U Trokućama je živio Đapa. Malo je ljudi znalo njegovo pravo ime. Nije mu ni trebalo. Imao je Đapa stotinu drugih obilježja po kojima je bio prepoznatljiv među komšijama i u narodu, tako da je ono August bilo nekako suvišno. A, i glupo… Đe’š čovjeka u po Zenice zvati: Augusteeee…
U mladosti je Đapa, pričalo se, bio veliki mangup. Poigravao se i sa sobom i sa Njim. Malo je ublažio tek onda kad mu je On na suptilan način i pomalo podrugljivo rekao:
– Đapa, jarane… Ipak sam ja Bog!
Đapa se na tren probudio i shvatio značenje tih riječi tako što je ispod bolničkog jorgana napipao jednu ukočenu nogu dobro kraću od one druge. I štake pored kreveta… Zauvijek!
Doduše, nije se baš sasvim složio i pomirio s Njegovom opomenom, pa Mu je, kad se izvukao iz tog kreveta, često prkosio tako što bi mlatarao samo jednom štakom u zraku.
– Vidi me, Bože! Vidi me!, vikao bi iz sveg glasa. – Mislio si Đapu zajebat, ha! E, nećeš! E, nećeš!, divljao bi gubeći dah.
Bog bi odmahivao glavom, baš kao što bi Đapa odmahivao tom jednom štakom, okrećući pogled na drugu stranu.
Osim kraće noge i štake, Đapa je bio prepoznatljiv i po plavom automobilu, marke Opel Olympia.
Ni teška ortopedska cipela, ni štaka, ni ćopavo nabadanje nisu su mu smetali da doda gas, proturi lakat kroz prozor i projuri našom ulicom ostavljajući u sjeni i daljini sve one fiće, stojadine i tristaće. Bicikliste i pješake baška, jer tek oni su se plašili Đape mangupa za volanom.
Kad bi svojim krupnim šakama dodirnuo ono kolo svog plavog Opela Olympije, adrenalin bi mu skočio na hiljadarku. I komšijama strah, doduše. Jer, nije Đapa trijezan sjedao za volan.
Naprotiv… trijeznom mu nije trebao ni volan, ni štaka, ni zamahivanje tom jednom štakom Bogu ispred nosa.
Tad je obično drijemao, naoružan debelim živcima, odbrojavajući strpljivo udarce lopte kojom su djeca krhala o zid njegove garaže.
Onog momenta kad bi ustao oslanjajući se svojom dužom nogom na onu kraću i poviknuo iz sveg glasa:
– Da vam hiljadu Đapinih Bogova…!, djeca su znala da se treba skloniti i da to ne može na dobro izaći.
Ostario je on tu, u Trokućama, uz komšije koje su ga doživljavale kao “niti boljeg, niti goreg čovjeka”.
Kakav će osvanuti i da li će ugledati “boljeg” ili “goreg” čovjeka zavisilo je od količine “svete vodice” u Đapinom krvotoku.
Kad je i kako taj stari mangup, notorni alkoholičar, lokalni psovač svih Đapinih i “ostalih” Bogova, vozač plavog Opela i nosač klasične metalne štake počeo ispijati kafe sa udovicom Marijom… ne znamo.
Ono što znamo je da su Đapine komšije pomislile:
– Hajde, neće li taj Bog Đapin dragi dati da se uvežu, da ga Mare uzme pod svoje i dovede u red!
Đapa se zaljubio pod svoje stare dane, a bogme i Mare procvjetala poslije nekoliko godina dosadnog, udovičkog života. Ništa ne može ubiti dosadu k’o mangup… a, posebno ponovo oživljeni mangup u prisustvu jednodimenzionalne udove koja je cijelog života pravila jedneteiste kratke route od kuhinje do cvijetnjaka, od cvijetnjaka do krmetnjaka, od krmetnjaka do pijace, nedeljom od crkve Svetog Ilije do groblja u Podbriježju, gdje bi zapalila svijeću svom pokojnom suprugu i promijenila postavku cvijeća na grobu. Imala je Mare cvijeće za svako godišnje doba.
