizirati kao sovjetska vojna intervencija u Čehoslovačkoj, svrgavanje tamošnje reformske vlade i nametanje tvrdoga komunizma. Andruhovičevi rođaci žive u Pragu, a otac mu je mobiliziran u rezervu i tek se slučaju može zahvaliti što nije poslan u vojnu intervenciju protiv „otpadnika“. U svojim će odgovorima Andruhovič povezati iskustva iz Praga, prije svega ona o biblioteci tete Ade i njezina supruga Evgena, beskrajnom čitanju knjiga i, nakraju, odluci da ukrade Buffalo Billa, knjigu koja ga je najviše fascinirala. No ono što upada u oči jest da osmogodišnji Andruhovič knjige čita na tuđem, češkom jeziku – makar njime i ne vladao. Time se ukazuje na međusobnu isprepletenost slavenskih jezika koji dominiraju Srednjom Europom kao i na svojevrsnu, ako hoćemo i lingvističku, odbojnost prema ruskome.
Drugi je formativni događaj služenje vojnog roka. Andruhovič ga smješta na ivicu između strave i smijeha koju nije jednostavno izbalansirati. Odgovarajući na Altova pitanja on se služi strategijom pretvaranja nečega što nije smiješno u humor. Strategija je to koja nam je dobro poznata iz pripovjednih tekstova koji tematiziraju vojsku i ono čime se u njoj mora baviti, osobito u mirnodopskim periodima. Dovoljno je sjetiti se Hašekova Švejka ili Vojnovičeva Čonkina pa da bude jasno o čemu govorim. No primjena kategorije autofikcionalnosti Tajnu na bitan načinudaljava od takvih povijesnih uzora. Groteskne se scene smjenjuju s realističnima, možda čak i hiperrealističnima, dok se više ne tako mladi vojnik probija kroz izazove multinacionalne institucije, upoznajući pripadnike nacija s kojima prije nije imao gotovo nikakav kontakt, a nad glavom mu stalno visi Damoklov mač odlaska u Afganistan. Ovim dijelom romana nedvojbeno dominira Andruhovičeva ironija čija je otrovna špica uglavnom usmjerena protiv Rusije i njezine prevlasti u svim državnim strukturama, osobito onim represivnim u koje svakako spada vojska. Teško je povjerovati da se intervjuiranome doista zbilo sve to o čemu pripovijeda. S druge strane, zašto mu se ne bi vjerovalo? On se, doduše, koristi omiljenim retoričkim sredstvom za zamagljivanje značenja – ironijom – no ona ipak nije toliko snažna da u potpunosti ukine dodir s jednom od mogućnih realnosti. Na taj nam način ostaje obaveza orijentiranja u procjepu između stvarnog i mogućeg.
No dio „romana“ u kojemu je odstupanje od realnoga najočitije jest onaj od kojega se to moglo i očekivati. Naime, Andruhovičevo elaboriranje vlastite umjetničke prakse. Možda će se oni koji prate ovo što ispisujem već više od dvije godine i sjetiti što sam napisao na samome početku serijala izvještavajući o romanu Rivno/Rovno (Zid) Oleksandra Irvaneca. No budući da je povjerenje u čitateljsko pamćenje uvijek stvar na klimavim nogama (u to ubrajam i sama sebe, u svakom slučaju), bolje je ponoviti još jednom ono najosnovnije. „Oleksandr Irvanec spisatelj je čija karijera započinje osamdesetih i može ju se dovesti u neposrednu vezu s protestima u vezi s Černobilom, kolijevkom ukrajinske