„Prije nekoliko večeri bio sam zašao u jednu malu, mračnu, kaljavu ulicu na periferiji Sarajeva – i gotovo da nisam mogao nikud dalje, ni natrag ni naprijed, i jedino što mi je toga časa preostajalo bilo je da stanem i čekam. A šta da čekam? Ništa tu nije imalo da se čeka. Gusta kiša koja je kroz tamu padala po ćeramidi na niskim krovovima nije prestajala i nije prestajao da zvoni nekakav lim iznad vrata preda mnom. Žuto svjetlo koje je dopiralo kroz mali niski prozor razlivalo se po lokvama vode na sokaku i nekim grozno izderanim cipelama koje su ležale pred kućnim pragom. Sa tim svjetlom – u početku tiho, a poslije sve jače – počela je da se razliva pjesma sa grmofonske ploče – ona sjetna, meka, u ljubavnoj tuzi opjevana briga i žal za momkom koji kreće na put. Riječi te pjesme išle su kroz noć i kišu sasvim usamljeno i izgubljeno, a ja sam ih slušao do kraja: „Sinoć dođe tuđe momče iz tuđe zemlje, a jutros mi konja kuje, hoće da ide. Više njega crne oči suze ronjahu; ne plačite, crne oči, opet ću vam doć‘.“
Ćamil Sijarić, „Putovati znači – vidjeti“
Govoreći o knjigama, mudri Montenj je opisao svoju biblioteku, koja je bila napravljena ovalno, tako da on gotovo jednim pogledom obuhvati sve knjige na policama. To mu je bilo bitno, jer se žalio na slabo pamćenje, pa je svaki čas dohvatao neku knjigu da provjeri to što želi da citira. Ja sam, poput mnogih mojih kolega, zatrpan knjigama, podsjećam po tome samog sebe na poznatog srpskog matematičara Tatomira Anđelića koji je imao u stanu toliko knjiga, koje nije bio uredio tako da može odmah pronaći šta mu treba, nego je išao u biblioteku na fakultetu i uzimao tu knjigu. Moje su knjige djelimično sređene, ali veliki broj je trenutno u kartonskim kutijama i ja više ne znam gdje je koja od knjiga za koje sam siguran da je imam.
Sve ovo gore napisao sam da bih čitaoca uveo u knjigu koja mi je prije nekog vremena iskrsla iznenada, zaturena u drugom redu na jednoj polici, a koju sam povremeno bezuspješno tražio. Riječ je o knjizi Ćamila Sijarića, „Zapisi o gradovima“. Draga mi je svaka Ćamilova knjiga, od priča, preko romana do poezije. Ali ova je zaista posebna. U njoj se ogleda pripovjedna magija ovog jedinstvenog čovjeka. Koliko li je samo puta kazano za njega da treba samo snimati to što on govori i odmah prekucati, eto izvrsne literature. Rijetki su takvi pisci, koji često i neke banalne stvari podignu na razinu Šeherzadinog pripovijedanja. Posebno je Ćamil volio da pripovijeda o svom djetinjstvu, prvom putovanju u Skoplje. To je nezaboravno.
Ali, mene ova knjiga vraća u Sarajevo, u vrijeme moga studiranja. Često sam slušao na rođakovom radio aparatu marke „Kosmaj“, putopise Ćamila Sijarića, koje je on sam čitao na „Radio Sarajevu“. Bila je to čarolija koja je hvatala i moju tetku uglavnom nezaineresovanu za radio i muziku. Ćamil nas je vodio sa sobom, gotovo za ruku, u gradove za koje smo bili čuli ali o njima nismo bogzna šta znali. Ako smi ih i znali po imenu, a većinom to su gradovi u Bosni i Hercegovini, potom Crnoj Gori, Južnoj Srbiji, Kosovu i Metohiji, Makedoniji i u Hrvatskoj, ostalo nam je bilo nepoznato. Bezbroj je tu priča, istorijskih, ljudskih, onih što su ušle u legende, u pjesme, tako čvrsto da pripovjedač sklizne prema nekoj rijeci, ljudskoj sudbini, poput priče o Banjalučkoj tragičnoj djevojci Safikadi, ili rijeci Drini.
