Film “Osmijeh Mona Lize” iz 2003, jedan je od „mojih lakih“ filmova koje mogu da gledam opet i opet, prepuštajći se PMS-u, grickilacma i slatkišima. Iako, tematika kojoj zapravo teži nije „laka“ i film nije ni komedija u širem ni „rom kom“ u užem smislu i ustvari nije klasični PMS žanr koji služi bijegu od realnosti koja jednom mjesečno svaku ženu boli malo više.
Ipak, estetski, on je zarazan. “Osmijeh Mona Lize” upućuje na čuvenu zagonetnost i misteriju, ali u ovom slučaju i na simbol holivudskog osmijeha (koji je zajebao sve reklame za paste za zube) ikoničnu nasmješenost Julie Roberts. Osim njene već poslovične ljepote, pored nje su u filmu i Julia Stiles, Kirsten Dunst, Maggie Gyllenhaal, svaka blistava na svoj način, i kostimirana u standard romantične ženstvenosti, haljine, šminku i frizure, američke bijele privilegovane žene poslije drugog svjetskog rata. I sav taj estetski paket film čini malo više od onoga što nije, i malo manje od onoga što bi trebao biti, a to je saga o buđenju feminizma pedesetih godina prošlog vijeka.
Ne znam da li je direktno inspirisan posjetom Simon de Bovoar Americi, ali poveznica se postoji. Još prije objavljivanja “Drugog pola”, Simone de Bovoar je, otputovavši u Ameriku, držala predavanja na više visokoškolskih ustanova, prvo u Njujorku, zatim u Čikagu, među kojima su značajno mjesto zauzimali koledži za djevojke iz bogatih porodica. Na njima je djevojkama pružano široko i svestrano obrazovanje, ali unutar kojega, nešto što bismo danas, nazvali „domaćinstvom“, nije smjelo biti zapostavljeno. Naime, djevojke su izučavale filozofiju, književnost, istoriju umjetnosti, ali u isto vrijeme i lijepo ponašanje, određeni „ženski“ bonton, šivenje i održavanje savršene slike buduće porodice. Jer prosto, one su imale ulogu za koju su bile predodređene, a obrazovanje koje im se na skupim visokoobrazovnim ustanovama nudilo, od njih je stvaralo nešto što bismo danas mogli nazvati „robom boljeg kvaliteta“. Zaista, one su bile roba, što žene još uvijek i jesu na nemalom dijelu planete, i ne mogu ništa (dok se svijet pravi da ne vidi) protiv brutalnih oblika ugnjetavanja totalitarnih režima u kojima opstaju zarobljenje.
Bez obzira na sve obrazovanje koje su dobijale, osnovna i zapravo jedina ambicija djevojaka poslijeratnog zapada bila je da se udaju i održavaju dom, dok im se muževi posvećuju karijeri i finansiraju takav način života. Zapravo, one su mogle težiti „karijeri“, ali isključivo savršene domaćice, koja je podrazumjevala hiljade i hiljade radnih sati, na različitim poslovima, sa osmjehom, neplaćenih, ili plaćenih, ali čim ih tako nazovemo, sva romantizacija porodičnog života automatski pada u vodu. Svaka druga težnja žene smatrana je anomalijom koje se društvo upinjalo srezati u korijenu.
U filmu “Osmijeh Mona Lize” dalje se prikazuju snovi i želje tih lijepih,“privilegovanih“ djevojaka, paralelno sa željama i životom njihove profesorice koja dolazi tajanstvena i sama iz nekog udaljenog dijela američkog kontinenta i krahovi koji te želje prate. Jer, ipak, program (života) je jedno, a sam život drugo. Pedestih je taj „program života“ nadvladavao život kroz medije i marketing koji su se nezaustavljvio razvijali, i zapravo niko nije ni pomišljao da im se odupre. Slike su bile suviše idilične. Ono što se krilo, a mi tek danas znamo, jeste da ne samo što je takav način života bio poželjan, već je izlaz iz njega bio praktično nemoguć. Depresija je bila svakodnevica (u ništa manjem obimu nego danas kod ženske populacije istog ili sličnog načina života), a rezultat je (ja bih iz svog ključa to tako pročitala), talanata koji žuljaju a ostaju neiskorišteni i dovodila je žene u stanja potpune ravnodušnosti, apatije i odbijanja kućnih poslova „sa osmijehom“, koje se sredinom dvadesetog vijeka „uspješno“ rješavalo lobotomijom. Savremenim jezikom rečeno, žene su vraćane na „fabrička podešavanja“, tj, prvobitni habitus na koji su programirane vaspitanjem i obrazovanjem.