demokracije. No još se značajnijim od toga čini podatak da je, skupa s Jurijem Andruhovičem i Viktorom Neborakom osnivač neoavangardne grupe BuBaBu koja je imala izniman utjecaj na razdrmavanje učmale ukrajinske sovjetske literarne scene i unošenje novoga daha u nju. BuBaBu je ironično poigravanje skraćenicama za burlesku, balahan (ukrajinska oznaka za sajamsku umjetnost) i bufonadu. Djelovanje je grupe bilo vremenski ograničeno, ali na kulturalnome polju ona je ostavila duboke tragove. I karijere su trojice članova pošle različitim putovima. Dok se ekstrovertni Andruhovič i internacionalno etablirao kao jedan od najvažnijih ukrajinskih autora, druga su se dva člana skupine povukla u intimnije životne sfere i nastavila svoju, s obzirom na tradiciju, subverzivnu djelatnost ne napuštajući hermetičnu poetiku.“
Dakle, BuBaBu. Za mene osobno najvažniji dio Tajne posvećen je upravo nastanku i djelovanju te grupe. Ona se spominje isprva sporadično da bi u četvrtome poglavlju pod naslovom Noćne draži linotipistica preuzela centralnu ulogu koju zadržava i u petom, Sudac dopušta prednost. Njezino se djelovanje ne prikazuje toliko s poetičke točke gledišta koliko s biografske, ali i šire – socijalne i kulturološke. Naime, Andruhoviču je stalo da dâ svoj osobni pogled na nešto što je obilježilo cijelu generaciju ukrajinskih spisatelja i spisateljica koji su slobodu počeli stjecati u doba Gorbačovljeve politike perestrojke i glasnosti. Korektura koju on nudi odnosi se dobrim dijelom na (donekle subjektivni) osjećaj da je mlada ukrajinska generacija borbu za slobodu vodila unatoč politici ekonomske i kulturne liberalizacije. I Andruhovič će naglasiti da je za Ukrajinu obrat iniciran Černobilom, a da je Gorbačov već u samom početku svojega djelovanja bio osuđen na propast – iz unutarnjih razloga koji Zapadu, u kojemu je igrao ulogu heroja, nikada nisu bili jasni. Za razliku od kremaljskog povjesničara amatera on je imperijalne snove prikrivao iza krinke internacionalizma. Mladi su Ukrajinci intuitivno, ali i intelektualno, raskrinkali tu laž okrenuvši se tragičnoj generaciji spisateljica i spisatelja koja je, čak i životom (slučaj Vasila Stusa), platila otpor tiraniji i žudnju za demokracijom. Kao uzor, i svojevrsni Nestor, na strani im je stajao Mikola Rjabčuk. Svoj dug njemu Andruhovič ne prikriva. Poneke epizode iz ranog perioda BuBaBu čitaju se kao slatke anegdotalne vinjete, poput one o prvom susretu trojice koji se ne poznaju osobno, odnosno Andruhovič poznaje samo Neboraka, a Neborak i Irvanec se još nisu upoznali. Kad se Andruhovič razboli, ne može doći na sastanak, druga se dvojica nalaze u Lvovu, obilaze oko katedrale, neznajući da Andruhovič neće stići (da, bilo je to vrijeme bez mobitela, bogami i bez telefona, a o instagramu da se i ne govori) i ne usuđuju se upitati jedan drugoga radi li se upravo o tom i tom čovjeku kojega se treba susresti. Andruhovičev je humor suveren, povremeno i zarazan, ali u isto vrijeme sposoban na pravi način predočiti duh vremena.
