Nakon pada „željezne zavjese“ i, barem privremenog, zaustavljanja ruskih (od kraja Drugog svjetskog rata maskiranih kao „sovjetskih“) imperijalnih presezanja, došlo je do intenzivne emigracije židovskoga stanovništva iz zemalja propalog Sovjetskog Saveza u pravcu Zapada: Izraela, Sjedinjenih Američkih Država i, u dobroj mjeri, Njemačke. Emigracija u Njemačku kanalizirana je pod zbirnim pojmom kontingent-izbjeglice. On je podrazumijevao u najmanju ruku dvije stvari. Na prvome mjestu prihvaćanje onih koji se u bivšem socijalističkom sistemu, a i u onome što je postao njegov nasljednik, nikada nisu osjećali osobito ugodno te su bili izloženi narastajućem antisemitizmu i, na drugom, povijesnu odgovornost Njemačke, u čije je ime prije Drugog svjetskog rata i u njegovom toku, počinjen najveći zločin u povijesti čovječanstva – Holokaust čijom je žrtvom postalo šest milijuna Židova. Ta se povijesna odgovornost kristalizira u politici koja svakome Židovu i svakoj Židovki omogućuje naseljavanje u Njemačku, bez birokratskih stega kojima su izloženi emigranti iz drugih nacija ili drugih kulturnih krugova. Ideja koja je zapravo motor tog plana jest ponovno naseljavanje Njemačke židovskom populacijom i pokušaj bar djelomične rekonstrukcije onoga što je, u konkretnom obliku, zauvijek izgubljeno. Rezultati se te nerestriktivne politike naseljavanja mogu pratiti i na literarnoj sceni. Neke od najzanimljivijih spisateljica suvremene njemačke književnosti potječu upravo iz redova onih koje se u zemlju dospjele na osnovu sporazuma o prihvaćanju Židova. Naravno, ne može biti riječi (otuda i moja upotreba vremenskog priloga „zauvijek“ uz modalni „izgubljeno“) o uspostavljanju emancipatorskoga stanja kakvo je postupno izgrađivano od doba Haskale (kraj 18. stoljeća) do njegova tragičnog kraja nagoviještenog nacističkim preuzimanjem vlasti 1933., juristički realiziranog donošenjem Nirnberških zakona 1935., a nasilno definitivno provedenog u tzv. Reichskristallnacht u studenom 1938. Njemačka je politika svjesna da je okretanje kotača povijesti unatrag nemogućno. No isto je tako svjesna činjenice da se antisemitizam na njezinu teritoriju ne smije ponoviti ni pod kakvim predznakom. Naravno da se ta pozicija, u svojim konkretnim aplikacijama, podvrgava propitivanjima i da se o njoj slobodno diskutira, ali je u svojoj osnovi – odlučna borba protiv antisemitizma svim sredstvima koja pravnoj državi stoje na raspolaganju – neupitna te se stoga nalazi s one strane svih diskurzivnih propitivanja. Upravo je stoga u posljednje vrijeme tako često dovode u pitanje aktivisti (naivni) s lijeve i (daleko manje naivni) s desne strane političkoga spektra.
No nije mi do daljeg elaboriranja te iznimno kompleksne povijesne, kulturalne i političke tematike. Ono do čega mi je stalo jest registriranje revitalizacije židovskoga života u Njemačkoj i, konkretno, na njezinoj literarnoj sceni. Plodonosna je nova renesansa i zbog očitovanja fenomena sve bitnijeg za suvremenu znanost o književnosti koja se odmiče od jezično determinirane nacionalne filologije i priznaje realitet višejezičnosti i plurikulturalnosti unutar jedne cjeline koju se nekoć dalo promatrati kao monolitnu i homogenu. U ovoj sam rubrici već izvještavao o njemačko-ukrajinskoj spisateljici Katji Petrovskoj, vrijedan je primjer kulturalnog ispreplitanja Sascha Marianna Salzmann, a danas ću izvještavati o Lani Lux i njezinu romanu prvencu Kukolka iz 2017. Lana je Lux kontingentna izbjeglica koja je u dobi od deset godina s obitelji napustila Ukrajinu, preciznije Dnipro, i naselila se u Njemačkoj. Studirala je glumu, iskušala se kao ilustratorka i odlučila se za prozu – makar nije zanemarila ni ostale umjetničke djelatnosti. Nakon Kukolke (o naslovu nešto kasnije) objavila je još dva romana: Jägerin (koji je ženski oblik imenice „lovac“ na hrvatskom?) i sakupljačica (2020) i Uređeni odnosi (2023). Sva tri su naišla na aklamaciju književne kritike.
