(priča iz knjige “Dobrodošla košava”, Orionart, Beograd 2016.)
Poslije naporna čitanja Dositeja Obradovića Rikard B. zagledao se s onu stranu Dunava, ponesen znatiželjom gdje li se to nalazi manastir Hopovo u kojemu se Dositej razočarao životom kaluđera, te potpomognut savjetom i novcem igumana Teodora, otišao u Zagreb da ponajprije dobro nauči latinski. – Latinski moje mladosti! – uzdahne Rikard B., raširivši i položivši ruke na naslon drvene klupe podno zidina Kalemegdanske tvrđave iznad ušća Save i Dunava. Introibo ad altare Dei, učio ga kao dječarca susjedov sin, bogoslov Ivica. Za svaki naučeni odgovor dobio bi svetu sličicu, a za nekoliko njih zajedno pravu pravcatu karamelu. Ministrirao je punih deset godina, sve do odlaska u isusovačko sjemenište na zagrebačkoj Šalati. Možda je i Dositej učio kod isusovaca? Danju bi tesao latinsku gramatiku – sal, sol, pes, dens i fons i paries – a noću bi u svojoj ćeliji na hrvatskoj kajkavštini čitao knjige o zagrebačkim vješticama. Baš kao i sam Rikard B., samo što on nije imao zasebne ćelije, već je u zajedničkoj spavaonici s krevetima na kat, pri svjetlu ručne baterije ispod pokrivača, u prvoj godini okretao i gutao Mariju Jurić Zagorku, a u višim razredima uglavnom djela koja su sjemeništarcima bila izričito zabranjena…
Iznevjerivši svoje pobožne roditelje čvrstom odlukom da ne namjerava upisati bogosloviju i postati velečasnim župnikom, Rikard B. znao je da mu nema povratka u roditeljski dom. A pošto nije imao novaca ni dobročinitelja, ne namjerivši se na igumana Teodora, odnosno na nekog kaptolskog kanonika, nije mu preostalo drugo nego otići na Vojni odsjek i zamoliti drugove da ga pošalju u vojsku. Tako se i zbilo. Drugovi ga pošalju na odsluženje vojnog roka u glavni grad Makedonije, Skopje, koji se već petu godinu oporavljao i obnavljao od strašnog potresa 1963.
U vojci je Rikard B. upoznao mnogo dobrih mladića, ali s nijednim se nije tako srdačno družio kao s Janezom Koritnikom, slovenskim bogoslovom koji je naprosto uživao u pobijanju tvrdnji uniformiranih propovjednika bezvjerja. Bio je načitan i vješt u iznošenju argumenata. Pravi branitelj vjere, kojemu se čak i kapetan bezbednosti potajice divio. Rikard B. ga naravno nije zavolio kao bogoslova, budući da se definitivno oprostio od svećeničkog zvanja, već ponajprije kao dobrog druga i neustrašivog podložnika, koji svoje pretpostavljene poštuje, ne laže im i ne strahuje pred njima, za razliku od ostalih vojnika koji su bili u stanju svašta priznati, samo da budu oslobođeni dežurstva ili stražarskih mjesta.
Janez Koritnik, visok svega metar i šezdeset centimetara, zavolio je pak Rikarda B. zbog njegove dječačke buntovnosti, zavolio ga očito zbog osjećajne drskosti kakvu sam nije posjedovao. On se naprosto nije mogao ne povinovati žarkoj želji svojih roditelja da postane službenikom oltara, ali je zato svoju pamet stavio u službu raskrinkavanja svakog licemjerja i nepoštenja. Na požarstvu u skopskoj Cigan-mahali, kad bi jedan drugome pravili društvo u noćnim smjenama, njih dvojica su najozbiljnije raspravljali o životnim prokletstvima slavnih osoba, uglavnom filozofa i književnika, o prokletstvima koja se na određenom stupnju samoostvarivanja čovjekove osobnosti pretvaraju u stvaralačku i pokretačku snagu povijesti.
Nakon jutarnjih gnjavaža na poligonu i osnovne obuke Rikard B. pisao je iao novinarske sastavke, najprije za zidne novine u kasarni, zatim za vojnički mjesečnik Front i omladinski tjednik Mladost. Sve manje se družio s Janezom, a sve češće bio pozivan u kancelariju kapetana bezbednosti Miomira Barage, koji mu je uz kavu i cigarete obećavao republičku stipendiju i upis na Skopski univerzitet, te mogućnost zaposlenja u redakciji omladinskih ili studentskih novina. Nije bilo nužno, ali svakako poželjno, da se još u kasarni učlani u Savez komunista. – To je doduše puka formalnost! – blagonaklono ga je hrabrio kapetan Baraga i obećao mu sve sam srediti. Na njegovu preporuku Rikard B. bio je premješten iz kantine u biblioteku, zadužen za kulturnu suradnju s gradskim omladinskim organizacijama, što je značilo posjedovati trajnu izlaznicu i boraviti više u gradu nego u kasarni. Oduševljen naglim promjenama i dobrim izgledima da će ipak moći studirati, pa makar i u Skopju, prionuo je na učenje makedonskog jezika. Bez velike dvojbe postao je članom Saveza komunista, izbjegavajući nakon tog čina susrete s Janezom, što je pripisivao više svom obziru negoli osobnom stidu. Slovenac je srećom bio šest mjeseci stariji vojnik od njega, te se po svoj prilici vratio jatu ljubljanskih bogoslova, ne misleći na nadobudnog bibliotekara kasarne, kojemu je na samom kraju vojnog roka išla u prilog čak i velika povijesna nepravda, ulazak ruskih tenkova u Čehoslovačku i Prag ljeti 1968., kad su gotovo svi vojnici iz njegove jedinice morali na albansku granicu, a on je kao izraziti miljenik kapetana bezbednosti mogao u miru i sivomaslinastoj uniformi obaviti sve formalnosti oko dobivanja stipendije, upisa na Filozofski fakultet, rezerviranja mjesta u Studenstkom domu, pa i mjesta u uredničkom odboru omladinskog časopisa za kulturu i društvena pitanja.