No vratimo se autofikciji. Šesto poglavlje, dakle šesta razgovorna sesija, nosi naslov Bože, daj da ovu žlicu mogu prinijeti ustima. Ono se razlikuje od prethodnih time što Andruhovič suspendira ulogu Egona Alta. Nema pitanja. Doduše može se naslutiti da se ona kriju između redova, ali ih se ne tiska. Kao da nam otvoreno želi reći: Egon Alt ne postoji kao stvarna ličnost. To je, doista, moj alter ego. To se poglavlje konstruira poput kakva izvještaja o putovanju. Andruhovič se, nalazimo se u 1995. godini, upućuje u Češku i Slovačku, sada nezavisne zemlje, i preko njih prelazi u Transkarpatiju. Sjetit ćemo se kako je taj dio Ukrajine u njegovoj prozi uvijek igrao ulogu egzotičnog „drugog“ (Dvanaest prstena, Miljenici pravosuđa). Evo malog primjera kako to egzotiziranje funkcionira u jednom autofikcionalnom tekstu. (Ovo pod uvjetom da ja doista znam što je autofikcija.) „Sada nešto o svjetlu. U svim godinama, praktično do kraja devedesetih, u svim se našim gradovima u jesen i zimu struja povremeno isključivala, što ti je poznato iz pisama Karla-Josefa Zumbrunnena.“ Sve u redu. Ili? Tko je Zumbrunnen? Lik iz Dvanaest prstena. Može li se pripovjedač pozvati, kako bi pobliže objasnio jedno stvarno zbivanje, pozvati na fiktivni lik? Naravno da ne može. Osim u autofikciji. Eto, na takvim se sitnicama Tajna Jurija Andruhoviča pokazuje kao autofikcionalni roman, a ne autobiografija ili intervju. Riječ je o fiktivnoj autobiografiji, djelomično fikcionaliziranom ispovjednom tekstu.
Dok sve ne eksplodira u posljednjem poglavlju – pod naslovom Hottentottenpotentatenattentätertäter. Što je to??? Parodiranje, nedvojbeno, gramatičke sposobnosti za građenje složenica svojstveno njemačkom jeziku. Konkretna je „riječ“ prvi put zabilježena u Poljskoj neposredno poslije Prvog svjetskog rata i služila je, definitivno, za izrugivanje vječnoga protivnika. Andruhovič je ovdje ne preuzima u te svrhe, već kako bi pokazao ludički karakter svoje proze, a samim time i ludizma cijele BuBaBu. Stoga i posljednje poglavlje na izvjestan način imitira umjetničke postupke neoavangardne grupe u samome procesu prikazivanja njezina postojanja i djelovanja. Stoga je ono paradni primjer postmodernističkog poigravanja s propisanim modelima pripovijedanja. Poglavlje započinje kao politička meditacija o pojmu Srednje Europe i mjestu Ukrajine u njoj, jedna od standardnih tema Jurija Andruhoviča. O tome Andruhovič i Alt razgovaraju u berlinskoj podzemnoj željeznici, u potrazi za dealerom koji će im priskrbiti travu. Putovanje vrlo postupno otklizava na područje somnambulnoga te u dobroj mjeri podsjeća na (radikalnije predočeno) putovanje Otta von F. kroz moskovsko podzemlje u Moskovijadi. Upravo takav model u kojemu se isprva prihvaća (prividno) realnost kako bi ju se sve i više potiskivalo na marginu karakterističan je za poetiku skeptičkoga relativizma kojom Jurij Andruhovič tako majstorski vlada. Razgovor se postupno pretvara u kakofoniju.
Kako je dobro biti pjesnik. Za sve se pronalazi prikladna metafora.
Jedna metafora je prometno sredstvo. Koliko nam treba dok ne stignemo gore?
Sudeći prema titranju ne dugo.
Svi ti krici dolaze odozdo. Samo odozdo. Idemo li gore-dolje?
Kakva je razlika? Već sam ti rekao da to nisu krici, to je vjetar.
Ne, kada bi to, kao što ti kažeš, bio samo vjetar, tada bi dolazio odozgo. Od tamo gdje vjetar dere krpe i kroz procjepe prodire u toranj. Ali radi se o nečem posve drugom, o glasovima odozdo, toliko jasnima da ih nekoliko već razaznajem.
Tako izgleda posljednji razgovor. Teško je pronaći odgovor na pitanje zašto se Andruhovič odlučuje Egona Alta poslati u smrt. Ne krije li se iza te odlike i neka vrst obračuna sa samim sobom? U svakom slučaju knjiga se završava posljednjim dijalogom u kojem su akteri promijenjeni. Fetom su tiskane, možemo pretpostaviti, riječi oca. Radi se o putovanju dječaka Jurija s njim za Prag. No pojavljuje se i treći glas. Očeve su riječi, ponavljam, tiskane fetom, Jurijeve normalno, ali tko govori kurzivom? Vjerojatno majka. Obitelj je ujedinjena, u putovanju u prošlost. Krug se pripovjednoga teksta zatvara.
