Uvek strepim od vremena Velikog posta. Kako se približi prva nedelja, ovako maloverna mislim – preko kakvog krsta ću sada prelaziti?
Pa onda pregovaram – može li neki mali krst, Gospode, neki krstić, krstak, neki okrajak krsta da ponesem? Nemoj samo štogod u stvarnoj veličini Tvoga podviga, vidiš i sam da ja nisam za to.
Ovog posta bolest mog oca ušla je u svoju završnu fazu, užasna bolest koja doslovce satire u čoveku kosti. I moj otac, potpuni agnostik, ni jednog trenutka nije pregovarao.
Gledao je u bolest i njenu istinu, u smrt i njenu tajnu.
Nije pregovarao ni oko čega, ni zašto baš ovako, ni zašto baš ja.
Pogruzio se čitav u veliko neznanje i u tom neznanju, u tom prihvatanju neznanja, bilo je više hrišćanskog smirenja i više stvarne vere no što sam ja svakako ikada u životu postigla.
Nije se molio i nije podučavao sa samrtničke postelje – bio je čovek koji gleda u veliko možda, bez nade i bez očaja.
Nije bio razbojnik sa krsta, razbojničke su sudbine ekskluzivne, pa su takva i njihova pokajanja.
Kad sam mu kazala da je vodio dobar život, slegnuo je u krevetu ramenima, napravio od tog pokreta bolnu grimasu i kazao da je verovatno mogao i bolje.
Nije u svojim očima bio ni po čemu izuzetan, nije ni u smrti mogao biti – svi umiru i niko ne zna kad će ni kako će, samo zna da hoće. Ne treba od toga praviti slučaj.
Dođosmo do kraja posta, do Velikog petka, dana Hristovog raspeća. I shvatim da je moj otac, čitavog ovog Velikog posta, skidao sa mene krst. Kad god bi mi palo na um da ga podignem i ponesem, on bi ga nežno skidao.
Došla bih i sela pored njega na krevet sa ortozom na ramenu i on bi pitao kako mi je rame. Ja bih kazala da neću sigurno njemu sad pričati kako me nešto boli. Onda bi on opet slegnuo ramenima sa posledičnom grimasom i kazao: “A isto ti je to – kost. Isto to boli.”
Stalno je skidao krst sa drugih i gledao da ga što više prti sam. I mislim da to osećaju i moja mati, i sestra, i svi koji su o njemu brinuli.
Kao da je svima govorio – manite se toga, to je moje, ja to nosim kud treba. Nosim kud treba sa velikim poverenjem u proces, u ovaj završni posao odnošenja ove stvari na leđima koju baš i ne razumem, sa mesta koje nisam do kraja razumeo, na mesto koje mi je potpuna nepoznanica. Tako stvari stoje i samo to treba uraditi bez puno propitivanja, kao i tolike druge poslove u životu.
Naposletku je zaista izgledao kao jedan od onih logoraša sa slika urezanih u našu predačku traumu – senka sebe sa golemim krstom na plećima, koji se prenosi iz tačke alfa u tačku omega bez mnogo propitivanja za koja čovek koji nosi ionako nema snage.
I sad – gde je moj otac? Gde može biti neko ko je krst tako nosio – ako ne u praznom grobu?
Načinila sam, bez njegovog znanja, fotografiju njega u njegovoj Strasnoj sedmici. Taj smo ceo dan proveli zajedno u Kliničkom centru, u besmislenoj prostoriji na toj slici, prostoriji koju nazivaju Bibliotekom, iako u njoj nema nijedne knjige. Čekao je krevet na odeljenju od jutra do kasnog poslepodneva. U jednom trenutku je ustao sa stolice i malim klecavim koracima krstonosca otišao do ogledala i neko se vreme posmatrao.
Gledao je u to čudno ukršteno drvo na svojim leđima i, kao dečak koji sa ocem i bratom izvlači balvane iz rodne šume – gledao kako bi se to moglo najefikasnije preneti do tačke omega, i kako to učiniti sam, jer je njegov posao čitavog veka bio zbrinjavanje ovih što su se sad tu okupili da nešto sa njim nose. A to ne ide tako, i on, kao unuk jednog vrsnog drvodelje i čovek kom je i samom majstorija uvek išla od ruke – precizno vidi da je ta stvar takva da se može isključivo samostalno preneti do tačke omega.
I zato svedočim – takve vjere ni u Izrailju ne nađoh.
