April, dvije i dvanaeste. Friško i maglovito sarajevsko jutro, ali od onih koje iskusnom oku najavljuje vedar, sunčan dan. Jedan od onih od kojih ne cvile zaprepaštene bašte. U takva se jutra, i u to doba godine, ovdje s pjesmom kreće na Trebević, u visine, na svjež zrak od koga se onda izletnici opijeni – a ne od ića i pića, božesačuvaj! – predveče vraćaju kući, pa sutradan grozno mamuraju, smogom opet prljajući juče napokon pročišćena pluća.
Ili se, u takva jutra, u ovim krajevima, u pravilnim razmacima od nekoliko decenija, teška koraka, mrko i nevoljko kreće u rat. Jer ljudi ovdje – suprotno zapadnjačkoj mladosti koja je onomad, početkom prošloga vijeka, skoro iz obijesti, s pjesmom i “samo do Božića”, krenula u Veliki rat – znaju da nema pravog rata bez četiri ljeta. Znamo mi šta je vojna! (Barem to znamo, ako u skoro svemu drugom baš i nismo neki stručnjaci.)
Srećom, jutros se, barem u ovim krajevima, neće zaratiti. Ta ratovalo se, takorekuć, juče – nema tome ni šest-sedam ljeta! Kome je pa još do novog prolijevanja krvi?! Mada…
Poslije dobre, ma kratko odspavane noći u domaćinskoj kući na Vratniku, prijatelj ga vozi za Skenderiju, na Sajam knjiga. Treba tamo da predstavi novi prevod, obimnu knjigu koja se bavi (i našom) istorijom u prošlom, najkrvavijem stoljeću. Dugim nizom čarki i prepirku, uz, samo na njegovom startu, “mršavo” tuce ludih godina: kratkotrajan period procvata ekonomije, industrije, umjetnosti…
Jedva je, koje ljeto ranije, nagovorio bosanskog izdavača da mu dozvole da prevede, a potom i objave to – tek sad to svi vide – kapitalno djelo, koje će, kako su ga obavijestili, čak biti nagrađeno kao “prevod godine”. Katkad se tako zalomi. Kao u sapunicama: grizeš, grizeš, sve trulo, a onda – sočna, najbolja jabuka.
Sporo su, mic po mic, silazili niz obronak autima zagušenog grada. Zima skoro iza leđa, mravi se razmiljeli. Neko u kupovinu, neko, već, na burek ili ćevape, rijetki odista i na Trebević. Ali samo rijetki. Jer, to je sad druga država.
Tito dragi, kako li si nas samo toliko dugo uspio držat’ na uzdi, pomisli, dok je prijatelj vješto manevrirao i preticao gdje god je to bilo moguće. Ovo je bio njegov teren, ali ni on nije bio svemoguć. Nervozno pogleda na sat. Još dvadeset minuta. Napravi neku glupu šalu na račun ovdašnjih policajaca, samo da ne bi zalajao i još više unervozio frenda. Nije on kriv. Jutros su prvo ljenčarili, a onda – rijetko se viđaju, jednom ili dvaput godišnje, za njegovih posjeta zavičaju – po istilahu guckali kafu s lokumom na terasi koja gleda dolje, na Grad, i okolna brda. Eno tamo, na Žuči, prijatelj mu se devedesetih žestoko tukao s agresorima. On je bio i ostao jedan od onih kojih je na početku bilo relativno mnogo a koji su se iskreno borili za zajedničku, svima koji su je voljeli potaman zemlju. Uostalom, i on je zbog takvih ideja kad je zagrmilo ostao u svom gradiću, tamo malo južno. Jednom je čak, usred tarapane, bio pješice sišao sa ratišta na Igmanu da vidi “da li ga ko dira”. Ali on je tada, razočaran, već bio napustio njegov grad na rijeci.
“A poslije smo ga svi popušili”, reče, u pô glasa, napokon izlazeći iz auta.
