Stajao je nepomičan pod jakim mlazom mlake vode, oči su mu bile sklopljene, a dlanovima je neprestano prelazio preko lica, kao da se umiva. Tek su ga smežurani prsti podsjetili da je izgubio osjećaj za vrijeme i da ga komad gumenog crijeva umetnutog u slavinu umivaonice već predugo poliva. S naporom se odvojio od vode i uzeo peškir. Mirisao je, mirisale su i gaće i majica, mirisali su prvi put otkad je ovdje. Prislonio ih je uz obraz prije nego se obukao, godilo mu je. Morao se i obrijati, a starim brijačem to nije išlo lako i jedva je, uz čupanje i bolove, sastrugao sa lica desetodnevnu bradu. Samo je nakratko sjeo, ispušio cigaretu, pa naglo ustao, brzo obukao uniformu, bijelu, izlaznu.
Žurno je prošao kapiju kasarne, niko ga ništa nije pitao – svi već znaju njegovu stalnu maršrutu. Nakon pet minuta vožnje gradskim autobusom, pretrčao je Rivu prepunu šetajućeg, lijepog svijeta i uletio u Dom JNA, gdje ga je čekala kancelarija i radni sto.
Zaštektala je stara ‘Olimpija’, njegava dva prsta prilično vješto su vezla po njoj. Bila je bučna, nije joj radilo slovo ‘l’, ali je u redakciji mornaričke novine ona bila najbolja. Rekli su mu da je imao sreću da baš nju dobije.
Tri puna sata kuckanja i gužvanja, desetak cigareta i pet kartica teksta s novinskim proredom bilo je pred njim. Ostavio je napisano na urednikovom stolu, pa spojio dvije fotelje da bar odrijema, ako ne bude mogao zaspati, makar sat-dva. U samu zoru polazi autobus put njegovog kraja, ide na redovno odsustvo, ide svojoj kući, djevojci, a sestra se za tri dana udaje. Mora jedini brat da isprati jedinu sestru, mora je pod ruku odvesti do njenog novog doma i zaželjeti joj svaku sreću.
Uz kafu budilicu urednik je letio pogledom preko teksta što ga je našao na stolu. Nije mu posvetio baš nešto mnogo pažnje, jer mu je već odavno preko glave svih tih jednoličnih žvrljotina koje svakodnevno premeće kroz ruke. Godinama tako, otkad je zbog narušenog zdravlja skinut s podmornice i postavljen ovdje. A i znao je već da tekstove ovog mornara-novinara nije potrebno posebno kontrolisati ili prepravljati – brzo se taj uklopio u redakciju lista, shvatio način na koji se ovdje radi i pustio se niz vodu.
Istog dana tekst je slagan u vojnoj štampariji, koja je bila najsavremenija na Balkanu – svaki se put to moralo naglasiti.
Nakon par dana u redakciju je nenajavljen odjednom banuo, kao s neba pao, ni manje ni više nego admiral, drugi čovjek mornarice. U rukama je imao svježe otštampani primjerak „Čuvara Jadrana’, broj 16/85, od 15. avgusta/kolovoza 1985. godine. Uredniku, njegovom pomoćniku, a prethodno i upravniku Doma, noge su se skroz na skroz odsijekle kada su na vratima ugledali visokog, njima previsokog, gosta. Ko zna kako su se šeprtljavo izvukli iz svojih stolica, stajali kraj stola, kako su drhteći pozdravili, da je ovaj shvatio da mora odmah da ih umiri, da im pokaže da nema namjeru da ih riba, da ništa nisu zgriješili, da je sve u redu… I previše u redu čak: došao je da redakciji zahvali na predivnoj reportaži iz njegovog zavičaja, priči o njegovim plemenitim ljudima, a da autoru stisne ruku i čestita. Autoru, što je istog dana, na svojoj plaži, prvi put u životu mazao sopstvena ramena maslinovim uljem da ublaži opekotine od sunca. On, što je uvijek već u maju bio garav kao da je iz mahale…
Samo što je admiral, nakon ispijene kafe, otišao, urednik je otvorio petu stranu svoje novine i s zanimanjem, nestrpljivo leteći s pasusa na pasus, stao da čita…
…..Tridesetak dobrovoljaca spremno se ukrcalo na remorker, a na licu im se očitavala puna svijest o ozbiljnosti zadatka na koji su krenuli. Starješina im je u par riječi objasnio da je sa Otoka upućen apel za pomoć, da tamošnji vatrogasci ne mogu da se, već dva dana, izbore sa požarom koji bijesni. Plamen već ugrožava i naselja, a ko je pozvaniji da pomogne svom narodu od Narodne vojske?!…
Da je kako bio bliže i da nije imao prečeg posla kod svoje kuće, u svojoj uvali, u svojoj barci, Novinar bi uredniku hladno kazao da je jedini dobrovoljac bio on. Ostali, njih tridesetak, ukrcani su na remorker oštrom naredbom dežurnog oficira, zastavnika Eftimova, kada se na njegov poziv niko nije odazvao. Nikome se tog nedjeljnog popodneva, pritisnutog i izmoždenog vrelinom i žegom, tog zadnjeg dana jula, nigdje nije išlo. Svi su se bili uvalili u neke svoje male čaure i u njima drijemali i čekali suton, malo svježine, bar mali dašak da se prodiše. No, suton su dočekali na brodu što je svom snagom plovio ka Korčuli, koja je gorjela. Četvrtina ostrva bila je u plamenu i na poziv za pomoć Komanda je odgovorila šaljući ove ljude, lijene i bezvoljne i da se umiju, a ne da štogod gase.