Radnja Kukolke organizirana je linearno. U njezinu se središtu nalazi mala Romkinja Samira koja živi u domu za siročad u ukrajinskome Dnipru. Konzekventno predočena iz njezine perspektive (ali ne i dječjim jezikom!) priča slijedi njezina bjekstva iz zarobljeništva koja joj ne donose oslobođenje, već, naprotiv, sve intenzivniji stupanj porobljavanja. Istovremeno, Lana Lux efikasno prati Samirino sazrijevanje koje nastupa bez tuđe pomoći. Sve odrasle osobe koje je okružuju, i koje bi joj po prirodi stvari trebale ili bar mogle pomoći na putu od djetinjstva ka zrelosti, razotkrivaju se kao njezini najžešći protivnici kojima je jedini i isključivi cilj ostaviti je u mraku neznanja. Naravno, to čine kako bi im manipulacija bila olakšana. Manipulacija nekim znači lakše iskorištavanje njegovih/njezinih potencijala shvaćenih kao resursa na bogatome i širokom polju crne ekonomije. Fizičko zlostavljanje u domu završava Samirinim bijegom koji je dodatno potaknut odlaskom njezine najbolje prijateljice, Marine, u Njemačku gdje biva usvojena od strane jedne obitelji. Njemačka i Marina ostat će svojevrsne niti vodilje u toku cijeloga romana.
Prvi korak ka samostalnosti nošen je hrabrom odlukom (u tome trenutku Samiri je tek pet godina) da se, bježeći iz doma prepusti stihiji nepoznatog života. Samira je, to je i središnja točka oko kojega se okreće roman, lišena porijekla te time i identiteta. Čak je i spoznaja činjenice da je Romkinja zasnovana više na njezinome fizičkom izgledu nego na dokumentima kojima bi se ovjerovilo njezino postojanje u okvirima realnog života. O roditeljima se ništa ne zna, ili oni koji o tome nešto i znaju (eventualne socijalne službe u Ukrajini) te informacije ne prosljeđuju, nepoznat je čak i datum rođenja. Tako i njezin nestanak iz doma ostaje bez posljedica – nitko je ne traži, prepuštenost ulici može se bez prepreka pretvoriti u trajno stanje. No Samira je obdarena talentima. Na prvome se mjestu nalaze prekrasne zelene oči (Lana Lux će u intervjuima objasniti da je inspiraciju za roman pronašla u fotografiji Afghan Girl iz 1984. koju je snimio foto-novinar Steve McCurry u blizini pakistanskoga Peshawara za vrijeme sovjetske invazije na Afganistan. Djevojčica je kasnije identificirana kao dvanaestogodišnja paštunska izbjeglica Sharbat Gula.), ali Samira posjeduje i dar pjevanja. Sve to, pak, stavlja u sjenu njezina gotovo nevjerojatna sposobnost preživljavanja zasnovana na žudnji za obrazovanjem. Kao autodidakt Samira stječe znanja koja prevladavaju ona potrebna za život na ulici i snalaženje u najtežim situacijama. Tu se Lana Lux odvaja od realističke poetike i stvara književni lik mitskih karakteristika, paradigmu snage nužne za opstanak u surovome okolišu.
