Ubio sam čovjeka, nemojte me pitati zašto. Odgovor ćete brzo saznati. Jednostavan je i iracionalan i neće vam se svidjeti. Zato što sam mogao. Ima tu još razloga, ali vjerujem da je to najvažniji. Zato ću ga ponoviti – zato što sam mogao, jer da nisam, taj bi čovjek još bio živ.
Odgovor na pitanje kako manje je šokantan i dosta je banalan. Prišao sam mu dok je stajao pored crveno ofarbane željezne ograde i bez ikakve riječi upozorenja pucao sam u njega pištoljem Crvena zastava kalibra 7,65 milimetara.
Udari metaka odbacili su ga preko ograde i pao je ostajući u nekom nesvakidašnjem i neuobičajenom položaju. Djelovao je kao pogužvan papir bačen u plastičnu kantu za smeće, onu mrežastu kakve su nekada bile u svakom ćošku školskih učionica.
Sada malo više informacija. Meni potpuno nebitnih, ali vama će možda zadovoljiti znatiželju. Zvao se Jusuf i cijeloga života je bio prvi komšija mojoj porodici. Crvena ograda dijelila je njegovu baštu od naše avlije i on je bio onaj koji je svakih pet godina strugao hrđu i farbom obnavljao boju. Mog oca to nije interesiralo.
Možda biste trebali znati i da otac punih jedanaest godina nije izašao iz kuće. Zapravo, izlazio je u avliju, ali nije se upuštao u razgovor sa komšijama ili slučajnim prolaznicima. Jedanaest godina nije odgovarao na Jusufove pozdrave, jedanaest godina nije ga interesiralo šta se dešava u jedinom komšijskom domaćinstvu. Nije obraćao pažnju ni kada je Jusuf farbao ogradu.
Otac je uglavnom izlazio u avliju pušiti. Nekada davno, kada su cigarete bile jeftine, sarajevsku Drinu, posljednjih godina ručno motani duhan. Ostatak vremena provodio je u kući, najviše u onome dijelu gdje ni sam nisam imao pristupa. Zaključavao je iza sebe ulazna vrata, a onda i vrata sobe gdje je provodio vrijeme. Vjerujem da je cijelo to vrijeme razmišljao o nekim dubokoumnim stvarima, ali razum mi govori da je samo patio od teškog oblika depresije.
Poslije, kada sam ušao u kuću, pozvati policiju i prijaviti zločin koji sam počinio, otac je sjedio u trpezariji i velikim očima buljio u mene. Kada sam rekao da sam ubio Jusufa, riječi kao da su se odbile od njega. Nikakvom reakcijom nije pokazao da je razumio šta sam mu rekao.
Neko bi rekao da se na sudu dobro držao, ali ja znam da to ne odgovara istini. U policiji i poslije na suđenju nije uopšte govorio. Ta je njegova šutnja shvaćena kao saučesništvo, kao neki atavističan način da pomogne sinu ubici, koji nije mogao navesti ni jedan racionalan razlog zbog kojega se odlučio ubiti čovjeka.
Presuđen je na tri godine uslovnog zatvora, koje je proveo u kući, ne izlazeći čak ni u avliju. Poslije sam doznao da je na nekom rutinskom pregledu otkrio da boluje od raka debelog crijeva. Nije želio primati hemo terapiju, nije išao na zračenja, a kada je izmršao toliko da su mu se kosti počele nazirati ispod požutjele kože, učinio je ono što je bilo jedino logično za čovjeka njegovog soja, koji se nađe u takvoj situaciji.
Objesio se u garaži. Nije ostavio nikakve poruke. Obukao je odijelo za koje nisam ni znao da ga posjeduje i zakoračio je na stolicu uspravnih leđa kao posljednji zenički gospodin, kakvih više nema. Bio je sa Carine, pa iako to nikada nije govorio znam da je bio ponosan na mjesto svog rođenja.
Našli su ga sestra i zet koji su ga redovno obilazili, a kada mi je, tokom specijalno odobrene posjete, saopštila vijest da se otac ubio, pomislio sam samo “prestalo je kucati još jedno ljudsko srce”. Baš se tim riječima misao oblikovala u mojoj glavi i nasmijao sam se ponosan na poetičnost te rečenice.
Sestra je pogrešno shvatila da je to bio osmijeh kojim sam izrazio zadovoljstvo zbog očeve smrti i počela je neutješno plakati.
Šta sam joj mogao reći u takvoj situaciji? Bio sam robijaš, koji će u zatvoru provesti dvadeset i četiri godine života. A zašto? Zato što sam bez zakonu i ljudima znanog razloga ubio nevinog čovjeka. Volio bih da je uprava dozvolila da odem na očevu dženazu, ali dozvolu nisam dobio. Nisam pitao zašto, njihova obrazloženja nisu me interesirala.
Znam samo da sam tada donio odluku, koje se još uvijek strogo pridržavam. Odlučio sam u svemu slijediti primjer vlastitog oca.
Tri godine nisam izašao iz spavaonice iako spadam među zatvorenike koji imaju mnoge pogodnosti, među kojima je i dozvola da svakog dana vrijeme provodim u zatvorskom dvorištu. Ni s kim ne razgovaram i samo pušim ručno motane cigarete.
Dok sjedim na ležaju, ili ležim gledajući dio plafona kojem vlaga mijenja boju, razmišljam kada ću, tokom rutinske medicinske kontrole, otkriti da bolujem od neizlječivog tipa abdominalnog karcinoma.
