Ne poimam šta se dogodilo suludome danu, čudim mu se, očajan sam otkad jutro svanu Ozgo na me laju pretpotopske grozne ptice, te posrnem, pa se prostrem po močvari nice,
kad se s mukom dignem, u lice se moje ceri crvenih očiju njuška neke goropadne zvijeri, izbjegavam poput akrobate počupana stabla i spodobe utekle sa platna mahnitoga Pabla,
četvorica na crnim konjima, opazih čengele, Čejrečen ćeš sada biti!, sjahujući meni vele, presudu smo ti izrekli, poštenu i odmjerenu:
skelet ćemo dati psetu, jetrom častiti hijenu; vukodlaci i zombiji zdesna se i slijeva keze, nikad prije ne doživjeh takvog užasa ni jeze
2.
Na rub sloma stigao sam, ne uspijevam više Belzebuba da podnesem, što vas dan kidiše; samo jedno još se zamirućom svijesti pitam: gradom istim ili ukletim se mjestom skitam?
Potom shvatam kako sva ta grdna čudovišta ne prispješe noću iz onostranog prebivališta, već da oduvijek su ovdje, gdje stanujem i ja, raduju se i tuguju dok smrkava ili sunce sija,
a duša ih naslutila nije, nekmol za njih znala Ozaren tom misli, zahvaljujem milom Bogu na čudesnoj providnosti, jer lucida intervalla
nesumnjivo to su; tumačiti drukčije ne mogu pred očima što se zbiva, pa se rađa želja živa opet da mi se navijesti taj svijet što se skriva
Svijet koji se skriva
Ne poimam šta se dogodilo suludome danu,
čudim mu se, očajan sam otkad jutro svanu
Ozgo na me laju pretpotopske grozne ptice,
te posrnem, pa se prostrem po močvari nice,
kad se s mukom dignem, u lice se moje ceri
crvenih očiju njuška neke goropadne zvijeri,
izbjegavam poput akrobate počupana stabla
i spodobe utekle sa platna mahnitoga Pabla,
četvorica na crnim konjima, opazih čengele,
Čejrečen ćeš sada biti!, sjahujući meni vele,
presudu smo ti izrekli, poštenu i odmjerenu:
skelet ćemo dati psetu, jetrom častiti hijenu;
vukodlaci i zombiji zdesna se i slijeva keze,
nikad prije ne doživjeh takvog užasa ni jeze
2.
Na rub sloma stigao sam, ne uspijevam više
Belzebuba da podnesem, što vas dan kidiše;
samo jedno još se zamirućom svijesti pitam:
gradom istim ili ukletim se mjestom skitam?
Potom shvatam kako sva ta grdna čudovišta
ne prispješe noću iz onostranog prebivališta,
već da oduvijek su ovdje, gdje stanujem i ja,
raduju se i tuguju dok smrkava ili sunce sija,
a duša ih naslutila nije, nekmol za njih znala
Ozaren tom misli, zahvaljujem milom Bogu
na čudesnoj providnosti, jer lucida intervalla
nesumnjivo to su; tumačiti drukčije ne mogu
pred očima što se zbiva, pa se rađa želja živa
opet da mi se navijesti taj svijet što se skriva