Nakon bijega iz doma Samiru na ulici kupi vozač automobila koji se predstavlja kao Rocky i za kojega se ispostavlja da je mentor bande besprizornih: prosjaka i kradljivaca. U tu skupinu se, isprva bez upotrebe nasilja, uključuje i Samira. Njezina je prednost ljepota, ali i umiljatost koji joj donose nadimak „lutkica“ – „kukolka“ na ruskom. Otuda i naslov romana i prva naznaka njegove višejezičnosti. Proces socijalizacije protječe bez većih problema. Figure koje Rocky okuplja oko sebe predočene su plastično, s jasnim karakternim osobinama i uvjerljivo prikazanom pretpoviješću. On sam, pak, ostaje obavijen velom tajne te se doima kao da živi tek u sadašnjosti. Svi likovi postavljeni su u funkciju bližega opisivanja same Samire. Daša i Lidija ženski su likovi koji izravno utječu na nju, slijepi i unakaženi Ilja približava je glazbi dok blizanci Oleg i Petja služe kako bi joj se jasno ukazali na opasnost povezanu sa zloupotrebom droga. No sam proces Samirinog odrastanja vodi nas gotovo neprimjetno ka središnjoj tremi romana – seksualnome sazrijevanju i s njim povezanim izrabljivanjem. Ono što Samira može pratiti promatrajući primjer starije Lidije ubrzo se zbiva i njoj samoj. Sama se jezivost budućih zbivanja nagoviješta činjenicom da njezino seksualno izrabljivanje od strane Rockyja počinje u dobi od deset godina. Bez iskustva i zaštite postaje žrtvom besprizornog muškarca čija se zloupotreba ne završava samo s njim, već uskoro djevojčicu pod raznoraznim izgovorima i postupno podvodi i drugima.
U tome se prijelomnom momentu romana kao kakav princ iz bajke pojavljuje lijepi i bitno mlađi muškarac Dima koji Samiru izvlači iz Rockyjevih ruku i uzima je pod svoju zaštitu. No ono što za nju započinje kao san relativno se brzo pretvara u moru. Nakon što ju je potpuno seksualno podčinio, Dima je, koristeći njezinu trajno prisutnu želju za odlaskom u Njemačku i zajedničkim životom s Marinom u adoptivnoj obitelji, šalje za Berlin u kojem, sada već četrnaestogodišnjakinja, postaje apsolutnom, paradigmatskom žrtvom seksualnog porobljavanja. U Berlinu, u Njemačkoj kao idealnoj zemlji snova, Samira doživljava najdublji pad. Svijet prostitucije u koji dospijeva, isprva pod Diminom kontrolom a potom u bordelu, dno je na koje ju se baca, kako fizički tako i psihički. Seksualni ekscesi kojima je izložena, i drastičnost govora kojom Lana Lux preplavljuje čitateljstvo kako bi ih uvjerljivo predočila, odlučujuće su odrednice proze koja se u laviranju između realnoga svijeta užasa i mogućnoga svijeta spasa određuje za prvi. Nasilje doslovce eksplodira u tekstu. Lektira postaje osobito tegobna kada se uzme u obzir da je Lux cijelim njezinim protokom uvjerljivo i ustrajno svoj lik izgrađivala na načelima empatije. Doista, bilo je nemogućno ne voljeti Samiru u njezinoj nevinosti, naivnosti i emocionalno prožetoj želji za boljim koja joj je omogućavala da ćuti ljubav i prema onima koji se te ljubavi nisu činili dostojnima. Knjiga kao da vapi za hepiendom koji joj se uskraćuje.