Novinar se javio sam. Kada je čuo sirenu za uzbunu i vidio okupljanje ljudi na sportskom poligonu kasarne, kada je saznao o čemu se radi, zatražio je telefonom urednikovu saglasnost da ode i za novine zabilježi što se to tamo zbiva. Urednik je prihvatio iz prve, odlično, sve je u redu, baš tako treba, ali je napomenuo da ide ako već tako sam hoće – on ne bi imao srca da mu to naredi. A Novinar je samo želio da premosti tri duga, preduga dana do odlaska na redovno odsustvo, dane što su se razdrobili na hiljade sporih minuta…
Plovili su, na otvorenom moru je duvao maestral, otvorile su se oči, ljudi su oživjeli. Razbudile su ih i obnažene mlade žene koje su mahale sa jahti kraj kojih su plovili. Onda se odnekud stvorila gitara, ispala je i flaša vina, pa pivo. Mnogo piva. Prstima se mezilo iz konzervi Mirne Rovinj. Sardine su bile uredno poslagane i prelivene rafiniranim sjemenskim uljem, ekstra kvaliteta.
Taman se smračilo, ugasio se urnebesni požar boja na zapadu, a na suprotnoj strani, ka kojoj su plovili, nebo se rumenilo. Kako su se primicali pred njima je bila tek jedna ogromna buktinja. Zamukla je gitara, zamukla je priča, boce piva ostale su na pola…
…..Mornari su, odmah nakon iskrcaja, željeli da se priključe gasiocima koji su na sve moguće načine presjecali put vatrenoj stihiji. No, pripadnici teritorijalne odbrane Otoka, koji su ih dačekali u luci i odmah im obezbjedili smještaj, te donijeli hranu i piće da se okrijepe, insistirali su da ovu noć vojska odmori, a da ujutro, ranom zorom, krenu na zadatak….
Ispričao bi Novinar, sočno bi opisao tu prvu noć na Korčuli, da baš u tom trenutku nije u ustima imao ogroman komad hladne lubenice, toliko velik da ga je zamalo ugušio. Isto kao što se i te prve korčulanske noći, u sportskoj sali škole, mogao ugušiti od smrada, dok je pokušavao zaspati na ulijepljenim strunjačama, u sali koja se nije otvorala od kraja školske godine.
Niko ih nije dočekao na pristaništu. Iskrcali su se, remorker je krenuo nazad, a oni ostali na prepunom šetalištu, da bulje u šetače, a ovi u njih. Gorjelo je po brdima, plamtjelo je na sve strane, ali je Vela Luka tancala uobičajenim, lepršavim turističkim ritmom.
Mornari su izgubljeno i unezvereno pogledivali okolo ne znajući gdje će i što će. Zastavnik je pokušavao da uspostavi neki kontakt, da se nekome obrati, da se s nekim poveže, ali uzalud. Već je i korzo potpuno opustilo, ponoć je bila uveliko prošla i orkestar na obližnjoj terasi završio je svirku, tek prišla su im dva starija čovjeka. Mještani su, rekoše, aktivisti mjesne zajednice i nakon pola sata otvorili su im fiskulturnu salu osnovne škole da u njoj prenoće. Ustajali vazduh, gadluk, isključena svijetla… U mraku su pokušavali da nađu bilo što na čemu se može leći. Našli su prljave strunjače, a u zoru nigdje nije bilo kapi vode da se umiju.
Došao je neki razdrndani autobus i odvezao ih do malog sela u unutrašnjosti ostrva, gdje je bio smješten štab što je situaciju držao pod kontrolom. Tek oko podna neko im je saopštio lokaciju gdje su određeni da budu, ali se niko nije sjetio da pita jesu li momci štogod stavili u usta, jesu li gladni ili žedni…
…Kada su mornari stigli na područje zahvaćeno vatrom, određena je linija koju treba da brane, gdje se plamen mora zaustaviti. Bez suvišnih riječi, slijedeći svog starješinu, četa se uvježbano i uigrano rasporedila po položaju, uvjerena u sopstveno znanje i snagu. Uz potpunu koordinaciju rada i ogromnu ljudsku solidarnost, te bliskost sa lokalnim stanovništvom, nijedan zadatak nije neostvarljiv, znali su to…
Kada bi Novinar, da nije zauzet lijepim komadom ribe i vinom, bar načas pomislio na svoje učešće u gašenju požara na Korčuli od prije nekoliko dana, prva riječ koja bi mu pala na pamet bila bi: besmisao! Kako je užasno besmisleno bilo stati pred vatrenu neman, dvadeset, trideset metara visoku, s naprtnjačom na leđima u kojoj je desetak litara vode! Kako su morali izgledati bijedno i smiješno izigravajući Davida, no ovo nije bila legenda, ovdje se moglo začas i nestati, biti progutan ogromnim plamenim jezicima što su palacali na sve strane.
Zastavnik je ubrzo povukao svoje ljude, rekao da hoće da ih vrati žive, sa čim su se oni vrlo lako složili. Izmakli su se poprilično od vatre, posjedali po golom kamenju, sunce je peklo tjemena, a oni su se sjetili da ništa nisu jeli. Pili su vodu, bljutavu i mlaku, iz neupotrebljenih naprtnjača, ali hrane nije bilo. Niko nije došao do njih, a oni nisu imali gdje poći. Padao je mrak, koji bi tu u kamenoj nedođiji bio crnji od svega što su mogli zamisliti, da nije bilo plamenih svetionika na sve strane.