“Šta”, iznenađeno ga upita prijatelj, još uvijek sjedeći za volanom.
“Ma ništa”, iznenadi se i on što je razmišljao naglas. “Neke mi se gluposti ovih dana stalno motaju po glavi.”
“Kakve gluposti?”
“Kako smo lako izgubili rat.”
“Eee, moj frajeru! Bolje ti je da se baviš kvadraturom kruga! Nego, poteci ti dolje, u salu, a ja odoh da parkiram. Vidiš da je puno. Dok nađem mjesto…”
“Okej. U pravu si. Samo da uzmem torbu sa zadnjeg sjedišta.”
“I, znaš, čekam te kod bara. Znaš da ti ja nisam baš od knjige…”
“Ma znam. Nema frke.” I pogleda na sat. “Za jedno tri frtalja naruči i meni jedno pivce. Biću žedan od brbljanja.”
“Okej. Didimo se.”
Uze torbu sa zadnjeg sjedišta, zalupi vratima i odjuri do stepenica koje su se spuštale u “podrum” Skenderije.
Kad je stigao, voditelj tribine, pjesnik za djecu kome je još davnih osamdesetih jednom upriličio književno veče u zavičaju, dočeka ga raširenih ruku, ali nervozan, vàs zajapuren.
“Gdje si, bogati? Samo što nismo krenul! Čeka te brdo novinara, a imamo još samo par minuta do početka.”
Nek’ se jebu, nek’ čekaju, to im je posao, pomisli, ali reče: “Ne brini, biće sve u redu. Stari sam ja vuk.”
Iza improvizovanog podijuma ga je čekalo pet-šest novinara i čak dvije televizijske ekipe: jedna lokalna, prestonička, i jedna državna.
Srećom, dobro se pripremio. Izvinuo se u ime autora koji, “i pored najbolje volje”, nije mogao doletjeti u Sarajevo – velika je to zvjerka, svjetski poznato ime, mali su za njega ova zemlja i grad – svima izbiflao iste podatke o knjizi i, naravno, provukao nekoliko podataka o promociji vlastite knjige, docnije toga dana. Jer, plašio se da su ovdašnji mediji nju opet “preskočili”. Daleko je on od vječne vatre, za mnoge ovdašnje i nakon dvadesetak ljeta još uvijek prebjeg, izdajica. Trebao bi napisati neku novu Na Drini ćupriju ili, u najmanju ruku Kamenog spavača, pa da mu se ovdje barem neka vrata odškrinu. “A u šeheru sve sami nobelovci”,procijedi kroz zube.
“Šta kažete”, upita ga rošava novinarka srednjih godina kojoj je upravo pred kamerama ideklamovao unaprijed pripremljeni tekst.
“Ma ništa, izvinite-” Ovo ga je počelo zabrinjavati. Kao da je stvarno počeo da priča sam sa sobom.
I na samom predstavljanju vidjelo se da je knjiga koju je preveo već zadobila određeno ime, i status. Uprkos lošem terminu: ranom poslijepodnevu, kad je sajamska dvorana obično još poluprazna a promocije “mršavo” posjećene, sva mjesta pred malom binom bila su popunjena. Štaviše, pri kraju ograđenog prostora bilo je čak još i desetak-petnaest ljudi koji su stajali, pošto nisu mogli naći praznu stolicu.
Razgovor je tekao fino i glatko – moderator je očito imao mnogo iskustva u takvim stvarima – sve do momenta kad mu se dječiji pjesnik iznebuha obrati pitanjem:
“A zašto Vi prevodite samo sa danskog? Zašto ne prevodite naše pisce na danski?”
“Pa… ovaj…” unezgodio se, zatečen.
“Nije li to dokaz da ste zanemarili domovinu? Vi gore dobijate ‘masne’ supsidije za prevod, a ovamo zaboravljate nas, domaće pisce,” navaljivao je, baš, stari poznanik, drsko i beskompromisno.
