U prošlom Obzoru objavili smo intervju s Miljenkom Jergovićem, a za ovaj broj razgovarao sam s jednako velikim i važnim piscem, ali iz Srbije, Svetislavom Basarom. Kao ni s prvim, tako se ni u slučaju drugog, kao autor razgovora, neću odreći komunikacije na “ti”. I zbog autentičnosti tona razgovora, a i zbog toga što taj “ti” od obojice ističem, skromnost na stranu, kao čast.
Imali smo na umu i činjenicu da su ova dvojica autora svoje čitatelje već tri puta zajednički počastili knjigama svojih kontinuirano razmjenjivanih pisama (“Tušta i tma”, “Drugi krug” i “Bajakovo-Batrovci”). Iz ovog razgovora saznajemo da se dopisivanje nastavilo pa možemo očekivati barem još jednu knjigu njihove korespondencije. A za Basarine čitatelje imamo još jednu sjajnu vijest. Osim što smo razgovarali o njegovom posljednjem romanu “Rekapitulacija”, koji je najprije u Beogradu objavio Službeni glasnik, a potom prošle godine u Hrvatskoj 24 sata, Basara nam predstavlja i svoj novi roman. A sve to govoreći ošro, lucidno i bez ikakve zadrške, kako samo on to zna, o Srbiji, Balkanu i svijetu prošlom, sadašnjem, a i budućem.
Započeo bih razgovor s tehničko-lingvističkim problemom. Kao što znaš, većina hrvatskih i srpskih novina u intervjuima prakticira kod nas “kroatiziranje” srpskih, a kod vas “srbiziranje” hrvatskih sugovornika. To i ja radim, tako je bilo i u slučaju našeg posljednjeg razgovora za Obzor prije tri godine. Ali, kad si ti u pitanju, muči me osjećaj kao da moram “titlovati” na standarni hrvatski jezik dobar srpski film ili predstavu, odnosno tvoje majstorsko baratanje živim i sve samo ne uštogljenim srpskim jezikom. Što misliš, je li vrijedno truda da pokušamo, kao eksperiment, razbiti tu shemu i izboriti se za Basarin srpski u Večernjem listu? Ili da me riješiš muke i sam sebe kroatiziraš?
Ako ti Večernji dopusti eksperiment, nemam ništa protiv da intevju ide u srpskoj varijanti. Mada nemam ništa ni protiv kroatiziranih intervjua. I ne samo kroatiziranih. Postoje i be-ha-izirani i montenegrizirani. Šta bih imao protiv – vrlo malo se gubi u prevodu. Ali ako se malo gubi u prevodu, gubi se na drugim mestima. To prevođenje iz šupljeg u prazno stvara jednu veštačku barijeru, dodatno provincijalizuje ionako provincijalizovane kulture i žurnailzme, a ne ostvaruje željeni cilj – povećanje distance između Srba i Hrvata. To se naprosto više ne može povećati. I to obostrano.
Ja sam u nekim mojim romanima dijaloge likova, Hrvata po nacionalnosti, pisao na hrvatskom. Slao sam to posle Vlahu Bogišiću da proceni kakvoću mog hrvatskog. On mi je rekao da je to dobro, ali nije mi delovao naročito uverljivo. Dakle, ako ne može srpski, onda ti kroatiziraj.
Neka onda eksperiment za sada ostane na tome što ćemo ovaj tvoj prvi odgovor ostaviti u originalu. I to je neki mali korak, a u nastavku ću te pažljivo kroatizirati. Inače, savršen argument u raspravi na tu temu su do sada objavljene knjige Jergovićevog i tvog dopisivanja. Ja, osobno, svoj ću, pa i Jergovićev jezik uvijek zvati hrvatskim, a tvoj srpskim, a u isto vrijeme ne trebaju mi nikakve deklaracije da me uvjere da zapravo imamo zajednički jezik koji nas spaja, a ne razdvaja.
Ta “dvojezičnost” Jergovićeve i moje prepiske jedna je od njenih najvećih kvaliteta. Slika svega o čemu Miljenko i ja pišemo – a pišemo o svemu i svačemu – kompletnija je napisana dvama varijantama istog jezika – zapadnom i istočnom – inače karakterističnih za sve jezike. Problem nas Srba, Hrvata i ostalih ex-yu naroda je nekompletnost slike i nas samih i okolnog svijeta, premazivanje te slike hrvatskim i srpskim bojama, u čemu mi, Srbi, prednjačimo. Mislim da se tu ne može ništa učiniti. Sva je prilika da i ostatak svijeta ide istim putem izolacionizma, ksenofobije i provincijalizma. Kao da se zaboravilo da ovaj svijet ima kraj, a da kraja nema dok sve ne propadne.
Hrvatsko izdanje tvog posljednjeg romana “Rekapitulacija”, u izdanju 24 sata, svi knjižarski sajtovi lani su najavljivali s par rečenica o tome kako si opet posegnuo, uz sve ostalo, za “burleskom i virtuoznim stilom… sve ne bi li pronašao ključ za nepodopštine svojih likova i tako usput ubrzao Drugi dolazak i svršetak svijeta i vijeka”. I evo, ti već i ovdje spominješ kraj svijeta. Kako ti danas, ovog ljeta, izgleda svijet po tom pitanju? Jesmo li stisnuli gas na tom putu prema kraju?
