Tin Ujević bijaše čovjek kojemu često u nas je bilo hladno. Iz Sarajeva umakao je 1937, prestravljen nailaskom još jedne sarajevske zime. Tad mu je bilo četrdeset i šest. Osamnaest godina kasnije, pjesnik umire u bolnici u Vinogradskoj. Nestat će ga 12. studenog, a samo deset dana ranije, strahujući od hladnoće, od Marije Šustić traži da mu nabavi grijalicu. Umro je u godinama koje jedva da su mogle biti umirovljeničke, bolestan i oronuo, tijela uništena neurednim životom, ali i odnosom zajednice prema njemu i njegovu pozivu. Selio se često, upoznao različite naše krajeve, ali je odsvakle odlazio po nuždi, po muhurleisanoj odluci kakvoga nadležnog organa ili zato što mu je, nesretniku, bilo hladno. Na kraju, želio je samo grijalicu. Je li netko Ujeviću nabavio tu grijalicu?
O zdravlju je fantazirao često, a zdravlja nema bez banje, tople vode, sapuna i grijalice. U “Ispitu savjesti”, tom neurasteničnom dokumentu kojim kao da se preporuča kakvoj mirovinskoj komisiji, Ujević piše: “Ljepota je biti zdrav i imati novaca, pa čitati ‘Orestiju’ u originalu ili prisutvovati koncertima; ali kada imamo novaca? A zdravlje nam je falilo u izvijesnom smislu uvijek, čak i pri fizičkoj čilosti, mada nikada nijesmo išli ljekaru. Jer zdravlje fali onome koji ne uživa tjelesno ravnovjesje, pošto ‘nije u posjedu svoje ljubavi’”. Tad su mu tek trideset i dvije, živi u Beogradu, gdje je i voljen i uzveličan, kako nikad nigdje više neće biti, i gdje objavljuje “Lelek sebra” i “Kolajnu”, pišući i na uzornoj srpskoj ekavici, koja u njegovome slučaju tako ekspanzionistički zvuči. On osvaja jezik puninom i snagom imaginacije velikoga, najvećega pjesnika. U tome je moćan i nedodirljiv. Ali tijelo njegovo pati.
A još mnogo ranije, za djetinjstva, koje rubno opisuje u “Autofragmentima”, kada mu više ništa nisu mogli jer je bio vrlo temeljito mrtav, Ujević se predstavlja na način ovome njegovom čitatelju i dvostrukom, a pomalo i trostrukom sugrađaninu, blizak u svojoj skandaloznosti. Queer Ujević, ovako o sebi: “Iz mojega djetinjstva možemo spomenuti ovo: duže vremena nisam htio nikako da odložim ženske haljine. Je li to znak genijalnosti ili abnormaliteta, svakako je bila neka čudna koketerija prirode; naime, žene su mi izgledale tako privlačne i dobre da sam pitao kako i sam mogu ne biti žena.” U vrijeme u kojemu Tin Ujević ostavlja ovaj zapis, kao i u vrijeme kada ga priređivači njegovih sabranih dijela nalaze, čitaju i prvi put objavljuju, pitanje “kako i sam mogu ne biti žena” jasan je znak nesumnjivog abnormaliteta, teške bolesti koju je Ujević nagovještavao cijelim svojim životom, pa ju je, sad to vidimo, sakrivao boemijom, pijanstvom, sklonošću kafani, skrivanjem iza loše higijene tijela i duše… Čitamo li ga, međutim, danas, o samrti postmoderne i u vremenu kada je relativizirano već i svako relativiziranje, pravo na izbor uzdignuto je do razine tvorbenog principa, tako da čovjek već ima pravo na arbitrarni i autoperceptivni izbor vlastite krvne grupe i rezus faktora, Tin Ujević pitanjem “kako i sam mogu ne biti žena” biva ponovo vjesnik novog doba, prorok razvrata i beznađa, slobode za svakog očajnika.
Ovako u istom tekstu on nastavlja o svom djetinjstvu: “Moja priroda nije bila kao u kasnijim godinama mirna ni staložena; sa mnom je gospodarila vruća krv, i malo je dana bilo što nisam bio ranjen, ili da sam pao, ili se neki predmet srušio na me. Od brojnih padova i udara moja je lubanja izmijenila oblik u vrijeme kada su kosti bile mekane. Najviše sam se puta udario penjući se na balkon, a jednom me prilikom zveknuo teški željezni poklopac na bunaru. U takvim sam prilikama izgubio dosta krvi, krvi koju je trebalo istočiti da bih jednoga dana postao mirniji; ali svoje sam ozljede i rane svakome sakrivao, od nekoga stida i bolnog ponosa; tako sam istan, obliven krvlju i gušeći suze i jecaje, krio se u kakvom podrumu ili navukao dugi stolnjak preko stola ispod kojega sam se uvukao, da me ne bi ranjena pronašli ukućani.”
Takav se Ujević, glave izubijane, pune pitanja kakva se među konzervativnim i uplašenim svijetom ne postavljaju, zaputio u svijet da kolportira revolucionarne novine, da diže revolucije, da se bavi terorizmom i da piše svoje pjesme. Pomalo usput je učio škole i studirao. U tom je bio genijalan. Cijeloga života učio je za čovjeka. I naučio je mnogo više nego univerziteti njegove malene i primitivne zemlje.
Ali živeći protivno pravilima zajednice, protivno pravilima jedne uprazno akademizirane i duboko praznovjerne kulture, radio je svo vrijeme protiv svoga zdravlja. Ali ne tako što je mnogo pio i lumpovao, kao što mu se do danas prigovara, nego tako što mu je prečesto bilo hladno. Ujevića su ubili zima i nebriga zajednice za njegovo zdravlje. Živio je kao prokletac. Živio je kao transvestit. Živio je kao što je onih nekoliko pismenih živjelo među devedeset posto nepismenih. Ujevićev je duh živio u jednoj epohi, a tijelo se njegovo patilo u drugoj. Razlika između Ujevićevih epoha bila je nekih sto i pedeset godina, po europskome kalendaru.
U Beograd, odakle će, rekli smo, biti protjeran pod policijskom pratnjom, nakon što je prethodno bio prekomjerno voljen i veličan, i nakon što mu je upravo Beograd svojim ponekad toksičnim divljenjem omogućio da napiše i objavi dvije svoje važne pjesničke knjige, Ujević je stigao da ostane, godine 1920. I premda će se taj grad stubokom promijeniti u sljedećih stotinu godina, pješačeći dugo i odlučno po Beogradu, u pamet ću dozivati stakato Ujevićevih rečenica: “Futuristički Beograd se najlakše primjećuje u blizini kafane ‘Moskve’; to je ovaj čitav svijet, to je ovaj čitav svijet koji se okreće u vrzinom kolu, vitla u danteovskim kovitlacima, te koji prvi požudno guta svaku novost i svaki nemir. To su svi oni koji nisu lešine i mješine na ovoj kaldrmi. Poezije brzine, ekspanzije, elektriciteta, sa šumom motora. Futuristički Beograd nije od samih Beograđana; ima tu i makedonskih ‘bugaraša’, i bosanskih muslimana, i crnogorskih partikularista; ima i serdarskih gorštaka, i Vojvođana, i Hrvata i Dalmatinaca, i svih vrsta prečana; ima i raznoplemenih došljaka van granica države. Ovo šarenilo, pomiješano sa nekim egzotizmima, stvara neku jedinstvenu vrevu, treba priznati da dobri živci i zdravlje od željeza dobro pomažu u ovoj žurbi gomile.”