U svoje putovanje Ćamil Sijarić nas uvodi putopisom iz Počitelja. On tu pokazuje izuzetno poznavanje istorije, narodne poezije, legendi i priča. Treba imati na umu vrijeme u kome putopisac pripovijeda. Jer današnji Počitlj nije isto što i Počitelj iz vremena ovog putopisa. A treba se vratiti u vrijeme kada se Bosna hercega Stjepana brani od Turske invazije. Tu počinje Ćamilova priča o Počitelju, koji je postojao i prije turskog dolaska. „Oči Mletaka, Rima, Trsta, pape i vlastele, careva i kraljeva, okrenule su se upravo k ovom kamenu na Neretvi na kojem su ležale kule Počitelja. Bile su tada još male. I zato su se doziđivale. Pare i majstore davali su svi – i papa, i herceg, i Dubrovnik, i Mađari. A cilj je bio ovaj: dotle ako i dođu Turci, neka dalje ne mogu proći; nek Počitelj na Neretvi bude im brana!“
Tu, dakle, počinje „povijest ovog mjesta“. Naravno, Turci su pobijedili. Počitelj je bio u njihovoj vlasti. A putopisac ovako veze svoju priču: „A onaj ko je tamo stigao bio je neki janjičar Hamza. Nedograđeno – dogradio je. Zidove, kule i tabije utvrdio je. Od vojnog logora načinio je nešto kao varoš. I svijet je došao da živi u varoši; došli su trgovci i zanatlije. Došle su terzije, kujundžije, sajdžije, halvadžije, bakaldžije, pilavdžije, aščije – i cijelo je mjesto ponešto kuckalo i mirisalo jelom i pilavom.“ Tu se priča sada brine sama o sebi, raste, bajkovito, snovidno, onako kako se otvara piščevo pripovijedno umijeće. A ono je naprosto prebogato. Kada, na primjer, piše o džamiji u Počitelju, koju je sagradio Šišman-paša: „Zvono na sat-kuli pokraj ove džamije doneseno je čak sa Krete. Tamo u Grčkoj zvonilo je na nekoj crkvi. Ovdje u Hercegovini zvonilo je na ovoj džamiji.“
Potom slijedi Jajce, grad na Plivi i Vrbasu. Putopisac posvećuje dva teksta ovom starom gradu i njegovim legendama, narodnim pričama, o paganskom bogu Mitrasu koji poučava: “neka svjetlost pobijedi tamu“. Zatim slijedi Fojnica, u koju nas uvodi pripovjedač starodrevnom pričom o ljudima i drveću. „Nekada je – kaže se u toj priči – sve imalo svoje noge i hodilo po ovoj zemlji: i drvo, i kamen, i druge stvari. I čovjeku ništa drugo nije trebalo, do da ode u šumu i kaže drvetu: dođi ti, drvo, mojoj kući, trebaš mi za to i to, i drvo je išlo njegovoj kući. Išlo je s čovjekom kao drug s drugom – jer bila je tada velika sloga među ljudima i stvarima.“ Fojnica je zaista varoš o kojoj se može pričati i pričati, kao stvorena za jednog ovakvog rasnog pripovjedača.