Ovoga ljeta svijet mi izgleda gore nego što je u mom novom romanu “Minority Report” Beograd izgledao u ljeto 2023. Evo kako je u mojoj optici izgledao. Citat je malo poduži, ali vrijedi pročitati. “Leta 2023. godine Beograd je izgledao kao da je Shemyaza, Anđeo Opustošenja, proždrao 1.000.000.000.000 tona šuta, negašenog kreča, žive sode, septičkih jama, krstarećih raketa, rashodovanih respiratora, stajskog i veštačkog đubriva, medicinskog i radioaktivnog otpada, upotrebljenih kurtona i bindi, ugljen monoksida u čvrstom stanju, zalutalih metaka iz Ukrajine, izotopa cezijuma 137, nevažećih izbornih listića, zgure, šljake, mazuta, nereda, pometnje, murdarluka, vaginalnog sekreta, španskh buva, camagre, cijalisa i ostalih gnusoba opustošenja, sve to zalio sa 1.000.000.000 litara ricinusovog ulja, onda se natrćio i s nebeskih visina se posrao na teritorije opština Stari grad, Savski venac, Vračar, Čukarica i Palilula i na kraju obrisao dupe prigradskim naseljima.”
Umjesto “Beograd”, ubacite “svijet” – Beograd ionako tvrdi da je svijet – i dobićete eshatološu sliku “post truth” svijeta. Pogrešno bi, međutim, bilo pomisliti da je kraj svijeta blizu – mada ne mora biti ni daleko – mogućnosti involucije su beskrajne, a vrijeme ima značaja isključivo za vremenite stvari i bića. Ako hinduistička eshatologija ne griješi – kršćanski svijet za eshtaologiju odavno ne haje – ovo bi vrijeme još moglo izgledati kao “zlatno doba”.
U “Rekapitulaciji” si nastavio s virtuozno burlesknom dekonstrukcijom jezika, kako je u svojoj pohvali u Vremenu napisao kritičar Ivan Milenković, uz važnu napomenu neupućenima da dekonstrukcija nije isto što i destrukcija, koju rade neki drugi, stvarni likovi u tvom fantastičnom romanu. Ti sam rekao si da je roman “svođenje računa sa srpskim jezikom koji su ti žalosni junaci doveli do prosjačkog štapa”. Na naslovnici srpskog izdanja, u nakladi Službenog glasnika, našla se, kao ilustracija te destrukcije, slika “Siroče” Uroša Predića. Molim te, ispričaj našim čitateljima što ta slika velikog slikara iz 19. stoljeća radi i znači na naslovnici “Rekapitulacije”.
Bilo bi dobro, ako je ikako moguće, priložiti reprodukciju slike Uroša Predića da bi stvar bila jasnija. Riječ je o slici “Siroče na majčinom grobu”, naslikanoj 1888. godine. Na slici se vidi dječak koji oplakuje svoju majku. Negdje tamo 1994. godine, netko u redakciji “Večernjih novosti” dolazi na ideju da reprodukciju Predićeve slike objavi kao dokumentarnu fotografiju, ispod koje je, pod naslovom “Bolno podsećanje”, pisalo: “Najveće žrtve ratova su deca. Tako je i u ovom, najnovijem, u kojem srpski narod ponovo brani svoj goli opstanak. Slika koja je pre godinu i po dana obišla svet, sa groblja kod Skelana, na kojoj ovaj dečak – siroče očajava nad grobom oca, majke i ostale rodbine koju su u ofanzivi pobili muslimani, i dalje potresa sve koji znaju šta je dečja patnja. Dečaka sa slike u međuvremenu usvojila je jedna porodica iz Zvornika, i sada je on učenik prve godine srednje vojne škole.” To već nije pokvarenjaštvo, nije dezinformacija – koje su uobičajene u ratnim stanjima – to je kontrainicijacija, kriminalizacija umjetničkog djela bez pristanka autora. Verujem čak i bez plaćanja autorskih prava, koja je moj izdavač morao platiti da bi reprodukciju objavio na naslovnici mog romana.
Tu imamo trostruki falsifikat: umjetničku sliku lažno predstavljenu kao dokumentarnu fotografiju zločina koji se nije dogodio. To je jedna na smrt bolesna imaginacija, to je jedno neizlječivo dubinsko pokvarenjaštvo, to je involucija, srozavanje u heidegerovsko stanje “ispodčovječnosti”. Vrijedi napomenuti da je te i takve – danas možda i toksičnije – Večernje novosti episkop bački Irinej – koji ispred epsikop obavezno dodaje “pravoslavni” kao da ima katoličkih episkopa – nazvao “jarkim svetlilom srpskog novinarstva”. Šta drugo uraditi nego se zapitati ako je takvo svjetlo tvoje, kakva li je tama.
Zastrašujuće je da se čak i oni malobrojni koji su znali da je fotografija reprodukcija Predićevog djela, uopće nisu nešto naročito uzbudili zbog besramnosti falsifikata. I uopće, ravnodušnost s kojom fantomski entitet takozvane bolje Srbije prešutno prelazi preko takvih (i većih) svinjarija, stvara ambijent u kome su takve svinjarije djelotvorne, a uzgred dokazuju da je “bolja Srbija” još jedan od mnoštva srpskih lažnih mitova.