I tako se spavalo, čovjek sve može, svemu se prilagodi, na sve se brzo navikne. Između kamenja, malo suve trave, uz prethodno lupanje nogama i udaranje u stijene da se, nedajbože, ne prilegne i zaspe pored hladnih gmizavaca. Buđenje uz trešnjavu, cvokotanje i mokru odjeću – rosa je lijepa samo u poeziji, lako se rimuje…
Tek oko deset sati makadamom je do njih dokaskao mali džip i donio im veliki lonac pasulja, bidon vode i deset kila hleba. Pasulj je bio hladan, od juče, prekjuče, voda je bila mlaka, hljeb je, začudo, bio svjež, a glad ogromna. Ona što, kako se to voli reć’, očiju nema i što sve pred sobom melje. Na svaki način: i prstima, i kutlačom, te ponekom kašikom, grabio se taj skoreni pasulj, umakao se hleb, guralo se vodom, a zatim cijelo popodne podrigivalo, prdilo, grčili se želuci, trčalo se iza stijene…
….Vojnici su svugdje dobrodošli, zadnji grozd, posljednja smokva za njih bi se sačuvala, za njih što svim svojim bićem odlučno čuvaju znojem i krvlju stečenu težačku imovinu. Što su sa svih strana naše domovine pohrlili da pomognu opustjelim selima, da usamljenim starim otočanima pokažu da nisu sami, da je cijela zemlja uz njih i sa njima… Na svakom koraku sretala su ih nasmijana lica vrijednih otočana. Otočana što su za svoje maslinjake i vinograde motikom otimali škrtu zemlju, što su učinili da kamen prorodi….
Kako bi se urednik i Novinar slatko ismijali ovoj sramoti od teksta, da su negdje daleko od ove redakcije, od uniforme, opušteni i dobro raspoloženi. No, urednik je zadovoljan što je pogođena admiralova žica, a Novinar u tom času, na sedam metara dubine, ima na nišanu lijepu oradu…
Isto kao što su trećeg ostrvskog dana debelim šmrkom nišanili plamen što se baš namjerio da prođe kroz imanje i preko kuće dvoje ubogih. Starac i starica, iz čijih je očiju, bez ikakve sumnje, izvirao užas u najsirovijem obliku, stajali su i gledali kako znojavi i usplahireni momci spriječavaju plamen da proguta sve što imaju: kameni kućerak, kržljavu sparušenu baštu i prodivljale voćke. Vojska je uspjela, spriječila je plamen da se pogosti ovim jadom i bijedom.
Zastavnik se prvi put osmjehnuo ovoga, trećeg dana na ostrvu, a obećao im je da neće ostati duže od dan-dva. No, ko je njega išta pitao i koga je on mogao i smio pitati bilo što?! Mornari su bar imali njega da se istresaju.
Samo što im je spasena imovina dvoje se staraca, najednom vrlo pokretnih, razletjelo da prutevima u rukama brane imovinu od vojske, da se ne ubere kakav kržljavi grozd, koja uboga smokva ili šljiva…
Iskoristio je Novinar da petog dana jednim kamionom ode do gradića. Sakupili su, pretresli mornari i starješina sve džepove, dali posljednji sitniš za cigarete, keks, bombone. Bilo je ugodno predvečerje i mjestom su šetale djevojčice, slatke, tanke, u malim suknjicama, dječaci su uljem namještali kosu, restorani i kafane bili su krcati… Vojska je na brdu, među kamenjem i dračama, gušterima i zmijama, čuvala njihov miran san!
…..Protekla je nedjelja dana otkad su na Otoku, a požar još uvijek nije sasvim savladan. Što ugasi dan, to nanovo raspiri noć. Svake večeri pojača suvi, topli jugo i svaku gotovo utrnulu iskru oživi.
No, niko ovdje nije obeshrabren, pobjednik se zna. Čovjek, njegova upornost i volja, nikada nije izgubio nijednu bitku …“
Daleko, u svojoj barci, dok je sa djevojkom razlivao nježnosti po pajolama, Novinaru se pred očima, niotkud prizvana i nimalo željena, stvoriše blijedoroza, gola tijela svoja dva sapatnika na užarenom ostrvu.
Poželio je da se okupa u moru, mamilo ga je prelivanje talasa što je dopiralo sa obale i sišao je kozjom stazom do uvale. Ugledao ih je, svoje drugare, samo što se pojavio nad malim žalom. Ležali su na leđima, na samom kraju šljunkovite plažice, bili su goli i trudili se da što više i upadljivije izlože svoju čunu i svoj pimpek. Odmah mu je pala na pamet – bi mu smiješno – grdobina koja iz pijeska maše svojom izraslinom kao zastavom i tako mami radoznale žrtve. No, nisu ta blijeda, ošurena i mlohava, iako mlada, tijela nikoga mogla zanimati, ni privući. Strese se pri pomisli da vjerovatno i on tako mizerno izgleda. Sav ulijepljen od znoja što se na njemu suši danima, u istim gaćama i majici već nedjelju, praznog stomaka, prazne duše…
Na drugom kraju tog bajkolikog, usamljenog komadića obale, vrilo je od života. Desetak djevojaka i mladića, žar pod gradelama, urnebesna muzika i velika pasara usidrena posred uvale – pukao je prizor pred njim. Stao je opčinjen, gledao kao da tako nešto nikada u životu nije vidio, gledao je ono što, iz ovog kamenjara od koza i zmija, nije mogao ni da zamisli da postoji.