Eto, napisao sam više nego inače. Valjda ćete mi oprostiti. Roman je Jurija Andruhoviča zaslužio dugačko bavljenje. Moj je, usudio bih se reći kratki, prikaz dotakao tek neke njegove slojeve. Ostalo je još toga o čemu bi se moglo i trebalo raspravljati. A ideja otkrivanja ukrajinske književnosti kroz književnost Jurija Andruhoviča cilj je kojega bi se moglo, bez ikakve dileme slijediti – bar mi se tako čini, beskrajno dugo.
Moja mala ukrajinska i bjeloruska biblioteka/55
Jurij Andruhovič, Tajna. Umjesto romana, 2007.
Otvore li se nasumce stranice ove knjige pretpostavit će se da je riječ o nizu razgovora sa zrelim spisateljem, jednim od najvažnijih predstavnika suvremene ukrajinske književnosti. Vrati li se na njezin početak crv će se sumnje uvući u skeptičnu čitateljicu. Još ako su joj poznati pripovjedački postupci Jurija Andruhoviča, sumnja će se pojačati. Jer: taj je početak naslovljen kao „Mogući predgovor“, a u njemu se kratko pripovijeda o pokušajima stanovitog njemačkog kritičara Egona Alta da stupi u kontakt sa spisateljem kojega iznimno cijeni, čije djelo poznaje u detalje i kojega želi po svaku cijenu intervjuirati. Andruhovič, koji se nalazi u Berlinu na književnoj stipendiji, isprva nije osobito raspoložen, no nakon kratkoga nećkanja ipak pristaje. U ožujku se susreću ukupno sedam puta, vode isto toliko razgovora koje Alt snima na mp3 format. Andruhovič dobiva poštom CD-ove, od Alta ne čuje više ništa dok ne sazna, manje ili više slučajno, da je poginuo u saobraćajnoj nesreći. Ne preostaje mu ništa drugo nego da pregleda snimljeni materijal, provjeri može li se što od njega primijeniti, ako da valja mu ga preraditi i, nakraju, objaviti kao knjigu.
Gdje počinje sumnja? Naravno, s imenom kritičara. Prilično ćemo lako razaznati da se iza Egona Alta krije „alter ego“. Zapravo, u procesu se lektire razaznaje da se Andruhovič poigrava s nama i vodi intervju sa samim sobom. Je li knjiga koja nam se nudi onda doista razgovor sa spisateljem? Ako nije, što je onda? I što znači: „Umjesto romana“? Na što cilja Vaš kritičar? On Vas navodi da pomislite da je riječ o autobiografiji. Jednostavno, zar ne? No ne vodi li Vas on na krivi put? Poput Jurija Andruhoviča. Ili možda ni sam ne zna u koju bi žanrovsku nišu smjestio tu knjigu pa iza navodnog poigravanja smješta vlastitu nesposobnost (neznanje)? Sve je moguće, ništa nije nemoguće.
Koliko god čitao književnost i pisao o njoj, koliko god raspravljao o pročitanom s bliskim (i manje bliskim) ljudima, koliko god čitao što o tome pišu drugi – znanstvenice i znanstvenici, kritičarke i kritičari – doista ne znam što mi je misliti u vezi s jednom književnom praksom koja se, kako u samome ispisivanju književnih tekstova tako i u diskurzivnome izvještavanju o njoj, postupno, od sedamdesetih godina prošloga stoljeća naovamo, etablira a u sadašnjem vremenu čak i preuzima primat na literarnoj sceni. Riječ je, pogodit ćete, o autofikciji. Detektirao sam je u prozi Thomasa Bernharda i Davida Albaharija, Ivana Lovrenovića i Miljenka Jergovića, Dubravke Ugrešić i Vesne Goldsworthy… Izvještavao o njoj u kritičarskom ali i u znanstvenom maniru, ali mi nikada nije uspjelo definirati ju, dapače: nisam se, čak, ni usudio formulirati jednu definiciju. Tako će valjda i ostati.
