Početak je listopada, škola traje već mjesec dana, ali nije kao ranijih godina. Maturanti smo, pa na nastavu neredovno dolazimo, nepočešljani i neobrijani, s rukama u džepovima, i s rokovnikom u najlonskoj vrećici pod rukom, samo da djeluje što neobaveznije i što neurednije. Često smo mamurni. Ako i nismo, trudimo se tako izgledati. Nasilu utiskujemo bore po čelu i u uglovima usana. Grčimo lica da se zgužvaju ili da prikažu neku unutarnju muku, ali uglavnom uzalud, jer lica su još uvijek glatka i ravna. Prazna lica dječaka, na kojima vrijeme još uvijek ne ostavlja tragove, lica sedamnaestogodišnjaka i osamnaestogodišnjaka, koji će sljedećeg ljeta u vojsku, i to im je najveća briga i najveći strah. Pa sve što rade, i taj rokovnik u najlonskoj vrećici pod rukom, i ti nespavanjem i Rubinovim vinjakom iznuđeni podočnjaci, posvećeni su tom strahu. Svaki od nas, a možda najviše upravo ja, ne samo da bi sad želio biti što stariji, toliko star da mu kažu da je prestario vojsku, da je nekim čudom stigao prekasno, nego bi najednom htio biti teški pijanac, alkoholičar koji ostaje nedodirnut svim tim dnevnim nedaćama i pritiskom roditelja, koji nikako ne bi da se on nekako izvuče od vojske.
A prije vojske, što je majkama i očevima, pa tako možda i mojoj ludoj, za mene sve nezainteresiranijoj materi, mnogo važnije, valja upisati studij. Ali dok ambiciozniji i ozbiljniji dvoje između medicine, elektrotehnike i prava, između arhitekture, građevine i strojarstva, tih fakulteta koji će ih od njih načiniti odrasle i ozbiljne ljude, ja već znam da ću ići na filozofiju i sociologiju. Da imam hrabrosti za konačnu selidbu – koju ove 1983. ne znajući odgađam na trideset i tri godine – bježao bih u Zagreb, Beograd, Ljubljanu, pa u jednome od ta tri grada, najvjerojatnije opet Zagrebu, upisivao dramaturgiju ili etnologiju. Kada bih to učinio već sljedeće četiri godine, a onda i cijelih desetak godina, do tako daleke 1993, toliko bi drukčije potekle da bi nestalo svakog kontinuiteta sa životom onoga mene, koji će, recimo, doživjeti 2023, i te će godine, njezinoga olujnog uraganskog ljeta, ispisivati upravo ovaj redak. Tada bi, kada bih 1983. u sebi našao te hrabrosti za pravovremenu selidbu, 2023. u Zagrebu, ili, vjerojatnije, u nekom drugom gradu, umjesto stvarnoga budućeg mene živio neki drugi budući ja.
Hrabrost je etički i intelektualno svakako ispravnija od kukavištva, ali tko ću i kakav ću ja postati ako sljedećeg proljeća pokažem toliku i takvu nesvojstvenu hrabrost, pa se preselim u drugi grad u kojem ću studirati dramaturgiju ili etnologiju? Vjerojatno ću lako postati dramaturg ili etnolog, i jedno i drugo me dovoljno zanima, kao što ću sasvim sigurno biti i pisac. Ali taj pisac, čija će se selidba odviti 1983, a na trideset i tri kristovske godine potom, pisac od hrabrosti, a ne pisac od kukavištva, bit će slabiji nego pisac od kukavištva. Nedostajat će mu ličnog jada i bijede. Nedostajat će mu u međuvremenu pretrpljenih poniženja, kao i svega onog čime će biti vođen u svom otužnom i unaprijed izgubljenom pokušaju da sačuva sebe na Sepetarevcu, a zatim i da se nekako provuče kroz rat, ne radeći ništa u što neće povjerovati. Nedostajat će mu nedostataka koji ga čine upravo onakvim piscem kakav sudjeluje u romanesknim manevrima o 1983. godini.
Ali vratimo se temi današnjega dana, kojemu, na žalost, nismo u stanju utvrditi precizan datum. Početak je listopada 1983, u tramvaju sam broj 3, koji vozi prema Ilidži, ali ću izaći kod Studentskih domova, pa onda pješice prema Mojmilu. Mogao sam i jednostavnije, trolejbusom, ali više volim ovako. Idem se naći s čovjekom koji se zove Stevica. Samo sam ga jednom sreo, ljetos, na sajmu ploča, u dvorištu Cedusa. Mršav, umašćen hašišar, u trapericama i kariranoj košulji, sa sjajnim, savršeno uglancanim kaubojkama na nogama. Gledao sam u te njegove čizme, koje su se prelijevale iz boje trule višnje u neku tamnu smeđu, kakve dotad nisam vidimo, a sumnjam da ću ih vidjeti i u sljedećih četrdesetak godina, koliko će potrajati ova priča, jer su jedino one ulijevale povjerenje. Sve drugo bilo je sumnjivo. Taj čovjek, koji je, dakle, za sebe rekao da je Stevica, izgledao je i ponašao se kao jedan od onih heroinskih ovisnika u posljednjoj fazi društvenog i fizičkog raspadanja. Na plus trideset bio je u košulji dugih rukava, vjerojatno da pokrije izbodene žile. Pred sobom je u dvije kartonske kutije imao stotinjak ploča, svaka je preko omota imala još jednu zaštitnu omotnicu od prozirne folije, najprobranijih naslova američkoga i europskog alternativnog rocka iz druge polovine šezdesetih i početka sedamdesetih, redom sve originali, nabavljani po vani. Cijene vrlo visoke, najviše na buvljaku, tako da nitko ništa ne kupuje. Samo se okupljaju, pa kleče kao u crkvi pred te dvije kutije, listaju albume – Stevica ne dopušta da se ploče vade iz omota: “Ništa se ti ne brini, kao nove su sve!” – i kao u kakvom muzeju, u galeriji suvremene umjetnosti, promatraju artefakte koje nikad prije nisu vidjeli i nikad im neće biti ovako blizu kao sad. Kleknuli su tu ispred Stevice i njegovih ploča neki od prvaka scene, stari punkeri, znalci i mudraci, kleknuo je Krle, čuveni gitarist, kojemu otac, okorjeli rusofil i vlasnik moskvića, nije htio kupiti električnu gitaru, pa je Krle upisao elektrotehniku, u vjeri da će na tom studiju najbolje naučiti kako da elektrificira svoju akustičnu gitaru, a znao je on, Krle, u muzici sve što se moglo znati, i gledao je te ploče kao znalac koji nikad do njih neće doći i nikad nijednu neće staviti na svoj gramofon… Stajao sam sa strane, nadvirivao sam se Krletu preko ramena, pa sam gledao i ja. Samo što je u tom mom gledanju postojala greška, koja, možda, i nije greška: ja, naime, nisam gledao samo te albume, niti sam se uživljavao u sva ta mitska imena s američke zapadne obale, iz njujorških i berlinskih klubova, te iz Chicaga u doba rane psihodelije, niti sam zamišljao tu muziku koju nikad nisam čuo, i tog mi se srpnja 1983. činilo da je neću ni čuti, nego sam gledao i Krleta, kojemu se ramena počinju tresti od uzbuđenja, pokušavao sam zamisliti ono što on tog trenutka zamišlja, gledao sam ispred njega Stevičine sjajne kaubojke, na koje nekim čudom nije palo ni zrno prašine, premda je u dvorištu Cedusa sve bilo prašnjavo, gledao sam njegove dugoprste šake, iz kojih je izbijala nervoza, i zid iza njegovih leđa sam gledao, pa mi je na um padalo kako će jedino taj zid nakon svega ovog ostati isti. Zanimala me je cjelina, kontekst me je zanimao, a ne samo ono pred čime su, jedan za drugim, klečali najveći muzički umovi generacije.