I dok Ujević, kojega bih tu već posve prisno nazvao Tinom, u ovom tekstu iz 1922. ponovo zaziva zdravlje, pitam se, koračajući odlučno njegovom rutom pokraj kafane Moskva, je li u toj vrevi za koju treba imati dobre živce negdje primijetio mene? U nekom čudnom soju koji će on tek upoznati, u kojemu su izmiješani ti njegovi raznoplemeni došljaci s Hrvatima i bosanskim muslimanima, mogao me je tamo naći. A sedam godina kasnije, pred sam odlazak iz Beograda, u tekstu “Agonija Skadarlije”, Ujević piše, a ja opet iz glave čitam, nabadajući po kaldrmama Skadarske ulice: “Za posljednjih 15 mjeseci prošla je ne samo Skadarlija nego cijeli noćni život Beograda kroz tešku krizu. Više od godine dana strogo se provodilo naređenje o zatvaranju lokala u dva poslije ponoći. Mnogi tipovi koji su živjeli i kretali se samo ‘u mraku’ to jest uz krijes električnih sijalica, izgubili su time glavno zanimanje i dezorijentisali se. Mnoge su radnje propale i zatvorile se: ‘Bumskeler’, kasnije i sada ‘Zagreb’, ‘Ruska kruna’, ‘Podrinje’ (prije ‘Astorija’). A više kafana nije ostalo u svojem starom stilu: ‘Kod dva jelena’, ‘Arapin’ i druge. Gazda ‘Crnogorca’, gdje se u mnoga jutra harmoniciralo i besplatno vidjele artistice iz ‘Palacea’, mali patuljak Vlada, pošto nije imao da plati globu, predao je radnju drugom sopstveniku i – otišao u kelnere.”
Ukoliko milom čitatelju nije interesantan ovaj Ujevićev reportažni izvještaj o stanju beogradske Skadarlije iz godine 1929, i ako mu općenito interesantno nije ništa beogradsko ni srpsko, a smatra se pritom Hrvatom i pobornikom hrvatskoga jezika, onoga obesćiriličnoga penavinskog, vrijedi ga upozoriti da svejedno ne odustaje od ovoga lutanja po Tinu Ujeviću, jer u njemu sama je srčika upravo njegova jezika. Poslušajte, primjerice, frazu “krijes električnih sijalica”. Vi biste, naravski, kazali žarulja, i to bi posvema narušilo ritam i zvuk, a pomalo i značenje, ali kako vam se čini ono što sijalici prethodi? I nije li u tom električnom krijesu sav vaš, te ako dopustite i moj jezik?
Iz Beograda bježao je, kud bi, nego u Sarajevo! U taj grad, koji se, devedesetak godina kasnije, o avaj!, za nas obojicu, za Tina i za mene, te za naš šareni rod, poprilično zatvorio, a tada je, godine 1930, bio idealno mjesto za emocionalnu i duhovnu transgresiju, jer se u tom Sarajevu relativno skladno miješao jedan tada već nemogući svijet, koji je bio nestao i u Carigradu, i u Solunu, i kojeg uskoro neće više nigdje biti.
Godine 1930. Tin Ujević se, nakon kratkog boravka u Splitu, od Mostara vozi prema Sarajevu, da se u taj grad za duge godine naseli. Tad nastaje tekst “Doživljaj Sarajeva”, lijep, skladan, putopisni, iz koga izbijaju maurovićevski realizam svake sličice i prizora, i njegova, Ujevićeva neusporediva poetska imaginacija, koja djeluje posve nekontrolirano, kao da izbija sama od sebe, kao vodoskok iz bogata i bujna tla. Pritom, on u Bosnu ulazi s iluzijom voćke kakve u toj zemlji nema. Ne sluti Ujević tu strašnu hladnoću: “U Bosni ću ugledati kako se dva šipka gordo njihaju na grani, jedno obilje šljiva i plastove visoko sabite nad krošnjama stabala. Vidjet ću jedno milje trave, stabla razmekšana u četke za cilindre, i odmjenu nošnje. Na vrh neke planine vidio sam i snijeg bijeliti se. Kada naš vlak sa dvije lokomotive naprijed i natrag bude puštao varnice oko sebe, a tutanj u svoju trupinu, osjetit ću uživanje čudno za upropaštene živce. Mio će mi biti dim promirisan u tunelima, pogled na filmsko odmatanje predjela, dvije pastirice što pasu ovce nad rubom same provalije… Ovakvih brda i planina izvjesno nema Srijem, gdje se oko gubi u jednolikosti ravnice, a ovih šuma i raslinja nema kršna Dalmacija, koja nudi pogledu vrlo često samo milione vagona kamena. Švajcarska! Albanija! vaše visine imaju više slave ili reklame. Meni je i danas, kada sam se uvalio u nju, Bosna jedna potpuno nepoznata zemlja, jer je drugi prije mene nisu otkrili – naučili je poznavati. Ali u Tim visinama oko prije može da nađe odmorišta nego na mitološkom Velebitu.
Željeznica na nekim zavojima, gdje mi se čini da se vraćamo na točku s koje smo došli, ide pješke, i ja žalim što smo posljednji putnici koji uživamo ovaj pjesnički način vožnje. Jer gubitak toga bit će kao propast Pompeja. A neki motiv se tako ponavlja da se, katkad, priupitam da li se vozim od Mostara Sarajevu ili od Sarajeva Mostaru.
No za sunca neće nam biti dano da vidimo Sarajevo. Vidjet ćemo ga u moru večernje svjetlosti koja će se raspršiti, izgubiti, čim zakoračimo sa stanice. Doživljaj Sarajeva bit će za me doživljaj jednoga tajanstva u magli, trepetljiva i nejasna spoznaja da sam spustio stopu u zagonetni i neprobojni svijet.”
Ovaj njegov opis putovanja željeznicom od Mostara do Sarajeva, jednom od, vjerojatno, najživopisnijih i vizualno najfascinantijih prometnica u našim krajevima, jedinstven je po tome što ga ispisuje netko tko još uvijek baštini duh europskih moda devetnaestog i početka dvadesetog stoljeća, egzotizacije i romantiziranja Orijenta, koji započinje sa zemljicom Bosnom, koja je, opet, za većinu onodobnog hrvatskog i dalmatinskog svijeta bila manje poznata od Bagdada, Damaska, a da o Istanbulu i ne govorimo. Tako je, uostalom, i danas! Ali za razliku od današnjeg neznanja, ispunjenog sve samim negativnim predrasudama, često i mržnjom, onodobno je neznanje bilo gotovo bajkovito. Put u Sarajevo za Ujevića divna je avantura, put na onaj njegov Istok, kojemu je cijeloga života težio, ništa manje nego Zapadu Pariza, Ženeve, Londona. U Sarajevu započinje tajanstvo Indije, kroz Bosnu ulazi se u islam, u fantaziju o bogumilima, s jednakom je naivnošću, Ujević dijelio s Krležom. Ali pri svemu tome, on savršeno čista i jasna oka vidi taj grad. Ovo će pisati u izvanredno dojmljivom reportažnom tekstu iz 1929, naslova “Sto minareta”, koji je sročio za neke vrste turističkog putovanja, ili provjere valja li mu se naseliti u Sarajevo: “Bliski, domaći Istok, ali za me je, za čas, kao da sam u Carigradu. Pognuti fataliste koji se ne protive volji Allaha i njegova proroka. Žene koje u vrijeme jazza i svilenih čarapa pokrivaju lice neprovidnom tkaninom. Miljacka koja se provlači kroz varoš sa šumom i mutna, kao zakrvavljena. Pa onda, sto munara! Romantični pjesnik koji nikada nije bio ovdje, a stavljao u usta Dunavu (velika rijeka je lice, kao nekada Nil i Tibar): ‘Kada biste mogli, mirna braća, ogledati u mojim veličajnim vodama, Zemun, tvoje gotske zvonike, Beograde, tvoje bijele minarete’ nije mogao predviđati ovakvu mješavinu življa i stilova. Okruženo od brda, Sarajevo izgleda kao arhitektura od karata, na velikom broju spratova, koja iz svoje kotline logički napreduje prema uzvišicama.”