Momci su bili domaći, a djevojke strankinje, uhranjene i bijele. Bili su svi goli, igrali se kao djeca, bili su pijani i bučni. Novinar je zapanjeno gledao, pa začas, postavši svjestan svog bijednog virenja, krenuo nazad. No, ni koraka! Naprijed, na plažu među taj njemu danas tako daleki svijet, nije htio, a nazad nije mogao, nisu ga noge slušale. Samo se malo sklonio iza šipražja, razmakao grane koje su mu smetale i netremice nastavio da gleda. Isto kao i njegovi drugovi na plaži što nisu s golih strankinja skidali pogled, a što ih niko primjećivao nije.
Par što se do tog časa mazio, mazao kremama, zezao, ljubakao, ustao je i krenuo ka zaleđu plaže, prema njemu. Ona ga je, nespretno hodajući preko oblutaka, dražala za kurac i vodila kao psa vezanog povodcem. Smijali su se razmetljivo, bahato, primicali se nekom kamenom zidiću, a njene krupne dojke su podrhtavale. Čim su prišli zidu, ona se naslonila, istrćila guzove i mladić je samo uklizao u nju.
Novinar je gledao, bili su blizu, ispod njega, mogao je da im vidi znoj na licu, gledao je njene plave oči i savršeno bijele zube, njegovo mišićavo oznojeno tijelo… Novinar je gledao: oni se nisu jebali, nisu se tucali, nisu se prčili, kresali, trpali, guzili, nisu imali intimni odnos, najmanje su vodili ljubav, ne, ništa… oni su se igrali, oni su se zezali, oni su se tek obijesno razbacivali, rasipali, razmetali se siti i maniti, oni su bahato prevrtali to božije korito. Nije bilo strasti, drhtaja, žara, ničega nije bilo, tek raspusna igra tih predivnih tijela, tek predstava za divljenje sebi samima i hranjenje sopstvene sujete. U trenutku kada je njegova ruka dotakla dugmad šlica, djevojka koja je lutala pogledom okolo, ugleda ga, sretoše im se pogledi. Došapnu to svom ljubavniku, nasmijaše se i pogledaše put njega. On se uspravio, stajao je sada nad njima, rukom se stiskao preko pantalona. Ljubavnici se probudiše, mladić je sada kao ljuti ratnik nemilosrdno probadao mačem svog protivnika, a djevojka se željela beskrajno nasaditi na taj mač. Podivljali su, vrištali, stenjali, njištali, grubo se upijali jedno u drugo i gledali u očajnika što ih više i ne vidi. Zatvorenih očiju on se razlivao, izlivao, polivao, liptalo je iz njega, prskalo, grčio se, izvijao, tresao, istresao… Nije to bio grč slasti, strasti, užitka, ne, iz njega je pokuljala sva ona višednevna muka, srdžba, glad, žeđ, poniženje, postelja od trave, ulijepljeni znoj, prljave gaće…
Umirio se, stresao još jednom, stao i sklopljenih se očiju naglo okrenuo i žurno zagrabio uzbrdo. Nije se osvrtao, nije više dolje ni pogledao, a do ušiju su mu dopirali urlici probuđenih životinja što su se grebale i grčile, borile se i klale.
Mokre gaće su sad bile potpuno natopljene svim ljudskim izlučevinama, ali se on osjećao čistije, lakše i ljepše.
U predvečerje toga dana naišli su na česmu kraj puta i nekoliko se mornara skinulo i pokušavalo oprati, okupati. Morali su da kleče ili leže ispod niske slavine, a to ih je, taj čudni, neprirodni položaj, zabavljao, zasmijavao. Dvije djevojčice su ih radoznalo gledale iza kamene ograde i smijuljile se, pa se jedan mornar rukom natrljao, naglo se uspravio i potrčao par koraka prema njima, kao ciljajući u njih, svojim uspravljenim ponosom. Pobjegle su kikoćeći se, a i vojska se smijala. Vojska se pišala od smijeha…
…..Plamen je sabijen na uski, mali prostor. Udruženi vatrogasci iz tri republike, dobrovoljci, turisti što su vrijedno priskočili i Narodna vojska pobijedili su vatrenu neman, stali su na put pobješnjeloj stihiji što sve pred sobom guta.
Kada su avioni-kanaderi istresli svoje prve vodene tovare, pobjeda je bila potpuna i tek se tada moglo stati, odmoriti, odashnuti, opustiti…
Kanaderi su stigli kada im je istekla najamnina u susjednoj državi, a nekoliko sati prije njih stigli su Bosanci, drvosječe, profesionalci. Baš u zlo vrijeme da u sami osvit dana udare testerama u maslinjak i bademe. Posjekli su desetine stogodišnjih stabala maslina, sjekli su to ‚žbunje’, objasnio je poslovođa, a čuvali su, reče, borove.
Kako su požariste počeli nadletjeti kanaderi što ih se čekalo dvanaest dana, prorominjala je kiša. Vatrogasci iz Splita i Šibenika vrijedno su, opušteni, pristupili bogatoj marendi iz kombija-riznice, a ni prevarili se nisu da pozovu izgladnjele vojnike. No, nedaleko od njih gostili su se i mornari sirom i kompotom od krušaka, što su ih od tih istih vatrogasaca ukrali. Dokotrljao je Slovenac Rado kotur sira, velik baš kao točak od fiće, proturio je, na svoj način, Enes Bosanac tri velike, najveće konzerve kompota, a Makedonac Jane cijeli je dan brao i tucao bajame sa oborenih stabala. Gozba za pamćenje, uživanje i povraćanje.
U suton su napustili Korčulu. Sipala je sitna kiša, ostrvo se pušilo kao vulkan kad se hladi. Brzo ga je gutao mrak, gubilo se u tami, đavo da ga nosi.
Još na brodu smislio je priču. Priču što će najbrže skuckati i Admiralu ugoditi.