U jednom sam trenutku i sam čučnuo ispred tih njegovih kutija s pločama, ali samo da ih dotaknem. I da nakratko pogledam u oblike slova, u tipografiju i strukturu kartona s omotnice jednog albuma Johna Calea. Odmah zatim sam ustao. Odskočio sam od tla. Valjda u strahu da je iza mene netko tko čeka da klekne. A vjerojatno je netko i bio.
Tada sam, ne znajući što da učinim, kako da opravdam vlastitu pojavu na ovom mjestu, upitao: Imaš li Quicksilver Messenger Service, album “Happy Trails”? Nemam ovdje, rekao je, ali možemo se dogovoriti, to ti mogu jeftino dati!
Razmijenili smo na papirićima brojeve telefona. Papirić sam spremio u novčanik, koji sam nosio u stražnjem džepu traperica, i u kojem nije bilo mnogo novca. Više je bilo različitih papirića. Ali nisam mislio da će me Stevica ikad nazvati. Ustvari, možda nisam ni želio da me nazove. Za “Happy Trails” ionako sam upitao samo da bih nekako objasnio zašto sam tu. Nisam zamišljao da bih tu ploču mogao imati. Premda nije bila rijetka, pogotovu među onom starijom ekipom, koja je svoje diskoteke popunjavala još sedamdesetih, za mene bila je nedohvatljiva. Jednom sam je preslušao, kod prijatelja kojemu četrdesetak godina kasnije ne bih htio spominjati ime, i to je zapravo bilo sve. Koliko god da sam želio “Happy Trails”, činilo mi se kao da taj album, kao ni tolike druge ploče što nisu postojale u jugoslavenskim licencnim izdanjima pa ih nije bilo po dućanima, nego su se mogle nabavljati samo po inozemstvu, ne bi dobro došao na moj gramofon, niti bi na Sepetarevcu mogao zvučati onako kako zvuči u stvarnosti. Moj svijet 1983. vrlo je jasno podijeljen na onaj dio u kojemu živim, i koji na Sepetarevcu živo postoji, u zbilji i u imaginaciji, i na onaj drugi dio, koji je željen, ali je neostvariv. Toliko i tako neostvariv da je neželjen.
Od toga je prošlo skoro tri mjeseca, kad me je jednoga jutra, malo prije devet, Nona nadigla iz kreveta. Telefon te treba! Zašto nisi rekla da spavam, bunio sam se, teturajući prema dnevnom boravku. Nisam ti ja sekretarica!
Tri dana te zovem, rekao je, eto tu imam “Happy Trails” za tebe. Koliko to košta?, upitao sam, rad da ga odbijem, jer je preskupo. Izgovorio je cijenu, koja jedva da je bila malo viša od cijene bilo kojeg albuma u Jugotonu. Ali ploča je kao nova!, još je napomenuo. Dobro, rekoh, dolazim na Mojmilo. Bilo mi je, istina, čudno da Stevica neće u grad. Izbjegavam neke ljude, rekao je, a ja ga nisam upitao zašto ih izbjegava. I čini mi se da mu nije bilo pravo što ga nisam upitao. Ljudi se katkad vole pohvaliti nevoljama u koje su upali. Pogotovu ako su to izmišljene nevolje, kojima bi da prikriju neke veće nevolje…
I tako, u jedno rano popodne, odmah nakon škole, čini mi se da smo imali samo četiri sata, ili sam pobjegao s petog, putujem tramvajem broj tri. Sarajevsko je miholjsko ljeto. Još jutros kotlinu je pritisnula ona teška jesenja magla, natmurilo se sa svih strana, i propadivala je oštra sitna kiša, kao da netko odozgo baca iglice iz crvenog jastučića, i one se pretvaraju u kapi, pa je uskoro kiša pojačala, pretvorila se u pljusak, da bi se oko trećeg-četvrtog sata najednom razvedrilo, i nad mokrim je gradom zasjalo ljetno sunce. Toplo je, ali su tla u kotlini već malo mrzla, pa se mokrina ne isparava, nego je zrak jasan i čist, i svaki se miris u njemu jasno razaznaje.
Umjesto da odem na stanicu kod Katedrale, do koje je, možda, petstotinjak koraka, idem do stanice na Drvenija mostu. Do nje je, od ulaza u školu, jedva pedeset koraka. Ali tramvaj mora obići cijelu Čaršiju, i proći tri-četiri stanice, prije nego što stigne do Katedrale, tako da bi se moglo reći ono: prijeko preče, naokolo bliže. Nije, međutim, gužva, još nije ni jedan, ljudi u ova doba niti idu na posao, niti se vraćaju s posla.
Sjedim uz prozor, u tramvaju nikad ne čitam. Ako se udubim, netko bi mi mogao nešto ukrasti. Ili bi mi se netko mogao narugati. Nego gledam mokri grad, gledam ljude u ovo posljednje sarajevsko ljeto, i naravno da mi je već na umu kako ću sljedeće godine u ova doba biti u vojsci. Osim što je uznemirujuća i u svakom trenutku zastrašujuća, takva pomisao je zapravo nezamisliva. Odlazak u vojsku je ovog oktobra 1983. kao smrt: izvjesna je, ali nije zamisliva. I upravo to je, ta nezamislivost, čini tako strašnom, a pomisao na nju opsesivnom. Čovjek ima potrebu da stalno misli o onome što je nezamislivo.
I ta pomisao, naravno, kvari ovaj trenutak miholjskoga ljeta, koji će se, kao i toliko toga u životu, tek u sjećanju prikazati u svojoj jedinstvenoj ljepoti. Proći će vojska, preživjet će se i rat, a zatim i selidba, kao i konačno progonstvo iz ovoga grada, i tek tada će se, u sjećaju i bez ikakve prijetnje onog što se tek treba dogoditi, jasno osjetiti taj miris mokrog osunčanog grada, u kojem je bez sumnje laka slutnja raja.
Sarajevski je tramvaj brži od zagrebačkog. Njegove su tračnice šire, i nikad se, niujednoj gradskoj ulici ne sreću dva kolosijeka ni dva tramvaja koji idu u suprotnim smjerovima. U toj uskoj kotlini jedino je njemu dano dovoljno prostora da može tako zapasati centar grada, okružiti ga, kao što pas ovčar okruži stado, i onda nastaviti niz ravnicu Sarajevskog polja, prema Dolac malti, Čengić vili i Alipašinu, pa daleko prema Ilidži i svijetu. Sarajevski tramvaj stvarao je putniku iluziju polaska u svijet. I ta je iluzija 1983. vrlo živa. Putujući tramvajem, te godine, te jeseni, stiže se još uvijek vrlo daleko. Mnogo dalje nego što ću stići kada u Puli, pa u Zagrebu, pa u Markuševcu Turopoljskom, na obroncima Vukomeričkih gorica, budem ovo pisao. Tada je, početkom listopada 1983, sarajevski tramvaj vozio dalje od najudaljenije tačke nama zamislivog svijeta. A ja sam trebao izaći kod studentskih domova u Nedžarićima.
Dugo sam od tramvajske stanice pješačio do adrese koju mi je Stevica izdiktirao, i koliko god se to nemogućim činilo, više puta pomislio sam da sam se izgubio. Nakon duge hodnje i raspitivanja po trafikama, cvjećarnicama i u dućanima, kod besposličara koji su ispred dućana pili pivo, i za svaki odgovor zatražili bi koji dinar, stigao sam do prostrane i lijepe bosanske katnice s doksatom i mušebacima, oko koje je avlija s metalnom ogradom, uz koju su sa svih strana ruže penjačice, uzacvale, u stotinama pupoljaka i cvjetova, kao da smo usred ljeta. A iz avlije čuje se žamor mnogih glasova, i netko kao da isprobava harmoniku. Pritisnuo sam zvono, jednom, dvaput, više nisam ni bio siguran jesam lii dobro zapisao kućni broj, kad je otvorila oniža ženica, moglo bi joj biti i sedamdeset, u dimijama, rukava zasukanih, kao da upravo razvija pitu. Rekoh oprostite, pogriješio sam! Ne, ne sine, uhvatila me za ruku, samo reci. Po rukama kao da joj je rendanog krumpira, ili, možda, tikve… Ma ja tražim Stevicu, ne znam kako se preziva… Tu je Stevica, samo ti uđi.
