Tako nešto

Od one strašne
nepregledne čistine osjećam strah.
Od onog drveta nasred pučine, od jarbola na kojem se prevozi
umorna ptica
od grma što gori
od pustinje koja trepće u vjetru
osjećam strah.
Od ledene površine po kojoj tragaju lovci
po kojoj se kovitlaju plinovi
propasti, smeće sutrašnjice
po kojoj tumaraju
topla tijela posljednjih
medvjeda osjećam strah.
Od onih praznih očiju koje dosežu
mrtvu dubinu oceana i neba
od toga da započinjem rečenicu
rušeći kuću po kuću niz ulicu
čineći ožiljke.
Osjećam strah.
I takav stojim među ljudima i
gulim naranču.
Jer su mi ljudi preblizu
prskam po njima sićušne kapi
s naranče. Jer hoću da među nama bude
zlato i ljubav, da miriše voće, da blista podne.
Osjećam strah i zato
oblačim jako usku košulju i izlazim na kišu.
Vozim u autopraonicu, na one divlje četke, tako nešto.