I u knjigama i u kolumnama ti uporno ponavljaš i dokazuješ kako Srbija pod Vučićem nije nikakva anomalija ili odstupanje, nego jedan logičan višestoljetni kontinuitet, obilježen mitomanskim lažima u neprestanom sukobu s realitetom i posljedicama u stvarnosti. Vraćaš se neprestano na atentat na Đinđića i činjenicu nekažnjenosti nalogodavaca. Ukazuješ na Koštunicu koji je ostao zaštićen čak i od poziva na istražni razgovor. Kada je posljednji put jedan srpski političar govorio narodu istinu? Ako uopće danas više igdje u svijetu postoje takvi političari, pogotovo na vlasti? Je li istina postala nepodnošljiva kategorija?
Vučićev režim je najprirodniji, u stvari jedini mogući, nastavak režima Borisa Tadića. Ako ogolimo stvar, nema ni jedne jedine razlike između nacionalnih programa i politika Miloševića, Tadića, Koštunice i Vučiča. Sve je tu – srpski svijet, antizapadni sentiment, oslanjanje na ruski vrbov klin. Ti režimi se razlikuju samo po stepenu nasilnosti i manjem ili većem stepenu prostakluka u političkom govoru. Anomalija – jedna od dvije u srpskoj historiji – bio je Zoran Đinđić i njegov projekt modenizacije Srbije i transformacije Srba iz bezličnih jedinki srspkog naroda u slobodne građane.
Ništa u Srbiji nije onako kako izgleda. Marta 2003. godine Đinđić je imao podršku od nekih četiri posto. Ovo treba zapamtiti, važno je za nastavak priče. Famozni 5. otkobar suštinski nije bio prevrat izvana, nego puč iznutra. Miloševića su “pustili niz vodu” njegovi ljudi, već je počinjao da biva prevelika smetnja, već je kvario biznise. Službena verzija i dan danas glasi: milionska masa je petog oktobra zbacila Miloševića. To je koješta. Pokojni Srđa Popović je prvi uočio da je magična srspka riječ – promjena – bila samo personalna, čisto kozmetička. Državna politika – Srbi svi i svuda – ni jednog trenutka nije promijenjena. Obožavam hrvatsku riječ “pričuva”. E, iz pričuve je aktiviran Vojislav Koštunica – u središtu čije stranke se Đinđićevo ubojstvo proslavljalo otvaranjem flaša viskija – iliti kako ga ja zovem rezervni Milošević, koji je već u noći petog na šesto oktobar započeo restauraciju starog, nije pretjerano reći ni vječitog, jedino mogućeg režima.
Koštunica je deset godina glumatao opozicionara. Jest on bio protiv Miloševića, ali samo zato što je htio biti na njegovom mjestu. Osim toga, Vojislav Koštunica, koautor studije “Samoupravljanje u ustanovama kulture”, Miloševiću je zamjerao komunistički backgound. Protiv Miloševićeve politike nije imao ništa protiv. Srpski “Matrix” se komplicira. Miloševićeva politika nije bila Miloševićeva, nego prastara nečertanijsko-moljevićevska politika Velike Srbije koju je, nakon kratkotrajne hibernacije u komunistčkom razdoblju, u opticaj ponovo pustio dementni seoski rapalj, Dobrica Ćosić, veliki prijatelj Igora Mandića i Darka Hudelista.
Kako da kroatiziram riječ rapalj? Što je to?
Teška seljačina.
A pokojnom Mandiću i živom Hudelistu, čini se, zamjeraš prijateljevanje s Dobricom Ćosićem?
Kratko i jasno – da. Svi Ćosićevi prijatelji su sumnjivi tipovi.
Oprosti, prekinuo sam te, molim te nastavi…
Već počinjem hiperventilirati od bijesa, pa ću skratiti. Politički pozadinci strijeljanja Zorana Đinđića su mislili da će pacifizirati Zorana i da srpski narod nikada neće prihvatiti njegovu politiku. I dobro su mislili u svom zlu. Narod to nije htio. Osim onih četiri posto, svi su mrzili Đinđića.
Ovo je važno: Đinđić je shvatio da ništa ne može uraditi i odlučio je napustiti politiku i Srbiju. Već je bio uspostavio kontakte s nekim univerzitetima u Europi. Ubili su ga iz obijesti, za primjer.
Još važnije: u blizini moćnih srpskih ljudi dana uvijek se nađe netko s prislušnim uređajem ugrađenim u penis, pa sam iz tog izvora saznao za razgovor Ćosića i Borisa Tadića u kome divane da je Miloševič bio loš, ali da je državna politika dobra i da treba čekati trenutak da se i ostvari.
Famozni “srpski svet” koji napuhuju Vučić i Dodik, premda im ono svesrpsko saborovanje baš nešto i nije uspjelo, meni se čini kao nešto u prvom redu smišljeno za vladanje Srbijom i Srbima. Čini mi se da u Hrvatskoj najviše štete od te mitomanije mogu imati samo hrvatski Srbi. Je li to ipak ideja od koje treba strahovati u smislu da bi mogla eskalirati i eksplodirati kao devedesetih? Ili je samo dobro gorivo svim nacionalističkim politikama u regiji?