U tamnoplavom odijelu, kakvo u neka doba svatko zaduži, netko za sprovod, netko za ženidbu, a netko za diplomu, pa mu onda traje kroz život, za svoje i za tuđe ceremonijale, pojavio se Stevica, a za reverom mu, zihernadlom pričvršćena ružmarinova grančica uvezana bijelom vrpcom.
Uđi, samo uđi, tu je ploča, moraš sjesti, red je… Govorio je, i prije nego što sam se pokušao izvući, već sam sjedio na kraju stola, sastavljenog od dvadesetak stolova nejednake visine, prekrivenih, kako koji, bijelim čaršafima i lancunima, damastnim stolnjacima i plahtama, kako se već što našlo. Kako je stol sezao avlijom duž kuće, od ograde do ograde, od ružičnjaka do ružičnjaka, na oba su kraja na kant – netko je upotrijebio upravo tu riječ – s još po četiri stola, tako da sam s mjesta na koji me je Stevica posjeo, s crvenim sitnim ružicama za leđima, mogao vidjeti glavninu gostiju, raspoređenih, kao na renesansnim uljima i freskama, samo s jedne strane trpeze, i po jasnom hijerarhijskom rasporedu. U sredini mlada i mladoženja, okruženi kumovima, a do kumova s jedne njezini i njegovi roditelji, a s druge strane braća i sestre. Dalje su tekli prijatelji i komšiluk, ali kao da se unaprijed tačno moralo znati gdje će tko sjesti. Ukupno, bilo je pedesetak ljudi, možda i više. Niz avliju su se, kao u Kusturičinom filmu, naganjala neka djeca. Predvodio ih je klinac s naočalama i s flasterom preko desnog oka. Harmonikaš sjedio je na visokoj barskoj stolici, mladencima i kumovima za leđima, i iskao pažnju prije nego što zasvira.
Stevica bio je mladenkin kum. Njegovo mjesto za stolom bilo je prazno, jer je naokolo letao, dočekivao i ispraćao, donosio, raznosio, sređivao. Pratio sam ga pogledom, pomalo u strahu da ga ne izgubim. Nikoga ovdje ne poznajem, nikome ni imena ne znam. A to je kao da sam se našao u stranoj zemlji, među ljudima koji govore jezikom u kojem nijedne riječi ne razumijem. I mogao bih zbog toga biti sramoćen ili za nešto optužen.
Tako sjedeći i čekajući da me se Stevica sjeti i da donese “Happy Trails”, a onda prihvaćajući ponude, najprije begovu čorbu, pa sitne dolme, klepe, hadžijski ćevap, mantije, pitu sirnicu i pitu zeljanicu, i na kraju janjeće i teleće pečenje, koje je u neka doba na golemim tepsijama s Bjelava, iz grada, donio pekar Krunić, počeo sam se, shvativši da će ovo potrajati, pomalo baviti unutarnjim šarenilom ove svadbe. Bilo je, naime, očito da su mladi s dvije strane: jedno je srpsko, drugo je muslimansko. I gosti su, premda međusobno izmiješani, karakteristično obilježeni. Onaj brko, što izgleda kao umirovljeni supovac, ili kao instruktor vožnje, bez ikakve je sumnje Srbin, i to prigradski Srbin, ili je odnekud s Romanije, iz Mokrog, sa Sokoca, iz Han Pijeska, kao što je i taj mršavi mladić s kojim brko razgovara, u sivom odijelu i sa svilenom kravatom koja sija na suncu, zelena kao zelena trava, sigurno Musliman, i to jedan od onih koji se očito nisu uplašili ljetošnjeg suđenja, nego je, eto, na svadbu došao s bajramskim barjakom oko vrata. Gledam brku, gledam mu u dvostruki podbradak, bit će da se dobro pomučio dok ga nije stekao, ili se i to nasljeđuje, i gledam mu prsten pečatnjak, urastao u domali prst, skoro će mu prekinuti cirkulaciju, i gledam mu u obje šake kako su se razmahale nad ćasom u kojoj je lukmira, dok nešto živo mladiću objašnjava. A njemu, u onom odijelu, s kravatom čvrsto stegnutom, oštra i špicasta Adamova jabučica sve ide gore dolje, dok nešto pokušava reći, ali kao da mu nedostaje riječi.
Onda te žene: mlade i stare, s maramama koje su im bile na glavi pa su sad oko vrata, ili u pretoplim jesenjim šanel kostimićima, nogu podvučenih pod stolicu, da sakriju onu jednu izdajničku žicu što je popustila na jutros kupljenim čarapama… Njihovi glasovi bolje se čuju. Nadvise muške, kao u kakvoj modernoj operi, a oni, muški, čuju se samo kao mukli basovi i timpani, ili kad najednom sve žene za stolom zašute da čuju neku njihovu šalu, koja u pravilu završi psovkom, iza koje obavezno slijedi ono – da prostite!
Ali ono što nikako ne uspijevam dokučiti, i što me muči dok razabirem mantije, one zapečenije i s više prelijeva, jest koja je strana mladoženjina, a koja od mlade. A njih oboje kao da su zasebni za stolom. Razgovaraju samo između sebe, druge i ne primjećuju, a on je neprestano grli. Što god da joj kaže, ili da ona njemu govori, on ispraća zagrljajem. Pa je zaljulja na onoj stolici kao mladu topolu. U bijeloj je vjenčanici, sve vjenčanice 1983. još uvijek su bijele, ali nekako drukčijoj. Nije sašivena od zavjese, kao što nam se činilo, ili smo nekad vjerovali da se vjenčanice šiju od zavjesa, nego od nekoga tankog, mekog i neprozirnog bijelog materijala, koji je u valovima padao po djevojci. Po kosi, pa niz vrat, spustio joj se veo, pomalo kao u časnih sestara i kaluđerica, koji sa svih strana uokviruje lice. A to lice nestvarno je lijepo, toliko i tako lijepo da ću ga dobro upamtiti, premda lica slabo pamtim, i nije mi ih mnogo u vremenu ostalo. Krupnih crnih očiju i naglašenih jagodica, moglo je, to lice, tog dana, u svakom trenutku izraziti sve ono što je bilo prisutno i što je postojalo na toj avliji, u tom svijetu, u toj glavi. Ljepota se, valjda, sastojala u tome što je iza tog lica bio netko je vladao svakim njegovim dijelom. Taj nos nije bio tek nos, niti su usta bila samo usta. Jednom će mi, četrdeset godina kasnije, u Puli, kada ispred invalidske plaže Valkane s kraja na kraj zaliva promine jedrilica, razvijenih jedara punih vjetra, koji se mimo njih nije ni osjećao, najednom na um pasti to, samo tog dana, početkom oktobra 1983, viđeno lice. Bila je lijepa, jer je vladala svim svojim jedrima, i ništa na njoj nije bilo slučajno, nesavršeno, prikriveno. Osim toga, ta djevojka, to lice, bilo je drukčije od svih naših lica. Ona je bila kao da nije odavde.
A on, plavokos, kao oni dječaci za koje se zna da će s vremenom potamniti, ali još uvijek su im kose, eto, svijetle, lijep i snažan, u crnom odijelu i bijeloj košulji podignute kragne, s crnom mašnom. Izgledao bi kao konobar, da se ne umije nositi. Ili da sve to na njemu nije sasvim po mjeri, iz dobrih dućana kakvih nema u Sarajevu, skupo. Zbog nečega sam to povezao sa Stevičinim pločama: ovakva odijela, košulje i mašne kupuju se gdje i njegove ploče.