Dakle ustanovljujem: Knjiga Tajna Jurija Andruhoviča je autofikcija. No, kao što sam rekao, taj se žanr opire definiciji pa ga je moguće odrediti tek induktivnim putom, ad hoc, tako što ćemo se upitati koji su to konkretni elementi unutar pripovjednog teksta koji nas primoravaju da o njemu mislimo kao o takvoj, a ne kakvoj drugoj (srodnoj) formi – autobiografiji. Ako se u srži autobiografskog diskursa nalazi „pakt“ (Philippe Lejeune) kojega su sklopili autorica i čitateljice, a u kojemu se prva obavezuje da govori istinu a druga da joj to vjeruje, autofikcija će (otuda i riječ „fikcija“ u složenici) takav pakt unaprijed odbaciti. Andruhovič to demonstrira na više razina pripovjednog teksta. Kao prvo, i vjerojatno najvažnije, forma u kojoj je knjiga konstituirana ukazuje na lomove u predočavanju vjerodostojnosti nositelja naracije – Jurija Andruhoviča. Ako ga intervjuira njegov „alter ego“, u krajnjoj konzekvenci to znači da on intervjuira sama sebe. Dodatnu potvrdu za „auto-intervju“ koji neminovno prerasta u autofikciju pronaći ćemo u činjenici da autor „ubija“ osobu koja ga intervjuira, da je, točnije, pusti ga umrijeti u prometnoj nesreći te na taj način za sebe osvaja (sebi prisvaja) interpretativnu suverenost. On je autoritet koji odlučuje o tome hoće li predočeno (prepričano) biti shvaćeno kao „istinito“ ili fiktivno.
Smrt Egona Alta omogućuje Andruhoviču da rasporedi, korigira i preradi podatke koji su snimljeni tokom razgovora. Pitanja su postavljena tako da ne proturječe onome što pitani ima da kaže, već ga, naprotiv, potječu da pripovijeda sve više i više, sve dulje i dulje. Na prvi pogled se doima da je riječ o intervjuu s kakvim autokratskim vlastodršcem koji ne trpi kritiku. No prvi pogled vara. Kratka se pitanja postavljaju kako bi se govornika primoralo na duge odgovore, a oni otkrivaju o njemu nešto što bi sam, vjerojatno, rado prikrio. U isto vrijeme, ili upravo zbog toga, ti odgovori nose težinu ispovijesti. Ona se kreće u kronološkome luku koji slijedi „prirodno propisani“ protok vremena. Alt pita polazeći izdaleka, ali s ciljem potrage za inicijalnim događajem u svjesnom Andruhovičevom životu. Nakon filozofskog, rekao bih čak – metafizičkog – uvoda taj će se događaj kristalizirati kao sovjetska vojna intervencija u Čehoslovačkoj, svrgavanje tamošnje reformske vlade i nametanje tvrdoga komunizma. Andruhovičevi rođaci žive u Pragu, a otac mu je mobiliziran u rezervu i tek se slučaju može zahvaliti što nije poslan u vojnu intervenciju protiv „otpadnika“. U svojim će odgovorima Andruhovič povezati iskustva iz Praga, prije svega ona o biblioteci tete Ade i njezina supruga Evgena, beskrajnom čitanju knjiga i, nakraju, odluci da ukrade Buffalo Billa, knjigu koja ga je najviše fascinirala. No ono što upada u oči jest da osmogodišnji Andruhovič knjige čita na tuđem, češkom jeziku – makar njime i ne vladao. Time se ukazuje na međusobnu isprepletenost slavenskih jezika koji dominiraju Srednjom Europom kao i na svojevrsnu, ako hoćemo i lingvističku, odbojnost prema ruskome.