Iako sljedbenici Simon de Bovoar, filozofi, tj. filozofkinje koje svoja istraživanja usmjeravaju na rodne teorije danas joj spočitavaju mnogo toga. Jer i sama Simone je bila, iako rodonačenlica filozofije roda, bijela privilegovana žena, koja je u Americi zapravo ostala zatečena rasnom segregacijom na koju je naišla. Hrabra, kakva je bila, šetala je sama Harlemom i posmatrala način života „obojenih“, ali razliku između bijele žene koju je pokušala da izbavi iz gore pomenute scenografije i predstave, i crne tek izbavljene iz ralja potpunog i apslutnog negospodarenja bilo kojim aspektom svoje ličnosti, nije bila u stanju da uoči, a samim tim ni da otpočne ono što je osnovna ideja feminizma; oslobađanje svake pojedinačne žene.
Simone de Bovoar je “Drugi pol” objavila 1949. Za to vrijeme, poslije drugog svjetskog rata, koji jeste mnoge žene afirmisao u do tada „muškim aktivnostim“ kao što je sam rat, to djelo jeste bilo revolucionarno. Jer, nakon rata, i nakon što su poslužile svrsi, sveobuhvatne borbe, žena je trebala biti vraćena prvobitnoj; rađanjem i popunjavanjem redova izgubljenih u ratu.
Simone de Bovoar izlazi sa teorijom da žena to ne mora, da to nije ono što je nužno čini ženom tj. da njena uloga nije ona sama i ne ogleda se u odnosu na muškarca. Ona prosto ne mora da bude Drugi pol, koji će ispunjavati očekivanja prvog i služiti mu kao oslonac.
Vezana i životom i mišlju za Žan Pol Sartra, njenom filozofijom provlače se egzisencijalisičke ideje, tj egzistencija koja prethodi esenciji, odnosi se i na polne odrednice. Mi najprije postojimo, a tek onda određujemo smisao svog postojanja, a sa njim i rodne uloge. Ali, ma kako to idealistički i oslobađajuće djelovalo, upravo u tom susretu sa slobodom stvara se „mučnina“. Iako društvena angažovanost jeste jedna od glavnih odlika egzistencijalizma, i Bovoar se do kraja života borila za ideje o kojima je pisala, zid „mučnine“ ostaje. Jer sloboda se proteže, htjeli mi to prihvatiti ili ne, samo do jedne određene granice. Danas su granice pomjerene dalje nego što je de Bovoar mogla i da sanja, ali upravo iz egzistencijalističke pozicije, opstaju i ostaju.
U pokušaju da oslobodimo sebe, ili, pronađemo, često se vezujemo za teorije i prevaspitavanje sopstvenog okruženja. Da drugi ne bi činili greške koje smo činili sami (naša djeca), ili prosto da provučemo neku životnu strategiju koju vidimo kao ispravnu.
Ali ako nas egzistencijalizam ičemu uči, to je upravo to, da ispravna životna strategija ne postoji. S te strane postoje žene koje žele da rade, koje ne žele, ambiciozni i neambiciozni ljudi, hrabri i kukavice, roditelji i neroditelji, ali prosto postojimo i usmjeravamo egzistenciju onako kako znamo i možemo i pravimo greške bez kojih jedino i apslutno, ne bismo mogli da kažemo ni da živimo.