Onda su opet njih dvoje razgovarali. Ona se nasmijala, on ju je opet zagrlio. I još jednom, i još jednom, i još jednom. Nitko ih ne bi ni pogledao dok su se tako grlili. Ustvari, dok je on grlio nju. To je u tom grljenju bilo neobično: stizalo je samo s jedne strane. I da nije bilo tog lica koje je uzvraćalo zagrljaje nečim još većim, netko bi mogao pomisliti da su njih dvoje u svađi i da mladoženja mladu grli ne bi li se mlada odljutila. Prizor je bio vrlo čudan, najčudniji, bio je takav da si mogao u njih stalno gledati, a u tom gledanju bi ti se miješala dva suprotna doživljaja: bilo ti je neugodno, kao da radiš nešto ružno i nepristojno, kao da prisustvuješ nečemu u čemu nikako ne bi smio biti, i osjećaš kako te to u valovima posramljuje, a istovremeno osjećao si dragost kakvu više nećeš tako često osjetiti, i ljubav koja kao da nije privlačila ljubomoru, jer se činila neusporedivom. To je, možda, prava riječ: neusporedivo! Trebale su proći godine, svijet se posve trebao preobraziti, i tebe je u tom svijetu barem triput trebalo nestati, da bi se sva tri puta drukčiji u njemu stvorio, i da ti konačno, četrdeset godina kasnije, duž zaljeva ispred Valkana, mine usporedba u toj jedrilici.
U neka doba Stevica donio je ploču: Quicksilver Messenger Service: “Happy Trails”. Pružio sam mu novce. Ali sad ne možeš ići, rekao je, sad se čeka torta. Kako se zovu mladenci, upitao sam, biva da im mogu čestitati, a ustvari da otkrijem tko je tu čini. Sanja i Goran. E baš mi je drago, rekao sam, a zapravo sam htio reći: e, jebi ga sad! Kakva su im to imena ako se po njima ništa ne zna? Naravno da nisam to izgovorio. Takve se stvari ne govore, imena se ne komentiraju.
A onda se, dok je Stevica išao po vino za harmonikaša, dogodilo ono od čega započinje i u što uvire ova priča: dok ju je on ponovo grlio, iz onih je neprozirnih svilenkastih bijelih valova izronila sasvim mala kljasta ručica, koja je, ne duža od pedlja, pokušala uzvratiti zagrljaj, da bi ubrzo zatim nestala u naborima vjenčanice. Shvatio sam zašto mlada ne uzvraća zagrljaje, a možda i zašto je njezino lice tako rječito i lijepo. Ona, zapravo, nema ruke.
I odjednom sam izgubio interes za ono čime sam se bavio sve dok mi Stevica nije donio ploču. Lijepa i čuvena omotnica: kauboj na konju u bijesnom galopu, osvrće se i šeširom pozdravlja djevojku koja mu maše, visoko uzdignutom desnom rukom. Izgubio sam interes za to tko je tu čiji: je li onaj brko supovac otac mladoj ili mladoženji, je li mladić sa zelenom kravatom njezin ili njegov brat? Usred tih zagrljaja, koji bi bili negledani da se ja nisam nepozvan pojavio na svadbi, pitanje o podrijetlu prestaje biti važno. Barem u ovom trenutku ove po svemu već daleke i zagonetne godine, kojoj povratka nema.
Otišao sam prije nego što je stigla torta. Morao sam ići. Nešto me je gadno gonilo s tog mjesta, iz te avlije na Mojmilu, u dijelu grada u kojem nikad više nisam bio. Stevica me je pokušao zaustaviti, ali nisam se dao. Morao sam otići, premda još uvijek nisam do kraja znao kako se odlazi. Nisam tu bio važan, nitko me, kao što rekoh, nije poznavao. Zapravo, ni Stevica me nije poznavao, niti sam ja išta više o njemu znao. Ali ipak sam im prišao da se pozdravim s mladencima. Pružio sam mu ruku, rekao sam: Gorane!, on me je iznenađeno gledao, čini mi se da smo bili vršnjaci, rekao sam: Gorane, sad pamet u glavu!, pa se on nasmijao, i ona se nasmijala, nasmijao se i Stevica. Zatim sam se okrenuo njoj, u jednom vrlo kratkom i intenzivnom trenutku nisam znao što da učinim, neka me je nemoć obuzela, i skoro da sam se rasplakao. A onda sam je zagrlio, onako vitku i malenu, čvrsto.
I to bi o ovom događaju, u ovom poglavlju, bilo skoro sve. Pridodajem i sljedeće: nekoliko mjeseci ranije intenzivno počinjem slušati alternativni rock s kraja šezdesetih, uglavnom psihodeliju, prve albume Pink Floyd, pa Jefferson Airplane, Grateful Dead, Velvet Underground, The Stooges. U klubu Sloga gostuje beogradski Whitte Rabbit Band. U lipnju prvi put progutao sam LSD. Tog ljeta sam još desetak puta gutao kartončiće na kojima su bile sličice Hogara Strašnog i Helge. Iskustvo s halucinogenom supstancom bilo je vrlo intenzivno. Svijet iza LSD-a jako se razlikovao od svijeta u kojem sam živio. Najzanimljivije je, međutim, bilo sve ono između ta dva svijeta. Najzanimljivija bila je usporedba. U početku, možda prvi i drugi put, svijet iza LSD-a djelomično je bio strašan. Tuđi, nov i uznemirujući. Upravo onakav kakav je sav svijet dvogodišnjeg i trogodišnjeg djeteta. Doista, LSD vratio me je tad u vrlo rano djetinjstvo. U svijet Alise u zemlji čudesa, u mrak bajki i narodnih pripovijesti. A onda se i taj svijet pripitomio. Jedino što se iz stvarnoga svijeta probijalo u taj svijet, i što halucinogena supstanca nije mogla poništiti ni preobraziti, bio je strah od odlaska u JNA. Bivala je sasvim bistra, ta nelagoda.
Sjeo sam do prozora i ploču položio uza se. U sumrak sam sjeo u tramvaj na Nedžarićima, i plovio prema mrkloj noći. Sunce nad kotlinom zalazi iznenada. Vjerovao sam da zalazi prije nego u drugim dijelovima našega svijeta. Nakon što se iznad Trebevića i Igmana, tamo negdje u dubini prizora, prevuče mrak, po rubovima planina i dalje se vidi neko daleko svjetlo. Na moru je, govorio bih si tada, još malo dan. Nije bio, ali meni se tako činilo.
Ne sjećam se te vožnje tramvajem do grada. Prije nekoliko rečenica ispao sam iz 1983, i opet na tu godinu gledam iz dalekih vremena, nedohvatljivu, iza sedam gora i sedam dolina moje imaginacije, ali jasno pamtim, i u 1983. se vraćam kad se tramvaj zaustavi na stanici kod Pošte. Iskočio sam van iz kola, i najednom primijetio da mi nešto nedostaje. Vrata se taman zatvaraju, tramvaj odlazi, ja ga možda i dodirnem vrhovima prstiju, i za njim trčim uzaludnih desetak koraka, onda shvaćam da to nema smisla, da ga nikad neću stići. Album “Happy Trails” imao sam kratko. Ploču sam ostavio u tramvaju, i netko ju je uzeo. Sasvim je malo vjerojatno, ustvari nije vjerojatno, da mu se svidjela, nije to bila muzika nalaznikova vremena. Ako je uopće imao gramofon, da barem presluša “Happy Trails”.
Poslije sam dugo po buvljacima tražio tu ploču, baš taj primjerak koji bi me danas podsjećao na svadbu, sve se nadajući da će ga nalaznik iznijeti na prodaju. I strepio sam tih dana da ću sresti Stevicu, i da će me Stevica odmah upitati: kakva ti je ploča? Nisam od onih koji će u takvim prigodama priznati što im se dogodilo. Nikad ga, međutim, više nisam sreo. Kao ni mladu i mladoženju. Nju bih i danas prepoznao, kako god da je starila, i kakav god da joj je bio život. Prepoznao bih je po licu, a ne po tome što nije imala ruke.
