Jednom ćeš, nadaš se, leđa okrenuti zvijerima uglađenim, potomcima zaboravljenih ubojica, i razbojnika drumskih, pridružit ćeš se u polju biljkama i tajni životinja šumskih, svježinom će puls tvoj skandirati kao u ponovno rođenim
Braću ćeš ubogu napustiti, što rane riju i u njih sipaju sol, a različne hramove, blasfemični, podižu istom božanstvu Prirodi majci predat ćeš se, njenu svekoliku prostranstvu, pećina bit će ti spokojan stan, livadom jurit ćeš posve gol
Od tada o svome udesu elegije turobne više nećeš izricati, svakodnevno ćeš, razdragan, sa planina urlikati i vriskati, muziku vasione pronosit će glasa ptičjega simfonijski poj
Jevrej, musliman, kršćanin – u tom se nećeš ustrašen kriti, jer sebe naći ćeš u onome što jesi po svojoj arhajskoj bíti: u tebi strasno će gorjeti sveopći Bog, koji je iskonski tvoj
Gdje bi se mogli skrasiti čovjek i čovječanstvo u sveopćoj kataklizmi koja nam se priprema promjenom vladajuće globalne ideologije koja stvara novi oblik kapitalizma, onaj militaristički nakon neoliberalnog, a ne haje za klimatsku krizu niti misli o opstanku života na zemlji? U hodu historije, naše doba obilježeno je krizama: kulturnom, ekonomskom, etičkom, ideološkom, političkom, socijalnom itd, a ratovi su njegova stalna karakteristika. I dok se militarizam vraća na velika vrata, kriza duhovnosti dovodi religiju na pijedestal ideologije, a klatno historije se okrenulo, pa je negdašnju ideju liberalizma zamijenio konzervativizam koji je Boga s metafizičkog prijestolja svukao u blato politike i ideologije. Ta kriza religije otvorila je vrata nacionalističkim ideologijama, dok je negdašnje bratstvo u Bogu zamijenjeno nacionalističkom i rasističkom mržnjom. Svijet je postao bodlerovski splin i mentalni kazamat u kojem su poništene osnove humaniteta, a sloterdijkovski shvaćene banke srdžbe pune se u društvenim slojevima.
Okrenut naopčake, današnji svijet usporediv je samo sa velikim povijesnim lomovima koji su stvarali sveopće klaonice, još jednu tinovsku historiju duša poraženih u ljudskom klanju. U takvom kontekstu, preostala nam je umjetnost kao topos spasa iz kojeg možemo misliti o crnoj budućnosti, ali i o promjeni paradigme na kojoj bi moglo postojati novo čovječanstvo usklađeno sa opstankom života na planeti. Samo je umjetnost slobodna u današnjem svijetu opće kontrole, trijumfu banalnosti društvenih mreža, sveopćoj propagandi moćnika koji čovječanstvo drže u talačkoj krizi kapitalističke potrage za što većim profitom i nemilosrdnim uništavanjem svih prirodnih resursa na Zemlji, našoj majci prema kojoj se ubilački odnosimo.
Brkin sonet Jednom dolazi upravo iz tog spoznajnog okvira, iz predosjećanja Čovjekovog kraja, s kojim umire i njegovo rodno mjesto – Priroda. Zašto je uopće potrebno to da se jednom raskine sa svime i vrati svojoj arhajskoj biti, tamo gdje smo začeti i gdje bijasmo nevini od krvi na našim rukama? Naravno, ne samo zbog te krvi za koju smo odgovorni već i zbog osvajanja slobode iz naprijed pomenutog mentalnog kazamata. Nužno je, dakle, iščašiti se iz mašine koja nas melje i satire svojom diskurzivnom mrežom kako bismo otkrili nove prostore kulture u kojima možemo, Tin bi rekao, biti u svojoj biti.