Da, svesrspki sabor je seoski spektal za unutrašnju upotrebu. Kao što ratni cilj velikosrba iz srpskih zemalja nije stvaranje Velike Srbije, nego preseljenje u Beograd. Matrix, kako rekoh. Hrvatskih Srba što se tiče, mislim da su naučili lekciju. Bar većina njih. Shvatili su, nadam se, da za beogradsku čaršiju, dakle ćosiće, koštunice i bečkoviće, imaju vrijednost samo ako su zaklani.
Stvari se zahuktavaju i ubrzavaju u Americi. Prošli tjedan atentat koji Trumpa (bio je, naravno, u pravu Jergović), nimalo nije promijenio. Ovaj tjedan Biden koji odustaje od natjecanja za novi mandat. Ipak si u životu bio i političar i diplomat. Kako gledaš na sve te događaje i njihovu važnost i za nas na Balkanu?
Prilično ravnodušno. Jesam ja bio sve i svašta, ali sam prije svega kršćanski pisac, a to znači da nastojim, kolikogod mogu, ne obraćati pažnju na metež okolnog svijeta. Nevolja je što to ni izbliza ne mogu onoliko koliko bih volio, ali to, osim rijetkih izuzetaka, više ne mogu ni monasi. Kad smo već kod monaha, podsjetit ću da je Amfilohije iznad Đinđićevog odra – do koga se probio na silu, protiv volje obitelji i prijatelja – održao besjedu čiji sažetak glasi: digao si mač na brata, od mača si poginuo”. Nadam se da smrad ovih riječi dopire i do Hrvatske.
Kad se već deklariraš kao kršćanski pisac… Nedavno si u svojoj kolumni citirao patrijarha Porfirija koji je na promocije knjige Darka Tanaskovića “Religija u društvu, kulturi i politici” rekao da “naše vreme ne odlikuje sekularizam, nego apostasija” i da je “važno da ljudi koji imaju ugled u javnom životu jasno i nedvosmisleno za sebe kažu da su hrišćani”. Pa si onda dodao: “Ljudi koji imate ugleda u javnom životu, ne oklevajte, nedvosmisleno kažite za sebe da ste hrišćani. Šta drugo reći? Ima bih i ja štošta reći…” Pa, evo, reci nama nešto više o tome, a usput široj publici, ako ti nije mrsko, objasni i što je to “apostasija”.
Apostasis ima više značenja – uključujuči i vrlo profano držanje odstojanja u saobraćaju – ali u pravoslavnoj ekumeni – i među srpskim kaluđerima-rusofilima koji obožavaju grčki – znači otpadanje od Boga, a podozrijevam da Porfirije insuinira i otpadanje od njega lično. U Srbiji je,
inače, vrlo neotmjeno deklarirati se kao neko tko vjeruje u Boga. Čak i među nacionalistima,
najbližim Porfirijevim saveznicima. Onako kako ja to vidim, prvi korak u apostasiju, dakle otpadništvo od Boga, je obogotvorenje nacije, a Porfirije je prvosvećenik tog poganskog kulta.
Je li iz perspektive novih pokoljenja i sva književnost, umjetnost i kultura jedno veličanstven “džaba krečenje”, kako ti autoironično neprestano u novinama nazivaš svoje pisanje? Ili će ipak, kao i do sada, sve ovo nadživjeti?
Da, stalno ponavljam da su umjetnost i kultura džaba krečenje – u ternucima klonuća tako i misilim – ali jedine stvari na ovom čemernom svijetu koje nisu džaba krečenje su umjetnost i kultura.
“Rekapitulacija” je bila zaključak jedne fantastične trilogije. Prošlo je od nje već godinu dana, saznali smo da pišeš novi roman. A hoćemo li uskoro čitati novu knjigu Jergovićevih i tvojih pisama?
Ne da pišem, nego sam već napisao. Uskoro iz tiska izlazi moj novi roman “Minority Report”, izdavač je ovaj put Derata. Jergović i ja smo započeli još jednu rundu dopsivanja, ali to je već neko vrijeme na stand by-u.
Kad si nas već počastio ulomkom iz novog, još neobjavljenog romana, reci nam još nešto o njemu. U naslovu se referiraš na istoimeni SF film Stevena Spielberga, odnosno priču Philipa K. Dicka koja mu je poslužila kao predložak. Baviš li se i ti u romanu temom sprečavanja zločina koji se još nisu dogodili? Jesu li političari koji i dalje naše narode opijaju nacionalističkim mitomanijama krvi i tla zapravo počinitelji ili barem suučesnici budućih ratnih zločina?
Ima taj naslov posrednih veza s filmom “Minority Report”, koji sam inače – u obje njegove verzije – gledao nekoliko puta, Ali “Minority Report” je prvenstveno ono što taj izraz i znači, dakle izvještaj dijela neke komsije koji se ne slaže s odlukom većine. Za razliku od filma, u kome takozvani pre-cogsi predviđaju zločine, narator romana nastupa kao post-cog, netko tko zločine vadi iz zaborava kojim ih prekriva prošlost.
Inače, ništa ne zamjeram političarima koje spominješ. Naši narodi hoće upravo to što njihovi političari rade i kuda ih vode. Svijet se, izgleda, dekristijanizirao do te mjere da se zaboravilo da na svijetu nema nikakvoh nepravdi i da je sve što se događa posljedica ljudskih djelovanja.