Sladunjav ili ne, film “Osmijeh Mona Lize” završava se razočarenjem slobodoumne profesorice u izbor njene najbolje studentkinje, životnim obratom one koja je bila najsigurnija u svoje izbore i uticajem svega toga i na stavove same profesorice. Bez obzira, simbolički, na kraju filma, te lijepe djevojke za koje znamo da su tih pedestih godina zaista bile prinuđene da žive pod određenim pravilima, prateći u svojim diplomskim haljama, na biciklima automobil u kome profesorica napušta njihov kampus, prikazuju slobodu duha, koja se proteže van granica svih sistema i ideologija, a koju im je profesorica otkrila i predala kroz ono čemu ih je učila -istoriju umjetnosti.
E sad, zašto sve ovo rezonuje sa mnom, rođenom 30 godina nakon objavljivanja “Drugog pola”, u zemlji koja je među prvima u Evropi dala ženama pravo glasa i unutar čijih socijalističkih granica žene jesu ostvarivale prava koja se i danas smatraju naprednim? Naravno, osim što se sistem raspao, kao i država i svi mi posegnuli za sopstvenim ideološkim okvirima u koje ćemo se uklopiti, ja sam posegla za hrišćanskim, i ma kako, kao studentkinja teologije mislila da (a teologija htjeli mi to vjerovati ili ne, razvija kritičko mišljenje), sam slobodna, upala sam u zamku koja se upravo tu, na fakultetu, izvoru znanja i slobode mišljenja, postavljala ženama. Da su bez muškarca bezvrijedne, i da bez obzira koliko voljele bogoslovlje, i sve ono što izučavanje istog, podrazumjeva, i ma koliko talenta za to imale, ukoliko pored sebe nemaju ozbiljnog momka (sa bradom!) koji im obećava budućnost domaćice i minimum troje djece nemaju nikakvu vrijednost.
Sve bismo mi to mogli opravdati arhaičnošću teologije, i moralom koji proizilazi iz te arhaičnosti, ali teologija nije arhaična. Ona je uvijek nova i akutelna i u svako vrijeme i možemo pokušati pobjeći od nje, ali neminovnost patnje i smrti će, ne sve, ali mnoge od nas, vraćati na isti put.
Koji, zapravo, nikada nije isti.
U tom smislu, i ta konzervirana žena hrišćanka, samo je zamka, lošeg tumačenja vremena i pokušaja trpanja „novog vina u stare mijehove“.
Simon de Bovoar je, kao privilegovana bijela žena, što joj se danas zamjera, iz te pozicije ipak postavila osnove modernog feminizma i živjela je onako kako je željela, u okvirima svojih, za ono vrijeme ne malih, mogućnosti. Možemo je osporavati, kao uostalom i svakog mislioca i teoretičara, ali hrabrost i slobodu koju osvajala i ideale kojima je ostala dosljedna, učestvujući do kraja života u svim pokretima za prava žena kojima je imala prilike da se priključi, ne možemo previdjeti.
Umrla je u bolnici u Parizu, 1986, sahranjena je pored Sartra, koji takođe na određeni način svojim prisustvom u njenom životu, (pa i nakon njega) simboliše njenu borbu za slobodu i izbor žene, ali s jednim specifikumom u svojoj predsmrtnoj želji.
Da na ruci, u svom „vječnom obitalištu“, nosi srebrni prsten koji joj je poklonio Nelson Algren, američki pisac i njen višegodišnji ljubavnik.
Zašto baš njegov, a ne Sartrov ili nečiji drugi, možemo donekle iščitati iz njenih pisama. Ali samo donekle. Praznina koja ostaje daje nam samo pretpostavku da je on bio taj koji je u njoj vidio tu ženu kakva je željela da bude i kakva je ogledajući se u njegovim očima i bila.
Možda ovaj put on u ulozi „drugog pola“, ali na kraju ipak muškarac, draga moja Simone.