Pogledajmo izbliza kako Brka – majstor soneta, jedan od najboljih u našem četvoroimenom jeziku – započinje svoj pjesnički i filozofski obrat iza kojeg se naziru novi horizonti čovjekove slobode:
Jednom ćeš, nadaš se, leđa okrenuti zvijerima uglađenim, potomcima zaboravljenih ubojica, i razbojnika drumskih, pridružit ćeš se u polju biljkama i tajni životinja šumskih, svježinom će puls tvoj skandirati kao u ponovno rođenim
Naravno, sonet mora zgusnuti ogromne prostore filozofske misli u snažne pjesničke slike koje će obasjati tamu naše egzistencijalne situacije u sadašnjosti. Otud i dolazi metafora zvijeri uglađenih koja značenjski suče u različitim smjerovima. To je, zapravo, vrlo vješta slika prije svega političkih moćnika koji svojim diplomatskim jezikom glume uglađenost, baš kao i izgledom u markiranim odijelima. A ispod tih maski, prozire to Brkina metafora, krije se zvjerska bit političke moći koja nemilosrdno ubija na ratištima i likvidira svoje političke protivnike. Istodobno s time, metafora značenjski silazi i u podnožje moći, jer je zvjerstvo s vrha, sa prijestolja, spušteno u mase, pa je postalo normom po kojoj funkcionira društvo. Tu i dolazimo do jednačine prema kojoj je zvjerstvo direktno proporcionalno uglađenosti, postavši, pri tom, ontološkim principom svijeta. Zato i naredne slike tautološki pojačavaju semantički udar metafore, pa se uglađenim zvijerima pridodaju potomci zaboravljenih ubojica i razbojnika drumskih. Na toj osnovi, prva dva stiha u svojim slikama predstavljaju ljudsko društvo kao zvjerinjak koji je licemjernim gestama zamaskiran u uglađenost, a poezija prodire iza zastora stvari i duž vremena i prostora vidi tu vrstu zla kao gradilački faktor čovječanstva – od njegovog vrha do dna.
No tu, u takvoj situaciji, javlja se već na početku pjesme etički nalog prema kojemu postoji nada da će se jednom okrenuti leđa takvom čovječanstvu. Ta nada nije izvjesna, ali bez nje se ne može živjeti. Dok ona postoji, život ima smisao, koji, doduše, jest odložen za neku budućnost, ali je ipak smisao – oličen ne samo u spoznaji o karakteru ljudskog svijeta nego i u nadi da negdje postoji spas. On je, naravno, u raskidu svih veza s tim svijetom, u okretanju leđa svemu ljudskom i povratku prirodi i njenoj nevinosti. Jer, za razliku od ljudskog društva, priroda nije uglađeno zvjerstvo nego dobro koje tvori život, rađanje i umiranje, po ustaljenom obrascu koji traje od početka vremena do sadašnjosti. U njoj preovlađuje etika održavanja života, a u društvu ona ubilačkog zvjerstva, maskiranog ili ne, sasvim svejedno. Zato povratak biljkama i tajni životinja šumskih znači raskid s antropocentričnom i prelazak na biocentričnu etiku u kojoj svježinom puls odjekuje kao u ponovno rođenim.
Time se uspostavlja kontrast u katrenu u kojem prva dva stiha opisuju društveni i historijski prostor, a druga dva prostor prirode. Istodobno s tim uspostavlja se i kontrast između dvije etike, antropocentrične i biocentrične. Ova prva obilježava ljudsko postojanje od časa kada je ustoličen čovjekoliki Bog, pa je ne samo historija već i kosmos obilježen čovjekom kao centrom koji gradi i historijski i metafizički prostor s Bogom kao ovjeriteljem svega postojećeg.
Brkin katren implicitno poziva na raskid s takvom koncepcijom etike, jer se prozrijeva njena uništavajuća i ubilačka bit. Ona nije samo hijerarhijska sa svojim licemjernim imperativima nego uništava i sam humanitet u njegovoj osnovi. Nasuprot njoj, biocentrična etika skida čovjeka s prijestolja svijeta u kojem je, kako bi rekao Nikola Visković, homo faber postao homo destructor. Zato je sjajna i Brkina slika o pulsu koji ne kuca nego skandira u svijetu prirode kao ponovno rođen. I zaista jest, jer to znači rađanje novog Čovjeka, koji odbacuje dosadašnje zablude, skida mrene sa svojih očiju i mijenja svoj um. To je poziv na radikalan zaokret pred spoznajom da homo faber sve oko sebe tretira kao vlastite resurse, kao puke objekte, a predstavljajući se mijenjalačkom snagom prirode, dovodi u pitanje opstanak života na Zemlji.