Poslije Fojnice, samo se nametnulo Kreševo. To je priča o željezu, o kreševskim majstorima. Ćamil Sijarić piše da se Kreševo nije razvilo kao grad, ali nije bilo ni selo, pa ni kasaba, već „kolonija bosanskih rudara i kovača koje je, za ovu naoko običnu zemlju, privezalo željezo i bakar“. I još: „Kreševo je jedna drevna starina. Slika, dakle, za dugo gledanje i za poniranje u vremena, u sudbine naselja i ljudi, u ono što kratko nazivamo: vječitim ljudskim hodom naprijed – u neizvjesno i nepoznato, jer je novo. Taj hod se ovdje jasno vidi – vide se vremena kao u ogledalu: starobosansko, tursko, austrijsko, ovo predratno i ovo naše današnje – i svako je od njih na ovu starinu udario svoj pečat i znak.“ Ovaj završetak kao da je pečat i na druga mjesta o kojima piše Ćamil Sijarić. Naročito o sljedećem, o Srebrenici. A o ovom gradu po kome je Bosna dobila naziv „Bosna argentina“, „Srebrna Bosna“, ima zaista šta da se priča. Putopisac piše: „U vrijeme rimsko bio se ovdje razvio velik grad. Jedan od onih koji su bili posvećeni Jupiteru!“
Zatim slijedi Mostar, za koji pisac ima pravi naslov: „Priča iz ‘‚1001 noći‘“. I priča Ćamil, potpuno se opustivši, svoju priču poput Šeherzade. Čarobno. Ništa vam o tome više neću govoriti. Mostar je toliko slavan po svom mostu koji mu je dao i ime, da Ćamilovu priču treba čitati, onako kako se čitaju priče Zuke Džumhura ili Ive Andrića. Poslije Mostara dolazi Konjic, u kome pripovjedač traži dušu grada. Na svoj, jedinstveni način, već od prve rečenice. Zatim slijedii Banjaluka, kojoj ime pripovjedač piše sastavljeno. Meni to posebno imponuje. A iza Drugog svjetskog rata bio je neko vrijeme Banjalučanin i pisao je u ovdašnjim novinama i upoznao je grad onako kako samo on zna, da se kroz njega ne pjeva, jer ovaj grad je jedna raspjevana varoš. Pripovjedač daje priče i legende ovog grada, da bi svoj putopisni tekst završio: „Ovdje u Banjaluci desilo se jedno čudo: prije od svih bosanskih gradova ona je sa sebe skinula šindru i ćeramidu i ušla pod crijep; ozidala se, obijelila – i pokrila crijepom.“ Eto, i to sam naučio od Ćamila Sijarića.
Zatim slijedi „Visoko pod Visokim“, za koje putopisac piše: „Istorija Bosne ovdje se začela. I još neka druga istorija – ona ranija i tavnija. A to biva gotovo svuda – kuda prolaze vode i putovi…“ A te varoši, te gradove posebno voli Ćamil Sijarić. Čitamo na kraju Ćamilovog teksta: „I može se reći da je sve što se u Sarajevu dešavalo u Visokom dobijalo odjek, a i obrnuto. Inače se Visočani vrlo često i rado služe poslovicama, a najčešća im je valjda ona: „Kad ti glava radi, pazi šta ti radi“. Ili ona druga, koja se čuje kad im je muka: „Na vražijem gumnu valja ti vrijeći!“
Zatim slijedi lijep tekst o Herceg-Novom i njegovom čarobnom lokalitetu zvanom „Bela vista“. Iza ovog grada na ulazu u Bokokotorski zaliv, slijedi divan tekst o Kotoru, pod naslovom „Na Kotoru troja vrata“. U taj grad Ćamil dolazi s Lovćena, beskrajnim serpentinama. A završetak ove priče je jednako efektan kao i ostali završeci Ćamilovih putopisa: „Ovim svojim starim dijelom liči na starca. Čelo glave leži mu planina Lovćen. Zlatan štap je njegov zaliv Boke. Po borama lica grije ga Sunce. On kao da je zbog Sunca i sjeo tu. Sa tri svoje kapije. Onom od Rijeke, onom od mora i onom od planine. One su otvorene. Uđi i unesi dobro srce.“ Potom slijedi grad Bar, u koji nas uvodi rečenica: „Stari Bar – to je danas jedna ruševina od grada; to je ono što vas podsjeti na stih iz narodne pjesme: „Zeman kule po ćenaru gradi, zeman gradi, zeman razgrađuje!“