“Ali…”
“Nema tu ‘ali’. Zar u Bosni nema dobrih pisaca?”
Najednom mu dođe da ustane, i napusti pozornicu. No, umjesto toga se, duboko udahnuvši, nekako pribrao i, dok je u njemu sve kuhalo, naoko sabrano odgovorio: “Gospodine, uz dužno poštovanje, Vi očito nemate pojma o prevođenju.” Paf! “Ogromna većina prevodilaca, i kod nas i u svijetu, prevodi samo u jednom smjeru. I to kao i ja, sa stranog na maternji. Obratno je mnogo teže. To rade samo najiskusniji među nama.”
Mrtva tišina. Tehnički nokaut.
“Hvala vam na ovako lijepoj posjeti”, iskoristio je muk i preuzeo ulogu od zabezeknutog moderatora. “Ako nema nekih pitanja, ja bih da završimo.”
Pogledom prošarao po auditorijumu, pa lagano usta. Okrenuo leđa voditelju, sišao s malog podijuma, i zabrzao ka baru. Znao je da ga tamo čeka piva. Doduše, nije specijalna, kakve je najradije “ trošio” u Danskoj, ali jeste hladna. Sarajevska, “klipača”. Kome će ovaj glupan da se odrodio, zaboravio domaće?!
Poslije će negdje na klopu, pa u kino, na neku popodnevnu predstavu. Valjalo je dočekati veče, i predstavljanje vlasitih pisanija.
Promocija je bila u istom kompleksu, ali drugom prostoru. Tamo gdje je sredinom osamdesetih, skupa sa jednom poetesom, imao predstavljanje prve zbirke pjesama. I tada je, sjećao se, izbio prtavi mali skandal. Njegov promotor – stariji pjesnik koga do tada jedva da je poznavao – oduševljen, navalio da čita njegove stihove. Izdeklamovao bi on tu cijelu njegovu zbirku! Bilo mu je, i onomad, jako neugodno. Mlada koleginica, kojoj je tek izašla knjiga isto bila prvijenac, gurnuta potpuno u drugi plan. Na kraju je sam prekinuo promotora i zamolio ga da dâ prostora i “ljepšem dijelu dvojca”, kako se tada izrazio. Na to se ovaj ljutito osovio na noge, i bez riječi napustio govornicu.
Baš imam peh sa Skenderijom, dumao je u mraku kino-dvorane, dok su mu se pred očima smjenjivale pokretne slike nekog mlakog, dosadnog filma. Prijatelj kraj njega je tiho hrkao. Ni film, očito, nije bio njegova boja strana.
A kad je stigao u amfiteatar Doma mladih, čekalo ga je neprijatno iznenađenje. Predstavnica organizatora – guskica u miniću, dubokim dekolteom i usnama à la Ceca R. – reče mu da je došlo do promjene programa. Prvo ide proglašenje najbolje pjesme o Srebrenici, pa tek onda njegova promocija.
“Moram li i ja biti na pozornici u toku te ceremonije”, sa jedva primjetnim prizvukom ironije upita starleticu.
“Pa… bio bi red”, zbunjeno reče ova.
“Okej. Ali, znate, ja tu ni luk jeo, ni luk mirisao. Nisam imao pojma ni o tom konkursu, a kamoli o današnjem proglašenju pobjednika.”
Djevojka je nemoćno slegla ramenima. Nije do nje.
I tako je sjeo na kraj stola, skupa sa tri njemu nepoznata, smrtno ozbiljna muškarca i jednom postarijom damom orlovskog nosa i oštrih crta lica. Članova žirija koji su tražili, i očito, našli pisce na temu nepojmljivog zločina u toj, nekada veoma cijenjenoj, vazdušnoj banji.
Opet su ga, dakle, Sarajci, bacili ukraj. Nema veze. Izbiflaće, i ovdje, svoje, pa put pod noge. S druge strane Ivan-Sedla uvijek je sunčanije.
