Bijeli luk

djed je
kalemio voćke
sušio ljekovite biljke
volio češnjak
malim nožem bi ga gulio
utrljavao u desni
jeo
njegov život
pod zadnje je bio zbroj
preciznih rituala
nije govorio riječima
nije se žalio
oči su mu bile svijetlo
plave
nosio je šešir
bio zgodan
vješt s rukama
kad je bio mlad
volio je popiti
stvorit dramu
jednog dana je pomislio: dosta!
nije više nikad, ni kapi
grlio me svaki put kad sam
dolazila
odlazila
suznih očiju
sjedili smo u tišini
nije dobro čuo
koju bih povikala
on bi kimnuo glavom
duhovito i kratko nešto
zaključio
pa zašutio
plovio je u sebi
mirno i strpljivo
jako smo se voljeli

rijetko kad jedem češnjak
težak mi je u nosu
odbojan
čisteći ga danas
ljubav sam udahnula
ganuo me miris
koji ne volim
i postao lijep