Sva je prilika da Hrvati i Srbi, ali i svijet, idu putem ksenofobije, izolacionizma i provincijalizma
Večernji list, Obzor, 27.07.2024
Razgovarao Branimir Pofuk
U prošlom Obzoru objavili smo intervju s Miljenkom Jergovićem, a za ovaj broj razgovarao sam s jednako velikim i važnim piscem, ali iz Srbije, Svetislavom Basarom. Kao ni s prvim, tako se ni u slučaju drugog, kao autor razgovora, neću odreći komunikacije na “ti”. I zbog autentičnosti tona razgovora, a i zbog toga što taj “ti” od obojice ističem, skromnost na stranu, kao čast.
Imali smo na umu i činjenicu da su ova dvojica autora svoje čitatelje već tri puta zajednički počastili knjigama svojih kontinuirano razmjenjivanih pisama (“Tušta i tma”, “Drugi krug” i “Bajakovo-Batrovci”). Iz ovog razgovora saznajemo da se dopisivanje nastavilo pa možemo očekivati barem još jednu knjigu njihove korespondencije. A za Basarine čitatelje imamo još jednu sjajnu vijest. Osim što smo razgovarali o njegovom posljednjem romanu “Rekapitulacija”, koji je najprije u Beogradu objavio Službeni glasnik, a potom prošle godine u Hrvatskoj 24 sata, Basara nam predstavlja i svoj novi roman. A sve to govoreći ošro, lucidno i bez ikakve zadrške, kako samo on to zna, o Srbiji, Balkanu i svijetu prošlom, sadašnjem, a i budućem.
Započeo bih razgovor s tehničko-lingvističkim problemom. Kao što znaš, većina hrvatskih i srpskih novina u intervjuima prakticira kod nas “kroatiziranje” srpskih, a kod vas “srbiziranje” hrvatskih sugovornika. To i ja radim, tako je bilo i u slučaju našeg posljednjeg razgovora za Obzor prije tri godine. Ali, kad si ti u pitanju, muči me osjećaj kao da moram “titlovati” na standarni hrvatski jezik dobar srpski film ili predstavu, odnosno tvoje majstorsko baratanje živim i sve samo ne uštogljenim srpskim jezikom. Što misliš, je li vrijedno truda da pokušamo, kao eksperiment, razbiti tu shemu i izboriti se za Basarin srpski u Večernjem listu? Ili da me riješiš muke i sam sebe kroatiziraš?
Ako ti Večernji dopusti eksperiment, nemam ništa protiv da intevju ide u srpskoj varijanti. Mada nemam ništa ni protiv kroatiziranih intervjua. I ne samo kroatiziranih. Postoje i be-ha-izirani i montenegrizirani. Šta bih imao protiv – vrlo malo se gubi u prevodu. Ali ako se malo gubi u prevodu, gubi se na drugim mestima. To prevođenje iz šupljeg u prazno stvara jednu veštačku barijeru, dodatno provincijalizuje ionako provincijalizovane kulture i žurnailzme, a ne ostvaruje željeni cilj – povećanje distance između Srba i Hrvata. To se naprosto više ne može povećati. I to obostrano.
Ja sam u nekim mojim romanima dijaloge likova, Hrvata po nacionalnosti, pisao na hrvatskom. Slao sam to posle Vlahu Bogišiću da proceni kakvoću mog hrvatskog. On mi je rekao da je to dobro, ali nije mi delovao naročito uverljivo. Dakle, ako ne može srpski, onda ti kroatiziraj.
Neka onda eksperiment za sada ostane na tome što ćemo ovaj tvoj prvi odgovor ostaviti u originalu. I to je neki mali korak, a u nastavku ću te pažljivo kroatizirati. Inače, savršen argument u raspravi na tu temu su do sada objavljene knjige Jergovićevog i tvog dopisivanja. Ja, osobno, svoj ću, pa i Jergovićev jezik uvijek zvati hrvatskim, a tvoj srpskim, a u isto vrijeme ne trebaju mi nikakve deklaracije da me uvjere da zapravo imamo zajednički jezik koji nas spaja, a ne razdvaja.
Ta “dvojezičnost” Jergovićeve i moje prepiske jedna je od njenih najvećih kvaliteta. Slika svega o čemu Miljenko i ja pišemo – a pišemo o svemu i svačemu – kompletnija je napisana dvama varijantama istog jezika – zapadnom i istočnom – inače karakterističnih za sve jezike. Problem nas Srba, Hrvata i ostalih ex-yu naroda je nekompletnost slike i nas samih i okolnog svijeta, premazivanje te slike hrvatskim i srpskim bojama, u čemu mi, Srbi, prednjačimo. Mislim da se tu ne može ništa učiniti. Sva je prilika da i ostatak svijeta ide istim putem izolacionizma, ksenofobije i provincijalizma. Kao da se zaboravilo da ovaj svijet ima kraj, a da kraja nema dok sve ne propadne.
Hrvatsko izdanje tvog posljednjeg romana “Rekapitulacija”, u izdanju 24 sata, svi knjižarski sajtovi lani su najavljivali s par rečenica o tome kako si opet posegnuo, uz sve ostalo, za “burleskom i virtuoznim stilom… sve ne bi li pronašao ključ za nepodopštine svojih likova i tako usput ubrzao Drugi dolazak i svršetak svijeta i vijeka”. I evo, ti već i ovdje spominješ kraj svijeta. Kako ti danas, ovog ljeta, izgleda svijet po tom pitanju? Jesmo li stisnuli gas na tom putu prema kraju?