Sad se slika o zvjerstvu uglađenom seli iz domena ljudskog na sveopći plan postojanja, pri čemu se moć uma i znanja, za kojom žudi Čovjek, ispostavlja kao sveopća ubilačka sila. Drugi katren pojačava tu spoznaju i kidanje pupčane vrpce kojom je čovjek povezan sa čovječanstvom, a kojom ne protiče život, nego smrt. Ta se pupčana vrpca pretvara u mentalne okove, a življenje u njima nije ništa drugo do tamnica ljudskosti:
Braću ćeš ubogu napustiti, što rane riju i u njih sipaju sol, a različne hramove, blasfemični, podižu istom božanstvu Prirodi majci predat ćeš se, njenu svekoliku prostranstvu, pećina bit će ti spokojan stan, livadom jurit ćeš posve gol
Napuštanje uboge braće, vrijedne samo žaljenja – ne isključivo stoga što rane riju i u njih sipaju sol nego i stoga što uništavaju život uopće – jest pogled sa druge strane na ljudsko postojanje. Naime, s one strane s koje sija sunce dobrote iz biocentrične spoznaje o prirodi kao majci kojoj se treba bez ostatka predati. Ubijanje prirode i njeno tretiranje kao objekta koji čovječanstvo koristi kao drugostepenu vrijednost nije ništa drugo do ubijanje maternice koja rađa sve živo i neživo. Sad uboga braća jesu takvi zato što sve njihovo znanje i ukupan um ne prodiru izvan granica antropocentričnosti u majčino svekoliko prostranstvo.
A to je ona etika o kojoj je sanjao i mladi A. B. Šimić u svojoj pjesmi Zemlja, gdje kamen naziva našim bratom. Zemlja je za Šimića mjera stvari, ne nebo na kojem stanuju božanstva što tokom historije promjenom religijskih paradigmi neprestano umiru i rađaju se. Brka takvu historiju božanstva gleda s druge strane, u različitosti interpretacija koje su blasfemične i različne hramove podižu istom božanstvu. A to znači da im je metafizička istina nedostupna i da je pretvorena u obmanu. Ako je njihova historija tvornica smrti, uboga braća zarobljena su i u svoje metafizičke obmane. Izvan njih je u prirodi prostor slobode i istine gdje se u pećini dobija spokojan stan, a livadom juri posve gol. Taj prostor raskida sve okove uma, duše i srca, i otvara neslućene mogućnosti za stvaranje novog oblika humaniteta. Onog, naime, koji je u istoj ravni sa svim prirodnim pojavama, a ne nadređen njima i porobljen zlom historije i društva.
Oba katrena u ovom Brkinom sonetu spuštaju na zemlju njegovog nebeskog nomada koji je bio u potrazi za metafizičkim suštinama i vraćaju ga iz njegovih nebeskih lutanja prapočetku, u maternicu prirodu, zazivajući ljubav prema svemu proisteklom iz nje. Ta ljubav je nova vrsta bratstva – u kojemu smo izjednačeni i pupčanom vrpcom povezani sa svime oko nas. Uronjeni u tu ljubav, ne možemo ne osjetiti njenu snagu pred ništavilom koje nas izvjesno čeka ako nastavimo svoj antropocentrični hod u vremenu. Stoga Brkin sonet Jednom jest poziv Čovjeku, onom lirskom ti, da strgne lance kojima je vezan tokom krvave historije, oslobodi se društvenih stega pretvorenih u ropstvo uglađenim zvijerima i kroči u slobodu u kojoj će se izjednačiti sa svime u prirodi.
Rijetke su takve pjesme na našem četvoroimenom jeziku, jer je ovdašnja poezija isuviše okrenuta čovjeku, a takva njena karakteristika odvaja je od čitavih slojeva svijeta u kojem smo nastanjeni. Ako je Baudelaire prirodu smatrao šumom simbola koja je zasnovana na univerzalnim analogijama i stalnim korespondencijama, onda je ona za njega duhovna činjenica prve vrste. Isto je to i za čuvene engleske jezerske pjesnike Williama Wordswortha, Samuela Taylora Coleridgea i Roberta Southeya. Bjekstvo od društva u prirodu karakteriziralo je i intelektualni njemački romantizam, a impresionisti su u njoj vidjeli podlogu za svoju teoriju lijepog.