Ponekad bi na tom podbriješkom, lokalnom groblju vodila dosadne razgovore sa svojim preminulim suprugom. Skoro identične onim razgovorima kakve su vodili u poslednjih 30 godina svog građanskog braka.
– E, Matija, Matija… kad si ti ono krenuo u Teslić u banju, ja pomisilih: Neka, vala, ide… da mozak svoj malo odmorim i dušu povratim. Jedva sam čekala da odeš. A, kad mi iz Teslića javiše da si otišao da tamo dušu ispustiš i da se nikada više nećeš vratiti da mi život moj smučiš po ko zna koji put, isprazni mi se ta duša skroz naskroz. I ne povrati nikada više.
Ti si, izgleda, morao umrijeti da ja shvatim da taj moj mozak nije trebao odmor od tebe, nego odmor od sebe. I da se duša ne povraća bez tebe, već uz tebe. Ali… da je pamet do kadije k’o od kadije…
Da je meni sada da ja tebi ovo cvijeće ne moram ovdje saditi, nego da ga i dalje zajedno sadimo, u onom našem cvijetnjaku ispred kuće, tako da svaki prolaznik zadivljeno zastane gledajući naših ruku djelo.
Onda bi se malo odmakla, prekrstila i izgovorila:
– Pokoj vječni daruj mu, Gospodine. I svjetlost vječna svjetlila mu! Počivao u miru božijem! Amen.
Da li je stisla da mu prišapne, sadeći proljećnu garnituru cvijeća iznad njegovog kostura, da se eto… malo i zaljubila u onog mangupa i alkosa Đapu, ne znamo. Ali, na groblje je išla redovno. I u crkvu svake nedelje… Čak je i Đapu uspjela nekoliko puta povesti sa sobom na nedeljnu misu. Sjela bi Mare, baš kao kraljica Elisabeta, na suvozačevo sjedište. Đapa bi onda ponosno izbacio lakat kroz prozor, te onako friško izbrijan i namirisan Pitralonom kao munja proletio s njom kroz ulicu.
Da unutra ne sjede tinejdžeri već zreli ljudi koji su prebacili šestu deceniju života odavao je samo plavi Opel, marke Olympia.
Nisu svi blagonaklono gledali na Marinu novu ljubav. Naprotiv. Samo su se Đapine komšije nadale da će uz Maru malo češće sretati onog boljeg Đapu. Njene komšije su skeptično vrtjele glavom. Naravno, prvo su se oglasile visoko-moralne-udate žene koje su je na smrt osudile tako staru, a uspaljenu… u sebi priželjkujući da i njihovi muževi odu malo u banje, te da i one odmore svoju dušu i mozak.
– Što joj to treba pod stare dane? Kako je sinova nije sramota?!, protezalo se uz svaku mahalsku kaficu.
I one udove koje se nisu nikada usudile zaljubiti u nekog sjebanog, starog mangupa otpuhivale bi iz dubine svog prazninom začepljenog grudnog koša:
– Blamaža! Ne bih, vala, svoj rahatluk dala nikome, a kamoli onakvoj jednoj ohrdini i budaletini.
Opet uz obavezan zajednički dodatak:
– Kako je sinova nije sramota?!
A, sinovi… Oženjeni, pristojni ljudi sa vlastitim porodicama i djecom, takođe nisu shvatali svoju majku. Nisu shvatali kako se ta klasična i jednodimenzionalna supruga pokojnog, samozatajnog, smjernog željezarskog inovatora i intelektualca, a njihovog oca mogla uvezati sa, ni manje-ni više, nego Augustom Đapićem, zvanim Đapa.
I eto… kako to obično biva, tamo gdje se narod masovno čudi i prečudi kad neko pristane uz nekoga ko mu ni po čemu ne pristaje, na kraju pobijedi čuđenje.
I narod ispadne kao pametan. I pogodi kao prstom u govno. I sve se obistini bolje nego vremenska prognoza Čede Orlovića i Vuka Zečevića na sarajevskom Dnevniku u osam.
Prošlo je možda samo pola godine od tih Đapo-Marinih kafenisanja, vozanja, hodanja i zajednički provedenog im vremena, kad se i Marijin komšiluk počeo sasvim jasno i glasno buditi uz “hiljadu Đapinih Bogova”.