No ne treba zaboraviti da sam tokom cijele diskusije o tekstu ukazivao na njegov bajkoliki karakter. A bajka ne može postojati bez sretnoga završetka, poznato nam je. Zato se, u najmučnijemu momentu, pojavljuje osoba koja je spremna pomoći Samiri u najtežem trenutku, oteti je iz seksualnog navodno dužničkog ropstva, koja je, štoviše, spremna povezati je s Marinom i njezinim adoptivnim roditeljima. Ta je osoba, a kako bi moglo biti drukčije, ženskoga spola. Jasno je da se Lana Lux težeći ovakvome završetku mora odreći realističke poetike. Suzdržat ću se od pružanja informacije kako roman završava, ukida li se realizam u njemu potpuno ili ga se, pak, svodi na prikladnu mjeru. Moja je uzdržanost pojačana tihom željom da će se neki izdavač na području bivše Jugoslavije odlučiti tamošnjoj publici predstaviti ovu izvanserijsku spisateljicu. Stoga podvlačim crtu i ispod nje se sažimam na sljedeći način. Romanom Kukolka Lana Luks je njemačku književnost tematski obogatila pripovijedajući iz post-sovjetske perspektive priču koja se u velikoj mjeri odnosi na Zapad. (Neka na margini ostane zabilježeno da se problematici ukrajinske prostitucije na Zapadu u izvrsnome romanu Pseći park, srećom dostupnom u Hrvatskoj, bavila Sofi Oksanen.) Stilsko obogaćenje pruža vješta upotreba jezika u kojemu se diskretno, ali na markantnim mjestima, miješaju iskazi na ruskom čime se njemačka sintaksa, na određen način, uznemirava. Lana Lux usto diskretno ukazuje na antisemitizam čije je prisustvo primjetno kako u Njemačkoj tako i u Ukrajini. Kukolka je roman koji spada u njemačku književnost, ali je jednim malim ali ipak bitnim dijelom uronjen i u ukrajinsku – ako hoćemo – književnost i kulturu. Stoga i jest prominentan primjer moje ishodišne teze o njezinoj multilingvalnosti i multikulturalnosti koje nastavljaju postojati unatoč svim naporima zloga imperija da ih iskorijene.
Moja mala ukrajinska i bjeloruska biblioteka/52
Lana Lux, Kukolka, 2017
Nakon pada „željezne zavjese“ i, barem privremenog, zaustavljanja ruskih (od kraja Drugog svjetskog rata maskiranih kao „sovjetskih“) imperijalnih presezanja, došlo je do intenzivne emigracije židovskoga stanovništva iz zemalja propalog Sovjetskog Saveza u pravcu Zapada: Izraela, Sjedinjenih Američkih Država i, u dobroj mjeri, Njemačke. Emigracija u Njemačku kanalizirana je pod zbirnim pojmom kontingent-izbjeglice. On je podrazumijevao u najmanju ruku dvije stvari. Na prvome mjestu prihvaćanje onih koji se u bivšem socijalističkom sistemu, a i u onome što je postao njegov nasljednik, nikada nisu osjećali osobito ugodno te su bili izloženi narastajućem antisemitizmu i, na drugom, povijesnu odgovornost Njemačke, u čije je ime prije Drugog svjetskog rata i u njegovom toku, počinjen najveći zločin u povijesti čovječanstva – Holokaust čijom je žrtvom postalo šest milijuna Židova. Ta se povijesna odgovornost kristalizira u politici koja svakome Židovu i svakoj Židovki omogućuje naseljavanje u Njemačku, bez birokratskih stega kojima su izloženi emigranti iz drugih nacija ili drugih kulturnih krugova. Ideja koja je zapravo motor tog plana jest ponovno naseljavanje Njemačke židovskom populacijom i pokušaj bar djelomične rekonstrukcije onoga što je, u konkretnom obliku, zauvijek izgubljeno. Rezultati se te nerestriktivne politike naseljavanja mogu pratiti i na literarnoj sceni. Neke od najzanimljivijih spisateljica suvremene njemačke književnosti potječu upravo iz redova onih koje se u zemlju dospjele na osnovu sporazuma o prihvaćanju Židova. Naravno, ne