Godinama sam u Ilici, cijelim putem između Jelačić placa i Vinogradske, tražio ono unutarnje dvorište s prizemnicom drvenih vrata ofarbanih u jarko crveno, uz koja je bio i prozor s heklanim zastorčićem i maćuhicama u glinenoj tegli. Unutra je bila samo jedna prostorija, malo veća soba, a vani je, ukraj dvorišta, bio drveni zahod, s velikim limenim pilom, na kojem si se mogao sav oprati ledenom bunarskom vodom. Ispred kućerka bile su posađene ruže, a između ruža bio je drveni stočić sa četiri niske šamlice, za kojim se pila jutarnja kava. Iznad dvorišta s tri strane nadvijala se stambena trokatnica, a sa četvrte, južne, dolazilo je svjetlo i širili su se glasovi radnika i daleki klepet novinske štamparije.
U toj kućici, koju je izdavala gospođa Josipa, udovica u godinama, jako mršava žena, rodom iz Travnika, cijeli jedan tjedan u kolovozu 1929. proveli su moji Nono i Nona. Nono je uzeo dopust na željeznici – osluhnite tu zaboravljenu riječ: dopust – da bi obavio neki svoj posao u Pčelarskoj centrali. Nona mi nije znala reći kakav je to posao mogao biti, nikad se nije zainteresirala za njegove pčele, za nju su košnice bile mjesta prevelike urednosti i predvidljivosti. Tih sedam dana, jedinih koje je provela u Zagrebu, kroz koji je inače samo prolazila na proputovanjima za Beč, provela je skićući gradom. Sinove, starijem je bilo sedam, mlađem tri godine, ostavili su kod rođaka u Kaknju. Ovo je bilo jedino putovanje na koje su sami išli, i jedina prilika da ona, savršeno besposleno luta gradom. Tek su joj bile dvadeset i četiri. Njene opise Zagreba, Gornjega grada, Tuškanca, podsljemenskih vinograda i hodnje Vlaškom pa prema Maksimiru i Dubravi, gradskih palača, muzeja i paviljona s komornom glazbom, živo sam pamtio. Među brojnim pričama i romanima koje sam zamišljao, ali ih nisam napisao, sve do danas živim je ostao roman o njihovome zagrebačkom tjednu. U njemu ničega drugog ne bi bilo osim atmosfere Zagreba iz ljeta 1929, i hodnji jedne mlade dubrovačke gospođe, pristigle iz Kaknja, koja je već imala kurje oči po nožnim prstima.
I danas kad uđem u neko donjogradsko dvorište pomislim na njih dvoje i na pobožnu gospođu Josipu, udovicu, rodom iz Travnika, koji je dane provodila u crkvi, okajavajući neki svoj grdan grijeh. Pa tražim prizemnicu i zagledam u boju na prastarim vratima, grebem je, ne bi li naišao na sloj crvene. Nije moguće da ih više nema i da je svega toga zauvijek nestalo.
Tjedan u Zagrebu ili čega se sjećaju dvorišta iličkih zgrada
Godinama sam u Ilici, cijelim putem između Jelačić placa i Vinogradske, tražio ono unutarnje dvorište s prizemnicom drvenih vrata ofarbanih u jarko crveno, uz koja je bio i prozor s heklanim zastorčićem i maćuhicama u glinenoj tegli. Unutra je bila samo jedna prostorija, malo veća soba, a vani je, ukraj dvorišta, bio drveni zahod, s velikim limenim pilom, na kojem si se mogao sav oprati ledenom bunarskom vodom. Ispred kućerka bile su posađene ruže, a između ruža bio je drveni stočić sa četiri niske šamlice, za kojim se pila jutarnja kava. Iznad dvorišta s tri strane nadvijala se stambena trokatnica, a sa četvrte, južne, dolazilo je svjetlo i širili su se glasovi radnika i daleki klepet novinske štamparije.
U toj kućici, koju je izdavala gospođa Josipa, udovica u godinama, jako mršava žena, rodom iz Travnika, cijeli jedan tjedan u kolovozu 1929. proveli su moji Nono i Nona. Nono je uzeo dopust na željeznici – osluhnite tu zaboravljenu riječ: dopust – da bi obavio neki svoj posao u Pčelarskoj centrali. Nona mi nije znala reći kakav je to posao mogao biti, nikad se nije zainteresirala za njegove pčele, za nju su košnice bile mjesta prevelike urednosti i predvidljivosti. Tih sedam dana, jedinih koje je provela u Zagrebu, kroz koji je inače samo prolazila na proputovanjima za Beč, provela je skićući gradom. Sinove, starijem je bilo sedam, mlađem tri godine, ostavili su kod rođaka u Kaknju. Ovo je bilo jedino putovanje na koje su sami išli, i jedina prilika da ona, savršeno besposleno luta gradom. Tek su joj bile dvadeset i četiri. Njene opise Zagreba, Gornjega grada, Tuškanca, podsljemenskih vinograda i hodnje Vlaškom pa prema Maksimiru i Dubravi, gradskih palača, muzeja i paviljona s komornom glazbom, živo sam pamtio. Među brojnim pričama i romanima koje sam zamišljao, ali ih nisam napisao, sve do danas živim je ostao roman o njihovome zagrebačkom tjednu. U njemu ničega drugog ne bi bilo osim atmosfere Zagreba iz ljeta 1929, i hodnji jedne mlade dubrovačke gospođe, pristigle iz Kaknja, koja je već imala kurje oči po nožnim prstima.
I danas kad uđem u neko donjogradsko dvorište pomislim na njih dvoje i na pobožnu gospođu Josipu, udovicu, rodom iz Travnika, koji je dane provodila u crkvi, okajavajući neki svoj grdan grijeh. Pa tražim prizemnicu i zagledam u boju na prastarim vratima, grebem je, ne bi li naišao na sloj crvene. Nije moguće da ih više nema i da je svega toga zauvijek nestalo.