– Otvaraj, Mare! Boga ti tvog… Nemoj da ti ja razvalim i vrata i drob! Otvori kad ti kažem! Ne znaš ti ko je Đapa! Auguuuust Đapaaaaa!, orilo se pred zaključanom kapijom.
Mare bi šutila zaključana u kući. Đapa bi lupao… razvaljivao metalnu ogradu, šutao zdravom nogom po vratima… psovao, iz komšiluku sasvim nepoznatog, ali veoma raskošnog asortimana riječi i složenica, te poslije nekoliko sati odlazio prijeteći kako time još nije sve završeno. Još će ona njega čuti i počuti! I vidjeti!
Komšije prognozeri su pažljivo virili iza svojih zavjesa, željni drame u tri čina… bez trunke samilosti, želje ili potrebe, da u krivog čovjeka zaljubljenoj udovici pomognu i kolektivno ga otjeraju sa svoje “tezge”.
Jok.
Želja i glad za očajem iz tuđe avlije i besplatnim predstavama bila je jača od svakog osjećaja za pravedeno i ljudsko. Nikada, baš nikada niko nije ni pokušao da bar sa prozora svoje kuće podvrisne:
– Ostavi ženu na miru i idi kući, Auguste Đapiću! Inače…
Naravno, kad bi se sabrao, naspavao i dozvao… dolazio bi Đapa opet… manji od makovog zrna, uplakan i ucveljen… izvinjavajući se svojoj Marioli, zaklinjući se u vječnu ljubav, moleći je da mu pomogne da se izbavi iz svoga ludila.
I Mariola bi popustila i povjerovala.
Ali, nakon desetak dana, na kapiji bi opet zabrujalo:
– Krvi da ti pijem ili kosti da ti lomim? Izaberi Mareeeee… Izaberi kako će te Đapa Mati tvom poslat? Bez krvi ili bez kosti? Otvoriiiiiiiii… Otvoriiiii kad ti kažem!
Dok se narod i dalje studiozno pitao “kako je nije sramota njenih sinova”, Mare je, u kući zaključana, plakala baš od te i takve sramote, pitajući se:
– Kako da kažem svojoj djeci šta mi se dešava? Kako da ih zamolim za pomoć kad su me prvi upozorili da mi se s ovim čovjekom baš ovo može desiti? Kako da priznam grešku? I kako da uvučem djecu u ovo, ni krivu ni dužnu? Šta ako mi se onda djeci poželi krvi napiti ili kosti lomiti?
Jednog dana sinovi su to sami saznali, jer komšijama drame u tri čina nisu bile nimalo mrske, tako da su ih raskošno prepričavali dalje, dodajući već postojećem scenariju i svoje vizualne i akustične efekte.
Stariji sin je prvi reagovao i upitao majku:
– Je li moguće da ti takve stvari dopuštaš u ovom dvorištu, ispred ove kuće, u tim godinama i sa onakvom budalom?
Mare je sagnula glavu i rekla:
– Ali, on je tako divan čovjek kad je trijezan!
– Da, mama! Vjerujem!, rekao je sin. – Ali, odgovori mi, molim te: Kad je trijezan?
– Pa, ponekad!, rekla je Mare skrušeno.
– I zbog tog ponekad… zbog tog ponekad… ti si u stanju ruinirati to malo mira što ti je ostalo u životu? I dostojanstva? Zbog ponekad trijeznog Đape?
Pljuštale su te sinovljeve riječi na Marinu praznu dušu baš kao šamari. Posebno su boljele jer su izlazile iz usta vlastitog djeteta. Onog djeteta, koje se do juče toj istoj majci obraćalo za savjet, tražeći u njenom skutu i na njenom ramenu utjehu za svoje brodolome.
– U pravu si, sine!, rekla je. – Neću ga više primati. Gotovo je sa tom sramotom.
Ubrzo poslije razgovora sa sinom, zabrujalo je opet ispred Marinih vrata.
– Mareeeee… hiljadu ti Bogova Đapinih… otvoriiiiiii! Ne otvoriš li… krv ću ti popit… neće te biti više. Upamti šta ti kažem!
