Jedan od njih dvojice je pijan, drugi ometen u razvoju.
Onaj pijani ti kaže da se dobro sjeća tvog oca i da ga svakako pozdraviš. Pokazuje na ometenog i kaže da ga je tu, u kuću u kojoj si odrasla, smjestila općina.
Pijani živi u kući odavno pokojne susjede R. U njenom vrtu je nekada živjela Palčica, sad se i ona vjerojatno odselila, jer i likovi iz bajke zahtijevaju određene uslove da bi se negdje zadržali. Na primjer, zahtijevaju jednu staru ženu, Ličanku, partizanku, sa kuršumom u nozi koji iznova ranjava kad se mijenja vrijeme. Jednu staricu bez svog poroda i ikog koga bi zvala svojim osim tog ostarjelog dječaka za kog se udala i djevojčice iz susjedstva kojoj se mogu spremati maleni zalogaji, koja se može ljuljati na koljenima i milovati po kosi, koja se može grliti i kojoj se mogu pričati priče. Eto, u vrtove takvih starih žena, pored bureta sa kišnicom, ispod niskog krova koji razjeda mahovina – može se doseliti Palčica i onda otići kad one odu.
Sad je tu pijani čovjek. I ovaj drugi, nježno jurodivi, koji se na tebe zbunjeno smiješi očima punim blagoslovenog nerazumijevanja, a ti mu iznenada zavidiš na toj odsutnosti iz svijeta.
Osjećaš kako se sav prostor oko tebe zgušnjava, i da ste i ti, i pijani i jurodivi pod vodom, vaši pokreti postaju spori i teški, a sav zrak je potisnut negdje gore, visoko iznad i ti znaš da ne možeš dugo ostati jer ćeš se ugušiti.
Pored je tvoj bunar i ti osjećaš na jeziku željezni okus njegove vode. Rodne vode, ne znaš ima li je svako – ti si je imala. Kuća do ulice – ona u kojoj su živjele stare žene sa kojima si drugovala – sasvim je ruševna. Tebi je nejasno kako ti se ikada činila veličanstvenom, sa svojom skromnom unutrašnjom dvorišnom kolonadom, svojim tavanom prepunim starih fotografija bivših ljudi, svojim potonulim podrumom koji stoji na lukovima od opeke i i miriši na memlu.
Kako je staro bilo tvoje djetinjstvo, odmah je bilo staro. To sada dobro osjećaš, jer se u nozdrve pozvani uvlače mirisi tvojih starica, njihovog starog pokućstva, starih zidova i slika, starih riječi i osmijeha. Teta Mica, koja je prva umrla. Uvijek su te na rukama unosili u njezin stan, pa bi na ulazu u mračni hodnik ispred očiju zaigrali pejzaži oslikani na odsječenim komadima debala – ispresijecani crvotočnim potočićima. Trajalo je uvijek par trenutaka, to podizanje u ruke i pogled u crvotočinu, ispunjen uvijek istom nadom da će se, iz lista nekog naslikanog bora – konačno promoliti crv odgovoran za mrežu izdubljenih puteva. Nikad nisi vidjela crva.
A onda Bela baka, tako si je zvala, jer je imala sasvim sijedu kosu, vezanu u punđu. Živjela je u potkrovlju te kuće i bila je „Slovenka“, dakle neko sasvim naročit. Bela baka je za tebe čuvala igračke – minijaturni komplet za čajanku i jednu lutku crne kože. Jednom si, već odavno odrasla, sanjala Belu baku kako sjedi za svojim trpezarijskim stolom sa čipkanim stoljnjakom i drži u rukama oživjelo dijete tamne kože sa potpuno sijedom kosicom. Ti uzimaš dijete i ono te pita: „Zašto si sijeda?“
I ti se čudiš tom pitanju, dodiruješ se po kosi, i misliš kako je čudno biti malen a sijed.
I onda Tetica. Živjela je sa pokojnim mužem, ministrom u onoj neslavnoj vladi. Pamtiš duge somotske draperije i mermerni toaletni stolić pored kreveta sa visokom perinom. I jednu ženu koja je dolazila da čisti – ta je žena uvijek bila savijena, i sada pokušavaš da je uspraviš u sjećanju, da joj ispraviš kičmu i zamisliš je kako stoji – ali to ti izaziva stravičan zamor. Umjesto toga ona je savijena nad metlicom, tu ispod kolonade, čisti maleno stepenište na ulazu u Tetičin stan.
