Izbor pjesama iz pjesničke zbirke PROSOJNOSTI, Mohorjeva družba, Celje 2024.
SLOVA ŠUTNJE
Bešumno lista
zvjezdano drveće
iznad prozora unajmljene mansarde,
iznad napuštene tvornice,
iznad parka s druge strane pruge.
U stoljeće nevjere
upisuju prsti jesenske noći
ista slova
kao u sva stoljeća.
Slova šutnje.
Riječi bez poleđine.
Krvave tragove u zraku.
IME LJUBAVI
Sve misli miruju
u tamnim vrtovima zjenica –
tebe koje nema.
Topla kiša mirisa i mjesec slijep
u bagremovoj šumi
klize niz kožu
tebe koje nema.
Zbog tebe lice ljeta
nikad nije naborano.
Prostranstva vjetrova blistaju sjajem
tebe koje nema.
Rukom jorgovana loviš moju ruku
i zatvaraš mi oči,
ne bih li ugledao zemlju –
tebe koje nema.
Krv i nebesa
zapljuskuju u moje usnice
kad izgovaram ime
tebe koje nema.
FORZICIJA
Žuti gejzir
zaustavljen u zraku –
u znak pozdrava meni i tebi,
svima koji su u bijegu,
cvatući plamen nevinosti,
glasnik bezdana,
koji posjećuje samo šutljive,
koji o njima u hipu kaže sve,
onako kako jest –
i topla svjetlost sine
kroz zatvorene vjeđe,
probuši dno u sjećanju
te se i ono otvori kao cvijet
OPORUKA VJETRA
Ocu u spomen
Vjetar je upalio magnolije,
velike svijećnjake sjećanja,
da ne bi nestao,
kad ode.
Onaj tko ga ljubi,
posjeduje u sebi dovoljno tišine
i poznat mu je put:
hodočastit će
onamo,
među kukurijeke, dječje zvijezde,
ili na skrivena polja šumarica,
do bjeline,
nemoćne i pune slutnji
da je moguće uvijek iznova sve započeti.
LJETNI JORGOVAN
Toliko slika vraća se u ovom satu,
toliko prostora rađa se oko tebe
dok te polako opkoljuje noć,
toliko misli popelo se u ljubičaste barke riječi,
da naprosto moraš govoriti.
Iako znaš
da nikad ne oplovimo prostranstva
unutarnje samoće.
Čak ni toliko da bismo se izdaleka čuli.
Da bismo sebi dali znak
kako ne postojimo uzalud.
Ali duboko iz tvoje zelene samoće
blistaju ostaci razbijenih barki .
Tijekom ovog sata.
Tijekom života.
LOVOROVA GRANA
Nikad nijedne riječi.
Jedino očima
miluješ stvari
što ih guta vrijeme.
I daruješ mi pogled
pun njihova jecanja
i sjajan
od smilovanja.
Nikad nijedne riječi.
Samo promatraš.
Kao da iznutra podrhtavaš od ljubavi
preobilne za tvoje sićušno tijelo.
ČEMPRESI
Stalno nekud lete:
kroz oblake ili sunce ili maglu.
Pa ipak nebo miruje
jedino na tim živim stupovima svete žalosti.
Uvijek su sami:
svaki za sebe
prede svoj tamni mir
od nemira i ljepote dana.
Dok promatram
utihnulo zlato
njihovih stožastih oblika,
ispijam noć
i jedem tišinu
i slušam
cvatuće glasove umrlih.
KUPINE
Ovdje su sazrele
visoke ljetne noći.
Meso misterija.
I bijela uspomena.
Da se vratiš.
Da kroz tolike prolaznosti
koračaš mlad
s okusom krvi
i tamnim sjajem vjetra u mislima.
O, koliko toga podrhtava
u svakom tvom koraku!
BEZ IMENA
Uvijek si bio bez imena.