Takve vjere ni u Izrailju ne nađoh
Uvek strepim od vremena Velikog posta. Kako se približi prva nedelja, ovako maloverna mislim – preko kakvog krsta ću sada prelaziti?
Pa onda pregovaram – može li neki mali krst, Gospode, neki krstić, krstak, neki okrajak krsta da ponesem? Nemoj samo štogod u stvarnoj veličini Tvoga podviga, vidiš i sam da ja nisam za to.
Ovog posta bolest mog oca ušla je u svoju završnu fazu, užasna bolest koja doslovce satire u čoveku kosti. I moj otac, potpuni agnostik, ni jednog trenutka nije pregovarao.
Gledao je u bolest i njenu istinu, u smrt i njenu tajnu.
Nije pregovarao ni oko čega, ni zašto baš ovako, ni zašto baš ja.
Pogruzio se čitav u veliko neznanje i u tom neznanju, u tom prihvatanju neznanja, bilo je više hrišćanskog smirenja i više stvarne vere no što sam ja svakako ikada u životu postigla.
Nije se molio i nije podučavao sa samrtničke postelje – bio je čovek koji gleda u veliko možda, bez nade i bez očaja.
Nije bio razbojnik sa krsta, razbojničke su sudbine ekskluzivne, pa su takva i njihova pokajanja.
Kad sam mu kazala da je vodio dobar život, slegnuo je u krevetu ramenima, napravio od tog pokreta bolnu grimasu i kazao da je verovatno mogao i bolje.
Nije u svojim očima bio ni po čemu izuzetan, nije ni u smrti mogao biti – svi umiru i niko ne zna kad će ni kako će, samo zna da hoće. Ne treba od toga praviti slučaj.
Dođosmo do kraja posta, do Velikog petka, dana Hristovog raspeća. I shvatim da je moj otac, čitavog ovog Velikog posta, skidao sa mene krst. Kad god bi mi palo na um da ga podignem i ponesem, on bi ga nežno skidao.
Došla bih i sela pored njega na krevet sa ortozom na ramenu i on bi pitao kako mi je rame. Ja bih kazala da neću sigurno njemu sad pričati kako me nešto boli. Onda bi on opet slegnuo ramenima sa posledičnom grimasom i kazao: “A isto ti je to – kost. Isto to boli.”
Stalno je skidao krst sa drugih i gledao da ga što više prti sam. I mislim da to osećaju i moja mati, i sestra, i svi koji su o njemu brinuli.
Kao da je svima govorio – manite se toga, to je moje, ja to nosim kud treba. Nosim kud treba sa velikim poverenjem u proces, u ovaj završni posao odnošenja ove stvari na leđima koju baš i ne razumem, sa mesta koje nisam do kraja razumeo, na mesto koje mi je potpuna nepoznanica. Tako stvari stoje i samo to treba uraditi bez puno propitivanja, kao i tolike druge poslove u životu.
Naposletku je zaista izgledao kao jedan od onih logoraša sa slika urezanih u našu predačku traumu – senka sebe sa golemim krstom na plećima, koji se prenosi iz tačke alfa u tačku omega bez mnogo propitivanja za koja čovek koji nosi ionako nema snage.
I sad – gde je moj otac? Gde može biti neko ko je krst tako nosio – ako ne u praznom grobu?
Načinila sam, bez njegovog znanja, fotografiju njega u njegovoj Strasnoj sedmici. Taj smo ceo dan proveli zajedno u Kliničkom centru, u besmislenoj prostoriji na toj slici, prostoriji koju nazivaju Bibliotekom, iako u njoj nema nijedne knjige. Čekao je krevet na odeljenju od jutra do kasnog poslepodneva. U jednom trenutku je ustao sa stolice i malim klecavim koracima krstonosca otišao do ogledala i neko se vreme posmatrao.
Gledao je u to čudno ukršteno drvo na svojim leđima i, kao dečak koji sa ocem i bratom izvlači balvane iz rodne šume – gledao kako bi se to moglo najefikasnije preneti do tačke omega, i kako to učiniti sam, jer je njegov posao čitavog veka bio zbrinjavanje ovih što su se sad tu okupili da nešto sa njim nose. A to ne ide tako, i on, kao unuk jednog vrsnog drvodelje i čovek kom je i samom majstorija uvek išla od ruke – precizno vidi da je ta stvar takva da se može isključivo samostalno preneti do tačke omega.
I zato svedočim – takve vjere ni u Izrailju ne nađoh.
Hristos vaskrse, tata.