Komšije su se udobno naštimale iza svojih gustih zavjesa i zauzeli pozicije za prvi čin. Ni slutili nisu da će drama ovaj put imati malo promjenjen scenario. Iza Đapinih leđa se iznenada i neočekivano pojavio Marin sin i samo ga kucnuo po ramenu… Dok je Đapi bjesnilo u vidu pljuvačke još uvijek izlazilo na usta, Marin sin ga je uhvatio za kragnu i viknuo:
– Izaberi, Auguste Đapiću! Krv da ti pijem ili kosti da ti lomim? Izaberiiiiiii!
Pijani Đapa se u trenutku otrijeznio i promrmljao:
– Čekaj da ti objasnim!
– Komeee? Meni da objasniš, mrcino bezobrazna! Meniiii?
U drugom činu Đapa je poteturao, a ruka Marijinog sina je stajala u zraku.
U trećem činu Đapa je četveronoške napustio dvorište. Štaka mu nije trebala.
Sljedećeg jutra Đapine komšije su morale pozvati hitnu pomoć jer se on u hodniku svog stana sav isjekao i takav isječen onda zapalio ogromnu vatru.
Vatrogasci su odrađivali svoj dio posla, a ljekari svoj. Spašeni su i stan i Đapa.
Tako, samovoljno isječen i skoro živ zapaljen, sa povojima po rukama i tijelu… kružio je danima oko Marine kuće misleći da će naići na njenu samilost i razumijevanje.
Ali, samilosti više nije bilo.
Ni tuge, ni očaja…
– Bljutavost neka!, napokon je priznala Mare sebi i djeci, te nastavila da pravi one iste route koje je pravila prije nego li se uvezala sa tim čovjekom koji je samo “ponekad”bio dobar čovjek, a sve ostalo vrijeme to nije umio i znao biti. Ni sebi, ni njoj, ni svim onima koji su ga tako ubogog decenijama sretali i gledali.
Nedugo poslije tog samoranjavanja, djeci iz komšiluka se tišina iz Đapinog stana učinla sablasnom. Lopta je lupala o zid garaže, sve je bilo kao i obično… samo se niotkud nije čulo ono “da vam hiljadu Bogova Đapinih…”
Polako su otvorili vrata njegovog stana i zatekli ga kako mirno i (s)pokojno leži na svom kauču, hladan kao led.
Bio je to jedan od onih njegovih “ponekad” trenutaka. Trenutaka kad je bio trijezan i divan.
Mare je i dalje, godinama… svake nedelje, poslije mise u crkvi Svetog Ilije, išla na groblje. Prvo bi svratila svom suprugu vodeći računa da iz njegovog istruhlog tijela procvjeta najljepše cvijeće, još uvijek osjećajući grižu savjesti što je tamo neke godine jedva čekala da on ode u banju “Teslić” kako bi ona odmorila mozak i dušu.
Mirno bi se s njim ispričala, podnoseći dosadne referate o djeci, snahama koje je ne gotive baš naročito, o unukama koje su dobre učenice, o njihovoj Prvoj pričesti, puknutoj cijevi od kanalizacije i glupim, klizavim pločicama na predulazu.
Ponekad bi svratila i do Đapinog groba. Upalila bi svijeću, prekrstila se i rekla:
– Pokoj vječni daruj mu, Gospodine. I svjetlost vječna svjetlila mu! Počivao u miru božjem! Amen.
I čim bi se okrenula da pođe prema izlazu iz groblja, zatresla bi se cijelim tijelom… jasno osjećajući kako odnekud iza nje bruji:
– Šta ćeš ovdje, Mareeeee?! Gasi tu svijeću i gubi se dok ti se krvi napio nisam! Đapa u miru ne počiva! Da sam želio počivati u miru, bio bi’ Matija! Mrš u pizdu materinu… i ti i tvoj mir i tvoja svijeća! Neka svjetlost vječna tebi svijetli! Odmaknite se sa tim vašim cvjetićima i svjećicama! Đapi ostavite njegov mrak! I ne miješajte mu se ni u mrak, ni u mir, ni u pokoj.
Ne znate vi ko je Đapa… August Đapa… da vam hiljadu Bogova Đapinih… i sto svijeća odjednom!