Dok opisuje Sarajevo, kakvo nikada ne bih mogao vidjeti njegovim očima, jer sam se u njemu rodio, te sam ga gledao od stvaranja svijeta ne vidjevši tako nijedan drugi grad, Ujević vidi ono što biva vidljivo i postoji samo ako je izrečeno kroz metaforu: “arhitektura od karata”. Pa i tih sto minareta. I taj stereotipni, uveliko nestvarni lik orijentalnog “fataliste”, koji se ne protivi “volji Allaha i njegova proroka”. Godine 1929, dakle, on primjećuje “žene koje u vrijeme jazza i svilenih čarapa pokrivaju lice neprovidnom tkaninom”, koje bih, stotinjak godina kasnije, i sam primjećivao, kada bih kakvim moranjem pošao u Sarajevo, samo što više ne bi bilo kontrastne prisutnosti jazza i svilenih čarapa. Uopće više ne bi bilo kontrasta, jer se u međuvremenu, od Ujevićeva vremena, izgubila ta vedra iluzija o napretku, prema kojom žensko skrivanje lica predstavlja nekakvu prošlost, dok bi digitalizacija svakodnevice bila sadašnjost. Danas postoji savršeni sinkronicitet između onoga što je za Ujevića bilo kontrastno.
A Sarajlije, oni su za Ujevića u istome tekstu “ljudi koji izuzetno cijene merak, pa mezete proverbijalnom polaganošću parče sira uz piće, ili samo ‘umaču’ zrno kukuruza nad staklo koje pokriva sir.” Ova mi je među najdražima! Čuj, “mezete proverbijalnom polaganošću”! Da je kazao “poslovičnom” ili “dobro poznatom”, nestalo bi fraze, pa bi rekao nešto skoro obično. Ali u tom spoju, u kontrastu, dvije tako udaljene riječi, kao što su meze i proverbij, raskošan u svojoj divljoj ljepoti, nepravilan i obuhvatan, širi se Ujevićev hrvatski jezik. Grehota što ga upropaštavaju mazgovi, grehota što Ujevićevu književnost ne čitaju kao filološki katekizam.
A umakanje zrna kukuruza nad staklo koje pokriva sir ludost je gotovo nadrealistička i krajnje pretjerivanje, kojim se, međutim, izriče istina. Hiperbola je figura kojom Ujević u ovom slučaju nastoji objasniti jedan socijalni ceremonijal, koji je njegovom doživljaju kafane toliko dalek.
Nakon što je u Beogradu napisao “Lelek sebra” i “Kolajnu”, u Sarajevu piše “Auto na korzu”, “Skalpel kaosa”, “Ljude za vratima gostionice”, skuplja, pabirči, zapisuje, novinari po sumnjivim mjestima, piše mnogo onoga što će kasnije biti zatureno i izgubljeno, u što će sarajevski piljari zamotavati krumpire, kada on jednom ode iz ovoga grada. Četrdeset i šest mu je dok odlazi, ustvari dok bježi od gazdarice kojoj dugo nije plaćao stanarinu, ostavljajući joj svoje stvari u zalog, među stvarima i rukopise. Dugo je sve to nesretnica čuvala, da bi joj on preko nekoga poručio da može sve to rasprodati. I ona je piljarima i mesarima prodala papire, da od njih načine fišeke i škarnicle. Nešto od toga poslije je spašavao sarajevski pisac i kulturni radnik Rizo Ramić, prepoznavši slučajno, dok je kupovao kruške, prijateljev rukopis na fišeku.
Po bijegu iz Sarajeva, Ujević će od 1937. do 1940 živjeti u Splitu. Njegov je to grad, još od djetinjstva, jedinstven u svijetu, nastao iz dijelova dvora davnog imperatora. Vraća mu se već u kasna doba od života, nakon što je proćerdao mnoge prilike i potrošio skoro sve već svoje gradove. “Obilazeći oko njega sa strepnjom poslije toliko godina mislim da bih morao u njemu sve nanovo naučiti: i njegove domove; palate, i crkve i manastire, i škole i bolnice, i šetnje i perivoje, i sve skupa. Od Marjana i Sustipana pa do Firula, Trstenika i Stobreča, od velike Dige prema Vranjicu, Solinu i Kaštelima, čini mi se da je tu ukopano pamćenje kao dar mladosti na one gimnazijske dane prije 1909. kada još historijska olujina nije pomela papirne građe ni razmrskala staklene kuće Evrope.” Svoj sentimentalizam Tin Ujević, kao i vazda, pretvori u gromku frazu, uzdigne ga do ceremonije, tako da ga čitatelj više niti ne doživi kao sentimentalizam. Za razliku od Krleže koji kuka nad davnim danima, pa cinizmom popravlja ono što je nakukao, a usput pameću i erudicijom prepadne svoga čitatelja, tako da ovaj više ni ne primijeti da je Krleža, sjećajući se na djetinjstvo, ponekad do zla boga sentimentalan, Ujević je poput grmljavinskog nevremena, ništi sve pred sobom. Pritom, o Splitu umije on isto onako kao o Beogradu i Sarajevu, kao kakav turist, ili kao da ispisuje izvještaj za gradsku rubriku: “Ne, iz Splita ne treba putovati. Jer Split putuje. Ako ne kao lokomotiva ili parobrod, ono kao ringišpil ili ono kolo na Marsovom Polju. Nije što vidim engleske, grčke zastave na jahtama. Ali svi ovi turisti, mučeni groznicom putovanja, besanicom, promjenom sredina. Zgužvani turisti, pretvoreni u nusprodukte. Ljudi očađeni od vožnje, preobraženi u poštanske pakete, avarirani od prekrcavanja iz vagona u dotične klase na lađi, snabdjeveni kuferima na kojima oblijepljene hotelske oblande govore rječitije od viza na pasporima. Preskačem Nijemce, oboružane podacima, radoznalim na podatke, te plave Čehe koji se trude da radioaktivnošću Juga postanu garavi. Ali evo,Split putuje. Među jezicima i glavama, vrti mu se glava.” Ovaj čudesni fragment iz zapisa “Mamurluk ljeta” Ujević je sastavio još godine 1930. Čitatelj, osim što će primijetiti da se ništa mnogo u međuvremenu nije promijenilo, opet će biti zatravljen jezičkom moći ovoga pisca. Najprije: “ljudi očađeni od vožnje” podsjete ga, čitatelja, na vrijeme parnih lokomotiva loženih ugljenom, zbog kojeg su putnici očađeni stizali na odredišta, pogotovu ako su bili skloni otvaranju prozora. A onda ti plavi Česi “koji se trude da radioaktivnošću Juga postanu garavi”. Ova nečuvena ujevićevska fraza, koja i nije sasvim netačna, jer Sunce doista jest radioaktivno, tako lijepo opisuje tu drevnu turističku navadu, naročito u slabo pigmentiranih naroda, da se pocrni za godišnjeg odmora. Jer ako nisi pocrnio, zašto si se, zaboga, zlopatio po morima!
I tako je 1940, na pragu svojih pedesetih, dok se Drugi svjetski rat primicao njegovim gradovima i zemljama, stigao u Zagreb, grad u kojemu je prethodno samo povremeno boravio i koji ga, budimo sasvim određeni, nije baš jako volio. Ni Krleža ga, uostalom, nije volio! Krleži nije bilo jasno, ili se pravio da mu nije jasno, što naša književnost vidi u tom Augustinu Ujeviću, kako ga je nekom pomalo ženskastom gestom diskvalificirao spominjući mu cijelo ime i prezime. Ali 1940. najmanji problem moglo mu je biti to što Krleža o njemu misli. U Zagrebu nalazi prvo svoje namještenje u životu, i to u “glasilu hrvatskih namještenika” Pravica, da bi mu nakon uspostave NDH instantno bio oprošten sav njegov revolucionarni jugoslavensko-nacionalistički i prosrpski politički i idejni angažman, a s njim i one duge njegove beogradske godine, cjelokupna srpska književnost i kultura, skupa s knjigama pjesama napisanim na srpskoj ekavici, te je zaposlen u Novinskoj agenciji Velebit, koja će ubrzo promijeniti ime u Hrvatski dojavni ured Croatia.