U sljedećem tekstu se putopisac vrati u svoju republiku, u putopisu s naslovom „Kod Bobovca Sutjeska“. To je priča o starom gradu Bobovcu i njegovoj istoriji, o fratrima, o muzeju u samostanu i svemu onome što nosi istorija, naročito ako se sačuvaju oni artefakti koji su pretrajali. A u Bobovcu jesu, zahvaljujući upravo fratrima. Zatim dolazi grad Bosanska Gradiška, na rijeci Savi, dugo vremena mjesto za prelazak iz jedne carevine u drugu. To je i mjesto ptica roda, o kojima piše putopisac. Ima jedno mjesto u ovom putopisu koje me toliko podsjeti na Andrića i njegove priče. Ovdje se to odnosi na posljednjeg i jedinog agu u Gradišci: „Pisari koji su popisivali ostavštinu ovog posljednjeg gradiškog age zapisali su u zapisnike: da je umro na nekom ćebetu, neprihvaćen ni od čije ruke. Dalje su pisari zapisali: da je iza age ostao oko cio vagon suvih šljiva, preko tri hiljade litara rakije, a žitu, maslu i orasima da se ni hesama nije znalo.“ I još moram da navedem zadnje rečenice: „Sjedio sam za stolom u kafani i slušao iza drugog stola kako neko kliče „Bravo Gradiščancima!“ I tek sam kasnije razumio da im kliču zbog gostoprimstva! A gosti su im: Ljudi, rode i vode…“
„Stoj, vodo Drino, stoj“ je priča o jednoj čudesnoj rijeci i tri varoši na njoj, Goraždu, Višegradu i Zvorniku, ali prije svega o Drini. Tekst koji se može čitati bezbroj puta, uostalom kao i drugi Ćamilovi tekstovi. Zato iz njega ništa i ne citiram. A neću mnogo ni iz preostalih tekstova ove tako podsticajne knjige, koja mami da je čitaš, ali te poziva i na putovanje. Bilo kuda, bar po svojoj biblioteci. Nemoguće je, recimo, prepričati tekst o esnafima, koji se smjestio lijepo među putopisima, jer su se i esnafi pomjerali, selili, putovali, otud naslov „Daj me, majko, za mlada esnafa“. Ko još tako umije da piše?! Zatim slijedi priča o gradu Prizrenu, posebno milom Ćamilu Sijariću, a priča nosi naslov „Sabljar“. Ova se priča prelijeva u „Zapis o gradu Dušanovom“, dakle, opet o Prizrenu. I sve tako, o Nišu, o Splitu, čak, i o gradu koga više nema, o Rasu, pa priča koju spomenuh na početku ovog teksta, o dječakovom dolasku u Skoplje, pod naslovom „Ne mož proći Vardar vodu…“. Zatim se još jednom vraća na Kosovo i Metohiju, na „dvije Bistrice“, da bi pisao o Dečanima. Zatim dolazi još bliže zavičaju, u tekstu „Bijelo Polje kod Nikoljca i Nikoljac kod Bijelog Polja“. Pored ovog teksta, o zavičaju Ćamil piše i u priči „Klisura“, da bi se još jednom vratio u svoje djetinjstvo. Na kraju, tekst o Drvaru i svemu onome što se u to vrijeme o Drvaru govorilo, i kraći tekstovi o putovanju, o toj strasti ili izazovu koje treba objeručke prihvatiti. „Putovati…! Šta znači to? Je li to priređivanje uživanja svome oku i duhu? Ko zna šta je to! Ali vidjeti neki brijeg, neko stablo, neki put – do tada neviđen i nepređen, uvijek je jedan doživljaj, jedno slatko piće za oko. Jedno čitanje knjige za dušu“. Tako je pisac umjesto mene rekao zaključak i o svojoj knjizi. Ja je tako i čitam.