Novine sve lažu
Stajao je nepomičan pod jakim mlazom mlake vode, oči su mu bile sklopljene, a dlanovima je neprestano prelazio preko lica, kao da se umiva. Tek su ga smežurani prsti podsjetili da je izgubio osjećaj za vrijeme i da ga komad gumenog crijeva umetnutog u slavinu umivaonice već predugo poliva. S naporom se odvojio od vode i uzeo peškir. Mirisao je, mirisale su i gaće i majica, mirisali su prvi put otkad je ovdje. Prislonio ih je uz obraz prije nego se obukao, godilo mu je. Morao se i obrijati, a starim brijačem to nije išlo lako i jedva je, uz čupanje i bolove, sastrugao sa lica desetodnevnu bradu. Samo je nakratko sjeo, ispušio cigaretu, pa naglo ustao, brzo obukao uniformu, bijelu, izlaznu.
Žurno je prošao kapiju kasarne, niko ga ništa nije pitao – svi već znaju njegovu stalnu maršrutu. Nakon pet minuta vožnje gradskim autobusom, pretrčao je Rivu prepunu šetajućeg, lijepog svijeta i uletio u Dom JNA, gdje ga je čekala kancelarija i radni sto.
Zaštektala je stara ‘Olimpija’, njegava dva prsta prilično vješto su vezla po njoj. Bila je bučna, nije joj radilo slovo ‘l’, ali je u redakciji mornaričke novine ona bila najbolja. Rekli su mu da je imao sreću da baš nju dobije.
Tri puna sata kuckanja i gužvanja, desetak cigareta i pet kartica teksta s novinskim proredom bilo je pred njim. Ostavio je napisano na urednikovom stolu, pa spojio dvije fotelje da bar odrijema, ako ne bude mogao zaspati, makar sat-dva. U samu zoru polazi autobus put njegovog kraja, ide na redovno odsustvo, ide svojoj kući, djevojci, a sestra se za tri dana udaje. Mora jedini brat da isprati jedinu sestru, mora je pod ruku odvesti do njenog novog doma i zaželjeti joj svaku sreću.
Uz kafu budilicu urednik je letio pogledom preko teksta što ga je našao na stolu. Nije mu posvetio baš nešto mnogo pažnje, jer mu je već odavno preko glave svih tih jednoličnih žvrljotina koje svakodnevno premeće kroz ruke. Godinama tako, otkad je zbog narušenog zdravlja skinut s podmornice i postavljen ovdje. A i znao je već da tekstove ovog mornara-novinara nije potrebno posebno kontrolisati ili prepravljati – brzo se taj uklopio u redakciju lista, shvatio način na koji se ovdje radi i pustio se niz vodu.
Istog dana tekst je slagan u vojnoj štampariji, koja je bila najsavremenija na Balkanu – svaki se put to moralo naglasiti.
Nakon par dana u redakciju je nenajavljen odjednom banuo, kao s neba pao, ni manje ni više nego admiral, drugi čovjek mornarice. U rukama je imao svježe otštampani primjerak „Čuvara Jadrana’, broj 16/85, od 15. avgusta/kolovoza 1985. godine. Uredniku, njegovom pomoćniku, a prethodno i upravniku Doma, noge su se skroz na skroz odsijekle kada su na vratima ugledali visokog, njima previsokog, gosta. Ko zna kako su se šeprtljavo izvukli iz svojih stolica, stajali kraj stola, kako su drhteći pozdravili, da je ovaj shvatio da mora odmah da ih umiri, da im pokaže da nema namjeru da ih riba, da ništa nisu zgriješili, da je sve u redu… I previše u redu čak: došao je da redakciji zahvali na predivnoj reportaži iz njegovog zavičaja, priči o njegovim plemenitim ljudima, a da autoru stisne ruku i čestita. Autoru, što je istog dana, na svojoj plaži, prvi put u životu mazao sopstvena ramena maslinovim uljem da ublaži opekotine od sunca. On, što je uvijek već u maju bio garav kao da je iz mahale…
Samo što je admiral, nakon ispijene kafe, otišao, urednik je otvorio petu stranu svoje novine i s zanimanjem, nestrpljivo leteći s pasusa na pasus, stao da čita…
…..Tridesetak dobrovoljaca spremno se ukrcalo na remorker, a na licu im se očitavala puna svijest o ozbiljnosti zadatka na koji su krenuli. Starješina im je u par riječi objasnio da je sa Otoka upućen apel za pomoć, da tamošnji vatrogasci ne mogu da se, već dva dana, izbore sa požarom koji bijesni. Plamen već ugrožava i naselja, a ko je pozvaniji da pomogne svom narodu od Narodne vojske?!…
Da je kako bio bliže i da nije imao prečeg posla kod svoje kuće, u svojoj uvali, u svojoj barci, Novinar bi uredniku hladno kazao da je jedini dobrovoljac bio on. Ostali, njih tridesetak, ukrcani su na remorker oštrom naredbom dežurnog oficira, zastavnika Eftimova, kada se na njegov poziv niko nije odazvao. Nikome se tog nedjeljnog popodneva, pritisnutog i izmoždenog vrelinom i žegom, tog zadnjeg dana jula, nigdje nije išlo. Svi su se bili uvalili u neke svoje male čaure i u njima drijemali i čekali suton, malo svježine, bar mali dašak da se prodiše. No, suton su dočekali na brodu što je svom snagom plovio ka Korčuli, koja je gorjela. Četvrtina ostrva bila je u plamenu i na poziv za pomoć Komanda je odgovorila šaljući ove ljude, lijene i bezvoljne i da se umiju, a ne da štogod gase.