Dojavnički angažman od 1941. do 1945. Ujeviću je od partizana i komunista žešće zamjeren nego drugima, premda je, uglavnom, radio kao prevoditelj i nije ga baš bilo među endehaškim kulturnim elitama, niti ćete njegove tekstove naći u brojnim spomenicama, pjesničkim i književnim, iz vremena rata. Možda je bio krivlji jer je bio renegat i otpadnik od jugoslavenske ideje, možda je bio antipatičan jer je bio pijanica, možda za razliku od većine drugih nije imao nikakvu vezu s partizanima, a sigurno mu nije koristilo ni to što ga Krleža nije volio. Pet godina bio je potisnut, te se bavio književnim prevođenjem, bez prava da prijevode i potpiše svojim imenom, a onda je, kažu, oslobođen. Kada se o Tinu Ujeviću počelo i po Zagrebu govoriti kao o velikom pjesniku? Kada je uopće on postao veliki hrvatski pjesnik? Čak i danas, u Hrvatskoj enciklopediji, Krležina leksikografskog zavoda, ovako završava natuknica o Ujeviću: “Opće je mišljenje da je, premda kvalitativno neujednačen, njegov poetski opus pokušaj sinteze klasičnog i modernog u hrvatskoj književnosti, pri čemu bogatstvom i kompleksnošću poetskih svjetova s M. Krležom dijeli položaj na vrhu hrvatskoga modernističkoga kanona.” Čuj “opće je mišljenje”! Kakvo bi to moglo biti mišljenje ukoliko je opće? I je li opće mišljenje nešto kao opće mjesto? Ili je opće mišljenje drugo ime za predrasudu, koju bismo rado pobijali, ali nije vrijeme ni mjesto? I koji je to vajni leksikograf mogao napisati to da je Ujevićev “poetski opus” “kvalitativno neujednačen”? Inače, to je jedina apodiktička tvrdnja u ovom lelujavom i pomalo huljskom iskazu o vrijednosti pjesnikova djela. Sve drugo je tu “opće mišljenje”, sve drugo je samo “pokušaj”, iz čega sudimo da je za autora natuknice, ili za njegova urednika, književno djelo Tina Ujevića ustvari sranje! Samo što se to ne govori.
Elem, Tina je ubilo upravo to, život mu je bijednim učinilo upravo to, što su u njemu vidjeli pijanicu i vucibatinu, čiji je opus “kvalitativno neujednačen”, dakle sranje, premda je “opće mišljenje”, dakle predrasuda, da Ujevićev “pokušaj” dijeli “položaj na vrhu hrvatskog modernističkoga kanona” s M. Krležom. Nije njega ubilo to što je u krčmi Blato pio loše vino, nego ga je ubilo to što ga je loša hrvatska književnost kanonizirala kao pijanca koji u krčmi Blato pije loše vino i ne radi, zapravo, ništa drugo. Srećom, to Blato je, skupa s njegovom golemom fotografijom s bocunom vina za birtijskim stolom, koja je corpus delicti da su leksikografi iz Krležina zavoda u pravu, nedavno pretvoreno u gostionicu s talijanskom hranom i preimenovano, te je na taj način deinstitucionalizirano kao mjesto rođenja cjelokupnoga Ujevićeva pjesništva.
Osim u tome što je bio pijanica vazda sumnjivih političkih uvjerenja, Imoćanin rodom iz Vrgorca, pomalo srbofil, a pomalo i ustaša, no svakako sklon muslimanima, Indijcima i inim istočnjacima, osim što je imao prekoviše pjesničkoga i književnog dara, i bio je prekoviše obrazovan za takvu nesolidnu egzistenciju, Tin Ujević na zao glas je u Zagrebu, kao i onomad u Beogradu, dolazio jer mu je fatalno nedostajalo onog o čemu govori Zlatko Dalić – poniznosti. Bio je ohol čovjek, pa je zato na kraju molio za kapu, pa je zato na kraju molio za električnu grijalicu. Osim što je iritirao svijet svojom neurednošću, Tin ga je mnogo, mnogo više iritirao svojom ludom i odvažnom ohološću.
Napisao je on jedan veoma lijep tekst, i njega ćete naći u jednom od sedamnaest tomova Sabranih djela Ujevićevih, što ih je pomno i s gotovo čudovišnom akribijom uredio dobri i požrtvovni Dragutin Tadijanović. U tom tekstu, naslova “Markantonije de Dominis”, iz sarajevske godine 1937, Tin piše uživljavajući se sasvim u slučaj svoga glavnog junaka, tako da esej na trenutke kao da prelazi u beletrističku prozu: “Govorilo se da je bio monstrum oholosti. U stonoj crkvi bio je dao izgraditi stolicu povrh glavnoga oltara, tako da je tabernakl stajao skoro u podnožju stolice gordoga prelata. Pokazivali su to mjesto i taj raspored; ja ne jamčim da je to moralo biti u dlaku točno, ali mora da stoji u vezi s njegovim tretiranjem pitanja o primatu između Cezara i Petra, svjetovne i duhovne vlasti. Svakako, tvrdilo se da je bio gord i prema pastvi, i prema kapitulumu, i prema Svetoj stolici. Pričalo se također da je bio heretik, herezijarka. Ali stepen i kvaliteta njegove hereze nisu bili točno utvrđeni. Za jedne, on je išao samo za proširenjem vlasti dijaceze, ojačanjem autoriteta splitskoga poglavice, većom mjerom autonomije; za druge, on je bio otpadnik od Rima i gotov protestant u duhu reforme, koja se u Evropi svršavala.” A malo zatim, dalje ovako teče pripovijest o De Dominisu, predstavljana pomalo i kao novinski feljton, ali je čitatelj čita i kao Ujevićev autopoetski iskaz: “Neki su tvrdili da je Dominis, premda neprotestant, ipak bio heretik, jer je zastupao neka svoja učenja, u dvije ili tri heterodoksne točke (dakle heretik, premda ne kao Luther, Melanchton, Zwingli ili Calvin); drugi su išli tako daleko da su pričali da je bio progonjen, u Rimu zatvaran i osuđen, te čak i spaljen. No kritika je ubrzo reducirala ovu pretjeranost: samo je imao biti spaljen i to ‘samo in effigie’, i to pošto je, izgleda, dao punu zadovoljštinu rimskom zakonodavcu. Glavno da je neko u to vrijeme Dominisa htio staviti u red s – Giordanom Brunom, filozofskim panteistom i osuđenikom, kojemu se dizala lomača baš dok se spremala prva opera u Italiji.” A to je, hoće reći Tin, bilo koliko jučer. Jer ako živimo u to bezazleno doba prvih i posljednjih opera, istodobno živimo u vrijeme Brunove lomače, koja nije baš bila in effigie.
Prvu knjigu u Zagrebu, sintezu svoga dotadašnjeg pjesništva, naslova “Ojađeno zvono”, Ujević objavljuje nakon dvije beogradske i jedne nikšićke knjige, godine 1933, kod Matice hrvatske. Od “Ojađenog zvona” upravo prolazi i devedeset okruglih godina. Pa da se nešto obilježi, da se zalije i zapjeva, ako već ne i pročita.