Knjige iz moje biblioteke/3
ĆAMIL SIJARIĆ – ZAPISI O GRADOVIMA
„Zavod za izdavanje udžbenika“, Sarajevo, 1970.
„Prije nekoliko večeri bio sam zašao u jednu malu, mračnu, kaljavu ulicu na periferiji Sarajeva – i gotovo da nisam mogao nikud dalje, ni natrag ni naprijed, i jedino što mi je toga časa preostajalo bilo je da stanem i čekam. A šta da čekam? Ništa tu nije imalo da se čeka. Gusta kiša koja je kroz tamu padala po ćeramidi na niskim krovovima nije prestajala i nije prestajao da zvoni nekakav lim iznad vrata preda mnom. Žuto svjetlo koje je dopiralo kroz mali niski prozor razlivalo se po lokvama vode na sokaku i nekim grozno izderanim cipelama koje su ležale pred kućnim pragom. Sa tim svjetlom – u početku tiho, a poslije sve jače – počela je da se razliva pjesma sa grmofonske ploče – ona sjetna, meka, u ljubavnoj tuzi opjevana briga i žal za momkom koji kreće na put. Riječi te pjesme išle su kroz noć i kišu sasvim usamljeno i izgubljeno, a ja sam ih slušao do kraja: „Sinoć dođe tuđe momče iz tuđe zemlje, a jutros mi konja kuje, hoće da ide. Više njega crne oči suze ronjahu; ne plačite, crne oči, opet ću vam doć‘.“
Ćamil Sijarić, „Putovati znači – vidjeti“
Govoreći o knjigama, mudri Montenj je opisao svoju biblioteku, koja je bila napravljena ovalno, tako da on gotovo jednim pogledom obuhvati sve knjige na policama. To mu je bilo bitno, jer se žalio na slabo pamćenje, pa je svaki čas dohvatao neku knjigu da provjeri to što želi da citira. Ja sam, poput mnogih mojih kolega, zatrpan knjigama, podsjećam po tome samog sebe na poznatog srpskog matematičara Tatomira Anđelića koji je imao u stanu toliko knjiga, koje nije bio uredio tako da može odmah pronaći šta mu treba, nego je išao u biblioteku na fakultetu i uzimao tu knjigu. Moje su knjige djelimično sređene, ali veliki broj je trenutno u kartonskim kutijama i ja više ne znam gdje je koja od knjiga za koje sam siguran da je imam.
Sve ovo gore napisao sam da bih čitaoca uveo u knjigu koja mi je prije nekog vremena iskrsla iznenada, zaturena u drugom redu na jednoj polici, a koju sam povremeno bezuspješno tražio. Riječ je o knjizi Ćamila Sijarića, „Zapisi o gradovima“. Draga mi je svaka Ćamilova knjiga, od priča, preko romana do poezije. Ali ova je zaista posebna. U njoj se ogleda pripovjedna magija ovog jedinstvenog čovjeka. Koliko li je samo puta kazano za njega da treba samo snimati to što on govori i odmah prekucati, eto izvrsne literature. Rijetki su takvi pisci, koji često i neke banalne stvari podignu na razinu Šeherzadinog pripovijedanja. Posebno je Ćamil volio da pripovijeda o svom djetinjstvu, prvom putovanju u Skoplje. To je nezaboravno.
Ali, mene ova knjiga vraća u Sarajevo, u vrijeme moga studiranja. Često sam slušao na rođakovom radio aparatu marke „Kosmaj“, putopise Ćamila Sijarića, koje je on sam čitao na „Radio Sarajevu“. Bila je to čarolija koja je hvatala i moju tetku uglavnom nezaineresovanu za radio i muziku. Ćamil nas je vodio sa sobom, gotovo za ruku, u gradove za koje smo bili čuli ali o njima nismo bogzna šta znali. Ako smi ih i znali po imenu, a većinom to su gradovi u Bosni i Hercegovini, potom Crnoj Gori, Južnoj Srbiji, Kosovu i Metohiji, Makedoniji i u Hrvatskoj, ostalo nam je bilo nepoznato. Bezbroj je tu priča, istorijskih, ljudskih, onih što su ušle u legende, u pjesme, tako čvrsto da pripovjedač sklizne prema nekoj rijeci, ljudskoj sudbini, poput priče o Banjalučkoj tragičnoj djevojci Safikadi, ili rijeci Drini.
