Biće da je đedov rrodom bio taman ovoliki – pomisli,gledajući jednodnevnu krčevinu trgovaca tuđom, ničijom i svačijom, zemljom. Da je bar neka zemlja, no goli pijesak, kiselo se osmjehnu.
Đed, davne l877. godine nije imao više od deset godina kad ga je otac prvi put poveo na Bojanu da love skakavicu. Bio je već stasao – otac je tako procijenio – onako mali, kržljav, ali žilav. Prije će mu se ruka otkinut, nego što će pustit armuć od tratke, dok flluga ubrzano opkalja masu ustreptalog srebra. Cvrči zarobljena jesenka k’o vrelo olovo kad ga voda dotakne.
Prisjećao se đed, mnogo godina kasnije, malog pješčanog spruda na samom ušću Bojane u more, kada je o tome kazivao Splićaninu Dinku Franetoviću, koji je skupljao građu za knjigu o pomorskoj prošlosti ovoga kraja. Sjećao se đed pješčanog uzdignuća usred uzavrele vode, u samom srcu susreta planinskih sniježnih otopina i mlakih kurenata Otranta.
U svega nekoliko desetina koraka mogao je tada sprud optrčati, ne zamarajući se mnogo mišlju o truplu koje pod njegovim stopalima trune. Nekoliko metara pod njim ležao je u beskrajnom pijesku škuner Merito, ponos vlasnika Antuna Alegrettija iz Trogira. Nemoćan je bio jedne tmurne, kišovite noći, u jesen l858. godine, iskusni kapetan Naporelli, beznadežno nemoćan da se suprostavi podivljaloj ljepoti vječitog susreta rijeke i mora. Otišao je zauvijek sa svojim brodom, ovdje, daleko od svoje kuće.
Oko crnog trupa Merita, Bojana je ubrzano slagala grane i čitava stabla, što joj ih je predavao žestoki Drin. A onda pijesak, pijesak… Nije prošlo ni dvadeset godina, a bosonogi dječak stajao je na nanosu i pomagao ocu u sticanju kore hleba. Najteže, najslađe.
Nastala je tako Ada, pješčano ostrvo na ušću Bojane, trouglastog oblika, koje s dvije strane obilazi rascijepljena rijeka, a s treće zapljuskuje more.
I njega je, kao i đeda mu, otac poveo, jedne daleke jeseni, sa sobom u ribolov. Odveo ga je na Bojanu da zauvijek ostane njen, da ga svi putevi, gdje god da ode, dok je živ, opet vode njoj. Oplovio je pola svijeta, ali sve je to bio tek mali vijađ, predah između dva odlaska na Bojanu. Konačno se usidrio ovdje, gdje je oduvijek jedino i pripadao, kada je zakormilario kerepom i njime povezao Adu s kopnom.
Sedamdesetih godina prošlog vijeka vizionarima i pregaocima palo je na pamet turistički valorizovati ovu tek malo više od jednog vijeka mladu ljepotu, bogom danu za one koji netaknutu prirodu najviše vole – naturiste. Sav je materijal za gradnju kućica na Adi prevezao kerepom. I prve neobične goste, a zatim bezbroj drugih.
Šalio se, na svoj neponovljivi način, Živko Nikolić u Ljepoti poroka na račun žena, radnica među golim, baš ono skroz golim, turistima, a još se više smijao njihovim muževima. A u zbilji nije bilo baš previše šaljivo – do Novog Sada i Subotice tragalo se za djevojkama i ženama koje hoće da rade u sasvim novom i drugačijem ambijentu. No, to je kratko trajalo i uskoro su trebali uobičajeni prijatelji i rođaci da se do zaposljenja dođe.
On je premošćavao Bojanu godinama, sve dok mu hleb nije uzeo jedan ružni betonski luk koji ga je otjerao u penziju. I danas, kad god pod njim preplovi, sijevne ga pogledom punim mržnje i prezira, kao što bi prevareni muž ženinog ljubavnika.