može biti riječi (otuda i moja upotreba vremenskog priloga „zauvijek“ uz modalni „izgubljeno“) o uspostavljanju emancipatorskoga stanja kakvo je postupno izgrađivano od doba Haskale (kraj 18. stoljeća) do njegova tragičnog kraja nagoviještenog nacističkim preuzimanjem vlasti 1933., juristički realiziranog donošenjem Nirnberških zakona 1935., a nasilno definitivno provedenog u tzv. Reichskristallnacht u studenom 1938. Njemačka je politika svjesna da je okretanje kotača povijesti unatrag nemogućno. No isto je tako svjesna činjenice da se antisemitizam na njezinu teritoriju ne smije ponoviti ni pod kakvim predznakom. Naravno da se ta pozicija, u svojim konkretnim aplikacijama, podvrgava propitivanjima i da se o njoj slobodno diskutira, ali je u svojoj osnovi – odlučna borba protiv antisemitizma svim sredstvima koja pravnoj državi stoje na raspolaganju – neupitna te se stoga nalazi s one strane svih diskurzivnih propitivanja. Upravo je stoga u posljednje vrijeme tako često dovode u pitanje aktivisti (naivni) s lijeve i (daleko manje naivni) s desne strane političkoga spektra.
No nije mi do daljeg elaboriranja te iznimno kompleksne povijesne, kulturalne i političke tematike. Ono do čega mi je stalo jest registriranje revitalizacije židovskoga života u Njemačkoj i, konkretno, na njezinoj literarnoj sceni. Plodonosna je nova renesansa i zbog očitovanja fenomena sve bitnijeg za suvremenu znanost o književnosti koja se odmiče od jezično determinirane nacionalne filologije i priznaje realitet višejezičnosti i plurikulturalnosti unutar jedne cjeline koju se nekoć dalo promatrati kao monolitnu i homogenu. U ovoj sam rubrici već izvještavao o njemačko-ukrajinskoj spisateljici Katji Petrovskoj, vrijedan je primjer kulturalnog ispreplitanja Sascha Marianna Salzmann, a danas ću izvještavati o Lani Lux i njezinu romanu prvencu Kukolka iz 2017. Lana je Lux kontingentna izbjeglica koja je u dobi od deset godina s obitelji napustila Ukrajinu, preciznije Dnipro, i naselila se u Njemačkoj. Studirala je glumu, iskušala se kao ilustratorka i odlučila se za prozu – makar nije zanemarila ni ostale umjetničke djelatnosti. Nakon Kukolke (o naslovu nešto kasnije) objavila je još dva romana: Jägerin (koji je ženski oblik imenice „lovac“ na hrvatskom?) i sakupljačica (2020) i Uređeni odnosi (2023). Sva tri su naišla na aklamaciju književne kritike.
Radnja Kukolke organizirana je linearno. U njezinu se središtu nalazi mala Romkinja Samira koja živi u domu za siročad u ukrajinskome Dnipru. Konzekventno predočena iz njezine perspektive (ali ne i dječjim jezikom!) priča slijedi njezina bjekstva iz zarobljeništva koja joj ne donose oslobođenje, već, naprotiv, sve intenzivniji stupanj porobljavanja. Istovremeno, Lana Lux efikasno prati Samirino sazrijevanje koje nastupa bez tuđe pomoći. Sve odrasle osobe koje je okružuju, i koje bi joj po prirodi stvari trebale ili bar mogle pomoći na putu od djetinjstva ka zrelosti, razotkrivaju se kao njezini najžešći protivnici kojima je jedini i isključivi cilj ostaviti je u mraku neznanja. Naravno, to čine kako bi im manipulacija bila olakšana. Manipulacija nekim znači lakše iskorištavanje njegovih/njezinih potencijala shvaćenih kao resursa na bogatome i širokom polju crne ekonomije. Fizičko zlostavljanje u domu završava Samirinim bijegom koji je dodatno potaknut odlaskom njezine najbolje prijateljice, Marine, u Njemačku gdje biva usvojena od strane jedne obitelji. Njemačka i Marina ostat će svojevrsne niti vodilje u toku cijeloga romana.