Ovoga ljeta svijet mi izgleda gore nego što je u mom novom romanu “Minority Report” Beograd izgledao u ljeto 2023. Evo kako je u mojoj optici izgledao. Citat je malo poduži, ali vrijedi pročitati. “Leta 2023. godine Beograd je izgledao kao da je Shemyaza, Anđeo Opustošenja, proždrao 1.000.000.000.000 tona šuta, negašenog kreča, žive sode, septičkih jama, krstarećih raketa, rashodovanih respiratora, stajskog i veštačkog đubriva, medicinskog i radioaktivnog otpada, upotrebljenih kurtona i bindi, ugljen monoksida u čvrstom stanju, zalutalih metaka iz Ukrajine, izotopa cezijuma 137, nevažećih izbornih listića, zgure, šljake, mazuta, nereda, pometnje, murdarluka, vaginalnog sekreta, španskh buva, camagre, cijalisa i ostalih gnusoba opustošenja, sve to zalio sa 1.000.000.000 litara ricinusovog ulja, onda se natrćio i s nebeskih visina se posrao na teritorije opština Stari grad, Savski venac, Vračar, Čukarica i Palilula i na kraju obrisao dupe prigradskim naseljima.”
Umjesto “Beograd”, ubacite “svijet” – Beograd ionako tvrdi da je svijet – i dobićete eshatološu sliku “post truth” svijeta. Pogrešno bi, međutim, bilo pomisliti da je kraj svijeta blizu – mada ne mora biti ni daleko – mogućnosti involucije su beskrajne, a vrijeme ima značaja isključivo za vremenite stvari i bića. Ako hinduistička eshatologija ne griješi – kršćanski svijet za eshtaologiju odavno ne haje – ovo bi vrijeme još moglo izgledati kao “zlatno doba”.
U “Rekapitulaciji” si nastavio s virtuozno burlesknom dekonstrukcijom jezika, kako je u svojoj pohvali u Vremenu napisao kritičar Ivan Milenković, uz važnu napomenu neupućenima da dekonstrukcija nije isto što i destrukcija, koju rade neki drugi, stvarni likovi u tvom fantastičnom romanu. Ti sam rekao si da je roman “svođenje računa sa srpskim jezikom koji su ti žalosni junaci doveli do prosjačkog štapa”. Na naslovnici srpskog izdanja, u nakladi Službenog glasnika, našla se, kao ilustracija te destrukcije, slika “Siroče” Uroša Predića. Molim te, ispričaj našim čitateljima što ta slika velikog slikara iz 19. stoljeća radi i znači na naslovnici “Rekapitulacije”.
Bilo bi dobro, ako je ikako moguće, priložiti reprodukciju slike Uroša Predića da bi stvar bila jasnija. Riječ je o slici “Siroče na majčinom grobu”, naslikanoj 1888. godine. Na slici se vidi dječak koji oplakuje svoju majku. Negdje tamo 1994. godine, netko u redakciji “Večernjih novosti” dolazi na ideju da reprodukciju Predićeve slike objavi kao dokumentarnu fotografiju, ispod koje je, pod naslovom “Bolno podsećanje”, pisalo: “Najveće žrtve ratova su deca. Tako je i u ovom, najnovijem, u kojem srpski narod ponovo brani svoj goli opstanak. Slika koja je pre godinu i po dana obišla svet, sa groblja kod Skelana, na kojoj ovaj dečak – siroče očajava nad grobom oca, majke i ostale rodbine koju su u ofanzivi pobili muslimani, i dalje potresa sve koji znaju šta je dečja patnja. Dečaka sa slike u međuvremenu usvojila je jedna porodica iz Zvornika, i sada je on učenik prve godine srednje vojne škole.” To već nije pokvarenjaštvo, nije dezinformacija – koje su uobičajene u ratnim stanjima – to je kontrainicijacija, kriminalizacija umjetničkog djela bez pristanka autora. Verujem čak i bez plaćanja autorskih prava, koja je moj izdavač morao platiti da bi reprodukciju objavio na naslovnici mog romana.
Tu imamo trostruki falsifikat: umjetničku sliku lažno predstavljenu kao dokumentarnu fotografiju zločina koji se nije dogodio. To je jedna na smrt bolesna imaginacija, to je jedno neizlječivo dubinsko pokvarenjaštvo, to je involucija, srozavanje u heidegerovsko stanje “ispodčovječnosti”. Vrijedi napomenuti da je te i takve – danas možda i toksičnije – Večernje novosti episkop bački Irinej – koji ispred epsikop obavezno dodaje “pravoslavni” kao da ima katoličkih episkopa – nazvao “jarkim svetlilom srpskog novinarstva”. Šta drugo uraditi nego se zapitati ako je takvo svjetlo tvoje, kakva li je tama.
Zastrašujuće je da se čak i oni malobrojni koji su znali da je fotografija reprodukcija Predićevog djela, uopće nisu nešto naročito uzbudili zbog besramnosti falsifikata. I uopće, ravnodušnost s kojom fantomski entitet takozvane bolje Srbije prešutno prelazi preko takvih (i većih) svinjarija, stvara ambijent u kome su takve svinjarije djelotvorne, a uzgred dokazuju da je “bolja Srbija” još jedan od mnoštva srpskih lažnih mitova.