Osmijeh Simon de Bovoar
Film “Osmijeh Mona Lize” iz 2003, jedan je od „mojih lakih“ filmova koje mogu da gledam opet i opet, prepuštajći se PMS-u, grickilacma i slatkišima. Iako, tematika kojoj zapravo teži nije „laka“ i film nije ni komedija u širem ni „rom kom“ u užem smislu i ustvari nije klasični PMS žanr koji služi bijegu od realnosti koja jednom mjesečno svaku ženu boli malo više.
Ipak, estetski, on je zarazan. “Osmijeh Mona Lize” upućuje na čuvenu zagonetnost i misteriju, ali u ovom slučaju i na simbol holivudskog osmijeha (koji je zajebao sve reklame za paste za zube) ikoničnu nasmješenost Julie Roberts. Osim njene već poslovične ljepote, pored nje su u filmu i Julia Stiles, Kirsten Dunst, Maggie Gyllenhaal, svaka blistava na svoj način, i kostimirana u standard romantične ženstvenosti, haljine, šminku i frizure, američke bijele privilegovane žene poslije drugog svjetskog rata. I sav taj estetski paket film čini malo više od onoga što nije, i malo manje od onoga što bi trebao biti, a to je saga o buđenju feminizma pedesetih godina prošlog vijeka.
Ne znam da li je direktno inspirisan posjetom Simon de Bovoar Americi, ali poveznica se postoji. Još prije objavljivanja “Drugog pola”, Simone de Bovoar je, otputovavši u Ameriku, držala predavanja na više visokoškolskih ustanova, prvo u Njujorku, zatim u Čikagu, među kojima su značajno mjesto zauzimali koledži za djevojke iz bogatih porodica. Na njima je djevojkama pružano široko i svestrano obrazovanje, ali unutar kojega, nešto što bismo danas, nazvali „domaćinstvom“, nije smjelo biti zapostavljeno. Naime, djevojke su izučavale filozofiju, književnost, istoriju umjetnosti, ali u isto vrijeme i lijepo ponašanje, određeni „ženski“ bonton, šivenje i održavanje savršene slike buduće porodice. Jer prosto, one su imale ulogu za koju su bile predodređene, a obrazovanje koje im se na skupim visokoobrazovnim ustanovama nudilo, od njih je stvaralo nešto što bismo danas mogli nazvati „robom boljeg kvaliteta“. Zaista, one su bile roba, što žene još uvijek i jesu na nemalom dijelu planete, i ne mogu ništa (dok se svijet pravi da ne vidi) protiv brutalnih oblika ugnjetavanja totalitarnih režima u kojima opstaju zarobljenje.
Bez obzira na sve obrazovanje koje su dobijale, osnovna i zapravo jedina ambicija djevojaka poslijeratnog zapada bila je da se udaju i održavaju dom, dok im se muževi posvećuju karijeri i finansiraju takav način života. Zapravo, one su mogle težiti „karijeri“, ali isključivo savršene domaćice, koja je podrazumjevala hiljade i hiljade radnih sati, na različitim poslovima, sa osmjehom, neplaćenih, ili plaćenih, ali čim ih tako nazovemo, sva romantizacija porodičnog života automatski pada u vodu. Svaka druga težnja žene smatrana je anomalijom koje se društvo upinjalo srezati u korijenu.