Treća nagrada, Prvi pljesak frenetičan, pa, nakon čitanja, nešto slabiji. Publika, ipak, dorasla Sajmu. Zna ona šta je poezija, a šta mladalačke, nedozrele škrabotine “na zadanu temu”.
Druga nagrada, ista stvar. Samo što je sada, nakon autorkinog govorenja stihova, aplauz bio nešto glasniji. Ovi su stihovi, izgleda, zaslužili “srebrnu medalju”, pomisli, šarajući pogledom po zadnjim, najvišim redovima amfiteatra, tamo gdje se “ugnijezila” i jedna kamera državne televizije. Šta li će njegovi znanci pomisliti kada ga vide u društvu ovih amatera? Znao je on, naravno, šta se zbilo u Srebrenici. Ne radi se o tome. Nego, cijela ova predstava ga neodoljivo podsjeća na one, nevješto pripremljene i još šlampavije izvedene, priredbe iz davnih domova kulture i narodnih univerziteta, predstave u slavu “heroja socijalističkog rada”. Amaterizam prve klase. I zato se, kao i jutros pod verbalnom paljbom onog kompleksaša, vrpoljio na stolici.
“A sad, dragi gosti,” egzaltirano će voditelj programa, čičica za koga se mogao kladiti da je “stolovao” i na maločas pomenutim priredbama u slavu počivšeg režima, “da proglasimo pobjednika našeg konkursa. Njegovo, ili njeno ime će vam otkriti, i pobjedniku nagradu uručiti, lično gospodin Naser Orić, heroj odbrane nepokorenog grada!”
Iz prvog reda ustade krupan, mišićav momak, sa rejbankama zataknutim u kosu i tijesnom, Nike majicom na širokim grudima. Nije mu baš izgledao kao književni kritičar.
Sad više nije imao kud. Morao je ostati tu, na vrućoj stolici.
Stručnjak, a ne zločinac!
Po stvarnom događaju
April, dvije i dvanaeste. Friško i maglovito sarajevsko jutro, ali od onih koje iskusnom oku najavljuje vedar, sunčan dan. Jedan od onih od kojih ne cvile zaprepaštene bašte. U takva se jutra, i u to doba godine, ovdje s pjesmom kreće na Trebević, u visine, na svjež zrak od koga se onda izletnici opijeni – a ne od ića i pića, božesačuvaj! – predveče vraćaju kući, pa sutradan grozno mamuraju, smogom opet prljajući juče napokon pročišćena pluća.
Ili se, u takva jutra, u ovim krajevima, u pravilnim razmacima od nekoliko decenija, teška koraka, mrko i nevoljko kreće u rat. Jer ljudi ovdje – suprotno zapadnjačkoj mladosti koja je onomad, početkom prošloga vijeka, skoro iz obijesti, s pjesmom i “samo do Božića”, krenula u Veliki rat – znaju da nema pravog rata bez četiri ljeta. Znamo mi šta je vojna! (Barem to znamo, ako u skoro svemu drugom baš i nismo neki stručnjaci.)
Srećom, jutros se, barem u ovim krajevima, neće zaratiti. Ta ratovalo se, takorekuć, juče – nema tome ni šest-sedam ljeta! Kome je pa još do novog prolijevanja krvi?! Mada…
Poslije dobre, ma kratko odspavane noći u domaćinskoj kući na Vratniku, prijatelj ga vozi za Skenderiju, na Sajam knjiga. Treba tamo da predstavi novi prevod, obimnu knjigu koja se bavi (i našom) istorijom u prošlom, najkrvavijem stoljeću. Dugim nizom čarki i prepirku, uz, samo na njegovom startu, “mršavo” tuce ludih godina: kratkotrajan period procvata ekonomije, industrije, umjetnosti…
Jedva je, koje ljeto ranije, nagovorio bosanskog izdavača da mu dozvole da prevede, a potom i objave to – tek sad to svi vide – kapitalno djelo, koje će, kako su ga obavijestili, čak biti nagrađeno kao “prevod godine”. Katkad se tako zalomi. Kao u sapunicama: grizeš, grizeš, sve trulo, a onda – sočna, najbolja jabuka.