I u knjigama i u kolumnama ti uporno ponavljaš i dokazuješ kako Srbija pod Vučićem nije nikakva anomalija ili odstupanje, nego jedan logičan višestoljetni kontinuitet, obilježen mitomanskim lažima u neprestanom sukobu s realitetom i posljedicama u stvarnosti. Vraćaš se neprestano na atentat na Đinđića i činjenicu nekažnjenosti nalogodavaca. Ukazuješ na Koštunicu koji je ostao zaštićen čak i od poziva na istražni razgovor. Kada je posljednji put jedan srpski političar govorio narodu istinu? Ako uopće danas više igdje u svijetu postoje takvi političari, pogotovo na vlasti? Je li istina postala nepodnošljiva kategorija?
Vučićev režim je najprirodniji, u stvari jedini mogući, nastavak režima Borisa Tadića. Ako ogolimo stvar, nema ni jedne jedine razlike između nacionalnih programa i politika Miloševića, Tadića, Koštunice i Vučiča. Sve je tu – srpski svijet, antizapadni sentiment, oslanjanje na ruski vrbov klin. Ti režimi se razlikuju samo po stepenu nasilnosti i manjem ili većem stepenu prostakluka u političkom govoru. Anomalija – jedna od dvije u srpskoj historiji – bio je Zoran Đinđić i njegov projekt modenizacije Srbije i transformacije Srba iz bezličnih jedinki srspkog naroda u slobodne građane.
Ništa u Srbiji nije onako kako izgleda. Marta 2003. godine Đinđić je imao podršku od nekih četiri posto. Ovo treba zapamtiti, važno je za nastavak priče. Famozni 5. otkobar suštinski nije bio prevrat izvana, nego puč iznutra. Miloševića su “pustili niz vodu” njegovi ljudi, već je počinjao da biva prevelika smetnja, već je kvario biznise. Službena verzija i dan danas glasi: milionska masa je petog oktobra zbacila Miloševića. To je koješta. Pokojni Srđa Popović je prvi uočio da je magična srspka riječ – promjena – bila samo personalna, čisto kozmetička. Državna politika – Srbi svi i svuda – ni jednog trenutka nije promijenjena. Obožavam hrvatsku riječ “pričuva”. E, iz pričuve je aktiviran Vojislav Koštunica – u središtu čije stranke se Đinđićevo ubojstvo proslavljalo otvaranjem flaša viskija – iliti kako ga ja zovem rezervni Milošević, koji je već u noći petog na šesto oktobar započeo restauraciju starog, nije pretjerano reći ni vječitog, jedino mogućeg režima.
Koštunica je deset godina glumatao opozicionara. Jest on bio protiv Miloševića, ali samo zato što je htio biti na njegovom mjestu. Osim toga, Vojislav Koštunica, koautor studije “Samoupravljanje u ustanovama kulture”, Miloševiću je zamjerao komunistički backgound. Protiv Miloševićeve politike nije imao ništa protiv. Srpski “Matrix” se komplicira. Miloševićeva politika nije bila Miloševićeva, nego prastara nečertanijsko-moljevićevska politika Velike Srbije koju je, nakon kratkotrajne hibernacije u komunistčkom razdoblju, u opticaj ponovo pustio dementni seoski rapalj, Dobrica Ćosić, veliki prijatelj Igora Mandića i Darka Hudelista.
Kako da kroatiziram riječ rapalj? Što je to?
Teška seljačina.
A pokojnom Mandiću i živom Hudelistu, čini se, zamjeraš prijateljevanje s Dobricom Ćosićem?
Kratko i jasno – da. Svi Ćosićevi prijatelji su sumnjivi tipovi.
Oprosti, prekinuo sam te, molim te nastavi…
Već počinjem hiperventilirati od bijesa, pa ću skratiti. Politički pozadinci strijeljanja Zorana Đinđića su mislili da će pacifizirati Zorana i da srpski narod nikada neće prihvatiti njegovu politiku. I dobro su mislili u svom zlu. Narod to nije htio. Osim onih četiri posto, svi su mrzili Đinđića.
Ovo je važno: Đinđić je shvatio da ništa ne može uraditi i odlučio je napustiti politiku i Srbiju. Već je bio uspostavio kontakte s nekim univerzitetima u Europi. Ubili su ga iz obijesti, za primjer.
Još važnije: u blizini moćnih srpskih ljudi dana uvijek se nađe netko s prislušnim uređajem ugrađenim u penis, pa sam iz tog izvora saznao za razgovor Ćosića i Borisa Tadića u kome divane da je Miloševič bio loš, ali da je državna politika dobra i da treba čekati trenutak da se i ostvari.
Famozni “srpski svet” koji napuhuju Vučić i Dodik, premda im ono svesrpsko saborovanje baš nešto i nije uspjelo, meni se čini kao nešto u prvom redu smišljeno za vladanje Srbijom i Srbima. Čini mi se da u Hrvatskoj najviše štete od te mitomanije mogu imati samo hrvatski Srbi. Je li to ipak ideja od koje treba strahovati u smislu da bi mogla eskalirati i eksplodirati kao devedesetih? Ili je samo dobro gorivo svim nacionalističkim politikama u regiji?