Brkin sonet jest na tom tragu, ali on ide dalje. On obrće paradigmu, jer za njega priroda nije samo prostor u koji možemo pobjeći već je i ontološki princip, drugačija mogućnost našeg postojanja i potpuna redefinicija čovjekovog svijeta:
Od tada o svome udesu elegije turobne više nećeš izricati, svakodnevno ćeš, razdragan, sa planina urlikati i vriskati, muziku vasione pronosit će glasa ptičjega simfonijski poj
Ako su historija i egzistencija u njoj stale u elegije turobne i ako su one udes, onda je očigledno majstorstvo Brkine metaforizacije jezika. Ona nije svedena na puku slikovitost, već izrasta u filozofski koncept. To podudaranje poezije i filozofije, bez nasilnog hermetizma, pokazuje da pjesnik izuzetno misli u svojim slikama. Pri tom, one se odlikuju majstorstvom jednostavnosti, a prva tercina u karakterističnom sonetnom obratu nakon molskog osjećaja prelazi u durski. Tercina najavljuje himnu novoj slobodi i obliku života. Umjesto elegija turobnih o svome udesu, nakon raskida sa antropocentrizmom kao ontološkom normom dolaze razdragani urlici i vrisci sa planina.
Opet se suočavamo s poetskom vještinom. To nisu pjesme, kao do sada, to je beskraj sreće od koje se ne može pjevati, nego vriskati i urlikati da bi se čula i osjetila muzika vasione koju pronosi glas ptičjega poja. A to je žudnja jedinstva sa svime: s prirodom, sa kosmosom, u sveopćoj harmoniji koja se proteže od zemlje do nebeskog beskraja. Baudelaireova filozofija prirode ovdje je odaslana u kosmos, a njegove univerzalne analogije po kojima je ustrojena priroda prerasle su u univerzalnu harmoniju. Drugim riječima, lirski subjekt je pronašao i put i smisao pred slutnjom apokalipse koja ga je obuzela zbog spoznaje o karakteru dosadašnjeg ljudskog postojanja.
Spušten na zemlju, Brkin nebeski nomad kao metafora čovjeka i čovječanstva sada putuje prirodom u novom obliku jedinstva s beskrajnom vasionom – u kojoj ne postoji nikakav centar niti hijerarhija, nego decentriranost i horizontalna jednakost svega postojećeg:
Jevrej, musliman, kršćanin – u tom se nećeš ustrašen kriti, jer sebe naći ćeš u onome što jesi po svojoj arhajskoj bíti: u tebi strasno će gorjeti sveopći Bog, koji je iskonski tvoj
Posljednja tercina u sonetu svojim prvim stihom još jednom nas vraća spoznaji o trajnom sukobu u čovječanstvu. Strah i sukob su temelji na kojima počiva čovječanstvo podijeljeno abrahamskim Bogom, a pojedinac je u takvoj situaciji definiran kao pripadnik kolektiva, lišen šansi da ostvari svoju individualnost. Zato se on i krije u autoritarnom kolektivu ustrašen, što podrazumijeva da je smrvljen do kraja, a njegova ljudska bit podređena je onoj kolektivnoj. Raskid s takvim čovječanstvom je, dakle, nužan. On je istovremeno spasonosan, iscjeljujući i smislen. Izlaz je nađen u arhajskoj biti, u povratku na prapočetak. To je put nebeskog nomada koji ga vraća sebi, nakon nebeskih odiseja.
Vratiti se nazad, u prvotnu nevinost i sklad sa svime oko sebe – to je sveti egzistencijalni cilj i smisao. A tamo i stanuje sveopći Bog, pa je put unazad istodobno i put u nove nebeske visine i redefiniciju svega postojećeg, ali i put u nutrinu, u dušu, um i srce. Taj sveopći Bog jedino tako može pripadati Čovjeku, i obratno. To je primordijalni smisao postojanja, veličanstveni povratak sebi i svemu oko sebe. Himna sveopćem jedinstvu završava, dakle, tim povratkom sebi u iskonu, u mjestu odakle smo krenuli na nakaradni put u vremenu, u svijet zvijeri uglađenih.
