U našem je vrtu rasla jabuka čiji su se plodovi najljepše vidjeli s njihovih prozora. Uzalud su Rade i Jela svojim kćerima donosili voće s trga; nijedna jabuka na svijetu nije bila tako privlačna kao što su naše gledane s njihovih prozora. Kad bi roditelji otišli na posao, djevojčice su preskakale ogradu i brale prezrele plodove. Ja sam ih tjerao, gađao blatom i kamenjem, branio svoj posjed, mada mi te ni bilo koje druge jabuke nikada nisu djelovale naročito privlačno. Da mi se osveti, mlađa je kćerka mojoj majci rekla da sam dobio jedinicu iz matematike. Stara je odjurila u školu, uvjerila se u točnost njezinih riječi, te me danima maltretirala jednadžbama s dvije nepoznanice. Život mi je postao nepodnošljiv od tih iksova i ipsilona, pa sam odlučio uzvratiti iz svih raspoloživih sredstava. Zauzeo sam dobar zaklon i cijeli dan čekao kradljivice. One su se, naravno, pojavile, ja sam iskočio iz grmlja, ščepao mlađu za kosu i počeo je vući do našega stana da je zaključam u špajzu dok majka ne dođe s posla, a onda neka joj sudi. Mala se bijesno i uz urlike otimala sve dok mi u ruci nije ostao čitav busen njezine kose i komadić kože s glave. Pobjegao sam doma, zaključao se i nakon nekog vremena čuo Radeta kako urla pod prozorom da će me ubiti. Isto je ponovio i mojoj majci, ona mu je na sličan način uzvratila. Satima su s prozora na prozor razmjenjivali uvrede. Ona mu je vikala da je gangster iz Kalinovika, on joj je odgovarao da je smrdljiva raspuštenica.
Narednih dvadeset godina nitko se ni s kim nije pozdravljao, a sestre više nikada nisu došle u krađu. Prolazili su kolovozi i rujni, jabuke su bile jednako lijepe, mi smo rasli ne razmijenivši niti jedan pogled, roditelji su starili ne zaboravljajući uvrede. Djevojke su se udale i otišle u svijet, ali je sve ostalo isto.
Prvih dana rata policija je Radetu i Jeli pretresla stan i pronašla dvije lovačke i jednu automatsku pušku. Komšiluk se prestravio, samo se pričalo koga je i kako Rade htio i mogao ubiti. On više nije izlazio iz svoga stana. Vjerojatno je čekao da konačno dođu po njega. Jela je išla na trg, po humanitarnu pomoć i po vodu sve do onoga dana kada je deset metara od nje pala granata i odnijela joj ruku. Tada su komšije nakon dugog vremena opet vidjeli Radeta. Stotinu godina stariji nego što je bio samo prije koji mjesec, izašao je iz stana s lončićem juhe i tri smežurana limuna. Svakog je dana išao u bolnicu pogleda prikovanog uz asfalt, grozno uplašen da bi mu se oči mogle sresti s nekim drugim očima.
Tog ratnog kolovoza jabuke su rodile ljepše i bolje nego ikad. Takvih još od Edena nije bilo. Popeo sam se na vrh stabla, tamo odakle se sasvim dobro vide četnički položaji na Trebeviću. Nadnesen nad provaliju, brao sam ih s ushitom Baje Patka kada razbacuje novac po trezoru. Kada dohvatih onu što je bila samo pola metra od Radetovog prozora, ugledao sam ga u dubini sobe. Ukočeno sam visio na grani, Rade je za nekoliko milimetara ustuknuo. Ne znam zašto, ali htio sam da ne ode.
– Kako ste, čika Rade?
– Pazi, sine, visoko je, da ne padneš…
– Kako je teta Jela?
– Ha, drži se za ono malo života tom jednom rukom. Kažu da će skoro iz bolnice.
Razgovarali smo tako duge dvije minute. Jednom rukom držao sam se za granu, a u drugoj stiskao vrećicu s jabukama. Preplavila me nekakva mučnina, veća od svih tih granata, od pronađenih i nepronađenih pušaka. Gore u krošnji, pod njegovim prozorom, sve što sam znao o sebi i o drugima nekako je gubilo smisao.
