Šuma na Bikošima. Ulazila u nju nekoliko puta. Jednom sama. Dodirivala stabla. Tražila tragove. Mislila da su ih negdje tako blizu zakopali misleći da naši tu nikad neće tražiti jer vjeruju da su im tijela odvezli daleko. Tražila tragove krvi. Tražila krunicu Ane Pranješ. Orala je vlastitim prstima. Preorala. Sanjala je toliko puta do sad. Ostala u njoj. Nikad nisam izišla. Izgubila se. U njoj mi se svijet i raspadao i sastavljao, a s njime i ja. Plašila je se k’o crnog đavla, išla joj s pjesmom, u zagrljaj. Ulazila u nju nekoliko puta. Jednom sama. Da im duše nađem, da ih sretnem. Nikad ih nisam našla. Nitko ih nije našao. Našli im po jednu jedinu kost. Još prije dvadeset godina. Ostali u šumi. Postali stabla. Pali na zemlju k’o borove iglice. Mi ih zgazili, a da nismo ni prijetili. Od njih ostali godovi na stablima da nas podsjete na desetljeća koliko ih već nema. Od njih ostala šuma. U šumi im spomenik. Šuma im spomenik.
Šuma na Bikošima
Šuma na Bikošima.
Ulazila u nju nekoliko puta.
Jednom sama.
Dodirivala stabla.
Tražila tragove.
Mislila da su ih negdje tako blizu zakopali misleći da naši tu nikad neće tražiti jer vjeruju da su im tijela odvezli daleko.
Tražila tragove krvi.
Tražila krunicu Ane Pranješ.
Orala je vlastitim prstima.
Preorala.
Sanjala je toliko puta do sad.
Ostala u njoj.
Nikad nisam izišla.
Izgubila se.
U njoj mi se svijet i raspadao i sastavljao, a s njime i ja.
Plašila je se k’o crnog đavla, išla joj s pjesmom, u zagrljaj.
Ulazila u nju nekoliko puta.
Jednom sama.
Da im duše nađem, da ih sretnem.
Nikad ih nisam našla.
Nitko ih nije našao.
Našli im po jednu jedinu kost. Još prije dvadeset godina. Ostali u šumi.
Postali stabla.
Pali na zemlju k’o borove iglice.
Mi ih zgazili, a da nismo ni prijetili.
Od njih ostali godovi na stablima da nas podsjete na desetljeća koliko ih već nema.
Od njih ostala šuma.
U šumi im spomenik.
Šuma im spomenik.