Svijet zvijeri uglađenih i povratak u arhajsku bit
(Sonet Amira Brke Jednom)
JEDNOM
Jednom ćeš, nadaš se, leđa okrenuti zvijerima uglađenim,
potomcima zaboravljenih ubojica, i razbojnika drumskih,
pridružit ćeš se u polju biljkama i tajni životinja šumskih,
svježinom će puls tvoj skandirati kao u ponovno rođenim
Braću ćeš ubogu napustiti, što rane riju i u njih sipaju sol,
a različne hramove, blasfemični, podižu istom božanstvu
Prirodi majci predat ćeš se, njenu svekoliku prostranstvu,
pećina bit će ti spokojan stan, livadom jurit ćeš posve gol
Od tada o svome udesu elegije turobne više nećeš izricati,
svakodnevno ćeš, razdragan, sa planina urlikati i vriskati,
muziku vasione pronosit će glasa ptičjega simfonijski poj
Jevrej, musliman, kršćanin – u tom se nećeš ustrašen kriti,
jer sebe naći ćeš u onome što jesi po svojoj arhajskoj bíti:
u tebi strasno će gorjeti sveopći Bog, koji je iskonski tvoj
Gdje bi se mogli skrasiti čovjek i čovječanstvo u sveopćoj kataklizmi koja nam se priprema promjenom vladajuće globalne ideologije koja stvara novi oblik kapitalizma, onaj militaristički nakon neoliberalnog, a ne haje za klimatsku krizu niti misli o opstanku života na zemlji? U hodu historije, naše doba obilježeno je krizama: kulturnom, ekonomskom, etičkom, ideološkom, političkom, socijalnom itd, a ratovi su njegova stalna karakteristika. I dok se militarizam vraća na velika vrata, kriza duhovnosti dovodi religiju na pijedestal ideologije, a klatno historije se okrenulo, pa je negdašnju ideju liberalizma zamijenio konzervativizam koji je Boga s metafizičkog prijestolja svukao u blato politike i ideologije. Ta kriza religije otvorila je vrata nacionalističkim ideologijama, dok je negdašnje bratstvo u Bogu zamijenjeno nacionalističkom i rasističkom mržnjom. Svijet je postao bodlerovski splin i mentalni kazamat u kojem su poništene osnove humaniteta, a sloterdijkovski shvaćene banke srdžbe pune se u društvenim slojevima.
Okrenut naopčake, današnji svijet usporediv je samo sa velikim povijesnim lomovima koji su stvarali sveopće klaonice, još jednu tinovsku historiju duša poraženih u ljudskom klanju. U takvom kontekstu, preostala nam je umjetnost kao topos spasa iz kojeg možemo misliti o crnoj budućnosti, ali i o promjeni paradigme na kojoj bi moglo postojati novo čovječanstvo usklađeno sa opstankom života na planeti. Samo je umjetnost slobodna u današnjem svijetu opće kontrole, trijumfu banalnosti društvenih mreža, sveopćoj propagandi moćnika koji čovječanstvo drže u talačkoj krizi kapitalističke potrage za što većim profitom i nemilosrdnim uništavanjem svih prirodnih resursa na Zemlji, našoj majci prema kojoj se ubilački odnosimo.
Brkin sonet Jednom dolazi upravo iz tog spoznajnog okvira, iz predosjećanja Čovjekovog kraja, s kojim umire i njegovo rodno mjesto – Priroda. Zašto je uopće potrebno to da se jednom raskine sa svime i vrati svojoj arhajskoj biti, tamo gdje smo začeti i gdje bijasmo nevini od krvi na našim rukama? Naravno, ne samo zbog te krvi za koju smo odgovorni već i zbog osvajanja slobode iz naprijed pomenutog mentalnog kazamata. Nužno je, dakle, iščašiti se iz mašine koja nas melje i satire svojom diskurzivnom mrežom kako bismo otkrili nove prostore kulture u kojima možemo, Tin bi rekao, biti u svojoj biti.