Umakao si lopti i nestašnim dječacima
kojih više nema,
prerastao rodni dom
i neopažen čuvao vrtove susjeda
kojih više nema.
Zeleno-zlatni dom
za polomljene misli
i nevidljive ljude.
Danas
vjetar vrtloži vrijeme oko tvojih grana
kojih više nema.
Pa čak ni u toj ranjivoj praznini
nema tvog imena,
ali ima tebe sama,
tebe moj ariše,
moje veliko slijepo zrcalo.
RUMENILO
To što vidiš
oduzima stvarima imena.
Rumenom vodom
opet ih pokrštava
za bezimenost.
Ono što je nekoć bio tvoj prostor
sada se vraća
kao prispodoba.
Sa svom težinom nepobitno izgubljenog.
Valja ti ravno u nju, neprohodnu.
Do izvora.
Koji je jedino tvoj.
Koji je tvoje jedino.
Kojeg nema.
Jer jedino po tvojoj želji
može svemu
priteći
život
sa stvarnim imenom
koje i nije ime.
MELANKOLIJA
Iz njenih usta čuo sam drugu pripovijest:
pripovijest o sjeni.
Koja pada niotkuda.
Kojoj nijedna stvar ne umakne.
Koja dođe kad se u tvom životu
jesenski zažare šume i sve se
odjednom promijeni.
Koja te ošine očima, crvenim poput šimšira,
da zaboraviš sva svoja imena.
Koja te doziva kroz čađav zrak
da se oprostiš
i odletiš prema sebi
u noć.
SRCE
Ni ruka ni glava,
ni koža ni krv,
ni zvijezda ni voda,
ni zemlja ni vjetar,
ni strka ni mir,
ni zijev ni red,
ni kuća ni kamen,
ni polje ni šuma,
ni ranije ni kasnije,
ni uvijek ni nikad,
ni tu ni bilo gdje.
Riječ najbliža šutnji.
Izabrao i sa slovenskog preveo sa slovenskog: Božidar Brezinščak Bagola
Jasnine
Izbor pjesama iz pjesničke zbirke PROSOJNOSTI, Mohorjeva družba, Celje 2024.
SLOVA ŠUTNJE
Bešumno lista
zvjezdano drveće
iznad prozora unajmljene mansarde,
iznad napuštene tvornice,
iznad parka s druge strane pruge.
U stoljeće nevjere
upisuju prsti jesenske noći
ista slova
kao u sva stoljeća.
Slova šutnje.
Riječi bez poleđine.
Krvave tragove u zraku.
IME LJUBAVI
Sve misli miruju
u tamnim vrtovima zjenica –
tebe koje nema.
Topla kiša mirisa i mjesec slijep
u bagremovoj šumi
klize niz kožu
tebe koje nema.
Zbog tebe lice ljeta
nikad nije naborano.
Prostranstva vjetrova blistaju sjajem
tebe koje nema.
Rukom jorgovana loviš moju ruku
i zatvaraš mi oči,
ne bih li ugledao zemlju –
tebe koje nema.
Krv i nebesa
zapljuskuju u moje usnice
kad izgovaram ime
tebe koje nema.
FORZICIJA
Žuti gejzir
zaustavljen u zraku –
u znak pozdrava meni i tebi,
svima koji su u bijegu,
cvatući plamen nevinosti,
glasnik bezdana,
koji posjećuje samo šutljive,
koji o njima u hipu kaže sve,
onako kako jest –
i topla svjetlost sine
kroz zatvorene vjeđe,
probuši dno u sjećanju
te se i ono otvori kao cvijet
OPORUKA VJETRA
Ocu u spomen
Vjetar je upalio magnolije,
velike svijećnjake sjećanja,
da ne bi nestao,
kad ode.
Onaj tko ga ljubi,
posjeduje u sebi dovoljno tišine
i poznat mu je put:
hodočastit će
onamo,
među kukurijeke, dječje zvijezde,
ili na skrivena polja šumarica,
do bjeline,
nemoćne i pune slutnji
da je moguće uvijek iznova sve započeti.