1983.: Kratka povijest jedne prijeratne godine/22
Svadba u Sarajevu
Početak je listopada, škola traje već mjesec dana, ali nije kao ranijih godina. Maturanti smo, pa na nastavu neredovno dolazimo, nepočešljani i neobrijani, s rukama u džepovima, i s rokovnikom u najlonskoj vrećici pod rukom, samo da djeluje što neobaveznije i što neurednije. Često smo mamurni. Ako i nismo, trudimo se tako izgledati. Nasilu utiskujemo bore po čelu i u uglovima usana. Grčimo lica da se zgužvaju ili da prikažu neku unutarnju muku, ali uglavnom uzalud, jer lica su još uvijek glatka i ravna. Prazna lica dječaka, na kojima vrijeme još uvijek ne ostavlja tragove, lica sedamnaestogodišnjaka i osamnaestogodišnjaka, koji će sljedećeg ljeta u vojsku, i to im je najveća briga i najveći strah. Pa sve što rade, i taj rokovnik u najlonskoj vrećici pod rukom, i ti nespavanjem i Rubinovim vinjakom iznuđeni podočnjaci, posvećeni su tom strahu. Svaki od nas, a možda najviše upravo ja, ne samo da bi sad želio biti što stariji, toliko star da mu kažu da je prestario vojsku, da je nekim čudom stigao prekasno, nego bi najednom htio biti teški pijanac, alkoholičar koji ostaje nedodirnut svim tim dnevnim nedaćama i pritiskom roditelja, koji nikako ne bi da se on nekako izvuče od vojske.
A prije vojske, što je majkama i očevima, pa tako možda i mojoj ludoj, za mene sve nezainteresiranijoj materi, mnogo važnije, valja upisati studij. Ali dok ambiciozniji i ozbiljniji dvoje između medicine, elektrotehnike i prava, između arhitekture, građevine i strojarstva, tih fakulteta koji će ih od njih načiniti odrasle i ozbiljne ljude, ja već znam da ću ići na filozofiju i sociologiju. Da imam hrabrosti za konačnu selidbu – koju ove 1983. ne znajući odgađam na trideset i tri godine – bježao bih u Zagreb, Beograd, Ljubljanu, pa u jednome od ta tri grada, najvjerojatnije opet Zagrebu, upisivao dramaturgiju ili etnologiju. Kada bih to učinio već sljedeće četiri godine, a onda i cijelih desetak godina, do tako daleke 1993, toliko bi drukčije potekle da bi nestalo svakog kontinuiteta sa životom onoga mene, koji će, recimo, doživjeti 2023, i te će godine, njezinoga olujnog uraganskog ljeta, ispisivati upravo ovaj redak. Tada bi, kada bih 1983. u sebi našao te hrabrosti za pravovremenu selidbu, 2023. u Zagrebu, ili, vjerojatnije, u nekom drugom gradu, umjesto stvarnoga budućeg mene živio neki drugi budući ja.
Hrabrost je etički i intelektualno svakako ispravnija od kukavištva, ali tko ću i kakav ću ja postati ako sljedećeg proljeća pokažem toliku i takvu nesvojstvenu hrabrost, pa se preselim u drugi grad u kojem ću studirati dramaturgiju ili etnologiju? Vjerojatno ću lako postati dramaturg ili etnolog, i jedno i drugo me dovoljno zanima, kao što ću sasvim sigurno biti i pisac. Ali taj pisac, čija će se selidba odviti 1983, a na trideset i tri kristovske godine potom, pisac od hrabrosti, a ne pisac od kukavištva, bit će slabiji nego pisac od kukavištva. Nedostajat će mu ličnog jada i bijede. Nedostajat će mu u međuvremenu pretrpljenih poniženja, kao i svega onog čime će biti vođen u svom otužnom i unaprijed izgubljenom pokušaju da sačuva sebe na Sepetarevcu, a zatim i da se nekako provuče kroz rat, ne radeći ništa u što neće povjerovati. Nedostajat će mu nedostataka koji ga čine upravo onakvim piscem kakav sudjeluje u romanesknim manevrima o 1983. godini.
Ali vratimo se temi današnjega dana, kojemu, na žalost, nismo u stanju utvrditi precizan datum. Početak je listopada 1983, u tramvaju sam broj 3, koji vozi prema Ilidži, ali ću izaći kod Studentskih domova, pa onda pješice prema Mojmilu. Mogao sam i jednostavnije, trolejbusom, ali više volim ovako. Idem se naći s čovjekom koji se zove Stevica. Samo sam ga jednom sreo, ljetos, na sajmu ploča, u dvorištu Cedusa. Mršav, umašćen hašišar, u trapericama i kariranoj košulji, sa sjajnim, savršeno uglancanim kaubojkama na nogama. Gledao sam u te njegove čizme, koje su se prelijevale iz boje trule višnje u neku tamnu smeđu, kakve dotad nisam vidimo, a sumnjam da ću ih vidjeti i u sljedećih četrdesetak godina, koliko će potrajati ova priča, jer su jedino one ulijevale povjerenje. Sve drugo bilo je sumnjivo. Taj čovjek, koji je, dakle, za sebe rekao da je Stevica, izgledao je i ponašao se kao jedan od onih heroinskih ovisnika u posljednjoj fazi društvenog i fizičkog raspadanja. Na plus trideset bio je u košulji dugih rukava, vjerojatno da pokrije izbodene žile. Pred sobom je u dvije kartonske kutije imao stotinjak ploča, svaka je preko omota imala još jednu zaštitnu omotnicu od prozirne folije, najprobranijih naslova američkoga i europskog alternativnog rocka iz druge polovine šezdesetih i početka sedamdesetih, redom sve originali, nabavljani po vani. Cijene vrlo visoke, najviše na buvljaku, tako da nitko ništa ne kupuje. Samo se okupljaju, pa kleče kao u crkvi pred te dvije kutije, listaju albume – Stevica ne dopušta da se ploče vade iz omota: “Ništa se ti ne brini, kao nove su sve!” – i kao u kakvom muzeju, u galeriji suvremene umjetnosti, promatraju artefakte koje nikad prije nisu vidjeli i nikad im neće biti ovako blizu kao sad. Kleknuli su tu ispred Stevice i njegovih ploča neki od prvaka scene, stari punkeri, znalci i mudraci, kleknuo je Krle, čuveni gitarist, kojemu otac, okorjeli rusofil i vlasnik moskvića, nije htio kupiti električnu gitaru, pa je Krle upisao elektrotehniku, u vjeri da će na tom studiju najbolje naučiti kako da elektrificira svoju akustičnu gitaru, a znao je on, Krle, u muzici sve što se moglo znati, i gledao je te ploče kao znalac koji nikad do njih neće doći i nikad nijednu neće staviti na svoj gramofon… Stajao sam sa strane, nadvirivao sam se Krletu preko ramena, pa sam gledao i ja. Samo što je u tom mom gledanju postojala greška, koja, možda, i nije greška: ja, naime, nisam gledao samo te albume, niti sam se uživljavao u sva ta mitska imena s američke zapadne obale, iz njujorških i berlinskih klubova, te iz Chicaga u doba rane psihodelije, niti sam zamišljao tu muziku koju nikad nisam čuo, i tog mi se srpnja 1983. činilo da je neću ni čuti, nego sam gledao i Krleta, kojemu se ramena počinju tresti od uzbuđenja, pokušavao sam zamisliti ono što on tog trenutka zamišlja, gledao sam ispred njega Stevičine sjajne kaubojke, na koje nekim čudom nije palo ni zrno prašine, premda je u dvorištu Cedusa sve bilo prašnjavo, gledao sam njegove dugoprste šake, iz kojih je izbijala nervoza, i zid iza njegovih leđa sam gledao, pa mi je na um padalo kako će jedino taj zid nakon svega ovog ostati isti. Zanimala me je cjelina, kontekst me je zanimao, a ne samo ono pred čime su, jedan za drugim, klečali najveći muzički umovi generacije.