Tin Ujević ili zašto su se plavi Česi izlagali radioaktivnosti Juga da bi postali garavi?
Tin Ujević bijaše čovjek kojemu često u nas je bilo hladno. Iz Sarajeva umakao je 1937, prestravljen nailaskom još jedne sarajevske zime. Tad mu je bilo četrdeset i šest. Osamnaest godina kasnije, pjesnik umire u bolnici u Vinogradskoj. Nestat će ga 12. studenog, a samo deset dana ranije, strahujući od hladnoće, od Marije Šustić traži da mu nabavi grijalicu. Umro je u godinama koje jedva da su mogle biti umirovljeničke, bolestan i oronuo, tijela uništena neurednim životom, ali i odnosom zajednice prema njemu i njegovu pozivu. Selio se često, upoznao različite naše krajeve, ali je odsvakle odlazio po nuždi, po muhurleisanoj odluci kakvoga nadležnog organa ili zato što mu je, nesretniku, bilo hladno. Na kraju, želio je samo grijalicu. Je li netko Ujeviću nabavio tu grijalicu?
O zdravlju je fantazirao često, a zdravlja nema bez banje, tople vode, sapuna i grijalice. U “Ispitu savjesti”, tom neurasteničnom dokumentu kojim kao da se preporuča kakvoj mirovinskoj komisiji, Ujević piše: “Ljepota je biti zdrav i imati novaca, pa čitati ‘Orestiju’ u originalu ili prisutvovati koncertima; ali kada imamo novaca? A zdravlje nam je falilo u izvijesnom smislu uvijek, čak i pri fizičkoj čilosti, mada nikada nijesmo išli ljekaru. Jer zdravlje fali onome koji ne uživa tjelesno ravnovjesje, pošto ‘nije u posjedu svoje ljubavi’”. Tad su mu tek trideset i dvije, živi u Beogradu, gdje je i voljen i uzveličan, kako nikad nigdje više neće biti, i gdje objavljuje “Lelek sebra” i “Kolajnu”, pišući i na uzornoj srpskoj ekavici, koja u njegovome slučaju tako ekspanzionistički zvuči. On osvaja jezik puninom i snagom imaginacije velikoga, najvećega pjesnika. U tome je moćan i nedodirljiv. Ali tijelo njegovo pati.
A još mnogo ranije, za djetinjstva, koje rubno opisuje u “Autofragmentima”, kada mu više ništa nisu mogli jer je bio vrlo temeljito mrtav, Ujević se predstavlja na način ovome njegovom čitatelju i dvostrukom, a pomalo i trostrukom sugrađaninu, blizak u svojoj skandaloznosti. Queer Ujević, ovako o sebi: “Iz mojega djetinjstva možemo spomenuti ovo: duže vremena nisam htio nikako da odložim ženske haljine. Je li to znak genijalnosti ili abnormaliteta, svakako je bila neka čudna koketerija prirode; naime, žene su mi izgledale tako privlačne i dobre da sam pitao kako i sam mogu ne biti žena.” U vrijeme u kojemu Tin Ujević ostavlja ovaj zapis, kao i u vrijeme kada ga priređivači njegovih sabranih dijela nalaze, čitaju i prvi put objavljuju, pitanje “kako i sam mogu ne biti žena” jasan je znak nesumnjivog abnormaliteta, teške bolesti koju je Ujević nagovještavao cijelim svojim životom, pa ju je, sad to vidimo, sakrivao boemijom, pijanstvom, sklonošću kafani, skrivanjem iza loše higijene tijela i duše… Čitamo li ga, međutim, danas, o samrti postmoderne i u vremenu kada je relativizirano već i svako relativiziranje, pravo na izbor uzdignuto je do razine tvorbenog principa, tako da čovjek već ima pravo na arbitrarni i autoperceptivni izbor vlastite krvne grupe i rezus faktora, Tin Ujević pitanjem “kako i sam mogu ne biti žena” biva ponovo vjesnik novog doba, prorok razvrata i beznađa, slobode za svakog očajnika.
Ovako u istom tekstu on nastavlja o svom djetinjstvu: “Moja priroda nije bila kao u kasnijim godinama mirna ni staložena; sa mnom je gospodarila vruća krv, i malo je dana bilo što nisam bio ranjen, ili da sam pao, ili se neki predmet srušio na me. Od brojnih padova i udara moja je lubanja izmijenila oblik u vrijeme kada su kosti bile mekane. Najviše sam se puta udario penjući se na balkon, a jednom me prilikom zveknuo teški željezni poklopac na bunaru. U takvim sam prilikama izgubio dosta krvi, krvi koju je trebalo istočiti da bih jednoga dana postao mirniji; ali svoje sam ozljede i rane svakome sakrivao, od nekoga stida i bolnog ponosa; tako sam istan, obliven krvlju i gušeći suze i jecaje, krio se u kakvom podrumu ili navukao dugi stolnjak preko stola ispod kojega sam se uvukao, da me ne bi ranjena pronašli ukućani.”
Takav se Ujević, glave izubijane, pune pitanja kakva se među konzervativnim i uplašenim svijetom ne postavljaju, zaputio u svijet da kolportira revolucionarne novine, da diže revolucije, da se bavi terorizmom i da piše svoje pjesme. Pomalo usput je učio škole i studirao. U tom je bio genijalan. Cijeloga života učio je za čovjeka. I naučio je mnogo više nego univerziteti njegove malene i primitivne zemlje.
Ali živeći protivno pravilima zajednice, protivno pravilima jedne uprazno akademizirane i duboko praznovjerne kulture, radio je svo vrijeme protiv svoga zdravlja. Ali ne tako što je mnogo pio i lumpovao, kao što mu se do danas prigovara, nego tako što mu je prečesto bilo hladno. Ujevića su ubili zima i nebriga zajednice za njegovo zdravlje. Živio je kao prokletac. Živio je kao transvestit. Živio je kao što je onih nekoliko pismenih živjelo među devedeset posto nepismenih. Ujevićev je duh živio u jednoj epohi, a tijelo se njegovo patilo u drugoj. Razlika između Ujevićevih epoha bila je nekih sto i pedeset godina, po europskome kalendaru.
U Beograd, odakle će, rekli smo, biti protjeran pod policijskom pratnjom, nakon što je prethodno bio prekomjerno voljen i veličan, i nakon što mu je upravo Beograd svojim ponekad toksičnim divljenjem omogućio da napiše i objavi dvije svoje važne pjesničke knjige, Ujević je stigao da ostane, godine 1920. I premda će se taj grad stubokom promijeniti u sljedećih stotinu godina, pješačeći dugo i odlučno po Beogradu, u pamet ću dozivati stakato Ujevićevih rečenica: “Futuristički Beograd se najlakše primjećuje u blizini kafane ‘Moskve’; to je ovaj čitav svijet, to je ovaj čitav svijet koji se okreće u vrzinom kolu, vitla u danteovskim kovitlacima, te koji prvi požudno guta svaku novost i svaki nemir. To su svi oni koji nisu lešine i mješine na ovoj kaldrmi. Poezije brzine, ekspanzije, elektriciteta, sa šumom motora. Futuristički Beograd nije od samih Beograđana; ima tu i makedonskih ‘bugaraša’, i bosanskih muslimana, i crnogorskih partikularista; ima i serdarskih gorštaka, i Vojvođana, i Hrvata i Dalmatinaca, i svih vrsta prečana; ima i raznoplemenih došljaka van granica države. Ovo šarenilo, pomiješano sa nekim egzotizmima, stvara neku jedinstvenu vrevu, treba priznati da dobri živci i zdravlje od željeza dobro pomažu u ovoj žurbi gomile.”