U svoje putovanje Ćamil Sijarić nas uvodi putopisom iz Počitelja. On tu pokazuje izuzetno poznavanje istorije, narodne poezije, legendi i priča. Treba imati na umu vrijeme u kome putopisac pripovijeda. Jer današnji Počitlj nije isto što i Počitelj iz vremena ovog putopisa. A treba se vratiti u vrijeme kada se Bosna hercega Stjepana brani od Turske invazije. Tu počinje Ćamilova priča o Počitelju, koji je postojao i prije turskog dolaska. „Oči Mletaka, Rima, Trsta, pape i vlastele, careva i kraljeva, okrenule su se upravo k ovom kamenu na Neretvi na kojem su ležale kule Počitelja. Bile su tada još male. I zato su se doziđivale. Pare i majstore davali su svi – i papa, i herceg, i Dubrovnik, i Mađari. A cilj je bio ovaj: dotle ako i dođu Turci, neka dalje ne mogu proći; nek Počitelj na Neretvi bude im brana!“
Tu, dakle, počinje „povijest ovog mjesta“. Naravno, Turci su pobijedili. Počitelj je bio u njihovoj vlasti. A putopisac ovako veze svoju priču: „A onaj ko je tamo stigao bio je neki janjičar Hamza. Nedograđeno – dogradio je. Zidove, kule i tabije utvrdio je. Od vojnog logora načinio je nešto kao varoš. I svijet je došao da živi u varoši; došli su trgovci i zanatlije. Došle su terzije, kujundžije, sajdžije, halvadžije, bakaldžije, pilavdžije, aščije – i cijelo je mjesto ponešto kuckalo i mirisalo jelom i pilavom.“ Tu se priča sada brine sama o sebi, raste, bajkovito, snovidno, onako kako se otvara piščevo pripovijedno umijeće. A ono je naprosto prebogato. Kada, na primjer, piše o džamiji u Počitelju, koju je sagradio Šišman-paša: „Zvono na sat-kuli pokraj ove džamije doneseno je čak sa Krete. Tamo u Grčkoj zvonilo je na nekoj crkvi. Ovdje u Hercegovini zvonilo je na ovoj džamiji.“
Potom slijedi Jajce, grad na Plivi i Vrbasu. Putopisac posvećuje dva teksta ovom starom gradu i njegovim legendama, narodnim pričama, o paganskom bogu Mitrasu koji poučava: “neka svjetlost pobijedi tamu“. Zatim slijedi Fojnica, u koju nas uvodi pripovjedač starodrevnom pričom o ljudima i drveću. „Nekada je – kaže se u toj priči – sve imalo svoje noge i hodilo po ovoj zemlji: i drvo, i kamen, i druge stvari. I čovjeku ništa drugo nije trebalo, do da ode u šumu i kaže drvetu: dođi ti, drvo, mojoj kući, trebaš mi za to i to, i drvo je išlo njegovoj kući. Išlo je s čovjekom kao drug s drugom – jer bila je tada velika sloga među ljudima i stvarima.“ Fojnica je zaista varoš o kojoj se može pričati i pričati, kao stvorena za jednog ovakvog rasnog pripovjedača.