Prvi korak ka samostalnosti nošen je hrabrom odlukom (u tome trenutku Samiri je tek pet godina) da se, bježeći iz doma prepusti stihiji nepoznatog života. Samira je, to je i središnja točka oko kojega se okreće roman, lišena porijekla te time i identiteta. Čak je i spoznaja činjenice da je Romkinja zasnovana više na njezinome fizičkom izgledu nego na dokumentima kojima bi se ovjerovilo njezino postojanje u okvirima realnog života. O roditeljima se ništa ne zna, ili oni koji o tome nešto i znaju (eventualne socijalne službe u Ukrajini) te informacije ne prosljeđuju, nepoznat je čak i datum rođenja. Tako i njezin nestanak iz doma ostaje bez posljedica – nitko je ne traži, prepuštenost ulici može se bez prepreka pretvoriti u trajno stanje. No Samira je obdarena talentima. Na prvome se mjestu nalaze prekrasne zelene oči (Lana Lux će u intervjuima objasniti da je inspiraciju za roman pronašla u fotografiji Afghan Girl iz 1984. koju je snimio foto-novinar Steve McCurry u blizini pakistanskoga Peshawara za vrijeme sovjetske invazije na Afganistan. Djevojčica je kasnije identificirana kao dvanaestogodišnja paštunska izbjeglica Sharbat Gula.), ali Samira posjeduje i dar pjevanja. Sve to, pak, stavlja u sjenu njezina gotovo nevjerojatna sposobnost preživljavanja zasnovana na žudnji za obrazovanjem. Kao autodidakt Samira stječe znanja koja prevladavaju ona potrebna za život na ulici i snalaženje u najtežim situacijama. Tu se Lana Lux odvaja od realističke poetike i stvara književni lik mitskih karakteristika, paradigmu snage nužne za opstanak u surovome okolišu.
Nakon bijega iz doma Samiru na ulici kupi vozač automobila koji se predstavlja kao Rocky i za kojega se ispostavlja da je mentor bande besprizornih: prosjaka i kradljivaca. U tu skupinu se, isprva bez upotrebe nasilja, uključuje i Samira. Njezina je prednost ljepota, ali i umiljatost koji joj donose nadimak „lutkica“ – „kukolka“ na ruskom. Otuda i naslov romana i prva naznaka njegove višejezičnosti. Proces socijalizacije protječe bez većih problema. Figure koje Rocky okuplja oko sebe predočene su plastično, s jasnim karakternim osobinama i uvjerljivo prikazanom pretpoviješću. On sam, pak, ostaje obavijen velom tajne te se doima kao da živi tek u sadašnjosti. Svi likovi postavljeni su u funkciju bližega opisivanja same Samire. Daša i Lidija ženski su likovi koji izravno utječu na nju, slijepi i unakaženi Ilja približava je glazbi dok blizanci Oleg i Petja služe kako bi joj se jasno ukazali na opasnost povezanu sa zloupotrebom droga. No sam proces Samirinog odrastanja vodi nas gotovo neprimjetno ka središnjoj tremi romana – seksualnome sazrijevanju i s njim povezanim izrabljivanjem. Ono što Samira može pratiti promatrajući primjer starije Lidije ubrzo se zbiva i njoj samoj. Sama se jezivost budućih zbivanja nagoviješta činjenicom da njezino seksualno izrabljivanje od strane Rockyja počinje u dobi od deset godina. Bez iskustva i zaštite postaje žrtvom besprizornog muškarca čija se zloupotreba ne završava samo s njim, već uskoro djevojčicu pod raznoraznim izgovorima i postupno podvodi i drugima.