Đapa
U Trokućama je živio Đapa. Malo je ljudi znalo njegovo pravo ime. Nije mu ni trebalo. Imao je Đapa stotinu drugih obilježja po kojima je bio prepoznatljiv među komšijama i u narodu, tako da je ono August bilo nekako suvišno. A, i glupo… Đe’š čovjeka u po Zenice zvati: Augusteeee…
U mladosti je Đapa, pričalo se, bio veliki mangup. Poigravao se i sa sobom i sa Njim. Malo je ublažio tek onda kad mu je On na suptilan način i pomalo podrugljivo rekao:
– Đapa, jarane… Ipak sam ja Bog!
Đapa se na tren probudio i shvatio značenje tih riječi tako što je ispod bolničkog jorgana napipao jednu ukočenu nogu dobro kraću od one druge. I štake pored kreveta… Zauvijek!
Doduše, nije se baš sasvim složio i pomirio s Njegovom opomenom, pa Mu je, kad se izvukao iz tog kreveta, često prkosio tako što bi mlatarao samo jednom štakom u zraku.
– Vidi me, Bože! Vidi me!, vikao bi iz sveg glasa. – Mislio si Đapu zajebat, ha! E, nećeš! E, nećeš!, divljao bi gubeći dah.
Bog bi odmahivao glavom, baš kao što bi Đapa odmahivao tom jednom štakom, okrećući pogled na drugu stranu.
Osim kraće noge i štake, Đapa je bio prepoznatljiv i po plavom automobilu, marke Opel Olympia.
Ni teška ortopedska cipela, ni štaka, ni ćopavo nabadanje nisu su mu smetali da doda gas, proturi lakat kroz prozor i projuri našom ulicom ostavljajući u sjeni i daljini sve one fiće, stojadine i tristaće. Bicikliste i pješake baška, jer tek oni su se plašili Đape mangupa za volanom.
Kad bi svojim krupnim šakama dodirnuo ono kolo svog plavog Opela Olympije, adrenalin bi mu skočio na hiljadarku. I komšijama strah, doduše. Jer, nije Đapa trijezan sjedao za volan.
Naprotiv… trijeznom mu nije trebao ni volan, ni štaka, ni zamahivanje tom jednom štakom Bogu ispred nosa.
Tad je obično drijemao, naoružan debelim živcima, odbrojavajući strpljivo udarce lopte kojom su djeca krhala o zid njegove garaže.
Onog momenta kad bi ustao oslanjajući se svojom dužom nogom na onu kraću i poviknuo iz sveg glasa:
– Da vam hiljadu Đapinih Bogova…!, djeca su znala da se treba skloniti i da to ne može na dobro izaći.
Ostario je on tu, u Trokućama, uz komšije koje su ga doživljavale kao “niti boljeg, niti goreg čovjeka”.
Kakav će osvanuti i da li će ugledati “boljeg” ili “goreg” čovjeka zavisilo je od količine “svete vodice” u Đapinom krvotoku.
Kad je i kako taj stari mangup, notorni alkoholičar, lokalni psovač svih Đapinih i “ostalih” Bogova, vozač plavog Opela i nosač klasične metalne štake počeo ispijati kafe sa udovicom Marijom… ne znamo.
Ono što znamo je da su Đapine komšije pomislile:
– Hajde, neće li taj Bog Đapin dragi dati da se uvežu, da ga Mare uzme pod svoje i dovede u red!
Đapa se zaljubio pod svoje stare dane, a bogme i Mare procvjetala poslije nekoliko godina dosadnog, udovičkog života. Ništa ne može ubiti dosadu k’o mangup… a, posebno ponovo oživljeni mangup u prisustvu jednodimenzionalne udove koja je cijelog života pravila jedneteiste kratke route od kuhinje do cvijetnjaka, od cvijetnjaka do krmetnjaka, od krmetnjaka do pijace, nedeljom od crkve Svetog Ilije do groblja u Podbriježju, gdje bi zapalila svijeću svom pokojnom suprugu i promijenila postavku cvijeća na grobu. Imala je Mare cvijeće za svako godišnje doba.