Da, svesrspki sabor je seoski spektal za unutrašnju upotrebu. Kao što ratni cilj velikosrba iz srpskih zemalja nije stvaranje Velike Srbije, nego preseljenje u Beograd. Matrix, kako rekoh. Hrvatskih Srba što se tiče, mislim da su naučili lekciju. Bar većina njih. Shvatili su, nadam se, da za beogradsku čaršiju, dakle ćosiće, koštunice i bečkoviće, imaju vrijednost samo ako su zaklani.
Stvari se zahuktavaju i ubrzavaju u Americi. Prošli tjedan atentat koji Trumpa (bio je, naravno, u pravu Jergović), nimalo nije promijenio. Ovaj tjedan Biden koji odustaje od natjecanja za novi mandat. Ipak si u životu bio i političar i diplomat. Kako gledaš na sve te događaje i njihovu važnost i za nas na Balkanu?
Prilično ravnodušno. Jesam ja bio sve i svašta, ali sam prije svega kršćanski pisac, a to znači da nastojim, kolikogod mogu, ne obraćati pažnju na metež okolnog svijeta. Nevolja je što to ni izbliza ne mogu onoliko koliko bih volio, ali to, osim rijetkih izuzetaka, više ne mogu ni monasi. Kad smo već kod monaha, podsjetit ću da je Amfilohije iznad Đinđićevog odra – do koga se probio na silu, protiv volje obitelji i prijatelja – održao besjedu čiji sažetak glasi: digao si mač na brata, od mača si poginuo”. Nadam se da smrad ovih riječi dopire i do Hrvatske.
Kad se već deklariraš kao kršćanski pisac… Nedavno si u svojoj kolumni citirao patrijarha Porfirija koji je na promocije knjige Darka Tanaskovića “Religija u društvu, kulturi i politici” rekao da “naše vreme ne odlikuje sekularizam, nego apostasija” i da je “važno da ljudi koji imaju ugled u javnom životu jasno i nedvosmisleno za sebe kažu da su hrišćani”. Pa si onda dodao: “Ljudi koji imate ugleda u javnom životu, ne oklevajte, nedvosmisleno kažite za sebe da ste hrišćani. Šta drugo reći? Ima bih i ja štošta reći…” Pa, evo, reci nama nešto više o tome, a usput široj publici, ako ti nije mrsko, objasni i što je to “apostasija”.
Apostasis ima više značenja – uključujuči i vrlo profano držanje odstojanja u saobraćaju – ali u pravoslavnoj ekumeni – i među srpskim kaluđerima-rusofilima koji obožavaju grčki – znači otpadanje od Boga, a podozrijevam da Porfirije insuinira i otpadanje od njega lično. U Srbiji je,
inače, vrlo neotmjeno deklarirati se kao neko tko vjeruje u Boga. Čak i među nacionalistima,
najbližim Porfirijevim saveznicima. Onako kako ja to vidim, prvi korak u apostasiju, dakle otpadništvo od Boga, je obogotvorenje nacije, a Porfirije je prvosvećenik tog poganskog kulta.
Je li iz perspektive novih pokoljenja i sva književnost, umjetnost i kultura jedno veličanstven “džaba krečenje”, kako ti autoironično neprestano u novinama nazivaš svoje pisanje? Ili će ipak, kao i do sada, sve ovo nadživjeti?
Da, stalno ponavljam da su umjetnost i kultura džaba krečenje – u ternucima klonuća tako i misilim – ali jedine stvari na ovom čemernom svijetu koje nisu džaba krečenje su umjetnost i kultura.
“Rekapitulacija” je bila zaključak jedne fantastične trilogije. Prošlo je od nje već godinu dana, saznali smo da pišeš novi roman. A hoćemo li uskoro čitati novu knjigu Jergovićevih i tvojih pisama?
Ne da pišem, nego sam već napisao. Uskoro iz tiska izlazi moj novi roman “Minority Report”, izdavač je ovaj put Derata. Jergović i ja smo započeli još jednu rundu dopsivanja, ali to je već neko vrijeme na stand by-u.
Kad si nas već počastio ulomkom iz novog, još neobjavljenog romana, reci nam još nešto o njemu. U naslovu se referiraš na istoimeni SF film Stevena Spielberga, odnosno priču Philipa K. Dicka koja mu je poslužila kao predložak. Baviš li se i ti u romanu temom sprečavanja zločina koji se još nisu dogodili? Jesu li političari koji i dalje naše narode opijaju nacionalističkim mitomanijama krvi i tla zapravo počinitelji ili barem suučesnici budućih ratnih zločina?
Ima taj naslov posrednih veza s filmom “Minority Report”, koji sam inače – u obje njegove verzije – gledao nekoliko puta, Ali “Minority Report” je prvenstveno ono što taj izraz i znači, dakle izvještaj dijela neke komsije koji se ne slaže s odlukom većine. Za razliku od filma, u kome takozvani pre-cogsi predviđaju zločine, narator romana nastupa kao post-cog, netko tko zločine vadi iz zaborava kojim ih prekriva prošlost.
Inače, ništa ne zamjeram političarima koje spominješ. Naši narodi hoće upravo to što njihovi političari rade i kuda ih vode. Svijet se, izgleda, dekristijanizirao do te mjere da se zaboravilo da na svijetu nema nikakvoh nepravdi i da je sve što se događa posljedica ljudskih djelovanja.