U filmu “Osmijeh Mona Lize” dalje se prikazuju snovi i želje tih lijepih,“privilegovanih“ djevojaka, paralelno sa željama i životom njihove profesorice koja dolazi tajanstvena i sama iz nekog udaljenog dijela američkog kontinenta i krahovi koji te želje prate. Jer, ipak, program (života) je jedno, a sam život drugo. Pedestih je taj „program života“ nadvladavao život kroz medije i marketing koji su se nezaustavljvio razvijali, i zapravo niko nije ni pomišljao da im se odupre. Slike su bile suviše idilične. Ono što se krilo, a mi tek danas znamo, jeste da ne samo što je takav način života bio poželjan, već je izlaz iz njega bio praktično nemoguć. Depresija je bila svakodnevica (u ništa manjem obimu nego danas kod ženske populacije istog ili sličnog načina života), a rezultat je (ja bih iz svog ključa to tako pročitala), talanata koji žuljaju a ostaju neiskorišteni i dovodila je žene u stanja potpune ravnodušnosti, apatije i odbijanja kućnih poslova „sa osmijehom“, koje se sredinom dvadesetog vijeka „uspješno“ rješavalo lobotomijom. Savremenim jezikom rečeno, žene su vraćane na „fabrička podešavanja“, tj, prvobitni habitus na koji su programirane vaspitanjem i obrazovanjem.
Iako sljedbenici Simon de Bovoar, filozofi, tj. filozofkinje koje svoja istraživanja usmjeravaju na rodne teorije danas joj spočitavaju mnogo toga. Jer i sama Simone je bila, iako rodonačenlica filozofije roda, bijela privilegovana žena, koja je u Americi zapravo ostala zatečena rasnom segregacijom na koju je naišla. Hrabra, kakva je bila, šetala je sama Harlemom i posmatrala način života „obojenih“, ali razliku između bijele žene koju je pokušala da izbavi iz gore pomenute scenografije i predstave, i crne tek izbavljene iz ralja potpunog i apslutnog negospodarenja bilo kojim aspektom svoje ličnosti, nije bila u stanju da uoči, a samim tim ni da otpočne ono što je osnovna ideja feminizma; oslobađanje svake pojedinačne žene.
Simone de Bovoar je “Drugi pol” objavila 1949. Za to vrijeme, poslije drugog svjetskog rata, koji jeste mnoge žene afirmisao u do tada „muškim aktivnostim“ kao što je sam rat, to djelo jeste bilo revolucionarno. Jer, nakon rata, i nakon što su poslužile svrsi, sveobuhvatne borbe, žena je trebala biti vraćena prvobitnoj; rađanjem i popunjavanjem redova izgubljenih u ratu.
Simone de Bovoar izlazi sa teorijom da žena to ne mora, da to nije ono što je nužno čini ženom tj. da njena uloga nije ona sama i ne ogleda se u odnosu na muškarca. Ona prosto ne mora da bude Drugi pol, koji će ispunjavati očekivanja prvog i služiti mu kao oslonac.
Vezana i životom i mišlju za Žan Pol Sartra, njenom filozofijom provlače se egzisencijalisičke ideje, tj egzistencija koja prethodi esenciji, odnosi se i na polne odrednice. Mi najprije postojimo, a tek onda određujemo smisao svog postojanja, a sa njim i rodne uloge. Ali, ma kako to idealistički i oslobađajuće djelovalo, upravo u tom susretu sa slobodom stvara se „mučnina“. Iako društvena angažovanost jeste jedna od glavnih odlika egzistencijalizma, i Bovoar se do kraja života borila za ideje o kojima je pisala, zid „mučnine“ ostaje. Jer sloboda se proteže, htjeli mi to prihvatiti ili ne, samo do jedne određene granice. Danas su granice pomjerene dalje nego što je de Bovoar mogla i da sanja, ali upravo iz egzistencijalističke pozicije, opstaju i ostaju.
U pokušaju da oslobodimo sebe, ili, pronađemo, često se vezujemo za teorije i prevaspitavanje sopstvenog okruženja. Da drugi ne bi činili greške koje smo činili sami (naša djeca), ili prosto da provučemo neku životnu strategiju koju vidimo kao ispravnu.
Ali ako nas egzistencijalizam ičemu uči, to je upravo to, da ispravna životna strategija ne postoji. S te strane postoje žene koje žele da rade, koje ne žele, ambiciozni i neambiciozni ljudi, hrabri i kukavice, roditelji i neroditelji, ali prosto postojimo i usmjeravamo egzistenciju onako kako znamo i možemo i pravimo greške bez kojih jedino i apslutno, ne bismo mogli da kažemo ni da živimo.