Ponekad bi na tom podbriješkom, lokalnom groblju vodila dosadne razgovore sa svojim preminulim suprugom. Skoro identične onim razgovorima kakve su vodili u poslednjih 30 godina svog građanskog braka.
– E, Matija, Matija… kad si ti ono krenuo u Teslić u banju, ja pomisilih: Neka, vala, ide… da mozak svoj malo odmorim i dušu povratim. Jedva sam čekala da odeš. A, kad mi iz Teslića javiše da si otišao da tamo dušu ispustiš i da se nikada više nećeš vratiti da mi život moj smučiš po ko zna koji put, isprazni mi se ta duša skroz naskroz. I ne povrati nikada više.
Ti si, izgleda, morao umrijeti da ja shvatim da taj moj mozak nije trebao odmor od tebe, nego odmor od sebe. I da se duša ne povraća bez tebe, već uz tebe.
Ali… da je pamet do kadije k’o od kadije…
Da je meni sada da ja tebi ovo cvijeće ne moram ovdje saditi, nego da ga i dalje zajedno sadimo, u onom našem cvijetnjaku ispred kuće, tako da svaki prolaznik zadivljeno zastane gledajući naših ruku djelo.
Onda bi se malo odmakla, prekrstila i izgovorila:
– Pokoj vječni daruj mu, Gospodine. I svjetlost vječna svjetlila mu! Počivao u miru božijem! Amen.
Da li je stisla da mu prišapne, sadeći proljećnu garnituru cvijeća iznad njegovog kostura, da se eto… malo i zaljubila u onog mangupa i alkosa Đapu, ne znamo.
Ali, na groblje je išla redovno. I u crkvu svake nedelje… Čak je i Đapu uspjela nekoliko puta povesti sa sobom na nedeljnu misu. Sjela bi Mare, baš kao kraljica Elisabeta, na suvozačevo sjedište. Đapa bi onda ponosno izbacio lakat kroz prozor, te onako friško izbrijan i namirisan Pitralonom kao munja proletio s njom kroz ulicu.
Da unutra ne sjede tinejdžeri već zreli ljudi koji su prebacili šestu deceniju života odavao je samo plavi Opel, marke Olympia.
Nisu svi blagonaklono gledali na Marinu novu ljubav. Naprotiv. Samo su se Đapine komšije nadale da će uz Maru malo češće sretati onog boljeg Đapu.
Njene komšije su skeptično vrtjele glavom. Naravno, prvo su se oglasile visoko-moralne-udate žene koje su je na smrt osudile tako staru, a uspaljenu… u sebi priželjkujući da i njihovi muževi odu malo u banje, te da i one odmore svoju dušu i mozak.
– Što joj to treba pod stare dane? Kako je sinova nije sramota?!, protezalo se uz svaku mahalsku kaficu.
I one udove koje se nisu nikada usudile zaljubiti u nekog sjebanog, starog mangupa otpuhivale bi iz dubine svog prazninom začepljenog grudnog koša:
– Blamaža! Ne bih, vala, svoj rahatluk dala nikome, a kamoli onakvoj jednoj ohrdini i budaletini.
Opet uz obavezan zajednički dodatak:
– Kako je sinova nije sramota?!
A, sinovi… Oženjeni, pristojni ljudi sa vlastitim porodicama i djecom, takođe nisu shvatali svoju majku. Nisu shvatali kako se ta klasična i jednodimenzionalna supruga pokojnog, samozatajnog, smjernog željezarskog inovatora i intelektualca, a njihovog oca mogla uvezati sa, ni manje-ni više, nego Augustom Đapićem, zvanim Đapa.
I eto… kako to obično biva, tamo gdje se narod masovno čudi i prečudi kad neko pristane uz nekoga ko mu ni po čemu ne pristaje, na kraju pobijedi čuđenje.
I narod ispadne kao pametan. I pogodi kao prstom u govno. I sve se obistini bolje nego vremenska prognoza Čede Orlovića i Vuka Zečevića na sarajevskom Dnevniku u osam.
Prošlo je možda samo pola godine od tih Đapo-Marinih kafenisanja, vozanja, hodanja i zajednički provedenog im vremena, kad se i Marijin komšiluk počeo sasvim jasno i glasno buditi uz “hiljadu Đapinih Bogova”.