U jednom sam trenutku i sam čučnuo ispred tih njegovih kutija s pločama, ali samo da ih dotaknem. I da nakratko pogledam u oblike slova, u tipografiju i strukturu kartona s omotnice jednog albuma Johna Calea. Odmah zatim sam ustao. Odskočio sam od tla. Valjda u strahu da je iza mene netko tko čeka da klekne. A vjerojatno je netko i bio.
Tada sam, ne znajući što da učinim, kako da opravdam vlastitu pojavu na ovom mjestu, upitao: Imaš li Quicksilver Messenger Service, album “Happy Trails”? Nemam ovdje, rekao je, ali možemo se dogovoriti, to ti mogu jeftino dati!
Razmijenili smo na papirićima brojeve telefona. Papirić sam spremio u novčanik, koji sam nosio u stražnjem džepu traperica, i u kojem nije bilo mnogo novca. Više je bilo različitih papirića. Ali nisam mislio da će me Stevica ikad nazvati. Ustvari, možda nisam ni želio da me nazove. Za “Happy Trails” ionako sam upitao samo da bih nekako objasnio zašto sam tu. Nisam zamišljao da bih tu ploču mogao imati. Premda nije bila rijetka, pogotovu među onom starijom ekipom, koja je svoje diskoteke popunjavala još sedamdesetih, za mene bila je nedohvatljiva. Jednom sam je preslušao, kod prijatelja kojemu četrdesetak godina kasnije ne bih htio spominjati ime, i to je zapravo bilo sve. Koliko god da sam želio “Happy Trails”, činilo mi se kao da taj album, kao ni tolike druge ploče što nisu postojale u jugoslavenskim licencnim izdanjima pa ih nije bilo po dućanima, nego su se mogle nabavljati samo po inozemstvu, ne bi dobro došao na moj gramofon, niti bi na Sepetarevcu mogao zvučati onako kako zvuči u stvarnosti. Moj svijet 1983. vrlo je jasno podijeljen na onaj dio u kojemu živim, i koji na Sepetarevcu živo postoji, u zbilji i u imaginaciji, i na onaj drugi dio, koji je željen, ali je neostvariv. Toliko i tako neostvariv da je neželjen.
Od toga je prošlo skoro tri mjeseca, kad me je jednoga jutra, malo prije devet, Nona nadigla iz kreveta. Telefon te treba! Zašto nisi rekla da spavam, bunio sam se, teturajući prema dnevnom boravku. Nisam ti ja sekretarica!
Tri dana te zovem, rekao je, eto tu imam “Happy Trails” za tebe. Koliko to košta?, upitao sam, rad da ga odbijem, jer je preskupo. Izgovorio je cijenu, koja jedva da je bila malo viša od cijene bilo kojeg albuma u Jugotonu. Ali ploča je kao nova!, još je napomenuo. Dobro, rekoh, dolazim na Mojmilo. Bilo mi je, istina, čudno da Stevica neće u grad. Izbjegavam neke ljude, rekao je, a ja ga nisam upitao zašto ih izbjegava. I čini mi se da mu nije bilo pravo što ga nisam upitao. Ljudi se katkad vole pohvaliti nevoljama u koje su upali. Pogotovu ako su to izmišljene nevolje, kojima bi da prikriju neke veće nevolje…
I tako, u jedno rano popodne, odmah nakon škole, čini mi se da smo imali samo četiri sata, ili sam pobjegao s petog, putujem tramvajem broj tri. Sarajevsko je miholjsko ljeto. Još jutros kotlinu je pritisnula ona teška jesenja magla, natmurilo se sa svih strana, i propadivala je oštra sitna kiša, kao da netko odozgo baca iglice iz crvenog jastučića, i one se pretvaraju u kapi, pa je uskoro kiša pojačala, pretvorila se u pljusak, da bi se oko trećeg-četvrtog sata najednom razvedrilo, i nad mokrim je gradom zasjalo ljetno sunce. Toplo je, ali su tla u kotlini već malo mrzla, pa se mokrina ne isparava, nego je zrak jasan i čist, i svaki se miris u njemu jasno razaznaje.
Umjesto da odem na stanicu kod Katedrale, do koje je, možda, petstotinjak koraka, idem do stanice na Drvenija mostu. Do nje je, od ulaza u školu, jedva pedeset koraka. Ali tramvaj mora obići cijelu Čaršiju, i proći tri-četiri stanice, prije nego što stigne do Katedrale, tako da bi se moglo reći ono: prijeko preče, naokolo bliže. Nije, međutim, gužva, još nije ni jedan, ljudi u ova doba niti idu na posao, niti se vraćaju s posla.
Sjedim uz prozor, u tramvaju nikad ne čitam. Ako se udubim, netko bi mi mogao nešto ukrasti. Ili bi mi se netko mogao narugati. Nego gledam mokri grad, gledam ljude u ovo posljednje sarajevsko ljeto, i naravno da mi je već na umu kako ću sljedeće godine u ova doba biti u vojsci. Osim što je uznemirujuća i u svakom trenutku zastrašujuća, takva pomisao je zapravo nezamisliva. Odlazak u vojsku je ovog oktobra 1983. kao smrt: izvjesna je, ali nije zamisliva. I upravo to je, ta nezamislivost, čini tako strašnom, a pomisao na nju opsesivnom. Čovjek ima potrebu da stalno misli o onome što je nezamislivo.
I ta pomisao, naravno, kvari ovaj trenutak miholjskoga ljeta, koji će se, kao i toliko toga u životu, tek u sjećanju prikazati u svojoj jedinstvenoj ljepoti. Proći će vojska, preživjet će se i rat, a zatim i selidba, kao i konačno progonstvo iz ovoga grada, i tek tada će se, u sjećaju i bez ikakve prijetnje onog što se tek treba dogoditi, jasno osjetiti taj miris mokrog osunčanog grada, u kojem je bez sumnje laka slutnja raja.
Sarajevski je tramvaj brži od zagrebačkog. Njegove su tračnice šire, i nikad se, niujednoj gradskoj ulici ne sreću dva kolosijeka ni dva tramvaja koji idu u suprotnim smjerovima. U toj uskoj kotlini jedino je njemu dano dovoljno prostora da može tako zapasati centar grada, okružiti ga, kao što pas ovčar okruži stado, i onda nastaviti niz ravnicu Sarajevskog polja, prema Dolac malti, Čengić vili i Alipašinu, pa daleko prema Ilidži i svijetu. Sarajevski tramvaj stvarao je putniku iluziju polaska u svijet. I ta je iluzija 1983. vrlo živa. Putujući tramvajem, te godine, te jeseni, stiže se još uvijek vrlo daleko. Mnogo dalje nego što ću stići kada u Puli, pa u Zagrebu, pa u Markuševcu Turopoljskom, na obroncima Vukomeričkih gorica, budem ovo pisao. Tada je, početkom listopada 1983, sarajevski tramvaj vozio dalje od najudaljenije tačke nama zamislivog svijeta. A ja sam trebao izaći kod studentskih domova u Nedžarićima.
Dugo sam od tramvajske stanice pješačio do adrese koju mi je Stevica izdiktirao, i koliko god se to nemogućim činilo, više puta pomislio sam da sam se izgubio. Nakon duge hodnje i raspitivanja po trafikama, cvjećarnicama i u dućanima, kod besposličara koji su ispred dućana pili pivo, i za svaki odgovor zatražili bi koji dinar, stigao sam do prostrane i lijepe bosanske katnice s doksatom i mušebacima, oko koje je avlija s metalnom ogradom, uz koju su sa svih strana ruže penjačice, uzacvale, u stotinama pupoljaka i cvjetova, kao da smo usred ljeta. A iz avlije čuje se žamor mnogih glasova, i netko kao da isprobava harmoniku. Pritisnuo sam zvono, jednom, dvaput, više nisam ni bio siguran jesam lii dobro zapisao kućni broj, kad je otvorila oniža ženica, moglo bi joj biti i sedamdeset, u dimijama, rukava zasukanih, kao da upravo razvija pitu. Rekoh oprostite, pogriješio sam! Ne, ne sine, uhvatila me za ruku, samo reci. Po rukama kao da joj je rendanog krumpira, ili, možda, tikve… Ma ja tražim Stevicu, ne znam kako se preziva… Tu je Stevica, samo ti uđi.