U tome se prijelomnom momentu romana kao kakav princ iz bajke pojavljuje lijepi i bitno mlađi muškarac Dima koji Samiru izvlači iz Rockyjevih ruku i uzima je pod svoju zaštitu. No ono što za nju započinje kao san relativno se brzo pretvara u moru. Nakon što ju je potpuno seksualno podčinio, Dima je, koristeći njezinu trajno prisutnu želju za odlaskom u Njemačku i zajedničkim životom s Marinom u adoptivnoj obitelji, šalje za Berlin u kojem, sada već četrnaestogodišnjakinja, postaje apsolutnom, paradigmatskom žrtvom seksualnog porobljavanja. U Berlinu, u Njemačkoj kao idealnoj zemlji snova, Samira doživljava najdublji pad. Svijet prostitucije u koji dospijeva, isprva pod Diminom kontrolom a potom u bordelu, dno je na koje ju se baca, kako fizički tako i psihički. Seksualni ekscesi kojima je izložena, i drastičnost govora kojom Lana Lux preplavljuje čitateljstvo kako bi ih uvjerljivo predočila, odlučujuće su odrednice proze koja se u laviranju između realnoga svijeta užasa i mogućnoga svijeta spasa određuje za prvi. Nasilje doslovce eksplodira u tekstu. Lektira postaje osobito tegobna kada se uzme u obzir da je Lux cijelim njezinim protokom uvjerljivo i ustrajno svoj lik izgrađivala na načelima empatije. Doista, bilo je nemogućno ne voljeti Samiru u njezinoj nevinosti, naivnosti i emocionalno prožetoj želji za boljim koja joj je omogućavala da ćuti ljubav i prema onima koji se te ljubavi nisu činili dostojnima. Knjiga kao da vapi za hepiendom koji joj se uskraćuje.
No ne treba zaboraviti da sam tokom cijele diskusije o tekstu ukazivao na njegov bajkoliki karakter. A bajka ne može postojati bez sretnoga završetka, poznato nam je. Zato se, u najmučnijemu momentu, pojavljuje osoba koja je spremna pomoći Samiri u najtežem trenutku, oteti je iz seksualnog navodno dužničkog ropstva, koja je, štoviše, spremna povezati je s Marinom i njezinim adoptivnim roditeljima. Ta je osoba, a kako bi moglo biti drukčije, ženskoga spola. Jasno je da se Lana Lux težeći ovakvome završetku mora odreći realističke poetike. Suzdržat ću se od pružanja informacije kako roman završava, ukida li se realizam u njemu potpuno ili ga se, pak, svodi na prikladnu mjeru. Moja je uzdržanost pojačana tihom željom da će se neki izdavač na području bivše Jugoslavije odlučiti tamošnjoj publici predstaviti ovu izvanserijsku spisateljicu. Stoga podvlačim crtu i ispod nje se sažimam na sljedeći način. Romanom Kukolka Lana Luks je njemačku književnost tematski obogatila pripovijedajući iz post-sovjetske perspektive priču koja se u velikoj mjeri odnosi na Zapad. (Neka na margini ostane zabilježeno da se problematici ukrajinske prostitucije na Zapadu u izvrsnome romanu Pseći park, srećom dostupnom u Hrvatskoj, bavila Sofi Oksanen.) Stilsko obogaćenje pruža vješta upotreba jezika u kojemu se diskretno, ali na markantnim mjestima, miješaju iskazi na ruskom čime se njemačka sintaksa, na određen način, uznemirava. Lana Lux usto diskretno ukazuje na antisemitizam čije je prisustvo primjetno kako u Njemačkoj tako i u Ukrajini. Kukolka je roman koji spada u njemačku književnost, ali je jednim malim ali ipak bitnim dijelom uronjen i u ukrajinsku – ako hoćemo – književnost i kulturu. Stoga i jest prominentan primjer moje ishodišne teze o njezinoj multilingvalnosti i multikulturalnosti koje nastavljaju postojati unatoč svim naporima zloga imperija da ih iskorijene.