Po isteku četvrte godine rata, nakon što su se već dogodile tolike čudnovate, razumu odbojne stvari, malo ih je vjerovalo da će itko od nas doživjeti mir. Uostalom, teče li vrijeme prema kraju rata ili se vraća do njegova početka? Ne zna se…
Onda je, usred tih dana koji su se ponavljali u sve bljeđim i bljeđim kopijama, stigao tanak i izvijen, nakostriješena krzna na glavi, nalik vilici iz srebrnog bešteka, vojnik iz neprijateljskog zarobljeništva.
Pao je prve godine rata, s čitavom četom koja je branila sjeverna predgrađa. Imali su puške s manevarskom municijom, i neprijatelju je nakon cjelodnevnog puškaranja, koje je prošao bez mrtvih i ranjenih, postalo jasno da naši pucaju kao djeca kada se igraju rata. Izašao je iza zaklona, na što su naši još žešće zapucali, uskočio u naš rov, ispljuskao naše vojnike i potjerao ih u zarobljeništvo. Oni do posljednjeg trenutka nisu prestali da pucaju, nadajući se, uzaludno, da će se neprijatelj uplašiti.
U zarobljeništvu im je, kaže, bilo dobro. Neprijatelj ih je hranio onim što je i sam jeo. Nedjeljom i praznicima bilo je vina i rakije. Neprijatelj sa svojim je zarobljenicima slavio njihove blagdane, pjevao je skupa s njima njihove pjesme…
Tu smo se, dok nam je zarobljenik nalik srebrnoj vilici pripovijedao svoje doživljaje, na čas pogubili: jesu li to i dalje naše pjesme, jesu li to i dalje naši blagdani, i je li ovaj jezik i dalje naš ako neprijatelj njime govori? Jesu li njegovi zarobljenici i dalje naša braća, jesmo li to i dalje mi, ako neprijatelj s njima razgovara kao sa svojom braćom?
A onda bi stigla vijest da smo mi zarobili deset neprijateljskih vojnika. Sedmoricu od njih osudili smo zbog ratnih zločina i pogubili.
Tada je, pripovijeda srebrna vilica, neprijatelj nakon zajedničkog nedjeljnog ručka izdvojio, kroz priču i šalu, sedmoricu naših zarobljenika i odveo ih na strijeljanje.
Mirno, gotovo vedro, bez teških riječi.
Po nuždi smjenjivanja dana i noći.
Ljudi umiru.
Srebrnoj vilici oči se, dok o tome govori, pune strahom. Njegov glas biva glas luđaka.
Ali mi ga tapšemo po ramenima. Naše ga žene grle. Samo se ti isplači!, govore mu, premda on ne plače. Oči su mu suhe, i kao da mu iz bjeloočnica od te suhoće izbija krv, pucaju oni najsitniji kapilari, i njegove oči postaju oči luđaka.
Ali najednom se umiri. Prespavana je noć, jedna, druga i treća, stiže najveći naš praznik, dan kada se naš narod odijelio od magme čovječanstva, a neprijatelj stiže s darovima, s lirom, trubljama i pjesmom.
I dok pjeva staru našu pjesmu, glasom kojim ju je pjevao neprijatelj, srebrnoj se vilici ovlaže oči, bjeloočnice izbijele kao mokre jastučnice u kišni dan, a mi se opet uznemirimo.
Je li to naša pjesma, je li to naš narod, jesmo li to mi, ili smo prestali biti mi, ako je neprijatelj pjevao našu pjesmu?
Ali onda opet dolazi spasonosna vijest: mi smo zaklali zarobljenog neprijateljskog vojnika, jer je on klao naše žene i djecu.
Pa nakon što otpjeva staru našu pjesmu, neprijatelj grabi nož iz korica i pokretima laganim, u kojima nema srdžbe ni nezadovoljstva, prilazi najmlađem među svojim zarobljenicima, mladome našem drugu koji se malodoban kao dobrovoljac prijavio u vojsku, prijavila ga je, svog jedinca, mati koja je strasno ljubila domovinu, i jednim mu jedinim, vrlo preciznim pokretom prereže vrat. Oštrica mu je tanka, tanja od dlake, ruka mirna, mirnija od ruku koje se Bogu mole, i rez ostaje nevidljiv, tako da se mladi zarobljenik nasmiješi. Neprijatelj ga tad ljubi u čelu, lako mu poljupcem zabaci glavu, i krvlju mu zijevne vrat.
Užasnut u svom strahu, srebrna vilica, jedini preživjeli zarobljenik iz naše čete, zarobljene početkom rata, ponovo ludi, suhe mu se oči zakrvave, a nama kao da biva lakše, jer smo ponovo narod u magmi čovječanstva.
I tako razgovaramo s drugom koji se vratio iz zarobljeništva.
I tako, usred dana koji su sve bljeđe kopije ratnih dana, prolazi dan jarkih boja.