U tamnoplavom odijelu, kakvo u neka doba svatko zaduži, netko za sprovod, netko za ženidbu, a netko za diplomu, pa mu onda traje kroz život, za svoje i za tuđe ceremonijale, pojavio se Stevica, a za reverom mu, zihernadlom pričvršćena ružmarinova grančica uvezana bijelom vrpcom.
Uđi, samo uđi, tu je ploča, moraš sjesti, red je… Govorio je, i prije nego što sam se pokušao izvući, već sam sjedio na kraju stola, sastavljenog od dvadesetak stolova nejednake visine, prekrivenih, kako koji, bijelim čaršafima i lancunima, damastnim stolnjacima i plahtama, kako se već što našlo. Kako je stol sezao avlijom duž kuće, od ograde do ograde, od ružičnjaka do ružičnjaka, na oba su kraja na kant – netko je upotrijebio upravo tu riječ – s još po četiri stola, tako da sam s mjesta na koji me je Stevica posjeo, s crvenim sitnim ružicama za leđima, mogao vidjeti glavninu gostiju, raspoređenih, kao na renesansnim uljima i freskama, samo s jedne strane trpeze, i po jasnom hijerarhijskom rasporedu. U sredini mlada i mladoženja, okruženi kumovima, a do kumova s jedne njezini i njegovi roditelji, a s druge strane braća i sestre. Dalje su tekli prijatelji i komšiluk, ali kao da se unaprijed tačno moralo znati gdje će tko sjesti. Ukupno, bilo je pedesetak ljudi, možda i više. Niz avliju su se, kao u Kusturičinom filmu, naganjala neka djeca. Predvodio ih je klinac s naočalama i s flasterom preko desnog oka. Harmonikaš sjedio je na visokoj barskoj stolici, mladencima i kumovima za leđima, i iskao pažnju prije nego što zasvira.
Stevica bio je mladenkin kum. Njegovo mjesto za stolom bilo je prazno, jer je naokolo letao, dočekivao i ispraćao, donosio, raznosio, sređivao. Pratio sam ga pogledom, pomalo u strahu da ga ne izgubim. Nikoga ovdje ne poznajem, nikome ni imena ne znam. A to je kao da sam se našao u stranoj zemlji, među ljudima koji govore jezikom u kojem nijedne riječi ne razumijem. I mogao bih zbog toga biti sramoćen ili za nešto optužen.
Tako sjedeći i čekajući da me se Stevica sjeti i da donese “Happy Trails”, a onda prihvaćajući ponude, najprije begovu čorbu, pa sitne dolme, klepe, hadžijski ćevap, mantije, pitu sirnicu i pitu zeljanicu, i na kraju janjeće i teleće pečenje, koje je u neka doba na golemim tepsijama s Bjelava, iz grada, donio pekar Krunić, počeo sam se, shvativši da će ovo potrajati, pomalo baviti unutarnjim šarenilom ove svadbe. Bilo je, naime, očito da su mladi s dvije strane: jedno je srpsko, drugo je muslimansko. I gosti su, premda međusobno izmiješani, karakteristično obilježeni. Onaj brko, što izgleda kao umirovljeni supovac, ili kao instruktor vožnje, bez ikakve je sumnje Srbin, i to prigradski Srbin, ili je odnekud s Romanije, iz Mokrog, sa Sokoca, iz Han Pijeska, kao što je i taj mršavi mladić s kojim brko razgovara, u sivom odijelu i sa svilenom kravatom koja sija na suncu, zelena kao zelena trava, sigurno Musliman, i to jedan od onih koji se očito nisu uplašili ljetošnjeg suđenja, nego je, eto, na svadbu došao s bajramskim barjakom oko vrata. Gledam brku, gledam mu u dvostruki podbradak, bit će da se dobro pomučio dok ga nije stekao, ili se i to nasljeđuje, i gledam mu prsten pečatnjak, urastao u domali prst, skoro će mu prekinuti cirkulaciju, i gledam mu u obje šake kako su se razmahale nad ćasom u kojoj je lukmira, dok nešto živo mladiću objašnjava. A njemu, u onom odijelu, s kravatom čvrsto stegnutom, oštra i špicasta Adamova jabučica sve ide gore dolje, dok nešto pokušava reći, ali kao da mu nedostaje riječi.
Onda te žene: mlade i stare, s maramama koje su im bile na glavi pa su sad oko vrata, ili u pretoplim jesenjim šanel kostimićima, nogu podvučenih pod stolicu, da sakriju onu jednu izdajničku žicu što je popustila na jutros kupljenim čarapama… Njihovi glasovi bolje se čuju. Nadvise muške, kao u kakvoj modernoj operi, a oni, muški, čuju se samo kao mukli basovi i timpani, ili kad najednom sve žene za stolom zašute da čuju neku njihovu šalu, koja u pravilu završi psovkom, iza koje obavezno slijedi ono – da prostite!
Ali ono što nikako ne uspijevam dokučiti, i što me muči dok razabirem mantije, one zapečenije i s više prelijeva, jest koja je strana mladoženjina, a koja od mlade. A njih oboje kao da su zasebni za stolom. Razgovaraju samo između sebe, druge i ne primjećuju, a on je neprestano grli. Što god da joj kaže, ili da ona njemu govori, on ispraća zagrljajem. Pa je zaljulja na onoj stolici kao mladu topolu. U bijeloj je vjenčanici, sve vjenčanice 1983. još uvijek su bijele, ali nekako drukčijoj. Nije sašivena od zavjese, kao što nam se činilo, ili smo nekad vjerovali da se vjenčanice šiju od zavjesa, nego od nekoga tankog, mekog i neprozirnog bijelog materijala, koji je u valovima padao po djevojci. Po kosi, pa niz vrat, spustio joj se veo, pomalo kao u časnih sestara i kaluđerica, koji sa svih strana uokviruje lice. A to lice nestvarno je lijepo, toliko i tako lijepo da ću ga dobro upamtiti, premda lica slabo pamtim, i nije mi ih mnogo u vremenu ostalo. Krupnih crnih očiju i naglašenih jagodica, moglo je, to lice, tog dana, u svakom trenutku izraziti sve ono što je bilo prisutno i što je postojalo na toj avliji, u tom svijetu, u toj glavi. Ljepota se, valjda, sastojala u tome što je iza tog lica bio netko je vladao svakim njegovim dijelom. Taj nos nije bio tek nos, niti su usta bila samo usta. Jednom će mi, četrdeset godina kasnije, u Puli, kada ispred invalidske plaže Valkane s kraja na kraj zaliva promine jedrilica, razvijenih jedara punih vjetra, koji se mimo njih nije ni osjećao, najednom na um pasti to, samo tog dana, početkom oktobra 1983, viđeno lice. Bila je lijepa, jer je vladala svim svojim jedrima, i ništa na njoj nije bilo slučajno, nesavršeno, prikriveno. Osim toga, ta djevojka, to lice, bilo je drukčije od svih naših lica. Ona je bila kao da nije odavde.
A on, plavokos, kao oni dječaci za koje se zna da će s vremenom potamniti, ali još uvijek su im kose, eto, svijetle, lijep i snažan, u crnom odijelu i bijeloj košulji podignute kragne, s crnom mašnom. Izgledao bi kao konobar, da se ne umije nositi. Ili da sve to na njemu nije sasvim po mjeri, iz dobrih dućana kakvih nema u Sarajevu, skupo. Zbog nečega sam to povezao sa Stevičinim pločama: ovakva odijela, košulje i mašne kupuju se gdje i njegove ploče.