Sporo su, mic po mic, silazili niz obronak autima zagušenog grada. Zima skoro iza leđa, mravi se razmiljeli. Neko u kupovinu, neko, već, na burek ili ćevape, rijetki odista i na Trebević. Ali samo rijetki. Jer, to je sad druga država.
Tito dragi, kako li si nas samo toliko dugo uspio držat’ na uzdi, pomisli, dok je prijatelj vješto manevrirao i preticao gdje god je to bilo moguće. Ovo je bio njegov teren, ali ni on nije bio svemoguć. Nervozno pogleda na sat. Još dvadeset minuta. Napravi neku glupu šalu na račun ovdašnjih policajaca, samo da ne bi zalajao i još više unervozio frenda. Nije on kriv. Jutros su prvo ljenčarili, a onda – rijetko se viđaju, jednom ili dvaput godišnje, za njegovih posjeta zavičaju – po istilahu guckali kafu s lokumom na terasi koja gleda dolje, na Grad, i okolna brda. Eno tamo, na Žuči, prijatelj mu se devedesetih žestoko tukao s agresorima. On je bio i ostao jedan od onih kojih je na početku bilo relativno mnogo a koji su se iskreno borili za zajedničku, svima koji su je voljeli potaman zemlju. Uostalom, i on je zbog takvih ideja kad je zagrmilo ostao u svom gradiću, tamo malo južno. Jednom je čak, usred tarapane, bio pješice sišao sa ratišta na Igmanu da vidi “da li ga ko dira”. Ali on je tada, razočaran, već bio napustio njegov grad na rijeci.
“A poslije smo ga svi popušili”, reče, u pô glasa, napokon izlazeći iz auta.
“Šta”, iznenađeno ga upita prijatelj, još uvijek sjedeći za volanom.
“Ma ništa”, iznenadi se i on što je razmišljao naglas. “Neke mi se gluposti ovih dana stalno motaju po glavi.”
“Kakve gluposti?”
“Kako smo lako izgubili rat.”
“Eee, moj frajeru! Bolje ti je da se baviš kvadraturom kruga! Nego, poteci ti dolje, u salu, a ja odoh da parkiram. Vidiš da je puno. Dok nađem mjesto…”
“Okej. U pravu si. Samo da uzmem torbu sa zadnjeg sjedišta.”
“I, znaš, čekam te kod bara. Znaš da ti ja nisam baš od knjige…”
“Ma znam. Nema frke.” I pogleda na sat. “Za jedno tri frtalja naruči i meni jedno pivce. Biću žedan od brbljanja.”
“Okej. Didimo se.”
Uze torbu sa zadnjeg sjedišta, zalupi vratima i odjuri do stepenica koje su se spuštale u “podrum” Skenderije.
Kad je stigao, voditelj tribine, pjesnik za djecu kome je još davnih osamdesetih jednom upriličio književno veče u zavičaju, dočeka ga raširenih ruku, ali nervozan, vàs zajapuren.
“Gdje si, bogati? Samo što nismo krenul! Čeka te brdo novinara, a imamo još samo par minuta do početka.”
Nek’ se jebu, nek’ čekaju, to im je posao, pomisli, ali reče: “Ne brini, biće sve u redu. Stari sam ja vuk.”
Iza improvizovanog podijuma ga je čekalo pet-šest novinara i čak dvije televizijske ekipe: jedna lokalna, prestonička, i jedna državna.