Novinar se javio sam. Kada je čuo sirenu za uzbunu i vidio okupljanje ljudi na sportskom poligonu kasarne, kada je saznao o čemu se radi, zatražio je telefonom urednikovu saglasnost da ode i za novine zabilježi što se to tamo zbiva. Urednik je prihvatio iz prve, odlično, sve je u redu, baš tako treba, ali je napomenuo da ide ako već tako sam hoće – on ne bi imao srca da mu to naredi. A Novinar je samo želio da premosti tri duga, preduga dana do odlaska na redovno odsustvo, dane što su se razdrobili na hiljade sporih minuta…
Plovili su, na otvorenom moru je duvao maestral, otvorile su se oči, ljudi su oživjeli. Razbudile su ih i obnažene mlade žene koje su mahale sa jahti kraj kojih su plovili. Onda se odnekud stvorila gitara, ispala je i flaša vina, pa pivo. Mnogo piva. Prstima se mezilo iz konzervi Mirne Rovinj. Sardine su bile uredno poslagane i prelivene rafiniranim sjemenskim uljem, ekstra kvaliteta.
Taman se smračilo, ugasio se urnebesni požar boja na zapadu, a na suprotnoj strani, ka kojoj su plovili, nebo se rumenilo. Kako su se primicali pred njima je bila tek jedna ogromna buktinja. Zamukla je gitara, zamukla je priča, boce piva ostale su na pola…
…..Mornari su, odmah nakon iskrcaja, željeli da se priključe gasiocima koji su na sve moguće načine presjecali put vatrenoj stihiji. No, pripadnici teritorijalne odbrane Otoka, koji su ih dačekali u luci i odmah im obezbjedili smještaj, te donijeli hranu i piće da se okrijepe, insistirali su da ovu noć vojska odmori, a da ujutro, ranom zorom, krenu na zadatak….
Ispričao bi Novinar, sočno bi opisao tu prvu noć na Korčuli, da baš u tom trenutku nije u ustima imao ogroman komad hladne lubenice, toliko velik da ga je zamalo ugušio. Isto kao što se i te prve korčulanske noći, u sportskoj sali škole, mogao ugušiti od smrada, dok je pokušavao zaspati na ulijepljenim strunjačama, u sali koja se nije otvorala od kraja školske godine.
Niko ih nije dočekao na pristaništu. Iskrcali su se, remorker je krenuo nazad, a oni ostali na prepunom šetalištu, da bulje u šetače, a ovi u njih. Gorjelo je po brdima, plamtjelo je na sve strane, ali je Vela Luka tancala uobičajenim, lepršavim turističkim ritmom.
Mornari su izgubljeno i unezvereno pogledivali okolo ne znajući gdje će i što će. Zastavnik je pokušavao da uspostavi neki kontakt, da se nekome obrati, da se s nekim poveže, ali uzalud. Već je i korzo potpuno opustilo, ponoć je bila uveliko prošla i orkestar na obližnjoj terasi završio je svirku, tek prišla su im dva starija čovjeka. Mještani su, rekoše, aktivisti mjesne zajednice i nakon pola sata otvorili su im fiskulturnu salu osnovne škole da u njoj prenoće. Ustajali vazduh, gadluk, isključena svijetla… U mraku su pokušavali da nađu bilo što na čemu se može leći. Našli su prljave strunjače, a u zoru nigdje nije bilo kapi vode da se umiju.
Došao je neki razdrndani autobus i odvezao ih do malog sela u unutrašnjosti ostrva, gdje je bio smješten štab što je situaciju držao pod kontrolom. Tek oko podna neko im je saopštio lokaciju gdje su određeni da budu, ali se niko nije sjetio da pita jesu li momci štogod stavili u usta, jesu li gladni ili žedni…
…Kada su mornari stigli na područje zahvaćeno vatrom, određena je linija koju treba da brane, gdje se plamen mora zaustaviti. Bez suvišnih riječi, slijedeći svog starješinu, četa se uvježbano i uigrano rasporedila po položaju, uvjerena u sopstveno znanje i snagu. Uz potpunu koordinaciju rada i ogromnu ljudsku solidarnost, te bliskost sa lokalnim stanovništvom, nijedan zadatak nije neostvarljiv, znali su to…
Kada bi Novinar, da nije zauzet lijepim komadom ribe i vinom, bar načas pomislio na svoje učešće u gašenju požara na Korčuli od prije nekoliko dana, prva riječ koja bi mu pala na pamet bila bi: besmisao! Kako je užasno besmisleno bilo stati pred vatrenu neman, dvadeset, trideset metara visoku, s naprtnjačom na leđima u kojoj je desetak litara vode! Kako su morali izgledati bijedno i smiješno izigravajući Davida, no ovo nije bila legenda, ovdje se moglo začas i nestati, biti progutan ogromnim plamenim jezicima što su palacali na sve strane.
Zastavnik je ubrzo povukao svoje ljude, rekao da hoće da ih vrati žive, sa čim su se oni vrlo lako složili. Izmakli su se poprilično od vatre, posjedali po golom kamenju, sunce je peklo tjemena, a oni su se sjetili da ništa nisu jeli. Pili su vodu, bljutavu i mlaku, iz neupotrebljenih naprtnjača, ali hrane nije bilo. Niko nije došao do njih, a oni nisu imali gdje poći. Padao je mrak, koji bi tu u kamenoj nedođiji bio crnji od svega što su mogli zamisliti, da nije bilo plamenih svetionika na sve strane.