Pogledajmo izbliza kako Brka – majstor soneta, jedan od najboljih u našem četvoroimenom jeziku – započinje svoj pjesnički i filozofski obrat iza kojeg se naziru novi horizonti čovjekove slobode:
Jednom ćeš, nadaš se, leđa okrenuti zvijerima uglađenim,
potomcima zaboravljenih ubojica, i razbojnika drumskih,
pridružit ćeš se u polju biljkama i tajni životinja šumskih,
svježinom će puls tvoj skandirati kao u ponovno rođenim
Naravno, sonet mora zgusnuti ogromne prostore filozofske misli u snažne pjesničke slike koje će obasjati tamu naše egzistencijalne situacije u sadašnjosti. Otud i dolazi metafora zvijeri uglađenih koja značenjski suče u različitim smjerovima. To je, zapravo, vrlo vješta slika prije svega političkih moćnika koji svojim diplomatskim jezikom glume uglađenost, baš kao i izgledom u markiranim odijelima. A ispod tih maski, prozire to Brkina metafora, krije se zvjerska bit političke moći koja nemilosrdno ubija na ratištima i likvidira svoje političke protivnike. Istodobno s time, metafora značenjski silazi i u podnožje moći, jer je zvjerstvo s vrha, sa prijestolja, spušteno u mase, pa je postalo normom po kojoj funkcionira društvo. Tu i dolazimo do jednačine prema kojoj je zvjerstvo direktno proporcionalno uglađenosti, postavši, pri tom, ontološkim principom svijeta. Zato i naredne slike tautološki pojačavaju semantički udar metafore, pa se uglađenim zvijerima pridodaju potomci zaboravljenih ubojica i razbojnika drumskih. Na toj osnovi, prva dva stiha u svojim slikama predstavljaju ljudsko društvo kao zvjerinjak koji je licemjernim gestama zamaskiran u uglađenost, a poezija prodire iza zastora stvari i duž vremena i prostora vidi tu vrstu zla kao gradilački faktor čovječanstva – od njegovog vrha do dna.
No tu, u takvoj situaciji, javlja se već na početku pjesme etički nalog prema kojemu postoji nada da će se jednom okrenuti leđa takvom čovječanstvu. Ta nada nije izvjesna, ali bez nje se ne može živjeti. Dok ona postoji, život ima smisao, koji, doduše, jest odložen za neku budućnost, ali je ipak smisao – oličen ne samo u spoznaji o karakteru ljudskog svijeta nego i u nadi da negdje postoji spas. On je, naravno, u raskidu svih veza s tim svijetom, u okretanju leđa svemu ljudskom i povratku prirodi i njenoj nevinosti. Jer, za razliku od ljudskog društva, priroda nije uglađeno zvjerstvo nego dobro koje tvori život, rađanje i umiranje, po ustaljenom obrascu koji traje od početka vremena do sadašnjosti. U njoj preovlađuje etika održavanja života, a u društvu ona ubilačkog zvjerstva, maskiranog ili ne, sasvim svejedno. Zato povratak biljkama i tajni životinja šumskih znači raskid s antropocentričnom i prelazak na biocentričnu etiku u kojoj svježinom puls odjekuje kao u ponovno rođenim.
Time se uspostavlja kontrast u katrenu u kojem prva dva stiha opisuju društveni i historijski prostor, a druga dva prostor prirode. Istodobno s tim uspostavlja se i kontrast između dvije etike, antropocentrične i biocentrične. Ova prva obilježava ljudsko postojanje od časa kada je ustoličen čovjekoliki Bog, pa je ne samo historija već i kosmos obilježen čovjekom kao centrom koji gradi i historijski i metafizički prostor s Bogom kao ovjeriteljem svega postojećeg.
Brkin katren implicitno poziva na raskid s takvom koncepcijom etike, jer se prozrijeva njena uništavajuća i ubilačka bit. Ona nije samo hijerarhijska sa svojim licemjernim imperativima nego uništava i sam humanitet u njegovoj osnovi. Nasuprot njoj, biocentrična etika skida čovjeka s prijestolja svijeta u kojem je, kako bi rekao Nikola Visković, homo faber postao homo destructor. Zato je sjajna i Brkina slika o pulsu koji ne kuca nego skandira u svijetu prirode kao ponovno rođen. I zaista jest, jer to znači rađanje novog Čovjeka, koji odbacuje dosadašnje zablude, skida mrene sa svojih očiju i mijenja svoj um. To je poziv na radikalan zaokret pred spoznajom da homo faber sve oko sebe tretira kao vlastite resurse, kao puke objekte, a predstavljajući se mijenjalačkom snagom prirode, dovodi u pitanje opstanak života na Zemlji.