Nastavio je da ribari oko đedovog pijeska. Koliko je njegova udica prevarila hama, levreka i lica, samo bi ona, da kako može, znala kazati. Koliko je samo korbi i barbuna, srebrnih skakavica i pješčanih šojzi ogradila i zaplela njegova mreža… E, gdje su ta vremena – često misli o tome – Ada je davala šakom i kapom i na kopnu i na vodi što je opkalja.
Pred njegovom barakom na obali Bojane nije se gasila vatra i s nje se nije skidao jedan crni, iskrivljeni tiganj. Nikada neće nijedna fabrika napraviti još jedan isti takav koji će toliko prijatelja nahraniti – u to je sasvim siguran. Prve komšijske sklepane kućice, slične njegovoj, same od sebe su prerasle u restorane, bacivši u trsku, s prezirom, islužene, garave tiganje, iste kao što njegov. On nije nikada umio da svoje znanje unovči. Neka nisam, prkosi nesigurno, nije sve za pare. Druge komšije su isprodavale svoje barake i njih odavno nema. Na njihovom mjestu, na prostranim terasama nad samom Bojanom izniklih velegrađevina, mazno se protežu pratilje novih vlasnika. Okolo se krče novi placevi, rade cirkulari, sijeku kosijeri, kvadratura, kvadratura… Niko ništa ne prigovara, niti brani, niti pita, sem: pošto? pošto? pošto? Nikada dovoljno prostora za sve pomodare voljne da španska kupatila izgrade baš tu, nad tihom i sve tanjom Bojanom.
A neki dan, dok je posmatrao mreškanje vode razigrane maestralom, kad ono popodne rijeka zaplovi natraške, novopečeni Bojanlija, njegov novi komšija, upita ga:
– Gledam, komšija, već danima i ne mogu da odredim đe ide ova Bojana, tamo ili ovamo?
– Kako kad, komšija, kako se zemlja obrne i kako se na koju stranu nagne, tako i Bojana…
– Komšija, ti me, čini mi se, pomalo zajebavaš?
– A jes’, pomalo…
Đe ide ova Bojana?
Biće da je đedov rrodom bio taman ovoliki – pomisli, gledajući jednodnevnu krčevinu trgovaca tuđom, ničijom i svačijom, zemljom. Da je bar neka zemlja, no goli pijesak, kiselo se osmjehnu.
Đed, davne l877. godine nije imao više od deset godina kad ga je otac prvi put poveo na Bojanu da love skakavicu. Bio je već stasao – otac je tako procijenio – onako mali, kržljav, ali žilav. Prije će mu se ruka otkinut, nego što će pustit armuć od tratke, dok flluga ubrzano opkalja masu ustreptalog srebra. Cvrči zarobljena jesenka k’o vrelo olovo kad ga voda dotakne.
Prisjećao se đed, mnogo godina kasnije, malog pješčanog spruda na samom ušću Bojane u more, kada je o tome kazivao Splićaninu Dinku Franetoviću, koji je skupljao građu za knjigu o pomorskoj prošlosti ovoga kraja. Sjećao se đed pješčanog uzdignuća usred uzavrele vode, u samom srcu susreta planinskih sniježnih otopina i mlakih kurenata Otranta.
U svega nekoliko desetina koraka mogao je tada sprud optrčati, ne zamarajući se mnogo mišlju o truplu koje pod njegovim stopalima trune. Nekoliko metara pod njim ležao je u beskrajnom pijesku škuner Merito, ponos vlasnika Antuna Alegrettija iz Trogira. Nemoćan je bio jedne tmurne, kišovite noći, u jesen l858. godine, iskusni kapetan Naporelli, beznadežno nemoćan da se suprostavi podivljaloj ljepoti vječitog susreta rijeke i mora. Otišao je zauvijek sa svojim brodom, ovdje, daleko od svoje kuće.
Oko crnog trupa Merita, Bojana je ubrzano slagala grane i čitava stabla, što joj ih je predavao žestoki Drin. A onda pijesak, pijesak… Nije prošlo ni dvadeset godina, a bosonogi dječak stajao je na nanosu i pomagao ocu u sticanju kore hleba. Najteže, najslađe.
