Već dvadeset i tri godine Prebiram po sebi: sjećanja, riječi i odlaske; Krijem pjesme o Njoj da ih niko ne vidi, Jer ima ljudi urokljivih očiju i crnih srca, A pjesma o Njoj treba da bude čista kao i Ona, na tabutu, onog junskog dana!
Već dvadeset i tri godine Ne umijem da odgonetnem: kuda to ode Enisa!?
A kao juče sreo sam je. I ništa nije govorilo da je neću vidjeti ovako dugo; Nasmijana i srećna bješe te večeri 22. juna 1993. Kao da već sutra neće biti na tabutu mejt!
I pamtim njene ljubavi iz spomenarâ – Srećem te ljude, srećne i užurbane; drugaricama njenim imena pamtim: Lejla, Ema, Anka, Azra, Indira; Volim ih sresti, kao da dio Nje još traje u njima…
A sve naredne godine hoću li čekati i pisati, Sve dok me, jednog običnog dana,
Melek smrti ne prozove, voljom Uzvišenog Gospodara?
Bez imalo sumnje, drvo za moj tabut raste I platno posmrtno, moje, neko negdje tka.
Kuda to ode Enisa
Već dvadeset i tri godine
Prebiram po sebi: sjećanja, riječi i odlaske;
Krijem pjesme o Njoj da ih niko ne vidi,
Jer ima ljudi urokljivih očiju i crnih srca,
A pjesma o Njoj treba da bude čista
kao i Ona, na tabutu, onog junskog dana!
Već dvadeset i tri godine
Ne umijem da odgonetnem: kuda to ode Enisa!?
A kao juče sreo sam je.
I ništa nije govorilo da je neću vidjeti ovako dugo;
Nasmijana i srećna bješe te večeri
22. juna 1993.
Kao da već sutra neće biti
na tabutu mejt!
I pamtim njene ljubavi iz spomenarâ –
Srećem te ljude, srećne i užurbane;
drugaricama njenim imena pamtim:
Lejla, Ema, Anka, Azra, Indira;
Volim ih sresti, kao da dio Nje još traje u njima…
A sve naredne godine hoću li čekati i pisati,
Sve dok me, jednog običnog dana,
Melek smrti ne prozove, voljom Uzvišenog Gospodara?
Bez imalo sumnje, drvo za moj tabut raste
I platno posmrtno, moje, neko negdje tka.