Onda su opet njih dvoje razgovarali. Ona se nasmijala, on ju je opet zagrlio. I još jednom, i još jednom, i još jednom. Nitko ih ne bi ni pogledao dok su se tako grlili. Ustvari, dok je on grlio nju. To je u tom grljenju bilo neobično: stizalo je samo s jedne strane. I da nije bilo tog lica koje je uzvraćalo zagrljaje nečim još većim, netko bi mogao pomisliti da su njih dvoje u svađi i da mladoženja mladu grli ne bi li se mlada odljutila. Prizor je bio vrlo čudan, najčudniji, bio je takav da si mogao u njih stalno gledati, a u tom gledanju bi ti se miješala dva suprotna doživljaja: bilo ti je neugodno, kao da radiš nešto ružno i nepristojno, kao da prisustvuješ nečemu u čemu nikako ne bi smio biti, i osjećaš kako te to u valovima posramljuje, a istovremeno osjećao si dragost kakvu više nećeš tako često osjetiti, i ljubav koja kao da nije privlačila ljubomoru, jer se činila neusporedivom. To je, možda, prava riječ: neusporedivo! Trebale su proći godine, svijet se posve trebao preobraziti, i tebe je u tom svijetu barem triput trebalo nestati, da bi se sva tri puta drukčiji u njemu stvorio, i da ti konačno, četrdeset godina kasnije, duž zaljeva ispred Valkana, mine usporedba u toj jedrilici.
U neka doba Stevica donio je ploču: Quicksilver Messenger Service: “Happy Trails”. Pružio sam mu novce. Ali sad ne možeš ići, rekao je, sad se čeka torta. Kako se zovu mladenci, upitao sam, biva da im mogu čestitati, a ustvari da otkrijem tko je tu čini. Sanja i Goran. E baš mi je drago, rekao sam, a zapravo sam htio reći: e, jebi ga sad! Kakva su im to imena ako se po njima ništa ne zna? Naravno da nisam to izgovorio. Takve se stvari ne govore, imena se ne komentiraju.
A onda se, dok je Stevica išao po vino za harmonikaša, dogodilo ono od čega započinje i u što uvire ova priča: dok ju je on ponovo grlio, iz onih je neprozirnih svilenkastih bijelih valova izronila sasvim mala kljasta ručica, koja je, ne duža od pedlja, pokušala uzvratiti zagrljaj, da bi ubrzo zatim nestala u naborima vjenčanice. Shvatio sam zašto mlada ne uzvraća zagrljaje, a možda i zašto je njezino lice tako rječito i lijepo. Ona, zapravo, nema ruke.
I odjednom sam izgubio interes za ono čime sam se bavio sve dok mi Stevica nije donio ploču. Lijepa i čuvena omotnica: kauboj na konju u bijesnom galopu, osvrće se i šeširom pozdravlja djevojku koja mu maše, visoko uzdignutom desnom rukom. Izgubio sam interes za to tko je tu čiji: je li onaj brko supovac otac mladoj ili mladoženji, je li mladić sa zelenom kravatom njezin ili njegov brat? Usred tih zagrljaja, koji bi bili negledani da se ja nisam nepozvan pojavio na svadbi, pitanje o podrijetlu prestaje biti važno. Barem u ovom trenutku ove po svemu već daleke i zagonetne godine, kojoj povratka nema.
Otišao sam prije nego što je stigla torta. Morao sam ići. Nešto me je gadno gonilo s tog mjesta, iz te avlije na Mojmilu, u dijelu grada u kojem nikad više nisam bio. Stevica me je pokušao zaustaviti, ali nisam se dao. Morao sam otići, premda još uvijek nisam do kraja znao kako se odlazi. Nisam tu bio važan, nitko me, kao što rekoh, nije poznavao. Zapravo, ni Stevica me nije poznavao, niti sam ja išta više o njemu znao. Ali ipak sam im prišao da se pozdravim s mladencima. Pružio sam mu ruku, rekao sam: Gorane!, on me je iznenađeno gledao, čini mi se da smo bili vršnjaci, rekao sam: Gorane, sad pamet u glavu!, pa se on nasmijao, i ona se nasmijala, nasmijao se i Stevica. Zatim sam se okrenuo njoj, u jednom vrlo kratkom i intenzivnom trenutku nisam znao što da učinim, neka me je nemoć obuzela, i skoro da sam se rasplakao. A onda sam je zagrlio, onako vitku i malenu, čvrsto.
I to bi o ovom događaju, u ovom poglavlju, bilo skoro sve. Pridodajem i sljedeće: nekoliko mjeseci ranije intenzivno počinjem slušati alternativni rock s kraja šezdesetih, uglavnom psihodeliju, prve albume Pink Floyd, pa Jefferson Airplane, Grateful Dead, Velvet Underground, The Stooges. U klubu Sloga gostuje beogradski Whitte Rabbit Band. U lipnju prvi put progutao sam LSD. Tog ljeta sam još desetak puta gutao kartončiće na kojima su bile sličice Hogara Strašnog i Helge. Iskustvo s halucinogenom supstancom bilo je vrlo intenzivno. Svijet iza LSD-a jako se razlikovao od svijeta u kojem sam živio. Najzanimljivije je, međutim, bilo sve ono između ta dva svijeta. Najzanimljivija bila je usporedba. U početku, možda prvi i drugi put, svijet iza LSD-a djelomično je bio strašan. Tuđi, nov i uznemirujući. Upravo onakav kakav je sav svijet dvogodišnjeg i trogodišnjeg djeteta. Doista, LSD vratio me je tad u vrlo rano djetinjstvo. U svijet Alise u zemlji čudesa, u mrak bajki i narodnih pripovijesti. A onda se i taj svijet pripitomio. Jedino što se iz stvarnoga svijeta probijalo u taj svijet, i što halucinogena supstanca nije mogla poništiti ni preobraziti, bio je strah od odlaska u JNA. Bivala je sasvim bistra, ta nelagoda.
Sjeo sam do prozora i ploču položio uza se. U sumrak sam sjeo u tramvaj na Nedžarićima, i plovio prema mrkloj noći. Sunce nad kotlinom zalazi iznenada. Vjerovao sam da zalazi prije nego u drugim dijelovima našega svijeta. Nakon što se iznad Trebevića i Igmana, tamo negdje u dubini prizora, prevuče mrak, po rubovima planina i dalje se vidi neko daleko svjetlo. Na moru je, govorio bih si tada, još malo dan. Nije bio, ali meni se tako činilo.
Ne sjećam se te vožnje tramvajem do grada. Prije nekoliko rečenica ispao sam iz 1983, i opet na tu godinu gledam iz dalekih vremena, nedohvatljivu, iza sedam gora i sedam dolina moje imaginacije, ali jasno pamtim, i u 1983. se vraćam kad se tramvaj zaustavi na stanici kod Pošte. Iskočio sam van iz kola, i najednom primijetio da mi nešto nedostaje. Vrata se taman zatvaraju, tramvaj odlazi, ja ga možda i dodirnem vrhovima prstiju, i za njim trčim uzaludnih desetak koraka, onda shvaćam da to nema smisla, da ga nikad neću stići. Album “Happy Trails” imao sam kratko. Ploču sam ostavio u tramvaju, i netko ju je uzeo. Sasvim je malo vjerojatno, ustvari nije vjerojatno, da mu se svidjela, nije to bila muzika nalaznikova vremena. Ako je uopće imao gramofon, da barem presluša “Happy Trails”.
Poslije sam dugo po buvljacima tražio tu ploču, baš taj primjerak koji bi me danas podsjećao na svadbu, sve se nadajući da će ga nalaznik iznijeti na prodaju. I strepio sam tih dana da ću sresti Stevicu, i da će me Stevica odmah upitati: kakva ti je ploča? Nisam od onih koji će u takvim prigodama priznati što im se dogodilo. Nikad ga, međutim, više nisam sreo. Kao ni mladu i mladoženju. Nju bih i danas prepoznao, kako god da je starila, i kakav god da joj je bio život. Prepoznao bih je po licu, a ne po tome što nije imala ruke.