I tako se spavalo, čovjek sve može, svemu se prilagodi, na sve se brzo navikne. Između kamenja, malo suve trave, uz prethodno lupanje nogama i udaranje u stijene da se, nedajbože, ne prilegne i zaspe pored hladnih gmizavaca. Buđenje uz trešnjavu, cvokotanje i mokru odjeću – rosa je lijepa samo u poeziji, lako se rimuje…
Tek oko deset sati makadamom je do njih dokaskao mali džip i donio im veliki lonac pasulja, bidon vode i deset kila hleba. Pasulj je bio hladan, od juče, prekjuče, voda je bila mlaka, hljeb je, začudo, bio svjež, a glad ogromna. Ona što, kako se to voli reć’, očiju nema i što sve pred sobom melje. Na svaki način: i prstima, i kutlačom, te ponekom kašikom, grabio se taj skoreni pasulj, umakao se hleb, guralo se vodom, a zatim cijelo popodne podrigivalo, prdilo, grčili se želuci, trčalo se iza stijene…
….Vojnici su svugdje dobrodošli, zadnji grozd, posljednja smokva za njih bi se sačuvala, za njih što svim svojim bićem odlučno čuvaju znojem i krvlju stečenu težačku imovinu. Što su sa svih strana naše domovine pohrlili da pomognu opustjelim selima, da usamljenim starim otočanima pokažu da nisu sami, da je cijela zemlja uz njih i sa njima… Na svakom koraku sretala su ih nasmijana lica vrijednih otočana. Otočana što su za svoje maslinjake i vinograde motikom otimali škrtu zemlju, što su učinili da kamen prorodi….
Kako bi se urednik i Novinar slatko ismijali ovoj sramoti od teksta, da su negdje daleko od ove redakcije, od uniforme, opušteni i dobro raspoloženi. No, urednik je zadovoljan što je pogođena admiralova žica, a Novinar u tom času, na sedam metara dubine, ima na nišanu lijepu oradu…
Isto kao što su trećeg ostrvskog dana debelim šmrkom nišanili plamen što se baš namjerio da prođe kroz imanje i preko kuće dvoje ubogih. Starac i starica, iz čijih je očiju, bez ikakve sumnje, izvirao užas u najsirovijem obliku, stajali su i gledali kako znojavi i usplahireni momci spriječavaju plamen da proguta sve što imaju: kameni kućerak, kržljavu sparušenu baštu i prodivljale voćke. Vojska je uspjela, spriječila je plamen da se pogosti ovim jadom i bijedom.
Zastavnik se prvi put osmjehnuo ovoga, trećeg dana na ostrvu, a obećao im je da neće ostati duže od dan-dva. No, ko je njega išta pitao i koga je on mogao i smio pitati bilo što?! Mornari su bar imali njega da se istresaju.
Samo što im je spasena imovina dvoje se staraca, najednom vrlo pokretnih, razletjelo da prutevima u rukama brane imovinu od vojske, da se ne ubere kakav kržljavi grozd, koja uboga smokva ili šljiva…
Iskoristio je Novinar da petog dana jednim kamionom ode do gradića. Sakupili su, pretresli mornari i starješina sve džepove, dali posljednji sitniš za cigarete, keks, bombone. Bilo je ugodno predvečerje i mjestom su šetale djevojčice, slatke, tanke, u malim suknjicama, dječaci su uljem namještali kosu, restorani i kafane bili su krcati… Vojska je na brdu, među kamenjem i dračama, gušterima i zmijama, čuvala njihov miran san!
…..Protekla je nedjelja dana otkad su na Otoku, a požar još uvijek nije sasvim savladan. Što ugasi dan, to nanovo raspiri noć. Svake večeri pojača suvi, topli jugo i svaku gotovo utrnulu iskru oživi.
No, niko ovdje nije obeshrabren, pobjednik se zna. Čovjek, njegova upornost i volja, nikada nije izgubio nijednu bitku …“
Daleko, u svojoj barci, dok je sa djevojkom razlivao nježnosti po pajolama, Novinaru se pred očima, niotkud prizvana i nimalo željena, stvoriše blijedoroza, gola tijela svoja dva sapatnika na užarenom ostrvu.
Poželio je da se okupa u moru, mamilo ga je prelivanje talasa što je dopiralo sa obale i sišao je kozjom stazom do uvale. Ugledao ih je, svoje drugare, samo što se pojavio nad malim žalom. Ležali su na leđima, na samom kraju šljunkovite plažice, bili su goli i trudili se da što više i upadljivije izlože svoju čunu i svoj pimpek. Odmah mu je pala na pamet – bi mu smiješno – grdobina koja iz pijeska maše svojom izraslinom kao zastavom i tako mami radoznale žrtve. No, nisu ta blijeda, ošurena i mlohava, iako mlada, tijela nikoga mogla zanimati, ni privući. Strese se pri pomisli da vjerovatno i on tako mizerno izgleda. Sav ulijepljen od znoja što se na njemu suši danima, u istim gaćama i majici već nedjelju, praznog stomaka, prazne duše…
Na drugom kraju tog bajkolikog, usamljenog komadića obale, vrilo je od života. Desetak djevojaka i mladića, žar pod gradelama, urnebesna muzika i velika pasara usidrena posred uvale – pukao je prizor pred njim. Stao je opčinjen, gledao kao da tako nešto nikada u životu nije vidio, gledao je ono što, iz ovog kamenjara od koza i zmija, nije mogao ni da zamisli da postoji.
