(o događaju koji se desio u jednoj vjerskoj medijskoj kući u kojoj se ne čuje muzika, samo avetinjski ahati i patnja djeteta, ali generalno o svakom zlu prema djeci koje se čini pod božjom službom)
Kćeri moja, džanu moj
na stijeni pod borom odrasla
u sitne ruke dovu mrsila
u dovi glas molićav skrivala
toplinu i amber u kosi ninala
putem do mejtefa da se u prah raspe
meleci po putu prah skupljali
belenzuke ti na ruke kovali
od ljudskog okota da te drže podalje
jer meleci po svijetu djecu pod krilima čuvaju
osim kad bog drugačije odluči i propusti
na prste razvratne te ispusti
što se baš u njega kunu i zaklinju
za božje ime svako zlo pronose
strašnu kaznu na sebe navlače
sindžire i zekum da im oči raskape
ko pomamu na djetešce uskoti
pa se duša u zvijer pretvori
nedozrelu te u svoj brlog nagone
šamiju nemaš da je zagrizeš
glasa nemaš da me dozoveš
ni dovoljno ljeta u proljeća ne sabra
ni meleka gordog da te čuva
samo crni šejtan koji mrak navlači
a mrak ljudsku pohotu porađa
katil što na žute prste zikir čini i djecu dotiče
šake mu uzengije proklete
oči mrtvo more jordansko
kipti nabrekla bolest hajvanska
da uz duvar maksumče prisloni
al’ se ote rosa moja kroz te nokte dugačke
stara drtina u abdesthanu uteče
zatrovane žaoke abdestom zasipa
pa će na ders na koljena
pred svevidećega
ko ponizni kleknuti rob
pod tabut-čohu zelenu
sveti karići ne polegoše
dok im bašluci u praznim zjenicama ne začamiše
i zmije džehenemske koje otrov jekin kuhaju
na jeziku ucviljenu djecu uspavljuju
kćeri moja, džanu moj.
Ders u vrijeme zla
(o događaju koji se desio u jednoj vjerskoj medijskoj kući u kojoj se ne čuje muzika, samo avetinjski ahati i patnja djeteta, ali generalno o svakom zlu prema djeci koje se čini pod božjom službom)
Kćeri moja, džanu moj
na stijeni pod borom odrasla
u sitne ruke dovu mrsila
u dovi glas molićav skrivala
toplinu i amber u kosi ninala
putem do mejtefa da se u prah raspe
meleci po putu prah skupljali
belenzuke ti na ruke kovali
od ljudskog okota da te drže podalje
jer meleci po svijetu djecu pod krilima čuvaju
osim kad bog drugačije odluči i propusti
na prste razvratne te ispusti
što se baš u njega kunu i zaklinju
za božje ime svako zlo pronose
strašnu kaznu na sebe navlače
sindžire i zekum da im oči raskape
ko pomamu na djetešce uskoti
pa se duša u zvijer pretvori
nedozrelu te u svoj brlog nagone
šamiju nemaš da je zagrizeš
glasa nemaš da me dozoveš
ni dovoljno ljeta u proljeća ne sabra
ni meleka gordog da te čuva
samo crni šejtan koji mrak navlači
a mrak ljudsku pohotu porađa
katil što na žute prste zikir čini i djecu dotiče
šake mu uzengije proklete
oči mrtvo more jordansko
kipti nabrekla bolest hajvanska
da uz duvar maksumče prisloni
al’ se ote rosa moja kroz te nokte dugačke
stara drtina u abdesthanu uteče
zatrovane žaoke abdestom zasipa
pa će na ders na koljena
pred svevidećega
ko ponizni kleknuti rob
pod tabut-čohu zelenu
sveti karići ne polegoše
dok im bašluci u praznim zjenicama ne začamiše
i zmije džehenemske koje otrov jekin kuhaju
na jeziku ucviljenu djecu uspavljuju
kćeri moja, džanu moj.