Srećom, dobro se pripremio. Izvinuo se u ime autora koji, “i pored najbolje volje”, nije mogao doletjeti u Sarajevo – velika je to zvjerka, svjetski poznato ime, mali su za njega ova zemlja i grad – svima izbiflao iste podatke o knjizi i, naravno, provukao nekoliko podataka o promociji vlastite knjige, docnije toga dana. Jer, plašio se da su ovdašnji mediji nju opet “preskočili”. Daleko je on od vječne vatre, za mnoge ovdašnje i nakon dvadesetak ljeta još uvijek prebjeg, izdajica. Trebao bi napisati neku novu Na Drini ćupriju ili, u najmanju ruku Kamenog spavača, pa da mu se ovdje barem neka vrata odškrinu. “A u šeheru sve sami nobelovci”,procijedi kroz zube.
“Šta kažete”, upita ga rošava novinarka srednjih godina kojoj je upravo pred kamerama ideklamovao unaprijed pripremljeni tekst.
“Ma ništa, izvinite-” Ovo ga je počelo zabrinjavati. Kao da je stvarno počeo da priča sam sa sobom.
I na samom predstavljanju vidjelo se da je knjiga koju je preveo već zadobila određeno ime, i status. Uprkos lošem terminu: ranom poslijepodnevu, kad je sajamska dvorana obično još poluprazna a promocije “mršavo” posjećene, sva mjesta pred malom binom bila su popunjena. Štaviše, pri kraju ograđenog prostora bilo je čak još i desetak-petnaest ljudi koji su stajali, pošto nisu mogli naći praznu stolicu.
Razgovor je tekao fino i glatko – moderator je očito imao mnogo iskustva u takvim stvarima – sve do momenta kad mu se dječiji pjesnik iznebuha obrati pitanjem:
“A zašto Vi prevodite samo sa danskog? Zašto ne prevodite naše pisce na danski?”
“Pa… ovaj…” unezgodio se, zatečen.
“Nije li to dokaz da ste zanemarili domovinu? Vi gore dobijate ‘masne’ supsidije za prevod, a ovamo zaboravljate nas, domaće pisce,” navaljivao je, baš, stari poznanik, drsko i beskompromisno.
“Ali…”
“Nema tu ‘ali’. Zar u Bosni nema dobrih pisaca?”
Najednom mu dođe da ustane, i napusti pozornicu. No, umjesto toga se, duboko udahnuvši, nekako pribrao i, dok je u njemu sve kuhalo, naoko sabrano odgovorio: “Gospodine, uz dužno poštovanje, Vi očito nemate pojma o prevođenju.” Paf! “Ogromna većina prevodilaca, i kod nas i u svijetu, prevodi samo u jednom smjeru. I to kao i ja, sa stranog na maternji. Obratno je mnogo teže. To rade samo najiskusniji među nama.”
Mrtva tišina. Tehnički nokaut.
“Hvala vam na ovako lijepoj posjeti”, iskoristio je muk i preuzeo ulogu od zabezeknutog moderatora. “Ako nema nekih pitanja, ja bih da završimo.”
Pogledom prošarao po auditorijumu, pa lagano usta. Okrenuo leđa voditelju, sišao s malog podijuma, i zabrzao ka baru. Znao je da ga tamo čeka piva. Doduše, nije specijalna, kakve je najradije “ trošio” u Danskoj, ali jeste hladna. Sarajevska, “klipača”. Kome će ovaj glupan da se odrodio, zaboravio domaće?!
Poslije će negdje na klopu, pa u kino, na neku popodnevnu predstavu. Valjalo je dočekati veče, i predstavljanje vlasitih pisanija.
Promocija je bila u istom kompleksu, ali drugom prostoru. Tamo gdje je sredinom osamdesetih, skupa sa jednom poetesom, imao predstavljanje prve zbirke pjesama. I tada je, sjećao se, izbio prtavi mali skandal. Njegov promotor – stariji pjesnik koga do tada jedva da je poznavao – oduševljen, navalio da čita njegove stihove. Izdeklamovao bi on tu cijelu njegovu zbirku! Bilo mu je, i onomad, jako neugodno. Mlada koleginica, kojoj je tek izašla knjiga isto bila prvijenac, gurnuta potpuno u drugi plan. Na kraju je sam prekinuo promotora i zamolio ga da dâ prostora i “ljepšem dijelu dvojca”, kako se tada izrazio. Na to se ovaj ljutito osovio na noge, i bez riječi napustio govornicu.