Ispovijest jednog ubice
Nadahnuto Paulom Austerom
Ubio sam čovjeka, nemojte me pitati zašto. Odgovor ćete brzo saznati. Jednostavan je i iracionalan i neće vam se svidjeti. Zato što sam mogao. Ima tu još razloga, ali vjerujem da je to najvažniji. Zato ću ga ponoviti – zato što sam mogao, jer da nisam, taj bi čovjek još bio živ.
Odgovor na pitanje kako manje je šokantan i dosta je banalan. Prišao sam mu dok je stajao pored crveno ofarbane željezne ograde i bez ikakve riječi upozorenja pucao sam u njega pištoljem Crvena zastava kalibra 7,65 milimetara.
Udari metaka odbacili su ga preko ograde i pao je ostajući u nekom nesvakidašnjem i neuobičajenom položaju. Djelovao je kao pogužvan papir bačen u plastičnu kantu za smeće, onu mrežastu kakve su nekada bile u svakom ćošku školskih učionica.
Sada malo više informacija. Meni potpuno nebitnih, ali vama će možda zadovoljiti znatiželju. Zvao se Jusuf i cijeloga života je bio prvi komšija mojoj porodici. Crvena ograda dijelila je njegovu baštu od naše avlije i on je bio onaj koji je svakih pet godina strugao hrđu i farbom obnavljao boju. Mog oca to nije interesiralo.
Možda biste trebali znati i da otac punih jedanaest godina nije izašao iz kuće. Zapravo, izlazio je u avliju, ali nije se upuštao u razgovor sa komšijama ili slučajnim prolaznicima. Jedanaest godina nije odgovarao na Jusufove pozdrave, jedanaest godina nije ga interesiralo šta se dešava u jedinom komšijskom domaćinstvu. Nije obraćao pažnju ni kada je Jusuf farbao ogradu.
Otac je uglavnom izlazio u avliju pušiti. Nekada davno, kada su cigarete bile jeftine, sarajevsku Drinu, posljednjih godina ručno motani duhan. Ostatak vremena provodio je u kući, najviše u onome dijelu gdje ni sam nisam imao pristupa. Zaključavao je iza sebe ulazna vrata, a onda i vrata sobe gdje je provodio vrijeme. Vjerujem da je cijelo to vrijeme razmišljao o nekim dubokoumnim stvarima, ali razum mi govori da je samo patio od teškog oblika depresije.
Poslije, kada sam ušao u kuću, pozvati policiju i prijaviti zločin koji sam počinio, otac je sjedio u trpezariji i velikim očima buljio u mene. Kada sam rekao da sam ubio Jusufa, riječi kao da su se odbile od njega. Nikakvom reakcijom nije pokazao da je razumio šta sam mu rekao.
Neko bi rekao da se na sudu dobro držao, ali ja znam da to ne odgovara istini. U policiji i poslije na suđenju nije uopšte govorio. Ta je njegova šutnja shvaćena kao saučesništvo, kao neki atavističan način da pomogne sinu ubici, koji nije mogao navesti ni jedan racionalan razlog zbog kojega se odlučio ubiti čovjeka.
Presuđen je na tri godine uslovnog zatvora, koje je proveo u kući, ne izlazeći čak ni u avliju. Poslije sam doznao da je na nekom rutinskom pregledu otkrio da boluje od raka debelog crijeva. Nije želio primati hemo terapiju, nije išao na zračenja, a kada je izmršao toliko da su mu se kosti počele nazirati ispod požutjele kože, učinio je ono što je bilo jedino logično za čovjeka njegovog soja, koji se nađe u takvoj situaciji.
Objesio se u garaži. Nije ostavio nikakve poruke. Obukao je odijelo za koje nisam ni znao da ga posjeduje i zakoračio je na stolicu uspravnih leđa kao posljednji zenički gospodin, kakvih više nema. Bio je sa Carine, pa iako to nikada nije govorio znam da je bio ponosan na mjesto svog rođenja.
Našli su ga sestra i zet koji su ga redovno obilazili, a kada mi je, tokom specijalno odobrene posjete, saopštila vijest da se otac ubio, pomislio sam samo “prestalo je kucati još jedno ljudsko srce”. Baš se tim riječima misao oblikovala u mojoj glavi i nasmijao sam se ponosan na poetičnost te rečenice.
Sestra je pogrešno shvatila da je to bio osmijeh kojim sam izrazio zadovoljstvo zbog očeve smrti i počela je neutješno plakati.
Šta sam joj mogao reći u takvoj situaciji? Bio sam robijaš, koji će u zatvoru provesti dvadeset i četiri godine života. A zašto? Zato što sam bez zakonu i ljudima znanog razloga ubio nevinog čovjeka. Volio bih da je uprava dozvolila da odem na očevu dženazu, ali dozvolu nisam dobio. Nisam pitao zašto, njihova obrazloženja nisu me interesirala.
Znam samo da sam tada donio odluku, koje se još uvijek strogo pridržavam. Odlučio sam u svemu slijediti primjer vlastitog oca.
Tri godine nisam izašao iz spavaonice iako spadam među zatvorenike koji imaju mnoge pogodnosti, među kojima je i dozvola da svakog dana vrijeme provodim u zatvorskom dvorištu. Ni s kim ne razgovaram i samo pušim ručno motane cigarete.
Dok sjedim na ležaju, ili ležim gledajući dio plafona kojem vlaga mijenja boju, razmišljam kada ću, tokom rutinske medicinske kontrole, otkriti da bolujem od neizlječivog tipa abdominalnog karcinoma.