Drugi je formativni događaj služenje vojnog roka. Andruhovič ga smješta na ivicu između strave i smijeha koju nije jednostavno izbalansirati. Odgovarajući na Altova pitanja on se služi strategijom pretvaranja nečega što nije smiješno u humor. Strategija je to koja nam je dobro poznata iz pripovjednih tekstova koji tematiziraju vojsku i ono čime se u njoj mora baviti, osobito u mirnodopskim periodima. Dovoljno je sjetiti se Hašekova Švejka ili Vojnovičeva Čonkina pa da bude jasno o čemu govorim. No primjena kategorije autofikcionalnosti Tajnu na bitan način udaljava od takvih povijesnih uzora. Groteskne se scene smjenjuju s realističnima, možda čak i hiperrealističnima, dok se više ne tako mladi vojnik probija kroz izazove multinacionalne institucije, upoznajući pripadnike nacija s kojima prije nije imao gotovo nikakav kontakt, a nad glavom mu stalno visi Damoklov mač odlaska u Afganistan. Ovim dijelom romana nedvojbeno dominira Andruhovičeva ironija čija je otrovna špica uglavnom usmjerena protiv Rusije i njezine prevlasti u svim državnim strukturama, osobito onim represivnim u koje svakako spada vojska. Teško je povjerovati da se intervjuiranome doista zbilo sve to o čemu pripovijeda. S druge strane, zašto mu se ne bi vjerovalo? On se, doduše, koristi omiljenim retoričkim sredstvom za zamagljivanje značenja – ironijom – no ona ipak nije toliko snažna da u potpunosti ukine dodir s jednom od mogućnih realnosti. Na taj nam način ostaje obaveza orijentiranja u procjepu između stvarnog i mogućeg.
No dio „romana“ u kojemu je odstupanje od realnoga najočitije jest onaj od kojega se to moglo i očekivati. Naime, Andruhovičevo elaboriranje vlastite umjetničke prakse. Možda će se oni koji prate ovo što ispisujem već više od dvije godine i sjetiti što sam napisao na samome početku serijala izvještavajući o romanu Rivno/Rovno (Zid) Oleksandra Irvaneca. No budući da je povjerenje u čitateljsko pamćenje uvijek stvar na klimavim nogama (u to ubrajam i sama sebe, u svakom slučaju), bolje je ponoviti još jednom ono najosnovnije. „Oleksandr Irvanec spisatelj je čija karijera započinje osamdesetih i može ju se dovesti u neposrednu vezu s protestima u vezi s Černobilom, kolijevkom ukrajinske demokracije. No još se značajnijim od toga čini podatak da je, skupa s Jurijem Andruhovičem i Viktorom Neborakom osnivač neoavangardne grupe BuBaBu koja je imala izniman utjecaj na razdrmavanje učmale ukrajinske sovjetske literarne scene i unošenje novoga daha u nju. BuBaBu je ironično poigravanje skraćenicama za burlesku, balahan (ukrajinska oznaka za sajamsku umjetnost) i bufonadu. Djelovanje je grupe bilo vremenski ograničeno, ali na kulturalnome polju ona je ostavila duboke tragove. I karijere su trojice članova pošle različitim putovima. Dok se ekstrovertni Andruhovič i internacionalno etablirao kao jedan od najvažnijih ukrajinskih autora, druga su se dva člana skupine povukla u intimnije životne sfere i nastavila svoju, s obzirom na tradiciju, subverzivnu djelatnost ne napuštajući hermetičnu poetiku.“