Baš imam peh sa Skenderijom, dumao je u mraku kino-dvorane, dok su mu se pred očima smjenjivale pokretne slike nekog mlakog, dosadnog filma. Prijatelj kraj njega je tiho hrkao. Ni film, očito, nije bio njegova boja strana.
A kad je stigao u amfiteatar Doma mladih, čekalo ga je neprijatno iznenađenje. Predstavnica organizatora – guskica u miniću, dubokim dekolteom i usnama à la Ceca R. – reče mu da je došlo do promjene programa. Prvo ide proglašenje najbolje pjesme o Srebrenici, pa tek onda njegova promocija.
“Moram li i ja biti na pozornici u toku te ceremonije”, sa jedva primjetnim prizvukom ironije upita starleticu.
“Pa… bio bi red”, zbunjeno reče ova.
“Okej. Ali, znate, ja tu ni luk jeo, ni luk mirisao. Nisam imao pojma ni o tom konkursu, a kamoli o današnjem proglašenju pobjednika.”
Djevojka je nemoćno slegla ramenima. Nije do nje.
I tako je sjeo na kraj stola, skupa sa tri njemu nepoznata, smrtno ozbiljna muškarca i jednom postarijom damom orlovskog nosa i oštrih crta lica. Članova žirija koji su tražili, i očito, našli pisce na temu nepojmljivog zločina u toj, nekada veoma cijenjenoj, vazdušnoj banji.
Opet su ga, dakle, Sarajci, bacili ukraj. Nema veze. Izbiflaće, i ovdje, svoje, pa put pod noge. S druge strane Ivan-Sedla uvijek je sunčanije.
Treća nagrada, Prvi pljesak frenetičan, pa, nakon čitanja, nešto slabiji. Publika, ipak, dorasla Sajmu. Zna ona šta je poezija, a šta mladalačke, nedozrele škrabotine “na zadanu temu”.
Druga nagrada, ista stvar. Samo što je sada, nakon autorkinog govorenja stihova, aplauz bio nešto glasniji. Ovi su stihovi, izgleda, zaslužili “srebrnu medalju”, pomisli, šarajući pogledom po zadnjim, najvišim redovima amfiteatra, tamo gdje se “ugnijezila” i jedna kamera državne televizije. Šta li će njegovi znanci pomisliti kada ga vide u društvu ovih amatera? Znao je on, naravno, šta se zbilo u Srebrenici. Ne radi se o tome. Nego, cijela ova predstava ga neodoljivo podsjeća na one, nevješto pripremljene i još šlampavije izvedene, priredbe iz davnih domova kulture i narodnih univerziteta, predstave u slavu “heroja socijalističkog rada”. Amaterizam prve klase. I zato se, kao i jutros pod verbalnom paljbom onog kompleksaša, vrpoljio na stolici.
“A sad, dragi gosti,” egzaltirano će voditelj programa, čičica za koga se mogao kladiti da je “stolovao” i na maločas pomenutim priredbama u slavu počivšeg režima, “da proglasimo pobjednika našeg konkursa. Njegovo, ili njeno ime će vam otkriti, i pobjedniku nagradu uručiti, lično gospodin Naser Orić, heroj odbrane nepokorenog grada!”
Iz prvog reda ustade krupan, mišićav momak, sa rejbankama zataknutim u kosu i tijesnom, Nike majicom na širokim grudima. Nije mu baš izgledao kao književni kritičar.
Sad više nije imao kud. Morao je ostati tu, na vrućoj stolici.