Na tebe se spušta užasna panika, počinješ gladno da prelaziš očima po rasturenom kolu bunara, oronuloj ogradi, kućama u kojima živi Pijanac, Jurodivi i Niko, a iznad tebe huji Vrijeme, golemo i nesaznatljivo, koje te mrvi, dolje, u dubini, na dnu po kom se tako teško krećeš.
Osjećaš gravitaciju crne rupe kojoj nije trebalo da prilaziš, kojoj se ne prilazi, od koje se u životu drži odstojanje – i ona te usisava nemilice, razvlači tvoje unutrašnje tkivo.
Bože, kako si blizu, misliš, gušeći se – kako si ovdje blizu i kako je tvoja blizina nepodnošljiva, nepodnošljiva. Odmakni se od mene, Gospode. Čujem te ovdje bolje nego igdje. Ali si previše, milostivi Vladiko, dobrotvore duša naših.
Previše si.
***
Iza onog posljednjeg odlaska u zavičaj praćenog skaskom o grobljanskim lampionima, mati šalje sliku ruševine i pita prepoznaješ li je. Ti gledaš, i gledaš, i gledaš. Sve izgleda kao nekakva poderotina na velikom platnu stvarnosti – pukotina kroz koju pogled odlazi na drugu stranu.
Jer ti nikada nisi vidjela svoju rodnu kuću, onu u kojoj je posljednji živio jurodivi – ovako ogoljenu, sa slomljenim hrbatom, nasukanu na dnu sa kog si onog dana plivala naviše, do daha potrebnog da bi se život nastavio.
Nikada nisi vidjela onog crva – ali on je nastavio da radi i kad su svi iz te kuće nestali – kad je umrla teta Mica a njen sin zatvoren u sanatorijum, kad je otišla Bela baka i za njom Tetica, kad je savijena žena prestala dolaziti da čisti pod kolonadom, briše mermerni tolaetni stolić, štirka stoljnjake, glanca preostalu srebrninu i udara tepihe.
Crv je, nevidljiv, radio i radio, strpljivo praveći geografiju svoje crvotočine i eto, po tim njegovim nevidljivim unutrašnjim arabeskama, poznatim samo Gospodu Bogu, koji blagim dahom trese zemlju – ta se kuća potpuno raspala.
Miševi na mostu/25
Jedan od njih dvojice je pijan, drugi ometen u razvoju.
Onaj pijani ti kaže da se dobro sjeća tvog oca i da ga svakako pozdraviš. Pokazuje na ometenog i kaže da ga je tu, u kuću u kojoj si odrasla, smjestila općina.
Pijani živi u kući odavno pokojne susjede R. U njenom vrtu je nekada živjela Palčica, sad se i ona vjerojatno odselila, jer i likovi iz bajke zahtijevaju određene uslove da bi se negdje zadržali. Na primjer, zahtijevaju jednu staru ženu, Ličanku, partizanku, sa kuršumom u nozi koji iznova ranjava kad se mijenja vrijeme. Jednu staricu bez svog poroda i ikog koga bi zvala svojim osim tog ostarjelog dječaka za kog se udala i djevojčice iz susjedstva kojoj se mogu spremati maleni zalogaji, koja se može ljuljati na koljenima i milovati po kosi, koja se može grliti i kojoj se mogu pričati priče. Eto, u vrtove takvih starih žena, pored bureta sa kišnicom, ispod niskog krova koji razjeda mahovina – može se doseliti Palčica i onda otići kad one odu.
Sad je tu pijani čovjek. I ovaj drugi, nježno jurodivi, koji se na tebe zbunjeno smiješi očima punim blagoslovenog nerazumijevanja, a ti mu iznenada zavidiš na toj odsutnosti iz svijeta.
Osjećaš kako se sav prostor oko tebe zgušnjava, i da ste i ti, i pijani i jurodivi pod vodom, vaši pokreti postaju spori i teški, a sav zrak je potisnut negdje gore, visoko iznad i ti znaš da ne možeš dugo ostati jer ćeš se ugušiti.
Pored je tvoj bunar i ti osjećaš na jeziku željezni okus njegove vode. Rodne vode, ne znaš ima li je svako – ti si je imala. Kuća do ulice – ona u kojoj su živjele stare žene sa kojima si drugovala – sasvim je ruševna. Tebi je nejasno kako ti se ikada činila veličanstvenom, sa svojom skromnom unutrašnjom dvorišnom kolonadom, svojim tavanom prepunim starih fotografija bivših ljudi, svojim potonulim podrumom koji stoji na lukovima od opeke i i miriši na memlu.