LJETNI JORGOVAN
Toliko slika vraća se u ovom satu,
toliko prostora rađa se oko tebe
dok te polako opkoljuje noć,
toliko misli popelo se u ljubičaste barke riječi,
da naprosto moraš govoriti.
Iako znaš
da nikad ne oplovimo prostranstva
unutarnje samoće.
Čak ni toliko da bismo se izdaleka čuli.
Da bismo sebi dali znak
kako ne postojimo uzalud.
Ali duboko iz tvoje zelene samoće
blistaju ostaci razbijenih barki .
Tijekom ovog sata.
Tijekom života.
LOVOROVA GRANA
Nikad nijedne riječi.
Jedino očima
miluješ stvari
što ih guta vrijeme.
I daruješ mi pogled
pun njihova jecanja
i sjajan
od smilovanja.
Nikad nijedne riječi.
Samo promatraš.
Kao da iznutra podrhtavaš od ljubavi
preobilne za tvoje sićušno tijelo.
ČEMPRESI
Stalno nekud lete:
kroz oblake ili sunce ili maglu.
Pa ipak nebo miruje
jedino na tim živim stupovima svete žalosti.
Uvijek su sami:
svaki za sebe
prede svoj tamni mir
od nemira i ljepote dana.
Dok promatram
utihnulo zlato
njihovih stožastih oblika,
ispijam noć
i jedem tišinu
i slušam
cvatuće glasove umrlih.
KUPINE
Ovdje su sazrele
visoke ljetne noći.
Meso misterija.
I bijela uspomena.
Da se vratiš.
Da kroz tolike prolaznosti
koračaš mlad
s okusom krvi
i tamnim sjajem vjetra u mislima.
O, koliko toga podrhtava
u svakom tvom koraku!
BEZ IMENA
Uvijek si bio bez imena.
Umakao si lopti i nestašnim dječacima
kojih više nema,
prerastao rodni dom
i neopažen čuvao vrtove susjeda
kojih više nema.
Zeleno-zlatni dom
za polomljene misli
i nevidljive ljude.
Danas
vjetar vrtloži vrijeme oko tvojih grana
kojih više nema.
Pa čak ni u toj ranjivoj praznini
nema tvog imena,
ali ima tebe sama,
tebe moj ariše,
moje veliko slijepo zrcalo.
RUMENILO
To što vidiš
oduzima stvarima imena.
Rumenom vodom
opet ih pokrštava
za bezimenost.
Ono što je nekoć bio tvoj prostor
sada se vraća
kao prispodoba.
Sa svom težinom nepobitno izgubljenog.
Valja ti ravno u nju, neprohodnu.
Do izvora.
Koji je jedino tvoj.
Koji je tvoje jedino.
Kojeg nema.
Jer jedino po tvojoj želji
može svemu
priteći
život
sa stvarnim imenom
koje i nije ime.
MELANKOLIJA
Iz njenih usta čuo sam drugu pripovijest:
pripovijest o sjeni.
Koja pada niotkuda.
Kojoj nijedna stvar ne umakne.
Koja dođe kad se u tvom životu
jesenski zažare šume i sve se
odjednom promijeni.
Koja te ošine očima, crvenim poput šimšira,
da zaboraviš sva svoja imena.
Koja te doziva kroz čađav zrak
da se oprostiš
i odletiš prema sebi
u noć.
SRCE
Ni ruka ni glava,
ni koža ni krv,
ni zvijezda ni voda,
ni zemlja ni vjetar,
ni strka ni mir,
ni zijev ni red,
ni kuća ni kamen,
ni polje ni šuma,
ni ranije ni kasnije,
ni uvijek ni nikad,
ni tu ni bilo gdje.
Riječ najbliža šutnji.
Izabrao i sa slovenskog preveo sa slovenskog: Božidar Brezinščak Bagola