Poslije Fojnice, samo se nametnulo Kreševo. To je priča o željezu, o kreševskim majstorima. Ćamil Sijarić piše da se Kreševo nije razvilo kao grad, ali nije bilo ni selo, pa ni kasaba, već „kolonija bosanskih rudara i kovača koje je, za ovu naoko običnu zemlju, privezalo željezo i bakar“. I još: „Kreševo je jedna drevna starina. Slika, dakle, za dugo gledanje i za poniranje u vremena, u sudbine naselja i ljudi, u ono što kratko nazivamo: vječitim ljudskim hodom naprijed – u neizvjesno i nepoznato, jer je novo. Taj hod se ovdje jasno vidi – vide se vremena kao u ogledalu: starobosansko, tursko, austrijsko, ovo predratno i ovo naše današnje – i svako je od njih na ovu starinu udario svoj pečat i znak.“ Ovaj završetak kao da je pečat i na druga mjesta o kojima piše Ćamil Sijarić. Naročito o sljedećem, o Srebrenici. A o ovom gradu po kome je Bosna dobila naziv „Bosna argentina“, „Srebrna Bosna“, ima zaista šta da se priča. Putopisac piše: „U vrijeme rimsko bio se ovdje razvio velik grad. Jedan od onih koji su bili posvećeni Jupiteru!“
Zatim slijedi Mostar, za koji pisac ima pravi naslov: „Priča iz ‘‚1001 noći‘“. I priča Ćamil, potpuno se opustivši, svoju priču poput Šeherzade. Čarobno. Ništa vam o tome više neću govoriti. Mostar je toliko slavan po svom mostu koji mu je dao i ime, da Ćamilovu priču treba čitati, onako kako se čitaju priče Zuke Džumhura ili Ive Andrića. Poslije Mostara dolazi Konjic, u kome pripovjedač traži dušu grada. Na svoj, jedinstveni način, već od prve rečenice. Zatim slijedii Banjaluka, kojoj ime pripovjedač piše sastavljeno. Meni to posebno imponuje. A iza Drugog svjetskog rata bio je neko vrijeme Banjalučanin i pisao je u ovdašnjim novinama i upoznao je grad onako kako samo on zna, da se kroz njega ne pjeva, jer ovaj grad je jedna raspjevana varoš. Pripovjedač daje priče i legende ovog grada, da bi svoj putopisni tekst završio: „Ovdje u Banjaluci desilo se jedno čudo: prije od svih bosanskih gradova ona je sa sebe skinula šindru i ćeramidu i ušla pod crijep; ozidala se, obijelila – i pokrila crijepom.“ Eto, i to sam naučio od Ćamila Sijarića.
Zatim slijedi „Visoko pod Visokim“, za koje putopisac piše: „Istorija Bosne ovdje se začela. I još neka druga istorija – ona ranija i tavnija. A to biva gotovo svuda – kuda prolaze vode i putovi…“ A te varoši, te gradove posebno voli Ćamil Sijarić. Čitamo na kraju Ćamilovog teksta: „I može se reći da je sve što se u Sarajevu dešavalo u Visokom dobijalo odjek, a i obrnuto. Inače se Visočani vrlo često i rado služe poslovicama, a najčešća im je valjda ona: „Kad ti glava radi, pazi šta ti radi“. Ili ona druga, koja se čuje kad im je muka: „Na vražijem gumnu valja ti vrijeći!“
Zatim slijedi lijep tekst o Herceg-Novom i njegovom čarobnom lokalitetu zvanom „Bela vista“. Iza ovog grada na ulazu u Bokokotorski zaliv, slijedi divan tekst o Kotoru, pod naslovom „Na Kotoru troja vrata“. U taj grad Ćamil dolazi s Lovćena, beskrajnim serpentinama. A završetak ove priče je jednako efektan kao i ostali završeci Ćamilovih putopisa: „Ovim svojim starim dijelom liči na starca. Čelo glave leži mu planina Lovćen. Zlatan štap je njegov zaliv Boke. Po borama lica grije ga Sunce. On kao da je zbog Sunca i sjeo tu. Sa tri svoje kapije. Onom od Rijeke, onom od mora i onom od planine. One su otvorene. Uđi i unesi dobro srce.“ Potom slijedi grad Bar, u koji nas uvodi rečenica: „Stari Bar – to je danas jedna ruševina od grada; to je ono što vas podsjeti na stih iz narodne pjesme: „Zeman kule po ćenaru gradi, zeman gradi, zeman razgrađuje!“