Sladunjav ili ne, film “Osmijeh Mona Lize” završava se razočarenjem slobodoumne profesorice u izbor njene najbolje studentkinje, životnim obratom one koja je bila najsigurnija u svoje izbore i uticajem svega toga i na stavove same profesorice. Bez obzira, simbolički, na kraju filma, te lijepe djevojke za koje znamo da su tih pedestih godina zaista bile prinuđene da žive pod određenim pravilima, prateći u svojim diplomskim haljama, na biciklima automobil u kome profesorica napušta njihov kampus, prikazuju slobodu duha, koja se proteže van granica svih sistema i ideologija, a koju im je profesorica otkrila i predala kroz ono čemu ih je učila -istoriju umjetnosti.
E sad, zašto sve ovo rezonuje sa mnom, rođenom 30 godina nakon objavljivanja “Drugog pola”, u zemlji koja je među prvima u Evropi dala ženama pravo glasa i unutar čijih socijalističkih granica žene jesu ostvarivale prava koja se i danas smatraju naprednim? Naravno, osim što se sistem raspao, kao i država i svi mi posegnuli za sopstvenim ideološkim okvirima u koje ćemo se uklopiti, ja sam posegla za hrišćanskim, i ma kako, kao studentkinja teologije mislila da (a teologija htjeli mi to vjerovati ili ne, razvija kritičko mišljenje), sam slobodna, upala sam u zamku koja se upravo tu, na fakultetu, izvoru znanja i slobode mišljenja, postavljala ženama. Da su bez muškarca bezvrijedne, i da bez obzira koliko voljele bogoslovlje, i sve ono što izučavanje istog, podrazumjeva, i ma koliko talenta za to imale, ukoliko pored sebe nemaju ozbiljnog momka (sa bradom!) koji im obećava budućnost domaćice i minimum troje djece nemaju nikakvu vrijednost.
Sve bismo mi to mogli opravdati arhaičnošću teologije, i moralom koji proizilazi iz te arhaičnosti, ali teologija nije arhaična. Ona je uvijek nova i akutelna i u svako vrijeme i možemo pokušati pobjeći od nje, ali neminovnost patnje i smrti će, ne sve, ali mnoge od nas, vraćati na isti put.
Koji, zapravo, nikada nije isti.
U tom smislu, i ta konzervirana žena hrišćanka, samo je zamka, lošeg tumačenja vremena i pokušaja trpanja „novog vina u stare mijehove“.
Simon de Bovoar je, kao privilegovana bijela žena, što joj se danas zamjera, iz te pozicije ipak postavila osnove modernog feminizma i živjela je onako kako je željela, u okvirima svojih, za ono vrijeme ne malih, mogućnosti. Možemo je osporavati, kao uostalom i svakog mislioca i teoretičara, ali hrabrost i slobodu koju osvajala i ideale kojima je ostala dosljedna, učestvujući do kraja života u svim pokretima za prava žena kojima je imala prilike da se priključi, ne možemo previdjeti.
Umrla je u bolnici u Parizu, 1986, sahranjena je pored Sartra, koji takođe na određeni način svojim prisustvom u njenom životu, (pa i nakon njega) simboliše njenu borbu za slobodu i izbor žene, ali s jednim specifikumom u svojoj predsmrtnoj želji.
Da na ruci, u svom „vječnom obitalištu“, nosi srebrni prsten koji joj je poklonio Nelson Algren, američki pisac i njen višegodišnji ljubavnik.
Zašto baš njegov, a ne Sartrov ili nečiji drugi, možemo donekle iščitati iz njenih pisama. Ali samo donekle. Praznina koja ostaje daje nam samo pretpostavku da je on bio taj koji je u njoj vidio tu ženu kakva je željela da bude i kakva je ogledajući se u njegovim očima i bila.
Možda ovaj put on u ulozi „drugog pola“, ali na kraju ipak muškarac, draga moja Simone.