Dakle, BuBaBu. Za mene osobno najvažniji dio Tajne posvećen je upravo nastanku i djelovanju te grupe. Ona se spominje isprva sporadično da bi u četvrtome poglavlju pod naslovom Noćne draži linotipistica preuzela centralnu ulogu koju zadržava i u petom, Sudac dopušta prednost. Njezino se djelovanje ne prikazuje toliko s poetičke točke gledišta koliko s biografske, ali i šire – socijalne i kulturološke. Naime, Andruhoviču je stalo da dâ svoj osobni pogled na nešto što je obilježilo cijelu generaciju ukrajinskih spisatelja i spisateljica koji su slobodu počeli stjecati u doba Gorbačovljeve politike perestrojke i glasnosti. Korektura koju on nudi odnosi se dobrim dijelom na (donekle subjektivni) osjećaj da je mlada ukrajinska generacija borbu za slobodu vodila unatoč politici ekonomske i kulturne liberalizacije. I Andruhovič će naglasiti da je za Ukrajinu obrat iniciran Černobilom, a da je Gorbačov već u samom početku svojega djelovanja bio osuđen na propast – iz unutarnjih razloga koji Zapadu, u kojemu je igrao ulogu heroja, nikada nisu bili jasni. Za razliku od kremaljskog povjesničara amatera on je imperijalne snove prikrivao iza krinke internacionalizma. Mladi su Ukrajinci intuitivno, ali i intelektualno, raskrinkali tu laž okrenuvši se tragičnoj generaciji spisateljica i spisatelja koja je, čak i životom (slučaj Vasila Stusa), platila otpor tiraniji i žudnju za demokracijom. Kao uzor, i svojevrsni Nestor, na strani im je stajao Mikola Rjabčuk. Svoj dug njemu Andruhovič ne prikriva. Poneke epizode iz ranog perioda BuBaBu čitaju se kao slatke anegdotalne vinjete, poput one o prvom susretu trojice koji se ne poznaju osobno, odnosno Andruhovič poznaje samo Neboraka, a Neborak i Irvanec se još nisu upoznali. Kad se Andruhovič razboli, ne može doći na sastanak, druga se dvojica nalaze u Lvovu, obilaze oko katedrale, neznajući da Andruhovič neće stići (da, bilo je to vrijeme bez mobitela, bogami i bez telefona, a o instagramu da se i ne govori) i ne usuđuju se upitati jedan drugoga radi li se upravo o tom i tom čovjeku kojega se treba susresti. Andruhovičev je humor suveren, povremeno i zarazan, ali u isto vrijeme sposoban na pravi način predočiti duh vremena.
No vratimo se autofikciji. Šesto poglavlje, dakle šesta razgovorna sesija, nosi naslov Bože, daj da ovu žlicu mogu prinijeti ustima. Ono se razlikuje od prethodnih time što Andruhovič suspendira ulogu Egona Alta. Nema pitanja. Doduše može se naslutiti da se ona kriju između redova, ali ih se ne tiska. Kao da nam otvoreno želi reći: Egon Alt ne postoji kao stvarna ličnost. To je, doista, moj alter ego. To se poglavlje konstruira poput kakva izvještaja o putovanju. Andruhovič se, nalazimo se u 1995. godini, upućuje u Češku i Slovačku, sada nezavisne zemlje, i preko njih prelazi u Transkarpatiju. Sjetit ćemo se kako je taj dio Ukrajine u njegovoj prozi uvijek igrao ulogu egzotičnog „drugog“ (Dvanaest prstena, Miljenici pravosuđa). Evo malog primjera kako to egzotiziranje funkcionira u jednom autofikcionalnom tekstu. (Ovo pod uvjetom da ja doista znam što je autofikcija.) „Sada nešto o svjetlu. U svim godinama, praktično do kraja devedesetih, u svim se našim gradovima u jesen i zimu struja povremeno isključivala, što ti je poznato iz pisama Karla-Josefa Zumbrunnena.“ Sve u redu. Ili? Tko je Zumbrunnen? Lik iz Dvanaest prstena. Može li se pripovjedač pozvati, kako bi pobliže objasnio jedno stvarno zbivanje, pozvati na fiktivni lik? Naravno da ne može. Osim u autofikciji. Eto, na takvim se sitnicama Tajna Jurija Andruhoviča pokazuje kao autofikcionalni roman, a ne autobiografija ili intervju. Riječ je o fiktivnoj autobiografiji, djelomično fikcionaliziranom ispovjednom tekstu.