U sljedećem tekstu se putopisac vrati u svoju republiku, u putopisu s naslovom „Kod Bobovca Sutjeska“. To je priča o starom gradu Bobovcu i njegovoj istoriji, o fratrima, o muzeju u samostanu i svemu onome što nosi istorija, naročito ako se sačuvaju oni artefakti koji su pretrajali. A u Bobovcu jesu, zahvaljujući upravo fratrima. Zatim dolazi grad Bosanska Gradiška, na rijeci Savi, dugo vremena mjesto za prelazak iz jedne carevine u drugu. To je i mjesto ptica roda, o kojima piše putopisac. Ima jedno mjesto u ovom putopisu koje me toliko podsjeti na Andrića i njegove priče. Ovdje se to odnosi na posljednjeg i jedinog agu u Gradišci: „Pisari koji su popisivali ostavštinu ovog posljednjeg gradiškog age zapisali su u zapisnike: da je umro na nekom ćebetu, neprihvaćen ni od čije ruke. Dalje su pisari zapisali: da je iza age ostao oko cio vagon suvih šljiva, preko tri hiljade litara rakije, a žitu, maslu i orasima da se ni hesama nije znalo.“ I još moram da navedem zadnje rečenice: „Sjedio sam za stolom u kafani i slušao iza drugog stola kako neko kliče „Bravo Gradiščancima!“ I tek sam kasnije razumio da im kliču zbog gostoprimstva! A gosti su im: Ljudi, rode i vode…“
„Stoj, vodo Drino, stoj“ je priča o jednoj čudesnoj rijeci i tri varoši na njoj, Goraždu, Višegradu i Zvorniku, ali prije svega o Drini. Tekst koji se može čitati bezbroj puta, uostalom kao i drugi Ćamilovi tekstovi. Zato iz njega ništa i ne citiram. A neću mnogo ni iz preostalih tekstova ove tako podsticajne knjige, koja mami da je čitaš, ali te poziva i na putovanje. Bilo kuda, bar po svojoj biblioteci. Nemoguće je, recimo, prepričati tekst o esnafima, koji se smjestio lijepo među putopisima, jer su se i esnafi pomjerali, selili, putovali, otud naslov „Daj me, majko, za mlada esnafa“. Ko još tako umije da piše?! Zatim slijedi priča o gradu Prizrenu, posebno milom Ćamilu Sijariću, a priča nosi naslov „Sabljar“. Ova se priča prelijeva u „Zapis o gradu Dušanovom“, dakle, opet o Prizrenu. I sve tako, o Nišu, o Splitu, čak, i o gradu koga više nema, o Rasu, pa priča koju spomenuh na početku ovog teksta, o dječakovom dolasku u Skoplje, pod naslovom „Ne mož proći Vardar vodu…“. Zatim se još jednom vraća na Kosovo i Metohiju, na „dvije Bistrice“, da bi pisao o Dečanima. Zatim dolazi još bliže zavičaju, u tekstu „Bijelo Polje kod Nikoljca i Nikoljac kod Bijelog Polja“. Pored ovog teksta, o zavičaju Ćamil piše i u priči „Klisura“, da bi se još jednom vratio u svoje djetinjstvo. Na kraju, tekst o Drvaru i svemu onome što se u to vrijeme o Drvaru govorilo, i kraći tekstovi o putovanju, o toj strasti ili izazovu koje treba objeručke prihvatiti. „Putovati…! Šta znači to? Je li to priređivanje uživanja svome oku i duhu? Ko zna šta je to! Ali vidjeti neki brijeg, neko stablo, neki put – do tada neviđen i nepređen, uvijek je jedan doživljaj, jedno slatko piće za oko. Jedno čitanje knjige za dušu“. Tako je pisac umjesto mene rekao zaključak i o svojoj knjizi. Ja je tako i čitam.