Blagosloven da si, o trunčiću u oku, jer da nisi našao put do meke postelje pod mojim kapkom, do suze kojoj ne daš da kane iz svoje tople rodnice, nikada ne bih saznao kako je blažen život bez tebe u srcu vidjela.
Oreolom da si ovjenčan, o trunčiću, jer bez tebe nikada ne bih spoznao da mrva veća je od gromade, i da suvereno gospodariš polovinom vidljive vasione.
Uvijek i svugdje hvaljena da je tvoja veličanstvena neznatnost, jer ti se, trunčiću razbaškareni u oku, nevidljivost izblijedio do savršenstva.
Ti dvorce svoje gradiš jednako u kraljevoj suzi i u pogledu sluge koji mora vidjeti i kad ne vidi, i zato – slavljen da si, trunčiću koji si i u oku i u ovoj odi.
SAMOĆA U MNOŠTVU
Sam u mnoštvu, nijemi vrisak u vrtlogu otuđenosti.
Okolo hiljadu samoća. Stvaraju ledeni oklop oko tvoje samoće.
Brane tebe od sebe, ili sebe od tebe, možda sebe od sebe?
Usrkuje te kovitlac riječi, nosi u trnjak tišine, u ledene dvorane praznine.
Migoljiš se u mnoštvu, bježiš u svoju prazninu, u svoju slatku samoću.
NOĆNA KIŠA
U noći raznježene tišine kiša tiho kuca o prozorsko staklo, kao da traži srodnu dušu u koju bi uselila svoju melanholiju.
Žubori kiša i sjetno pjevuši kako nekad bila je mlada rosa, ogledalo prvom sunčevom zračku na listu breze i latici ruže.
Zrnce bisera u planinskom slapu, prosjev nebeske vedrine na krljuštima potočne pastrmke, suza radosnica na dječijem licu.
Šapuće kiša i pada na dno sna onog koji zapisuje njen smiren dah, i traži ležaj u sjećanju na kome će budna dočekati zoru.
Tri najnovije pjesme
ODA TRUNU U OKU
Blagosloven da si, o trunčiću u oku,
jer da nisi našao put
do meke postelje pod mojim kapkom,
do suze kojoj ne daš da kane
iz svoje tople rodnice,
nikada ne bih saznao
kako je blažen život
bez tebe u srcu vidjela.
Oreolom da si ovjenčan, o trunčiću,
jer bez tebe nikada ne bih spoznao
da mrva veća je od gromade,
i da suvereno gospodariš
polovinom vidljive vasione.
Uvijek i svugdje hvaljena da je tvoja
veličanstvena neznatnost,
jer ti se, trunčiću razbaškareni u oku,
nevidljivost izblijedio do savršenstva.
Ti dvorce svoje gradiš
jednako u kraljevoj suzi
i u pogledu sluge
koji mora vidjeti i kad ne vidi,
i zato – slavljen da si,
trunčiću koji si i u oku i u ovoj odi.
SAMOĆA U MNOŠTVU
Sam u mnoštvu,
nijemi vrisak
u vrtlogu otuđenosti.
Okolo hiljadu samoća.
Stvaraju ledeni oklop
oko tvoje samoće.
Brane tebe od sebe,
ili sebe od tebe,
možda sebe od sebe?
Usrkuje te kovitlac riječi,
nosi u trnjak tišine,
u ledene dvorane praznine.
Migoljiš se u mnoštvu,
bježiš u svoju prazninu,
u svoju slatku samoću.
NOĆNA KIŠA
U noći raznježene tišine
kiša tiho kuca o prozorsko staklo,
kao da traži srodnu dušu
u koju bi uselila svoju melanholiju.
Žubori kiša i sjetno pjevuši
kako nekad bila je mlada rosa,
ogledalo prvom sunčevom zračku
na listu breze i latici ruže.
Zrnce bisera u planinskom slapu,
prosjev nebeske vedrine
na krljuštima potočne pastrmke,
suza radosnica na dječijem licu.
Šapuće kiša i pada na dno sna
onog koji zapisuje njen smiren dah,
i traži ležaj u sjećanju
na kome će budna dočekati zoru.