Kako je staro bilo tvoje djetinjstvo, odmah je bilo staro. To sada dobro osjećaš, jer se u nozdrve pozvani uvlače mirisi tvojih starica, njihovog starog pokućstva, starih zidova i slika, starih riječi i osmijeha. Teta Mica, koja je prva umrla. Uvijek su te na rukama unosili u njezin stan, pa bi na ulazu u mračni hodnik ispred očiju zaigrali pejzaži oslikani na odsječenim komadima debala – ispresijecani crvotočnim potočićima. Trajalo je uvijek par trenutaka, to podizanje u ruke i pogled u crvotočinu, ispunjen uvijek istom nadom da će se, iz lista nekog naslikanog bora – konačno promoliti crv odgovoran za mrežu izdubljenih puteva. Nikad nisi vidjela crva.
A onda Bela baka, tako si je zvala, jer je imala sasvim sijedu kosu, vezanu u punđu. Živjela je u potkrovlju te kuće i bila je „Slovenka“, dakle neko sasvim naročit. Bela baka je za tebe čuvala igračke – minijaturni komplet za čajanku i jednu lutku crne kože. Jednom si, već odavno odrasla, sanjala Belu baku kako sjedi za svojim trpezarijskim stolom sa čipkanim stoljnjakom i drži u rukama oživjelo dijete tamne kože sa potpuno sijedom kosicom. Ti uzimaš dijete i ono te pita: „Zašto si sijeda?“
I ti se čudiš tom pitanju, dodiruješ se po kosi, i misliš kako je čudno biti malen a sijed.
I onda Tetica. Živjela je sa pokojnim mužem, ministrom u onoj neslavnoj vladi. Pamtiš duge somotske draperije i mermerni toaletni stolić pored kreveta sa visokom perinom. I jednu ženu koja je dolazila da čisti – ta je žena uvijek bila savijena, i sada pokušavaš da je uspraviš u sjećanju, da joj ispraviš kičmu i zamisliš je kako stoji – ali to ti izaziva stravičan zamor. Umjesto toga ona je savijena nad metlicom, tu ispod kolonade, čisti maleno stepenište na ulazu u Tetičin stan.
Na tebe se spušta užasna panika, počinješ gladno da prelaziš očima po rasturenom kolu bunara, oronuloj ogradi, kućama u kojima živi Pijanac, Jurodivi i Niko, a iznad tebe huji Vrijeme, golemo i nesaznatljivo, koje te mrvi, dolje, u dubini, na dnu po kom se tako teško krećeš.
Osjećaš gravitaciju crne rupe kojoj nije trebalo da prilaziš, kojoj se ne prilazi, od koje se u životu drži odstojanje – i ona te usisava nemilice, razvlači tvoje unutrašnje tkivo.
Bože, kako si blizu, misliš, gušeći se – kako si ovdje blizu i kako je tvoja blizina nepodnošljiva, nepodnošljiva. Odmakni se od mene, Gospode. Čujem te ovdje bolje nego igdje. Ali si previše, milostivi Vladiko, dobrotvore duša naših.
Previše si.
***
Iza onog posljednjeg odlaska u zavičaj praćenog skaskom o grobljanskim lampionima, mati šalje sliku ruševine i pita prepoznaješ li je. Ti gledaš, i gledaš, i gledaš. Sve izgleda kao nekakva poderotina na velikom platnu stvarnosti – pukotina kroz koju pogled odlazi na drugu stranu.
Jer ti nikada nisi vidjela svoju rodnu kuću, onu u kojoj je posljednji živio jurodivi – ovako ogoljenu, sa slomljenim hrbatom, nasukanu na dnu sa kog si onog dana plivala naviše, do daha potrebnog da bi se život nastavio.
Nikada nisi vidjela onog crva – ali on je nastavio da radi i kad su svi iz te kuće nestali – kad je umrla teta Mica a njen sin zatvoren u sanatorijum, kad je otišla Bela baka i za njom Tetica, kad je savijena žena prestala dolaziti da čisti pod kolonadom, briše mermerni tolaetni stolić, štirka stoljnjake, glanca preostalu srebrninu i udara tepihe.
Crv je, nevidljiv, radio i radio, strpljivo praveći geografiju svoje crvotočine i eto, po tim njegovim nevidljivim unutrašnjim arabeskama, poznatim samo Gospodu Bogu, koji blagim dahom trese zemlju – ta se kuća potpuno raspala.