Opet se jutros njišu u žitu makovi crveni… Počinju zriti i trišnje koje su bile najomiljenije za nas djecu, a vrijeme slatko i slasno, priroda razbuđena, još malo pa školski praznici…
Popeli bismo se na stablo i satima ne bi silazili, jeli bi trišnje koje su bile savršenstvo ukusa, pjevali bismo i pričali, gledali na cestu ko prolazi, ništa nam ne bi promaklo. Pomjerili bismo se tek u sumrak kad bi nas počela svježina obuzimati ili roditelji dozivati ili bi nešto počinjalo na televiziji. Svatko je imao svoju granu i svoj ugao gledišta, a najvažnije je bilo šta je stablo bilo naše pa se nismo morali skrivati ili bježati, a onda i naših prijatelja.
Ubrali bismo u najlon nešto za poslije, uz film, ili za babu koja više nije mogla da toliko hoda, jer ona je nama donosila tu slast dok smo bili mali.
Trišanja je bilo u rasponu od dva mjeseca, ranih i kasnih, crvenih, crnih i žutih. Kod nas su bile rane, u kasne smo morali ići kod bliže rodbine, a žute smo imali kod druge babe i dida. Ta bakica, kad bi došla u svoju baštu i vidila da su druga djeca na stablu, gledajući odozdo bi rekla: “Eee nemojte sve pojesti, ostavite koju trišnju i za mog unuka!” Jer, nakon razlaza sve njene djece u svijet unuk i unuka su joj povjereni kao mali na čuvanje dok su roditelji bili gastarbajteri. I ona je bila tad u ulozi majke brižnije od svih. A dida bi došao ispod i pogledao gore u krošnje te bi samo rekao. “Evala djeco, jedite vi, samo pazite da ne lomite grane i da ne padnete odozgo da se ne povredite.” Kakav car! Više se brinuo za djecu da im se nešto ne desi.
Kad je ponestalo ranih trišanja, krenuli smo nas par u vrakanje malo dalje i naišli na stablo mojega strica. Tako smo se opustili jedući uz priču i pjesmu dok nije došla moja rodica i potjerala nas sa stabla da smo sve skakali jer je mlatila savaračom oko nas, a to bijaše poveći štap sa jednog kraja i podeblji. Sve je trčala za nama mlateći štapom da brže hodamo, a jednu je čak malo više dovatila jer joj je nešto odgovorila ili protivrječila, ali je sve to bilo beznačajno u usporedbi s divnim ukusom trišanja.
Mene je štap poštedio jer sam bila bliska rodica.
Jer, trišnje su sazrijevale u najljepše vrijeme i bile su nešto šta nam je najviše odgovaralo u ukusu i ljepoti, pa bismo stavili peteljku kao naušnice, pa bismo se igrali gađanja špicama. Samo su nam gusjenice ometale sklad jer su malo bile jezive, bumbari bi samo zujali oko glava, iz paučine bi se leptirovi iskobeljavali izlazeći u različitim bojama krila, dok bi neke ptičice letile do svojih gnijezda i malim zijevajućim ptićima ubacivale u kljunove ono šta bi našle za jelo, a oni se oglašavali cvrkutanjem.
A mi smo se divili svemu oko nas, samo bismo ponekad morali skočiti naglavačke kad bi neka zmijica zalutala na stablo, ali bi brzo nestala jer bi se i ona prepala od naše vriske. Ili bi nas tata malo zaprašio galicom ili sumporom kad bi sa svojom pumpom na leđima oprašivao vinograd jer su stabla trišanja rasla pored loze u vinogradu.
Sada više ni vinograda niti trišanja nema, a niti tate sa vezanim šudarićom na četiri čvora da prašeći vinograd spasi lišće i grožđe da ne propadnu. Ah, to divno bezbrižno doba mora ostati barem napisano riječima našeg svijeta i riječju našeg podneblja da bi ostavilo pečat u sjećanjima onih koji to nisu doživili i nikad neće…
Zemlja je tu, trišanja nema, stabla posađena su još mala sa trči pa trči trišnja, dan je isti kao nekad neke godine, zvukovi se malo promijenili, razrijedio se zvuk oranja i kopanja, dozivanja. I ne zna se da li je promjena u nama nastala ili je promjena u vegetaciji koja je još više pozelenila jer zapušteni predjeli bujaju same po sebi, divlje.