– Znaš sine, kad izgubiš ruku, dugo ti se čini da je imaš. To je nešto psihički. Nosim joj ono malo što skuham, ali u tome nema života. Gledam taj grah, tu praznu čorbu, a onda gledam nju i kažem Jelo, a ona ništa. Onda ona kaže Rade, a ja ništa. Mi smo ti, sine, taman toliko živi da vidimo jedno drugo i zaključimo kako nismo živi. Samo to. Gledam, evo, te jabuke, u njima je toliko života. Njih se ovo ne tiče, one ne znaju. Ne smijem ih ni spomenuti…
Protegnuo sam se prema prozoru i pružio mu vrećicu. Gledao me iznenađeno i počeo odmahivati glavom. Meni se nešto stisnulo u grlu i samo sam micao usnama. Visio sam tako pola minute; ako su me četnici gledali, sigurno su bili zbunjeni. Rade se tresao kao čovjek od kojega stvarno više ništa nije ostalo. Samo taj drhtaj nesretne životinjice. Pružio je na koncu ruku i opet ništa nije mogao reći.
Sutradan je Rade došao na naša vrata i uz sto isprika što nam smeta pružio nešto umotano u novinski papir. Otišao je žurno, tako da ga ništa nisam stigao pitati. U paketiću je bila mala staklenka s pekmezom od jabuka.
Jela je uskoro izašla iz bolnice. I dalje su živjeli zatvoreni iza svoga prozora, a Rade je izlazio samo po humanitarnu pomoć. Jednom, dok je stajao u redu iza moje majke, šapnuo joj je: – Hvala. Okrenula se, a on je ponovio kako u jabukama ima života.
Narednih mjeseci ljudi u uniformama dvaput su dolazili po njega, odvodili ga i ponovo vraćali. Komšiluk je virio kroz ključanice, a onda se, valjda da umiri savjest, prisjećao onih pušaka. Neki su ponavljali kako je Rade ipak htio nekoga ubiti, a drugi su šutjeli. Već sama pomisao na tog čovjeka izazivala je bol. Najjednostavnije bi bilo mrziti ga, ali to nekako nije išlo.
Ne zna se tko je ubio Radeta i Jelu. Otišli su tiho, pretvoreni u strah. Možda sam glup kada ovo kažem, ali tog čovjeka pamtim samo po onom pekmezu i po tome što se nije, makar noću, protegnuo da ubere tu jabuku.
Krađa
Priča iz “Sarajevskog marlbora”
U našem je vrtu rasla jabuka čiji su se plodovi najljepše vidjeli s njihovih prozora. Uzalud su Rade i Jela svojim kćerima donosili voće s trga; nijedna jabuka na svijetu nije bila tako privlačna kao što su naše gledane s njihovih prozora. Kad bi roditelji otišli na posao, djevojčice su preskakale ogradu i brale prezrele plodove. Ja sam ih tjerao, gađao blatom i kamenjem, branio svoj posjed, mada mi te ni bilo koje druge jabuke nikada nisu djelovale naročito privlačno. Da mi se osveti, mlađa je kćerka mojoj majci rekla da sam dobio jedinicu iz matematike. Stara je odjurila u školu, uvjerila se u točnost njezinih riječi, te me danima maltretirala jednadžbama s dvije nepoznanice. Život mi je postao nepodnošljiv od tih iksova i ipsilona, pa sam odlučio uzvratiti iz svih raspoloživih sredstava. Zauzeo sam dobar zaklon i cijeli dan čekao kradljivice. One su se, naravno, pojavile, ja sam iskočio iz grmlja, ščepao mlađu za kosu i počeo je vući do našega stana da je zaključam u špajzu dok majka ne dođe s posla, a onda neka joj sudi. Mala se bijesno i uz urlike otimala sve dok mi u ruci nije ostao čitav busen njezine kose i komadić kože s glave. Pobjegao sam doma, zaključao se i nakon nekog vremena čuo Radeta kako urla pod prozorom da će me ubiti. Isto je ponovio i mojoj majci, ona mu je na sličan način uzvratila. Satima su s prozora na prozor razmjenjivali uvrede. Ona mu je vikala da je gangster iz Kalinovika, on joj je odgovarao da je smrdljiva raspuštenica.
Narednih dvadeset godina nitko se ni s kim nije pozdravljao, a sestre više nikada nisu došle u krađu. Prolazili su kolovozi i rujni, jabuke su bile jednako lijepe, mi smo rasli ne razmijenivši niti jedan pogled, roditelji su starili ne zaboravljajući uvrede. Djevojke su se udale i otišle u svijet, ali je sve ostalo isto.