Momci su bili domaći, a djevojke strankinje, uhranjene i bijele. Bili su svi goli, igrali se kao djeca, bili su pijani i bučni. Novinar je zapanjeno gledao, pa začas, postavši svjestan svog bijednog virenja, krenuo nazad. No, ni koraka! Naprijed, na plažu među taj njemu danas tako daleki svijet, nije htio, a nazad nije mogao, nisu ga noge slušale. Samo se malo sklonio iza šipražja, razmakao grane koje su mu smetale i netremice nastavio da gleda. Isto kao i njegovi drugovi na plaži što nisu s golih strankinja skidali pogled, a što ih niko primjećivao nije.
Par što se do tog časa mazio, mazao kremama, zezao, ljubakao, ustao je i krenuo ka zaleđu plaže, prema njemu. Ona ga je, nespretno hodajući preko oblutaka, dražala za kurac i vodila kao psa vezanog povodcem. Smijali su se razmetljivo, bahato, primicali se nekom kamenom zidiću, a njene krupne dojke su podrhtavale. Čim su prišli zidu, ona se naslonila, istrćila guzove i mladić je samo uklizao u nju.
Novinar je gledao, bili su blizu, ispod njega, mogao je da im vidi znoj na licu, gledao je njene plave oči i savršeno bijele zube, njegovo mišićavo oznojeno tijelo… Novinar je gledao: oni se nisu jebali, nisu se tucali, nisu se prčili, kresali, trpali, guzili, nisu imali intimni odnos, najmanje su vodili ljubav, ne, ništa… oni su se igrali, oni su se zezali, oni su se tek obijesno razbacivali, rasipali, razmetali se siti i maniti, oni su bahato prevrtali to božije korito. Nije bilo strasti, drhtaja, žara, ničega nije bilo, tek raspusna igra tih predivnih tijela, tek predstava za divljenje sebi samima i hranjenje sopstvene sujete. U trenutku kada je njegova ruka dotakla dugmad šlica, djevojka koja je lutala pogledom okolo, ugleda ga, sretoše im se pogledi. Došapnu to svom ljubavniku, nasmijaše se i pogledaše put njega. On se uspravio, stajao je sada nad njima, rukom se stiskao preko pantalona. Ljubavnici se probudiše, mladić je sada kao ljuti ratnik nemilosrdno probadao mačem svog protivnika, a djevojka se željela beskrajno nasaditi na taj mač. Podivljali su, vrištali, stenjali, njištali, grubo se upijali jedno u drugo i gledali u očajnika što ih više i ne vidi. Zatvorenih očiju on se razlivao, izlivao, polivao, liptalo je iz njega, prskalo, grčio se, izvijao, tresao, istresao… Nije to bio grč slasti, strasti, užitka, ne, iz njega je pokuljala sva ona višednevna muka, srdžba, glad, žeđ, poniženje, postelja od trave, ulijepljeni znoj, prljave gaće…
Umirio se, stresao još jednom, stao i sklopljenih se očiju naglo okrenuo i žurno zagrabio uzbrdo. Nije se osvrtao, nije više dolje ni pogledao, a do ušiju su mu dopirali urlici probuđenih životinja što su se grebale i grčile, borile se i klale.
Mokre gaće su sad bile potpuno natopljene svim ljudskim izlučevinama, ali se on osjećao čistije, lakše i ljepše.
U predvečerje toga dana naišli su na česmu kraj puta i nekoliko se mornara skinulo i pokušavalo oprati, okupati. Morali su da kleče ili leže ispod niske slavine, a to ih je, taj čudni, neprirodni položaj, zabavljao, zasmijavao. Dvije djevojčice su ih radoznalo gledale iza kamene ograde i smijuljile se, pa se jedan mornar rukom natrljao, naglo se uspravio i potrčao par koraka prema njima, kao ciljajući u njih, svojim uspravljenim ponosom. Pobjegle su kikoćeći se, a i vojska se smijala. Vojska se pišala od smijeha…
…..Plamen je sabijen na uski, mali prostor. Udruženi vatrogasci iz tri republike, dobrovoljci, turisti što su vrijedno priskočili i Narodna vojska pobijedili su vatrenu neman, stali su na put pobješnjeloj stihiji što sve pred sobom guta.
Kada su avioni-kanaderi istresli svoje prve vodene tovare, pobjeda je bila potpuna i tek se tada moglo stati, odmoriti, odashnuti, opustiti…
Kanaderi su stigli kada im je istekla najamnina u susjednoj državi, a nekoliko sati prije njih stigli su Bosanci, drvosječe, profesionalci. Baš u zlo vrijeme da u sami osvit dana udare testerama u maslinjak i bademe. Posjekli su desetine stogodišnjih stabala maslina, sjekli su to ‚žbunje’, objasnio je poslovođa, a čuvali su, reče, borove.
Kako su požariste počeli nadletjeti kanaderi što ih se čekalo dvanaest dana, prorominjala je kiša. Vatrogasci iz Splita i Šibenika vrijedno su, opušteni, pristupili bogatoj marendi iz kombija-riznice, a ni prevarili se nisu da pozovu izgladnjele vojnike. No, nedaleko od njih gostili su se i mornari sirom i kompotom od krušaka, što su ih od tih istih vatrogasaca ukrali. Dokotrljao je Slovenac Rado kotur sira, velik baš kao točak od fiće, proturio je, na svoj način, Enes Bosanac tri velike, najveće konzerve kompota, a Makedonac Jane cijeli je dan brao i tucao bajame sa oborenih stabala. Gozba za pamćenje, uživanje i povraćanje.
U suton su napustili Korčulu. Sipala je sitna kiša, ostrvo se pušilo kao vulkan kad se hladi. Brzo ga je gutao mrak, gubilo se u tami, đavo da ga nosi.
Još na brodu smislio je priču. Priču što će najbrže skuckati i Admiralu ugoditi.