Ovdje, na Ajfelovom mostu, Muharem Bazdulj je objavio tekst s naslovom “Što mrzim Sarajevo, lepi grad”. Pozivajući se na ono što su pisali, ili govorili lokalni pjesnici, on izvodi zavodljivu tezu da su grad u vrijeme opsade mrzili oni koji ga vide lijepim, i da su grad tada voljeli oni koji ga nisu doživljavali lijepim. A za potvrdu te teze ide i ova rečenica: “Sarajevo je antimuzej koji sam zavolio tek u ratu, kazao je u jednom intervjuu Semezdin Mehmedinović; što će reći – zavolio je Sarajevo, ružni grad.”
Pročitao sam rečenicu, pa se zamislio. Kako to može biti – zavolio ružni grad? Ali, ako je zavolio, pa čak ako je zavolio nešto što je “objektivno” ružno, onda se u ljubavi moralo preobraziti u nešto “subjektivno” lijepo? Znači, u svakoj opciji, zavolio je – lijep grad. Takva je priroda ljubavi. Moram priznati da me zadeverala ta est-etička zavrzlama, i zbog toga želim da izjavim sljedeće:
Tačno je da sam rekao: Sarajevo je antimuzej koji sam zavolio u ratu. Sarajevo je antimuzej zbog toga što se, svako malo, prema zadanoj povijesnoj nesreći, njegova arhitektura i demografski sastav nasilnim putem mijenjaju. Zavolio sam ga u ratu. Ali to ne znači da je moja naknadna ljubav bila probuđena zbog toga što je grad u ratu postao ružan, niti je on to bio. Predrasuda je vjerovati da postoji racionalno objašnjenje zašto mi nešto volimo, i da se naša ljubav ili mržnja u nekom simetričnom odnosu okreću prema ljepoti ili njenome odsustvu. A istina je da sam tada, sudeći po svemu što sam pisao, nalazio ljepotu u Sarajevu pod opsadom. Da nije tako, pjesme o njemu ne bih pisao. Pisao bih političke eseje. Ili ne bih pisao. Zapravo, ne bih pisao. Dobro je ne pisati. Pisanje umnožava nesporazume.
Jedna sitnica
Ovdje, na Ajfelovom mostu, Muharem Bazdulj je objavio tekst s naslovom “Što mrzim Sarajevo, lepi grad”. Pozivajući se na ono što su pisali, ili govorili lokalni pjesnici, on izvodi zavodljivu tezu da su grad u vrijeme opsade mrzili oni koji ga vide lijepim, i da su grad tada voljeli oni koji ga nisu doživljavali lijepim. A za potvrdu te teze ide i ova rečenica: “Sarajevo je antimuzej koji sam zavolio tek u ratu, kazao je u jednom intervjuu Semezdin Mehmedinović; što će reći – zavolio je Sarajevo, ružni grad.”
Pročitao sam rečenicu, pa se zamislio. Kako to može biti – zavolio ružni grad? Ali, ako je zavolio, pa čak ako je zavolio nešto što je “objektivno” ružno, onda se u ljubavi moralo preobraziti u nešto “subjektivno” lijepo? Znači, u svakoj opciji, zavolio je – lijep grad. Takva je priroda ljubavi. Moram priznati da me zadeverala ta est-etička zavrzlama, i zbog toga želim da izjavim sljedeće:
Tačno je da sam rekao: Sarajevo je antimuzej koji sam zavolio u ratu. Sarajevo je antimuzej zbog toga što se, svako malo, prema zadanoj povijesnoj nesreći, njegova arhitektura i demografski sastav nasilnim putem mijenjaju. Zavolio sam ga u ratu. Ali to ne znači da je moja naknadna ljubav bila probuđena zbog toga što je grad u ratu postao ružan, niti je on to bio. Predrasuda je vjerovati da postoji racionalno objašnjenje zašto mi nešto volimo, i da se naša ljubav ili mržnja u nekom simetričnom odnosu okreću prema ljepoti ili njenome odsustvu. A istina je da sam tada, sudeći po svemu što sam pisao, nalazio ljepotu u Sarajevu pod opsadom. Da nije tako, pjesme o njemu ne bih pisao. Pisao bih političke eseje. Ili ne bih pisao. Zapravo, ne bih pisao. Dobro je ne pisati. Pisanje umnožava nesporazume.