tamo se to kaže to go.
imaš taj, kako se zove, drajvej, dovezeš se fino,
autom, k’o gospodin, ne moraš čak
ni izaći. samo spustiš staklo, kažeš što bi htio, platiš
i voziš. go.
tamo kažu da mi ovdje nismo mogli skupa.
da je brat na brata, a gdje toga ima
tu trava ne raste.
kažu da su bili ovdje, pamte samo ćevap u somunu.
s kajmakom. ali nema to go. i vidiš, sve dok
ne bude tako bilo, džabe su nam pusti snovi
o zapadu.
zato sam ja ovdje ovaj natpis stavio, uz cestu.
ćevap to go, vidiš, tako piše.
neka vidi svijet da istok sa zapadom može.
neka vidi da i istok može go,
jeb’o im ja i jednima i drugima mater.
*
fire, walk with me
crvenom tintom napisati da je
na ovome mjestu gorila vatra, ne plavom, ni
crnom, već onom kojom se ispravlja
pravopisna greška u školskoj zadaći, opomene radi
upisati u sjećanje datum (proljeće) i grad (na balkanu),
iz godine kad su djevojčice željele biti
lijepe kao glumice iz serije o twin peaksu, kada su
padali gradovi umjesto kiša, a prozore obasjavalo
sunce sa vrhova topničkih cijevi s okolnih brda umjesto sunca
s okolnih brda. pisati, pisati
da je tjeskoba iz tv ekrana poprimila
fizički oblik i da u stvarnosti nije ni lijepa ni
tako romantična kao u stroboskopskom plesu patuljka
u kutu dnevne sobe.
crvenom tintom, napisati, nacrtati
živote ljudi na asfaltu onoga ljeta kada je edička
mecima pisao: smrt, smrt,
smrt gradu
u kojem djevojčice više ne žele biti lijepe nego samo
žele biti.
crvenom, upisati, godinu i dan
nakon kojeg su ljudi nastavili padati, padati,
a da nikada nismo saznali
tko je ubio lauru palmer.
*
ćuprije okruga bosna i hercegovina
kad je murat ’92.
htio u zrak dići branu na drini
i macolom razbio spomenik andriću
pa ga bacio u rijeku
braneći tuđe ispravne ideje
od tuđih pogrešnih ideja
mislila sam na dvije prijateljice
iz ortopedskih dana u beogradu ’90.,
jednu malu iz višegrada
i jednu malu iz zvornika
koja je ležala u krevetu do mog
i hranu primala na cjevčicu
jer su joj tri dana prije mog dolaska
u leđa ugradili dvije šipke
pa je jedino što je mogla bilo
osmjehivati se slabašno
kao da to nije baš ništa
jer i nije bilo ništa
ako se u obzir uzme stupanj grbavosti
s kojim je prethodno
nisam bila upoznala. mala iz višegrada bila je nešto drugo. nosila je muratovo prezime i bila pokretna kao ginger u najboljim danima s fredom. stvari su se zaoštrile kad je mala iz zvornika stala na noge duge kao ponedjeljak i preotela mog zagipsanog dečka o čemu sam poslije noću plakala pred ginger govorivši joj kako nikad neću preboljeti tu ljubav. bila su to najbolja vremena, bila su to najgora vremena. pa kad je ’92. murat prijetio da će drina teći preko pola bosne zamišljala sam: moje će dvije prijateljice sada moći vodom doplivati do mene. da ih sačekam kod principove ćuprije pa nam opet, kao nekad, bude sreća u nesreći.
Tri pjesme
znakovi pored puta
(na cesti doboj-brod)
tamo se to kaže to go.
imaš taj, kako se zove, drajvej, dovezeš se fino,
autom, k’o gospodin, ne moraš čak
ni izaći. samo spustiš staklo, kažeš što bi htio, platiš
i voziš. go.
tamo kažu da mi ovdje nismo mogli skupa.
da je brat na brata, a gdje toga ima
tu trava ne raste.
kažu da su bili ovdje, pamte samo ćevap u somunu.
s kajmakom. ali nema to go. i vidiš, sve dok
ne bude tako bilo, džabe su nam pusti snovi
o zapadu.
zato sam ja ovdje ovaj natpis stavio, uz cestu.
ćevap to go, vidiš, tako piše.
neka vidi svijet da istok sa zapadom može.
neka vidi da i istok može go,
jeb’o im ja i jednima i drugima mater.
*
fire, walk with me
crvenom tintom napisati da je
na ovome mjestu gorila vatra, ne plavom, ni
crnom, već onom kojom se ispravlja
pravopisna greška u školskoj zadaći, opomene radi
upisati u sjećanje datum (proljeće) i grad (na balkanu),
iz godine kad su djevojčice željele biti
lijepe kao glumice iz serije o twin peaksu, kada su
padali gradovi umjesto kiša, a prozore obasjavalo
sunce sa vrhova topničkih cijevi s okolnih brda umjesto sunca
s okolnih brda. pisati, pisati
da je tjeskoba iz tv ekrana poprimila
fizički oblik i da u stvarnosti nije ni lijepa ni
tako romantična kao u stroboskopskom plesu patuljka
u kutu dnevne sobe.
crvenom tintom, napisati, nacrtati
živote ljudi na asfaltu onoga ljeta kada je edička
mecima pisao: smrt, smrt,
smrt gradu
u kojem djevojčice više ne žele biti lijepe nego samo
žele biti.
crvenom, upisati, godinu i dan
nakon kojeg su ljudi nastavili padati, padati,
a da nikada nismo saznali
tko je ubio lauru palmer.
*
ćuprije okruga bosna i hercegovina
kad je murat ’92.
htio u zrak dići branu na drini
i macolom razbio spomenik andriću
pa ga bacio u rijeku
braneći tuđe ispravne ideje
od tuđih pogrešnih ideja
mislila sam na dvije prijateljice
iz ortopedskih dana u beogradu ’90.,
jednu malu iz višegrada
i jednu malu iz zvornika
koja je ležala u krevetu do mog
i hranu primala na cjevčicu
jer su joj tri dana prije mog dolaska
u leđa ugradili dvije šipke
pa je jedino što je mogla bilo
osmjehivati se slabašno
kao da to nije baš ništa
jer i nije bilo ništa
ako se u obzir uzme stupanj grbavosti
s kojim je prethodno
nisam bila upoznala.
mala iz višegrada bila je nešto drugo.
nosila je muratovo prezime
i bila pokretna kao ginger
u najboljim danima s fredom.
stvari su se zaoštrile
kad je mala iz zvornika
stala na noge duge kao ponedjeljak
i preotela mog zagipsanog dečka
o čemu sam poslije noću plakala pred ginger
govorivši joj kako nikad neću preboljeti tu ljubav.
bila su to najbolja vremena,
bila su to najgora vremena.
pa kad je ’92. murat prijetio
da će drina teći preko pola bosne
zamišljala sam:
moje će dvije prijateljice sada moći
vodom doplivati do mene.
da ih sačekam kod principove ćuprije
pa nam opet, kao nekad, bude
sreća u nesreći.