Nastala je tako Ada, pješčano ostrvo na ušću Bojane, trouglastog oblika, koje s dvije strane obilazi rascijepljena rijeka, a s treće zapljuskuje more.
I njega je, kao i đeda mu, otac poveo, jedne daleke jeseni, sa sobom u ribolov. Odveo ga je na Bojanu da zauvijek ostane njen, da ga svi putevi, gdje god da ode, dok je živ, opet vode njoj. Oplovio je pola svijeta, ali sve je to bio tek mali vijađ, predah između dva odlaska na Bojanu. Konačno se usidrio ovdje, gdje je oduvijek jedino i pripadao, kada je zakormilario kerepom i njime povezao Adu s kopnom.
Sedamdesetih godina prošlog vijeka vizionarima i pregaocima palo je na pamet turistički valorizovati ovu tek malo više od jednog vijeka mladu ljepotu, bogom danu za one koji netaknutu prirodu najviše vole – naturiste. Sav je materijal za gradnju kućica na Adi prevezao kerepom. I prve neobične goste, a zatim bezbroj drugih.
Šalio se, na svoj neponovljivi način, Živko Nikolić u Ljepoti poroka na račun žena, radnica među golim, baš ono skroz golim, turistima, a još se više smijao njihovim muževima. A u zbilji nije bilo baš previše šaljivo – do Novog Sada i Subotice tragalo se za djevojkama i ženama koje hoće da rade u sasvim novom i drugačijem ambijentu. No, to je kratko trajalo i uskoro su trebali uobičajeni prijatelji i rođaci da se do zaposljenja dođe.
On je premošćavao Bojanu godinama, sve dok mu hleb nije uzeo jedan ružni betonski luk koji ga je otjerao u penziju. I danas, kad god pod njim preplovi, sijevne ga pogledom punim mržnje i prezira, kao što bi prevareni muž ženinog ljubavnika.
Nastavio je da ribari oko đedovog pijeska. Koliko je njegova udica prevarila hama, levreka i lica, samo bi ona, da kako može, znala kazati. Koliko je samo korbi i barbuna, srebrnih skakavica i pješčanih šojzi ogradila i zaplela njegova mreža… E, gdje su ta vremena – često misli o tome – Ada je davala šakom i kapom i na kopnu i na vodi što je opkalja.
Pred njegovom barakom na obali Bojane nije se gasila vatra i s nje se nije skidao jedan crni, iskrivljeni tiganj. Nikada neće nijedna fabrika napraviti još jedan isti takav koji će toliko prijatelja nahraniti – u to je sasvim siguran. Prve komšijske sklepane kućice, slične njegovoj, same od sebe su prerasle u restorane, bacivši u trsku, s prezirom, islužene, garave tiganje, iste kao što njegov. On nije nikada umio da svoje znanje unovči. Neka nisam, prkosi nesigurno, nije sve za pare. Druge komšije su isprodavale svoje barake i njih odavno nema. Na njihovom mjestu, na prostranim terasama nad samom Bojanom izniklih velegrađevina, mazno se protežu pratilje novih vlasnika. Okolo se krče novi placevi, rade cirkulari, sijeku kosijeri, kvadratura, kvadratura… Niko ništa ne prigovara, niti brani, niti pita, sem: pošto? pošto? pošto? Nikada dovoljno prostora za sve pomodare voljne da španska kupatila izgrade baš tu, nad tihom i sve tanjom Bojanom.
A neki dan, dok je posmatrao mreškanje vode razigrane maestralom, kad ono popodne rijeka zaplovi natraške, novopečeni Bojanlija, njegov novi komšija, upita ga:
– Gledam, komšija, već danima i ne mogu da odredim đe ide ova Bojana, tamo ili ovamo?
– Kako kad, komšija, kako se zemlja obrne i kako se na koju stranu nagne, tako i Bojana…
– Komšija, ti me, čini mi se, pomalo zajebavaš?
– A jes’, pomalo…