I dok Ujević, kojega bih tu već posve prisno nazvao Tinom, u ovom tekstu iz 1922. ponovo zaziva zdravlje, pitam se, koračajući odlučno njegovom rutom pokraj kafane Moskva, je li u toj vrevi za koju treba imati dobre živce negdje primijetio mene? U nekom čudnom soju koji će on tek upoznati, u kojemu su izmiješani ti njegovi raznoplemeni došljaci s Hrvatima i bosanskim muslimanima, mogao me je tamo naći. A sedam godina kasnije, pred sam odlazak iz Beograda, u tekstu “Agonija Skadarlije”, Ujević piše, a ja opet iz glave čitam, nabadajući po kaldrmama Skadarske ulice: “Za posljednjih 15 mjeseci prošla je ne samo Skadarlija nego cijeli noćni život Beograda kroz tešku krizu. Više od godine dana strogo se provodilo naređenje o zatvaranju lokala u dva poslije ponoći. Mnogi tipovi koji su živjeli i kretali se samo ‘u mraku’ to jest uz krijes električnih sijalica, izgubili su time glavno zanimanje i dezorijentisali se. Mnoge su radnje propale i zatvorile se: ‘Bumskeler’, kasnije i sada ‘Zagreb’, ‘Ruska kruna’, ‘Podrinje’ (prije ‘Astorija’). A više kafana nije ostalo u svojem starom stilu: ‘Kod dva jelena’, ‘Arapin’ i druge. Gazda ‘Crnogorca’, gdje se u mnoga jutra harmoniciralo i besplatno vidjele artistice iz ‘Palacea’, mali patuljak Vlada, pošto nije imao da plati globu, predao je radnju drugom sopstveniku i – otišao u kelnere.”
Ukoliko milom čitatelju nije interesantan ovaj Ujevićev reportažni izvještaj o stanju beogradske Skadarlije iz godine 1929, i ako mu općenito interesantno nije ništa beogradsko ni srpsko, a smatra se pritom Hrvatom i pobornikom hrvatskoga jezika, onoga obesćiriličnoga penavinskog, vrijedi ga upozoriti da svejedno ne odustaje od ovoga lutanja po Tinu Ujeviću, jer u njemu sama je srčika upravo njegova jezika. Poslušajte, primjerice, frazu “krijes električnih sijalica”. Vi biste, naravski, kazali žarulja, i to bi posvema narušilo ritam i zvuk, a pomalo i značenje, ali kako vam se čini ono što sijalici prethodi? I nije li u tom električnom krijesu sav vaš, te ako dopustite i moj jezik?
Iz Beograda bježao je, kud bi, nego u Sarajevo! U taj grad, koji se, devedesetak godina kasnije, o avaj!, za nas obojicu, za Tina i za mene, te za naš šareni rod, poprilično zatvorio, a tada je, godine 1930, bio idealno mjesto za emocionalnu i duhovnu transgresiju, jer se u tom Sarajevu relativno skladno miješao jedan tada već nemogući svijet, koji je bio nestao i u Carigradu, i u Solunu, i kojeg uskoro neće više nigdje biti.
Godine 1930. Tin Ujević se, nakon kratkog boravka u Splitu, od Mostara vozi prema Sarajevu, da se u taj grad za duge godine naseli. Tad nastaje tekst “Doživljaj Sarajeva”, lijep, skladan, putopisni, iz koga izbijaju maurovićevski realizam svake sličice i prizora, i njegova, Ujevićeva neusporediva poetska imaginacija, koja djeluje posve nekontrolirano, kao da izbija sama od sebe, kao vodoskok iz bogata i bujna tla. Pritom, on u Bosnu ulazi s iluzijom voćke kakve u toj zemlji nema. Ne sluti Ujević tu strašnu hladnoću: “U Bosni ću ugledati kako se dva šipka gordo njihaju na grani, jedno obilje šljiva i plastove visoko sabite nad krošnjama stabala. Vidjet ću jedno milje trave, stabla razmekšana u četke za cilindre, i odmjenu nošnje. Na vrh neke planine vidio sam i snijeg bijeliti se. Kada naš vlak sa dvije lokomotive naprijed i natrag bude puštao varnice oko sebe, a tutanj u svoju trupinu, osjetit ću uživanje čudno za upropaštene živce. Mio će mi biti dim promirisan u tunelima, pogled na filmsko odmatanje predjela, dvije pastirice što pasu ovce nad rubom same provalije… Ovakvih brda i planina izvjesno nema Srijem, gdje se oko gubi u jednolikosti ravnice, a ovih šuma i raslinja nema kršna Dalmacija, koja nudi pogledu vrlo često samo milione vagona kamena. Švajcarska! Albanija! vaše visine imaju više slave ili reklame. Meni je i danas, kada sam se uvalio u nju, Bosna jedna potpuno nepoznata zemlja, jer je drugi prije mene nisu otkrili – naučili je poznavati. Ali u Tim visinama oko prije može da nađe odmorišta nego na mitološkom Velebitu.
Željeznica na nekim zavojima, gdje mi se čini da se vraćamo na točku s koje smo došli, ide pješke, i ja žalim što smo posljednji putnici koji uživamo ovaj pjesnički način vožnje. Jer gubitak toga bit će kao propast Pompeja. A neki motiv se tako ponavlja da se, katkad, priupitam da li se vozim od Mostara Sarajevu ili od Sarajeva Mostaru.
No za sunca neće nam biti dano da vidimo Sarajevo. Vidjet ćemo ga u moru večernje svjetlosti koja će se raspršiti, izgubiti, čim zakoračimo sa stanice. Doživljaj Sarajeva bit će za me doživljaj jednoga tajanstva u magli, trepetljiva i nejasna spoznaja da sam spustio stopu u zagonetni i neprobojni svijet.”
Ovaj njegov opis putovanja željeznicom od Mostara do Sarajeva, jednom od, vjerojatno, najživopisnijih i vizualno najfascinantijih prometnica u našim krajevima, jedinstven je po tome što ga ispisuje netko tko još uvijek baštini duh europskih moda devetnaestog i početka dvadesetog stoljeća, egzotizacije i romantiziranja Orijenta, koji započinje sa zemljicom Bosnom, koja je, opet, za većinu onodobnog hrvatskog i dalmatinskog svijeta bila manje poznata od Bagdada, Damaska, a da o Istanbulu i ne govorimo. Tako je, uostalom, i danas! Ali za razliku od današnjeg neznanja, ispunjenog sve samim negativnim predrasudama, često i mržnjom, onodobno je neznanje bilo gotovo bajkovito. Put u Sarajevo za Ujevića divna je avantura, put na onaj njegov Istok, kojemu je cijeloga života težio, ništa manje nego Zapadu Pariza, Ženeve, Londona. U Sarajevu započinje tajanstvo Indije, kroz Bosnu ulazi se u islam, u fantaziju o bogumilima, s jednakom je naivnošću, Ujević dijelio s Krležom. Ali pri svemu tome, on savršeno čista i jasna oka vidi taj grad. Ovo će pisati u izvanredno dojmljivom reportažnom tekstu iz 1929, naslova “Sto minareta”, koji je sročio za neke vrste turističkog putovanja, ili provjere valja li mu se naseliti u Sarajevo: “Bliski, domaći Istok, ali za me je, za čas, kao da sam u Carigradu. Pognuti fataliste koji se ne protive volji Allaha i njegova proroka. Žene koje u vrijeme jazza i svilenih čarapa pokrivaju lice neprovidnom tkaninom. Miljacka koja se provlači kroz varoš sa šumom i mutna, kao zakrvavljena. Pa onda, sto munara! Romantični pjesnik koji nikada nije bio ovdje, a stavljao u usta Dunavu (velika rijeka je lice, kao nekada Nil i Tibar): ‘Kada biste mogli, mirna braća, ogledati u mojim veličajnim vodama, Zemun, tvoje gotske zvonike, Beograde, tvoje bijele minarete’ nije mogao predviđati ovakvu mješavinu življa i stilova. Okruženo od brda, Sarajevo izgleda kao arhitektura od karata, na velikom broju spratova, koja iz svoje kotline logički napreduje prema uzvišicama.”