Traktat o trišnjama
Opet se jutros njišu u žitu makovi crveni… Počinju zriti i trišnje koje su bile najomiljenije za nas djecu, a vrijeme slatko i slasno, priroda razbuđena, još malo pa školski praznici…
Popeli bismo se na stablo i satima ne bi silazili, jeli bi trišnje koje su bile savršenstvo ukusa, pjevali bismo i pričali, gledali na cestu ko prolazi, ništa nam ne bi promaklo. Pomjerili bismo se tek u sumrak kad bi nas počela svježina obuzimati ili roditelji dozivati ili bi nešto počinjalo na televiziji. Svatko je imao svoju granu i svoj ugao gledišta, a najvažnije je bilo šta je stablo bilo naše pa se nismo morali skrivati ili bježati, a onda i naših prijatelja.
Ubrali bismo u najlon nešto za poslije, uz film, ili za babu koja više nije mogla da toliko hoda, jer ona je nama donosila tu slast dok smo bili mali.
Trišanja je bilo u rasponu od dva mjeseca, ranih i kasnih, crvenih, crnih i žutih. Kod nas su bile rane, u kasne smo morali ići kod bliže rodbine, a žute smo imali kod druge babe i dida. Ta bakica, kad bi došla u svoju baštu i vidila da su druga djeca na stablu, gledajući odozdo bi rekla: “Eee nemojte sve pojesti, ostavite koju trišnju i za mog unuka!” Jer, nakon razlaza sve njene djece u svijet unuk i unuka su joj povjereni kao mali na čuvanje dok su roditelji bili gastarbajteri. I ona je bila tad u ulozi majke brižnije od svih. A dida bi došao ispod i pogledao gore u krošnje te bi samo rekao. “Evala djeco, jedite vi, samo pazite da ne lomite grane i da ne padnete odozgo da se ne povredite.” Kakav car! Više se brinuo za djecu da im se nešto ne desi.
Kad je ponestalo ranih trišanja, krenuli smo nas par u vrakanje malo dalje i naišli na stablo mojega strica. Tako smo se opustili jedući uz priču i pjesmu dok nije došla moja rodica i potjerala nas sa stabla da smo sve skakali jer je mlatila savaračom oko nas, a to bijaše poveći štap sa jednog kraja i podeblji. Sve je trčala za nama mlateći štapom da brže hodamo, a jednu je čak malo više dovatila jer joj je nešto odgovorila ili protivrječila, ali je sve to bilo beznačajno u usporedbi s divnim ukusom trišanja.
Mene je štap poštedio jer sam bila bliska rodica.
Jer, trišnje su sazrijevale u najljepše vrijeme i bile su nešto šta nam je najviše odgovaralo u ukusu i ljepoti, pa bismo stavili peteljku kao naušnice, pa bismo se igrali gađanja špicama. Samo su nam gusjenice ometale sklad jer su malo bile jezive, bumbari bi samo zujali oko glava, iz paučine bi se leptirovi iskobeljavali izlazeći u različitim bojama krila, dok bi neke ptičice letile do svojih gnijezda i malim zijevajućim ptićima ubacivale u kljunove ono šta bi našle za jelo, a oni se oglašavali cvrkutanjem.
A mi smo se divili svemu oko nas, samo bismo ponekad morali skočiti naglavačke kad bi neka zmijica zalutala na stablo, ali bi brzo nestala jer bi se i ona prepala od naše vriske. Ili bi nas tata malo zaprašio galicom ili sumporom kad bi sa svojom pumpom na leđima oprašivao vinograd jer su stabla trišanja rasla pored loze u vinogradu.
Sada više ni vinograda niti trišanja nema, a niti tate sa vezanim šudarićom na četiri čvora da prašeći vinograd spasi lišće i grožđe da ne propadnu. Ah, to divno bezbrižno doba mora ostati barem napisano riječima našeg svijeta i riječju našeg podneblja da bi ostavilo pečat u sjećanjima onih koji to nisu doživili i nikad neće…
Zemlja je tu, trišanja nema, stabla posađena su još mala sa trči pa trči trišnja, dan je isti kao nekad neke godine, zvukovi se malo promijenili, razrijedio se zvuk oranja i kopanja, dozivanja. I ne zna se da li je promjena u nama nastala ili je promjena u vegetaciji koja je još više pozelenila jer zapušteni predjeli bujaju same po sebi, divlje.