Srebrna vilica
Po isteku četvrte godine rata, nakon što su se već dogodile tolike čudnovate, razumu odbojne stvari, malo ih je vjerovalo da će itko od nas doživjeti mir. Uostalom, teče li vrijeme prema kraju rata ili se vraća do njegova početka? Ne zna se…
Onda je, usred tih dana koji su se ponavljali u sve bljeđim i bljeđim kopijama, stigao tanak i izvijen, nakostriješena krzna na glavi, nalik vilici iz srebrnog bešteka, vojnik iz neprijateljskog zarobljeništva.
Pao je prve godine rata, s čitavom četom koja je branila sjeverna predgrađa. Imali su puške s manevarskom municijom, i neprijatelju je nakon cjelodnevnog puškaranja, koje je prošao bez mrtvih i ranjenih, postalo jasno da naši pucaju kao djeca kada se igraju rata. Izašao je iza zaklona, na što su naši još žešće zapucali, uskočio u naš rov, ispljuskao naše vojnike i potjerao ih u zarobljeništvo. Oni do posljednjeg trenutka nisu prestali da pucaju, nadajući se, uzaludno, da će se neprijatelj uplašiti.
U zarobljeništvu im je, kaže, bilo dobro. Neprijatelj ih je hranio onim što je i sam jeo. Nedjeljom i praznicima bilo je vina i rakije. Neprijatelj sa svojim je zarobljenicima slavio njihove blagdane, pjevao je skupa s njima njihove pjesme…
Tu smo se, dok nam je zarobljenik nalik srebrnoj vilici pripovijedao svoje doživljaje, na čas pogubili: jesu li to i dalje naše pjesme, jesu li to i dalje naši blagdani, i je li ovaj jezik i dalje naš ako neprijatelj njime govori? Jesu li njegovi zarobljenici i dalje naša braća, jesmo li to i dalje mi, ako neprijatelj s njima razgovara kao sa svojom braćom?
A onda bi stigla vijest da smo mi zarobili deset neprijateljskih vojnika. Sedmoricu od njih osudili smo zbog ratnih zločina i pogubili.
Tada je, pripovijeda srebrna vilica, neprijatelj nakon zajedničkog nedjeljnog ručka izdvojio, kroz priču i šalu, sedmoricu naših zarobljenika i odveo ih na strijeljanje.
Mirno, gotovo vedro, bez teških riječi.
Po nuždi smjenjivanja dana i noći.
Ljudi umiru.
Srebrnoj vilici oči se, dok o tome govori, pune strahom. Njegov glas biva glas luđaka.
Ali mi ga tapšemo po ramenima. Naše ga žene grle. Samo se ti isplači!, govore mu, premda on ne plače. Oči su mu suhe, i kao da mu iz bjeloočnica od te suhoće izbija krv, pucaju oni najsitniji kapilari, i njegove oči postaju oči luđaka.
Ali najednom se umiri. Prespavana je noć, jedna, druga i treća, stiže najveći naš praznik, dan kada se naš narod odijelio od magme čovječanstva, a neprijatelj stiže s darovima, s lirom, trubljama i pjesmom.
I dok pjeva staru našu pjesmu, glasom kojim ju je pjevao neprijatelj, srebrnoj se vilici ovlaže oči, bjeloočnice izbijele kao mokre jastučnice u kišni dan, a mi se opet uznemirimo.
Je li to naša pjesma, je li to naš narod, jesmo li to mi, ili smo prestali biti mi, ako je neprijatelj pjevao našu pjesmu?
Ali onda opet dolazi spasonosna vijest: mi smo zaklali zarobljenog neprijateljskog vojnika, jer je on klao naše žene i djecu.
Pa nakon što otpjeva staru našu pjesmu, neprijatelj grabi nož iz korica i pokretima laganim, u kojima nema srdžbe ni nezadovoljstva, prilazi najmlađem među svojim zarobljenicima, mladome našem drugu koji se malodoban kao dobrovoljac prijavio u vojsku, prijavila ga je, svog jedinca, mati koja je strasno ljubila domovinu, i jednim mu jedinim, vrlo preciznim pokretom prereže vrat. Oštrica mu je tanka, tanja od dlake, ruka mirna, mirnija od ruku koje se Bogu mole, i rez ostaje nevidljiv, tako da se mladi zarobljenik nasmiješi. Neprijatelj ga tad ljubi u čelu, lako mu poljupcem zabaci glavu, i krvlju mu zijevne vrat.
Užasnut u svom strahu, srebrna vilica, jedini preživjeli zarobljenik iz naše čete, zarobljene početkom rata, ponovo ludi, suhe mu se oči zakrvave, a nama kao da biva lakše, jer smo ponovo narod u magmi čovječanstva.
I tako razgovaramo s drugom koji se vratio iz zarobljeništva.
I tako, usred dana koji su sve bljeđe kopije ratnih dana, prolazi dan jarkih boja.