Dok opisuje Sarajevo, kakvo nikada ne bih mogao vidjeti njegovim očima, jer sam se u njemu rodio, te sam ga gledao od stvaranja svijeta ne vidjevši tako nijedan drugi grad, Ujević vidi ono što biva vidljivo i postoji samo ako je izrečeno kroz metaforu: “arhitektura od karata”. Pa i tih sto minareta. I taj stereotipni, uveliko nestvarni lik orijentalnog “fataliste”, koji se ne protivi “volji Allaha i njegova proroka”. Godine 1929, dakle, on primjećuje “žene koje u vrijeme jazza i svilenih čarapa pokrivaju lice neprovidnom tkaninom”, koje bih, stotinjak godina kasnije, i sam primjećivao, kada bih kakvim moranjem pošao u Sarajevo, samo što više ne bi bilo kontrastne prisutnosti jazza i svilenih čarapa. Uopće više ne bi bilo kontrasta, jer se u međuvremenu, od Ujevićeva vremena, izgubila ta vedra iluzija o napretku, prema kojom žensko skrivanje lica predstavlja nekakvu prošlost, dok bi digitalizacija svakodnevice bila sadašnjost. Danas postoji savršeni sinkronicitet između onoga što je za Ujevića bilo kontrastno.
A Sarajlije, oni su za Ujevića u istome tekstu “ljudi koji izuzetno cijene merak, pa mezete proverbijalnom polaganošću parče sira uz piće, ili samo ‘umaču’ zrno kukuruza nad staklo koje pokriva sir.” Ova mi je među najdražima! Čuj, “mezete proverbijalnom polaganošću”! Da je kazao “poslovičnom” ili “dobro poznatom”, nestalo bi fraze, pa bi rekao nešto skoro obično. Ali u tom spoju, u kontrastu, dvije tako udaljene riječi, kao što su meze i proverbij, raskošan u svojoj divljoj ljepoti, nepravilan i obuhvatan, širi se Ujevićev hrvatski jezik. Grehota što ga upropaštavaju mazgovi, grehota što Ujevićevu književnost ne čitaju kao filološki katekizam.
A umakanje zrna kukuruza nad staklo koje pokriva sir ludost je gotovo nadrealistička i krajnje pretjerivanje, kojim se, međutim, izriče istina. Hiperbola je figura kojom Ujević u ovom slučaju nastoji objasniti jedan socijalni ceremonijal, koji je njegovom doživljaju kafane toliko dalek.
Nakon što je u Beogradu napisao “Lelek sebra” i “Kolajnu”, u Sarajevu piše “Auto na korzu”, “Skalpel kaosa”, “Ljude za vratima gostionice”, skuplja, pabirči, zapisuje, novinari po sumnjivim mjestima, piše mnogo onoga što će kasnije biti zatureno i izgubljeno, u što će sarajevski piljari zamotavati krumpire, kada on jednom ode iz ovoga grada. Četrdeset i šest mu je dok odlazi, ustvari dok bježi od gazdarice kojoj dugo nije plaćao stanarinu, ostavljajući joj svoje stvari u zalog, među stvarima i rukopise. Dugo je sve to nesretnica čuvala, da bi joj on preko nekoga poručio da može sve to rasprodati. I ona je piljarima i mesarima prodala papire, da od njih načine fišeke i škarnicle. Nešto od toga poslije je spašavao sarajevski pisac i kulturni radnik Rizo Ramić, prepoznavši slučajno, dok je kupovao kruške, prijateljev rukopis na fišeku.
Po bijegu iz Sarajeva, Ujević će od 1937. do 1940 živjeti u Splitu. Njegov je to grad, još od djetinjstva, jedinstven u svijetu, nastao iz dijelova dvora davnog imperatora. Vraća mu se već u kasna doba od života, nakon što je proćerdao mnoge prilike i potrošio skoro sve već svoje gradove. “Obilazeći oko njega sa strepnjom poslije toliko godina mislim da bih morao u njemu sve nanovo naučiti: i njegove domove; palate, i crkve i manastire, i škole i bolnice, i šetnje i perivoje, i sve skupa. Od Marjana i Sustipana pa do Firula, Trstenika i Stobreča, od velike Dige prema Vranjicu, Solinu i Kaštelima, čini mi se da je tu ukopano pamćenje kao dar mladosti na one gimnazijske dane prije 1909. kada još historijska olujina nije pomela papirne građe ni razmrskala staklene kuće Evrope.” Svoj sentimentalizam Tin Ujević, kao i vazda, pretvori u gromku frazu, uzdigne ga do ceremonije, tako da ga čitatelj više niti ne doživi kao sentimentalizam. Za razliku od Krleže koji kuka nad davnim danima, pa cinizmom popravlja ono što je nakukao, a usput pameću i erudicijom prepadne svoga čitatelja, tako da ovaj više ni ne primijeti da je Krleža, sjećajući se na djetinjstvo, ponekad do zla boga sentimentalan, Ujević je poput grmljavinskog nevremena, ništi sve pred sobom. Pritom, o Splitu umije on isto onako kao o Beogradu i Sarajevu, kao kakav turist, ili kao da ispisuje izvještaj za gradsku rubriku: “Ne, iz Splita ne treba putovati. Jer Split putuje. Ako ne kao lokomotiva ili parobrod, ono kao ringišpil ili ono kolo na Marsovom Polju. Nije što vidim engleske, grčke zastave na jahtama. Ali svi ovi turisti, mučeni groznicom putovanja, besanicom, promjenom sredina. Zgužvani turisti, pretvoreni u nusprodukte. Ljudi očađeni od vožnje, preobraženi u poštanske pakete, avarirani od prekrcavanja iz vagona u dotične klase na lađi, snabdjeveni kuferima na kojima oblijepljene hotelske oblande govore rječitije od viza na pasporima. Preskačem Nijemce, oboružane podacima, radoznalim na podatke, te plave Čehe koji se trude da radioaktivnošću Juga postanu garavi. Ali evo, Split putuje. Među jezicima i glavama, vrti mu se glava.” Ovaj čudesni fragment iz zapisa “Mamurluk ljeta” Ujević je sastavio još godine 1930. Čitatelj, osim što će primijetiti da se ništa mnogo u međuvremenu nije promijenilo, opet će biti zatravljen jezičkom moći ovoga pisca. Najprije: “ljudi očađeni od vožnje” podsjete ga, čitatelja, na vrijeme parnih lokomotiva loženih ugljenom, zbog kojeg su putnici očađeni stizali na odredišta, pogotovu ako su bili skloni otvaranju prozora. A onda ti plavi Česi “koji se trude da radioaktivnošću Juga postanu garavi”. Ova nečuvena ujevićevska fraza, koja i nije sasvim netačna, jer Sunce doista jest radioaktivno, tako lijepo opisuje tu drevnu turističku navadu, naročito u slabo pigmentiranih naroda, da se pocrni za godišnjeg odmora. Jer ako nisi pocrnio, zašto si se, zaboga, zlopatio po morima!