Sad se slika o zvjerstvu uglađenom seli iz domena ljudskog na sveopći plan postojanja, pri čemu se moć uma i znanja, za kojom žudi Čovjek, ispostavlja kao sveopća ubilačka sila. Drugi katren pojačava tu spoznaju i kidanje pupčane vrpce kojom je čovjek povezan sa čovječanstvom, a kojom ne protiče život, nego smrt. Ta se pupčana vrpca pretvara u mentalne okove, a življenje u njima nije ništa drugo do tamnica ljudskosti:
Braću ćeš ubogu napustiti, što rane riju i u njih sipaju sol,
a različne hramove, blasfemični, podižu istom božanstvu
Prirodi majci predat ćeš se, njenu svekoliku prostranstvu,
pećina bit će ti spokojan stan, livadom jurit ćeš posve gol
Napuštanje uboge braće, vrijedne samo žaljenja – ne isključivo stoga što rane riju i u njih sipaju sol nego i stoga što uništavaju život uopće – jest pogled sa druge strane na ljudsko postojanje. Naime, s one strane s koje sija sunce dobrote iz biocentrične spoznaje o prirodi kao majci kojoj se treba bez ostatka predati. Ubijanje prirode i njeno tretiranje kao objekta koji čovječanstvo koristi kao drugostepenu vrijednost nije ništa drugo do ubijanje maternice koja rađa sve živo i neživo. Sad uboga braća jesu takvi zato što sve njihovo znanje i ukupan um ne prodiru izvan granica antropocentričnosti u majčino svekoliko prostranstvo.
A to je ona etika o kojoj je sanjao i mladi A. B. Šimić u svojoj pjesmi Zemlja, gdje kamen naziva našim bratom. Zemlja je za Šimića mjera stvari, ne nebo na kojem stanuju božanstva što tokom historije promjenom religijskih paradigmi neprestano umiru i rađaju se. Brka takvu historiju božanstva gleda s druge strane, u različitosti interpretacija koje su blasfemične i različne hramove podižu istom božanstvu. A to znači da im je metafizička istina nedostupna i da je pretvorena u obmanu. Ako je njihova historija tvornica smrti, uboga braća zarobljena su i u svoje metafizičke obmane. Izvan njih je u prirodi prostor slobode i istine gdje se u pećini dobija spokojan stan, a livadom juri posve gol. Taj prostor raskida sve okove uma, duše i srca, i otvara neslućene mogućnosti za stvaranje novog oblika humaniteta. Onog, naime, koji je u istoj ravni sa svim prirodnim pojavama, a ne nadređen njima i porobljen zlom historije i društva.
Oba katrena u ovom Brkinom sonetu spuštaju na zemlju njegovog nebeskog nomada koji je bio u potrazi za metafizičkim suštinama i vraćaju ga iz njegovih nebeskih lutanja prapočetku, u maternicu prirodu, zazivajući ljubav prema svemu proisteklom iz nje. Ta ljubav je nova vrsta bratstva – u kojemu smo izjednačeni i pupčanom vrpcom povezani sa svime oko nas. Uronjeni u tu ljubav, ne možemo ne osjetiti njenu snagu pred ništavilom koje nas izvjesno čeka ako nastavimo svoj antropocentrični hod u vremenu. Stoga Brkin sonet Jednom jest poziv Čovjeku, onom lirskom ti, da strgne lance kojima je vezan tokom krvave historije, oslobodi se društvenih stega pretvorenih u ropstvo uglađenim zvijerima i kroči u slobodu u kojoj će se izjednačiti sa svime u prirodi.
Rijetke su takve pjesme na našem četvoroimenom jeziku, jer je ovdašnja poezija isuviše okrenuta čovjeku, a takva njena karakteristika odvaja je od čitavih slojeva svijeta u kojem smo nastanjeni. Ako je Baudelaire prirodu smatrao šumom simbola koja je zasnovana na univerzalnim analogijama i stalnim korespondencijama, onda je ona za njega duhovna činjenica prve vrste. Isto je to i za čuvene engleske jezerske pjesnike Williama Wordswortha, Samuela Taylora Coleridgea i Roberta Southeya. Bjekstvo od društva u prirodu karakteriziralo je i intelektualni njemački romantizam, a impresionisti su u njoj vidjeli podlogu za svoju teoriju lijepog.