Dok sve ne eksplodira u posljednjem poglavlju – pod naslovom Hottentottenpotentatenattentätertäter. Što je to??? Parodiranje, nedvojbeno, gramatičke sposobnosti za građenje složenica svojstveno njemačkom jeziku. Konkretna je „riječ“ prvi put zabilježena u Poljskoj neposredno poslije Prvog svjetskog rata i služila je, definitivno, za izrugivanje vječnoga protivnika. Andruhovič je ovdje ne preuzima u te svrhe, već kako bi pokazao ludički karakter svoje proze, a samim time i ludizma cijele BuBaBu. Stoga i posljednje poglavlje na izvjestan način imitira umjetničke postupke neoavangardne grupe u samome procesu prikazivanja njezina postojanja i djelovanja. Stoga je ono paradni primjer postmodernističkog poigravanja s propisanim modelima pripovijedanja. Poglavlje započinje kao politička meditacija o pojmu Srednje Europe i mjestu Ukrajine u njoj, jedna od standardnih tema Jurija Andruhoviča. O tome Andruhovič i Alt razgovaraju u berlinskoj podzemnoj željeznici, u potrazi za dealerom koji će im priskrbiti travu. Putovanje vrlo postupno otklizava na područje somnambulnoga te u dobroj mjeri podsjeća na (radikalnije predočeno) putovanje Otta von F. kroz moskovsko podzemlje u Moskovijadi. Upravo takav model u kojemu se isprva prihvaća (prividno) realnost kako bi ju se sve i više potiskivalo na marginu karakterističan je za poetiku skeptičkoga relativizma kojom Jurij Andruhovič tako majstorski vlada. Razgovor se postupno pretvara u kakofoniju.
Kako je dobro biti pjesnik. Za sve se pronalazi prikladna metafora.
Jedna metafora je prometno sredstvo. Koliko nam treba dok ne stignemo gore?
Sudeći prema titranju ne dugo.
Svi ti krici dolaze odozdo. Samo odozdo. Idemo li gore-dolje?
Kakva je razlika? Već sam ti rekao da to nisu krici, to je vjetar.
Ne, kada bi to, kao što ti kažeš, bio samo vjetar, tada bi dolazio odozgo. Od tamo gdje vjetar dere krpe i kroz procjepe prodire u toranj. Ali radi se o nečem posve drugom, o glasovima odozdo, toliko jasnima da ih nekoliko već razaznajem.
Tako izgleda posljednji razgovor. Teško je pronaći odgovor na pitanje zašto se Andruhovič odlučuje Egona Alta poslati u smrt. Ne krije li se iza te odlike i neka vrst obračuna sa samim sobom? U svakom slučaju knjiga se završava posljednjim dijalogom u kojem su akteri promijenjeni. Fetom su tiskane, možemo pretpostaviti, riječi oca. Radi se o putovanju dječaka Jurija s njim za Prag. No pojavljuje se i treći glas. Očeve su riječi, ponavljam, tiskane fetom, Jurijeve normalno, ali tko govori kurzivom? Vjerojatno majka. Obitelj je ujedinjena, u putovanju u prošlost. Krug se pripovjednoga teksta zatvara.
Eto, napisao sam više nego inače. Valjda ćete mi oprostiti. Roman je Jurija Andruhoviča zaslužio dugačko bavljenje. Moj je, usudio bih se reći kratki, prikaz dotakao tek neke njegove slojeve. Ostalo je još toga o čemu bi se moglo i trebalo raspravljati. A ideja otkrivanja ukrajinske književnosti kroz književnost Jurija Andruhoviča cilj je kojega bi se moglo, bez ikakve dileme slijediti – bar mi se tako čini, beskrajno dugo.