I tako je 1940, na pragu svojih pedesetih, dok se Drugi svjetski rat primicao njegovim gradovima i zemljama, stigao u Zagreb, grad u kojemu je prethodno samo povremeno boravio i koji ga, budimo sasvim određeni, nije baš jako volio. Ni Krleža ga, uostalom, nije volio! Krleži nije bilo jasno, ili se pravio da mu nije jasno, što naša književnost vidi u tom Augustinu Ujeviću, kako ga je nekom pomalo ženskastom gestom diskvalificirao spominjući mu cijelo ime i prezime. Ali 1940. najmanji problem moglo mu je biti to što Krleža o njemu misli. U Zagrebu nalazi prvo svoje namještenje u životu, i to u “glasilu hrvatskih namještenika” Pravica, da bi mu nakon uspostave NDH instantno bio oprošten sav njegov revolucionarni jugoslavensko-nacionalistički i prosrpski politički i idejni angažman, a s njim i one duge njegove beogradske godine, cjelokupna srpska književnost i kultura, skupa s knjigama pjesama napisanim na srpskoj ekavici, te je zaposlen u Novinskoj agenciji Velebit, koja će ubrzo promijeniti ime u Hrvatski dojavni ured Croatia.
Dojavnički angažman od 1941. do 1945. Ujeviću je od partizana i komunista žešće zamjeren nego drugima, premda je, uglavnom, radio kao prevoditelj i nije ga baš bilo među endehaškim kulturnim elitama, niti ćete njegove tekstove naći u brojnim spomenicama, pjesničkim i književnim, iz vremena rata. Možda je bio krivlji jer je bio renegat i otpadnik od jugoslavenske ideje, možda je bio antipatičan jer je bio pijanica, možda za razliku od većine drugih nije imao nikakvu vezu s partizanima, a sigurno mu nije koristilo ni to što ga Krleža nije volio. Pet godina bio je potisnut, te se bavio književnim prevođenjem, bez prava da prijevode i potpiše svojim imenom, a onda je, kažu, oslobođen. Kada se o Tinu Ujeviću počelo i po Zagrebu govoriti kao o velikom pjesniku? Kada je uopće on postao veliki hrvatski pjesnik? Čak i danas, u Hrvatskoj enciklopediji, Krležina leksikografskog zavoda, ovako završava natuknica o Ujeviću: “Opće je mišljenje da je, premda kvalitativno neujednačen, njegov poetski opus pokušaj sinteze klasičnog i modernog u hrvatskoj književnosti, pri čemu bogatstvom i kompleksnošću poetskih svjetova s M. Krležom dijeli položaj na vrhu hrvatskoga modernističkoga kanona.” Čuj “opće je mišljenje”! Kakvo bi to moglo biti mišljenje ukoliko je opće? I je li opće mišljenje nešto kao opće mjesto? Ili je opće mišljenje drugo ime za predrasudu, koju bismo rado pobijali, ali nije vrijeme ni mjesto? I koji je to vajni leksikograf mogao napisati to da je Ujevićev “poetski opus” “kvalitativno neujednačen”? Inače, to je jedina apodiktička tvrdnja u ovom lelujavom i pomalo huljskom iskazu o vrijednosti pjesnikova djela. Sve drugo je tu “opće mišljenje”, sve drugo je samo “pokušaj”, iz čega sudimo da je za autora natuknice, ili za njegova urednika, književno djelo Tina Ujevića ustvari sranje! Samo što se to ne govori.
Elem, Tina je ubilo upravo to, život mu je bijednim učinilo upravo to, što su u njemu vidjeli pijanicu i vucibatinu, čiji je opus “kvalitativno neujednačen”, dakle sranje, premda je “opće mišljenje”, dakle predrasuda, da Ujevićev “pokušaj” dijeli “položaj na vrhu hrvatskog modernističkoga kanona” s M. Krležom. Nije njega ubilo to što je u krčmi Blato pio loše vino, nego ga je ubilo to što ga je loša hrvatska književnost kanonizirala kao pijanca koji u krčmi Blato pije loše vino i ne radi, zapravo, ništa drugo. Srećom, to Blato je, skupa s njegovom golemom fotografijom s bocunom vina za birtijskim stolom, koja je corpus delicti da su leksikografi iz Krležina zavoda u pravu, nedavno pretvoreno u gostionicu s talijanskom hranom i preimenovano, te je na taj način deinstitucionalizirano kao mjesto rođenja cjelokupnoga Ujevićeva pjesništva.
Osim u tome što je bio pijanica vazda sumnjivih političkih uvjerenja, Imoćanin rodom iz Vrgorca, pomalo srbofil, a pomalo i ustaša, no svakako sklon muslimanima, Indijcima i inim istočnjacima, osim što je imao prekoviše pjesničkoga i književnog dara, i bio je prekoviše obrazovan za takvu nesolidnu egzistenciju, Tin Ujević na zao glas je u Zagrebu, kao i onomad u Beogradu, dolazio jer mu je fatalno nedostajalo onog o čemu govori Zlatko Dalić – poniznosti. Bio je ohol čovjek, pa je zato na kraju molio za kapu, pa je zato na kraju molio za električnu grijalicu. Osim što je iritirao svijet svojom neurednošću, Tin ga je mnogo, mnogo više iritirao svojom ludom i odvažnom ohološću.
Napisao je on jedan veoma lijep tekst, i njega ćete naći u jednom od sedamnaest tomova Sabranih djela Ujevićevih, što ih je pomno i s gotovo čudovišnom akribijom uredio dobri i požrtvovni Dragutin Tadijanović. U tom tekstu, naslova “Markantonije de Dominis”, iz sarajevske godine 1937, Tin piše uživljavajući se sasvim u slučaj svoga glavnog junaka, tako da esej na trenutke kao da prelazi u beletrističku prozu: “Govorilo se da je bio monstrum oholosti. U stonoj crkvi bio je dao izgraditi stolicu povrh glavnoga oltara, tako da je tabernakl stajao skoro u podnožju stolice gordoga prelata. Pokazivali su to mjesto i taj raspored; ja ne jamčim da je to moralo biti u dlaku točno, ali mora da stoji u vezi s njegovim tretiranjem pitanja o primatu između Cezara i Petra, svjetovne i duhovne vlasti. Svakako, tvrdilo se da je bio gord i prema pastvi, i prema kapitulumu, i prema Svetoj stolici. Pričalo se također da je bio heretik, herezijarka. Ali stepen i kvaliteta njegove hereze nisu bili točno utvrđeni. Za jedne, on je išao samo za proširenjem vlasti dijaceze, ojačanjem autoriteta splitskoga poglavice, većom mjerom autonomije; za druge, on je bio otpadnik od Rima i gotov protestant u duhu reforme, koja se u Evropi svršavala.” A malo zatim, dalje ovako teče pripovijest o De Dominisu, predstavljana pomalo i kao novinski feljton, ali je čitatelj čita i kao Ujevićev autopoetski iskaz: “Neki su tvrdili da je Dominis, premda neprotestant, ipak bio heretik, jer je zastupao neka svoja učenja, u dvije ili tri heterodoksne točke (dakle heretik, premda ne kao Luther, Melanchton, Zwingli ili Calvin); drugi su išli tako daleko da su pričali da je bio progonjen, u Rimu zatvaran i osuđen, te čak i spaljen. No kritika je ubrzo reducirala ovu pretjeranost: samo je imao biti spaljen i to ‘samo in effigie’, i to pošto je, izgleda, dao punu zadovoljštinu rimskom zakonodavcu. Glavno da je neko u to vrijeme Dominisa htio staviti u red s – Giordanom Brunom, filozofskim panteistom i osuđenikom, kojemu se dizala lomača baš dok se spremala prva opera u Italiji.” A to je, hoće reći Tin, bilo koliko jučer. Jer ako živimo u to bezazleno doba prvih i posljednjih opera, istodobno živimo u vrijeme Brunove lomače, koja nije baš bila in effigie.
Prvu knjigu u Zagrebu, sintezu svoga dotadašnjeg pjesništva, naslova “Ojađeno zvono”, Ujević objavljuje nakon dvije beogradske i jedne nikšićke knjige, godine 1933, kod Matice hrvatske. Od “Ojađenog zvona” upravo prolazi i devedeset okruglih godina. Pa da se nešto obilježi, da se zalije i zapjeva, ako već ne i pročita.