– Otvaraj, Mare! Boga ti tvog… Nemoj da ti ja razvalim i vrata i drob! Otvori kad ti kažem! Ne znaš ti ko je Đapa! Auguuuust Đapaaaaa!, orilo se pred zaključanom kapijom.
Mare bi šutila zaključana u kući. Đapa bi lupao… razvaljivao metalnu ogradu, šutao zdravom nogom po vratima… psovao, iz komšiluku sasvim nepoznatog, ali veoma raskošnog asortimana riječi i složenica, te poslije nekoliko sati odlazio prijeteći kako time još nije sve završeno. Još će ona njega čuti i počuti! I vidjeti!
Komšije prognozeri su pažljivo virili iza svojih zavjesa, željni drame u tri čina… bez trunke samilosti, želje ili potrebe, da u krivog čovjeka zaljubljenoj udovici pomognu i kolektivno ga otjeraju sa svoje “tezge”.
Jok.
Želja i glad za očajem iz tuđe avlije i besplatnim predstavama bila je jača od svakog osjećaja za pravedeno i ljudsko. Nikada, baš nikada niko nije ni pokušao da bar sa prozora svoje kuće podvrisne:
– Ostavi ženu na miru i idi kući, Auguste Đapiću! Inače…
Naravno, kad bi se sabrao, naspavao i dozvao… dolazio bi Đapa opet… manji od makovog zrna, uplakan i ucveljen… izvinjavajući se svojoj Marioli, zaklinjući se u vječnu ljubav, moleći je da mu pomogne da se izbavi iz svoga ludila.
I Mariola bi popustila i povjerovala.
Ali, nakon desetak dana, na kapiji bi opet zabrujalo:
– Krvi da ti pijem ili kosti da ti lomim? Izaberi Mareeeee… Izaberi kako će te Đapa Mati tvom poslat? Bez krvi ili bez kosti? Otvoriiiiiiiii… Otvoriiiii kad ti kažem!
Dok se narod i dalje studiozno pitao “kako je nije sramota njenih sinova”, Mare je, u kući zaključana, plakala baš od te i takve sramote, pitajući se:
– Kako da kažem svojoj djeci šta mi se dešava? Kako da ih zamolim za pomoć kad su me prvi upozorili da mi se s ovim čovjekom baš ovo može desiti? Kako da priznam grešku? I kako da uvučem djecu u ovo, ni krivu ni dužnu? Šta ako mi se onda djeci poželi krvi napiti ili kosti lomiti?
Jednog dana sinovi su to sami saznali, jer komšijama drame u tri čina nisu bile nimalo mrske, tako da su ih raskošno prepričavali dalje, dodajući već postojećem scenariju i svoje vizualne i akustične efekte.
Stariji sin je prvi reagovao i upitao majku:
– Je li moguće da ti takve stvari dopuštaš u ovom dvorištu, ispred ove kuće, u tim godinama i sa onakvom budalom?
Mare je sagnula glavu i rekla:
– Ali, on je tako divan čovjek kad je trijezan!
– Da, mama! Vjerujem!, rekao je sin. – Ali, odgovori mi, molim te: Kad je trijezan?
– Pa, ponekad!, rekla je Mare skrušeno.
– I zbog tog ponekad… zbog tog ponekad… ti si u stanju ruinirati to malo mira što ti je ostalo u životu? I dostojanstva? Zbog ponekad trijeznog Đape?
Pljuštale su te sinovljeve riječi na Marinu praznu dušu baš kao šamari. Posebno su boljele jer su izlazile iz usta vlastitog djeteta. Onog djeteta, koje se do juče toj istoj majci obraćalo za savjet, tražeći u njenom skutu i na njenom ramenu utjehu za svoje brodolome.
– U pravu si, sine!, rekla je. – Neću ga više primati. Gotovo je sa tom sramotom.
Ubrzo poslije razgovora sa sinom, zabrujalo je opet ispred Marinih vrata.
– Mareeeee… hiljadu ti Bogova Đapinih… otvoriiiiiii! Ne otvoriš li… krv ću ti popit… neće te biti više. Upamti šta ti kažem!