Prvih dana rata policija je Radetu i Jeli pretresla stan i pronašla dvije lovačke i jednu automatsku pušku. Komšiluk se prestravio, samo se pričalo koga je i kako Rade htio i mogao ubiti. On više nije izlazio iz svoga stana. Vjerojatno je čekao da konačno dođu po njega. Jela je išla na trg, po humanitarnu pomoć i po vodu sve do onoga dana kada je deset metara od nje pala granata i odnijela joj ruku. Tada su komšije nakon dugog vremena opet vidjeli Radeta. Stotinu godina stariji nego što je bio samo prije koji mjesec, izašao je iz stana s lončićem juhe i tri smežurana limuna. Svakog je dana išao u bolnicu pogleda prikovanog uz asfalt, grozno uplašen da bi mu se oči mogle sresti s nekim drugim očima.
Tog ratnog kolovoza jabuke su rodile ljepše i bolje nego ikad. Takvih još od Edena nije bilo. Popeo sam se na vrh stabla, tamo odakle se sasvim dobro vide četnički položaji na Trebeviću. Nadnesen nad provaliju, brao sam ih s ushitom Baje Patka kada razbacuje novac po trezoru. Kada dohvatih onu što je bila samo pola metra od Radetovog prozora, ugledao sam ga u dubini sobe. Ukočeno sam visio na grani, Rade je za nekoliko milimetara ustuknuo. Ne znam zašto, ali htio sam da ne ode.
– Kako ste, čika Rade?
– Pazi, sine, visoko je, da ne padneš…
– Kako je teta Jela?
– Ha, drži se za ono malo života tom jednom rukom. Kažu da će skoro iz bolnice.
Razgovarali smo tako duge dvije minute. Jednom rukom držao sam se za granu, a u drugoj stiskao vrećicu s jabukama. Preplavila me nekakva mučnina, veća od svih tih granata, od pronađenih i nepronađenih pušaka. Gore u krošnji, pod njegovim prozorom, sve što sam znao o sebi i o drugima nekako je gubilo smisao.
– Znaš sine, kad izgubiš ruku, dugo ti se čini da je imaš. To je nešto psihički. Nosim joj ono malo što skuham, ali u tome nema života. Gledam taj grah, tu praznu čorbu, a onda gledam nju i kažem Jelo, a ona ništa. Onda ona kaže Rade, a ja ništa. Mi smo ti, sine, taman toliko živi da vidimo jedno drugo i zaključimo kako nismo živi. Samo to. Gledam, evo, te jabuke, u njima je toliko života. Njih se ovo ne tiče, one ne znaju. Ne smijem ih ni spomenuti…
Protegnuo sam se prema prozoru i pružio mu vrećicu. Gledao me iznenađeno i počeo odmahivati glavom. Meni se nešto stisnulo u grlu i samo sam micao usnama. Visio sam tako pola minute; ako su me četnici gledali, sigurno su bili zbunjeni. Rade se tresao kao čovjek od kojega stvarno više ništa nije ostalo. Samo taj drhtaj nesretne životinjice. Pružio je na koncu ruku i opet ništa nije mogao reći.
Sutradan je Rade došao na naša vrata i uz sto isprika što nam smeta pružio nešto umotano u novinski papir. Otišao je žurno, tako da ga ništa nisam stigao pitati. U paketiću je bila mala staklenka s pekmezom od jabuka.
Jela je uskoro izašla iz bolnice. I dalje su živjeli zatvoreni iza svoga prozora, a Rade je izlazio samo po humanitarnu pomoć. Jednom, dok je stajao u redu iza moje majke, šapnuo joj je: – Hvala. Okrenula se, a on je ponovio kako u jabukama ima života.
Narednih mjeseci ljudi u uniformama dvaput su dolazili po njega, odvodili ga i ponovo vraćali. Komšiluk je virio kroz ključanice, a onda se, valjda da umiri savjest, prisjećao onih pušaka. Neki su ponavljali kako je Rade ipak htio nekoga ubiti, a drugi su šutjeli. Već sama pomisao na tog čovjeka izazivala je bol. Najjednostavnije bi bilo mrziti ga, ali to nekako nije išlo.
Ne zna se tko je ubio Radeta i Jelu. Otišli su tiho, pretvoreni u strah. Možda sam glup kada ovo kažem, ali tog čovjeka pamtim samo po onom pekmezu i po tome što se nije, makar noću, protegnuo da ubere tu jabuku.