Brkin sonet jest na tom tragu, ali on ide dalje. On obrće paradigmu, jer za njega priroda nije samo prostor u koji možemo pobjeći već je i ontološki princip, drugačija mogućnost našeg postojanja i potpuna redefinicija čovjekovog svijeta:
Od tada o svome udesu elegije turobne više nećeš izricati,
svakodnevno ćeš, razdragan, sa planina urlikati i vriskati,
muziku vasione pronosit će glasa ptičjega simfonijski poj
Ako su historija i egzistencija u njoj stale u elegije turobne i ako su one udes, onda je očigledno majstorstvo Brkine metaforizacije jezika. Ona nije svedena na puku slikovitost, već izrasta u filozofski koncept. To podudaranje poezije i filozofije, bez nasilnog hermetizma, pokazuje da pjesnik izuzetno misli u svojim slikama. Pri tom, one se odlikuju majstorstvom jednostavnosti, a prva tercina u karakterističnom sonetnom obratu nakon molskog osjećaja prelazi u durski. Tercina najavljuje himnu novoj slobodi i obliku života. Umjesto elegija turobnih o svome udesu, nakon raskida sa antropocentrizmom kao ontološkom normom dolaze razdragani urlici i vrisci sa planina.
Opet se suočavamo s poetskom vještinom. To nisu pjesme, kao do sada, to je beskraj sreće od koje se ne može pjevati, nego vriskati i urlikati da bi se čula i osjetila muzika vasione koju pronosi glas ptičjega poja. A to je žudnja jedinstva sa svime: s prirodom, sa kosmosom, u sveopćoj harmoniji koja se proteže od zemlje do nebeskog beskraja. Baudelaireova filozofija prirode ovdje je odaslana u kosmos, a njegove univerzalne analogije po kojima je ustrojena priroda prerasle su u univerzalnu harmoniju. Drugim riječima, lirski subjekt je pronašao i put i smisao pred slutnjom apokalipse koja ga je obuzela zbog spoznaje o karakteru dosadašnjeg ljudskog postojanja.
Spušten na zemlju, Brkin nebeski nomad kao metafora čovjeka i čovječanstva sada putuje prirodom u novom obliku jedinstva s beskrajnom vasionom – u kojoj ne postoji nikakav centar niti hijerarhija, nego decentriranost i horizontalna jednakost svega postojećeg:
Jevrej, musliman, kršćanin – u tom se nećeš ustrašen kriti,
jer sebe naći ćeš u onome što jesi po svojoj arhajskoj bíti:
u tebi strasno će gorjeti sveopći Bog, koji je iskonski tvoj
Posljednja tercina u sonetu svojim prvim stihom još jednom nas vraća spoznaji o trajnom sukobu u čovječanstvu. Strah i sukob su temelji na kojima počiva čovječanstvo podijeljeno abrahamskim Bogom, a pojedinac je u takvoj situaciji definiran kao pripadnik kolektiva, lišen šansi da ostvari svoju individualnost. Zato se on i krije u autoritarnom kolektivu ustrašen, što podrazumijeva da je smrvljen do kraja, a njegova ljudska bit podređena je onoj kolektivnoj. Raskid s takvim čovječanstvom je, dakle, nužan. On je istovremeno spasonosan, iscjeljujući i smislen. Izlaz je nađen u arhajskoj biti, u povratku na prapočetak. To je put nebeskog nomada koji ga vraća sebi, nakon nebeskih odiseja.
Vratiti se nazad, u prvotnu nevinost i sklad sa svime oko sebe – to je sveti egzistencijalni cilj i smisao. A tamo i stanuje sveopći Bog, pa je put unazad istodobno i put u nove nebeske visine i redefiniciju svega postojećeg, ali i put u nutrinu, u dušu, um i srce. Taj sveopći Bog jedino tako može pripadati Čovjeku, i obratno. To je primordijalni smisao postojanja, veličanstveni povratak sebi i svemu oko sebe. Himna sveopćem jedinstvu završava, dakle, tim povratkom sebi u iskonu, u mjestu odakle smo krenuli na nakaradni put u vremenu, u svijet zvijeri uglađenih.