Komšije su se udobno naštimale iza svojih gustih zavjesa i zauzeli pozicije za prvi čin. Ni slutili nisu da će drama ovaj put imati malo promjenjen scenario. Iza Đapinih leđa se iznenada i neočekivano pojavio Marin sin i samo ga kucnuo po ramenu… Dok je Đapi bjesnilo u vidu pljuvačke još uvijek izlazilo na usta, Marin sin ga je uhvatio za kragnu i viknuo:
– Izaberi, Auguste Đapiću! Krv da ti pijem ili kosti da ti lomim? Izaberiiiiiii!
Pijani Đapa se u trenutku otrijeznio i promrmljao:
– Čekaj da ti objasnim!
– Komeee? Meni da objasniš, mrcino bezobrazna! Meniiii?
U drugom činu Đapa je poteturao, a ruka Marijinog sina je stajala u zraku.
U trećem činu Đapa je četveronoške napustio dvorište. Štaka mu nije trebala.
Sljedećeg jutra Đapine komšije su morale pozvati hitnu pomoć jer se on u hodniku svog stana sav isjekao i takav isječen onda zapalio ogromnu vatru.
Vatrogasci su odrađivali svoj dio posla, a ljekari svoj. Spašeni su i stan i Đapa.
Tako, samovoljno isječen i skoro živ zapaljen, sa povojima po rukama i tijelu… kružio je danima oko Marine kuće misleći da će naići na njenu samilost i razumijevanje.
Ali, samilosti više nije bilo.
Ni tuge, ni očaja…
– Bljutavost neka!, napokon je priznala Mare sebi i djeci, te nastavila da pravi one iste route koje je pravila prije nego li se uvezala sa tim čovjekom koji je samo “ponekad”bio dobar čovjek, a sve ostalo vrijeme to nije umio i znao biti. Ni sebi, ni njoj, ni svim onima koji su ga tako ubogog decenijama sretali i gledali.
Nedugo poslije tog samoranjavanja, djeci iz komšiluka se tišina iz Đapinog stana učinla sablasnom. Lopta je lupala o zid garaže, sve je bilo kao i obično… samo se niotkud nije čulo ono “da vam hiljadu Bogova Đapinih…”
Polako su otvorili vrata njegovog stana i zatekli ga kako mirno i (s)pokojno leži na svom kauču, hladan kao led.
Bio je to jedan od onih njegovih “ponekad” trenutaka. Trenutaka kad je bio trijezan i divan.
Mare je i dalje, godinama… svake nedelje, poslije mise u crkvi Svetog Ilije, išla na groblje. Prvo bi svratila svom suprugu vodeći računa da iz njegovog istruhlog tijela procvjeta najljepše cvijeće, još uvijek osjećajući grižu savjesti što je tamo neke godine jedva čekala da on ode u banju “Teslić” kako bi ona odmorila mozak i dušu.
Mirno bi se s njim ispričala, podnoseći dosadne referate o djeci, snahama koje je ne gotive baš naročito, o unukama koje su dobre učenice, o njihovoj Prvoj pričesti, puknutoj cijevi od kanalizacije i glupim, klizavim pločicama na predulazu.
Ponekad bi svratila i do Đapinog groba. Upalila bi svijeću, prekrstila se i rekla:
– Pokoj vječni daruj mu, Gospodine. I svjetlost vječna svjetlila mu! Počivao u miru božjem! Amen.
I čim bi se okrenula da pođe prema izlazu iz groblja, zatresla bi se cijelim tijelom… jasno osjećajući kako odnekud iza nje bruji:
– Šta ćeš ovdje, Mareeeee?! Gasi tu svijeću i gubi se dok ti se krvi napio nisam! Đapa u miru ne počiva! Da sam želio počivati u miru, bio bi’ Matija! Mrš u pizdu materinu… i ti i tvoj mir i tvoja svijeća! Neka svjetlost vječna tebi svijetli! Odmaknite se sa tim vašim cvjetićima i svjećicama! Đapi ostavite njegov mrak! I ne miješajte mu se ni u mrak, ni u mir, ni u pokoj.
Ne znate vi ko je Đapa… August Đapa… da vam hiljadu Bogova Đapinih… i sto svijeća odjednom!