Kapetan Miomir Baraga ispratio ga je iz kasarne Maršal Tito kao voljenog sina kojemu će vrata njegova stana ubuduće uvijek biti otvorena. I zaista, Rikard B. je prve godine rado odlazio nedjeljom svom kapetanu i njegovoj ženi Nataši, svakako zgodnoj i zavodljivoj Puljanki, ali… dozlaboga alergičnoj na svaki spomen hrvatstva i hrvatske pripadnosti. Možda je Miomir upravo zato nastojao od svog miljenika u tančine saznati jesu li mu roditelji pričali o Mačeku i domobranima, jesu li možda pričali o ustašama, o kardinalu Stepincu, zašto su ga poslali u dječačko sjemenište, što mu se u sjemeništu dopalo, a što je najviše mrzio. Divio se mladićevoj odvažnosti kojom se unatoč neimaštini i težačkom prokletstvu roditelja odrekao bogoslovije. Zato se toliko zauzimao za njega, toliko da mu je čak vlastita žena to zamjerala. Ona je, naime, od samog početka sumnjala u revolucionarni zaokret te zagorske ptičice koja bi, po njezinoj prosudbi, najradije poletjela svom Hrvatskom književnom listu koji je taman bio počeo izlaziti u Zagrebu i potpisnicima Deklaracije o hrvatskom jeziku, o čemu su tih dana diljem Jugoslavije pljuštale najpogrdnije ocjene. Zagriženo bi ponavljala kako nikad nije vjerovala Hrvatima, a ponajmanje Zagorcima, koji su premazani svim katoličkim mastima, te bi i samoga đavla ustoličili na prijestolje, samo da im se domoći Nezavisne Države Hrvatske. Ta netrpeljivost Srbijanke iz Pule urodila je u Rikardu B. prvim istinskim doživljajem hrvatskog nacionalnog buđenja.
U međuvremenu se na fakultetu sprijateljio s grupom studenata koja je otvoreno podržavala europske zahtjeve studentskih pokreta, pozivajući se na velikog egzistencijalista Jean Paul Sartrea, a ozbiljno se zaljubio u Ljupku Avramovski iz Berova, čiji je otac umro na Golom otoku, te je ona satisfakcijski uživala u svakom napadu na Tita i Partiju. Sve su te činjenice išle u prilog kapetanovoj ženi Nataši koja je svog miroljubivog supruga uspjela uvjeriti kako se zauzima za krivog čovjeka, te se jadni kapetan pismenim putem obratio svom miljeniku, proglašavajući ga izdajicom i dajući mu jasno do znanja da ga ni on ni njegova supruga ne žele više vidjeti u svom stanu.
Tako se Rikard B. na skopskom Bulevaru revolucije prepoznao kao izgubljeni sin Matoševe Gospe Marije, držeći za ruku odvažnu i marljivu Ljupku, koja je redovno polagala sve ispite na katedri engleskog i njemačkog jezika. Nije se dala nacionalno smesti i politički zavesti. Na puteljcima, pošljunčanim stazama i osamljenim klupama uz rijeku Vardar zanosno ga je upoznavala s nazivima slavenskih plemena Draguvita, Velegezita, Berezita, Strumljana i Smoljana, što ih bizantski spisi navode kao Sklavinias Makedonian. Pričala mu kako su ta plemena pod bizantskom i bugarskom vlašću razvijala specifične oblike političke samoupravne organizacije, kako su prvenstveno pobunama i organiziranim ustancima protiv osvajača izborili samostalnost i ujedinjenje makedonskih plemena u vlastitoj državi – u slavnom Samuilovu carstvu, čija vlast se protezala nad Tesalijom, Epirom, Albanijom, Sjevernom Bugarskom, Dukljom, Zahumljem, Raškom, Bosnom i Srijemom. Pričala mu o tome tako zanosno da bi je satima slušao bez poljupca. U njegovim ušima poprimala bi lik Marulićeve Judite, pogotovo kad je pričala o Karpoševu ustanku 1689. i samom Karpošu koji je u borbama s turskom vojskom bio uhvaćen i nabijen na kolac u Skopju. To se legendarnom junaku sigurno ne bi dogodilo da je Ljupka u ono vrijeme živjela, nastavio bi Rikard B. nakon predanog slušanja u sebi obožavati voljenu djevojku i voditi je kao kraljicu krivudavim uličicama oko Bit-pazara.
Puna četiri semestra hodali su zajedno, usavršavali se u prepoznavanju povijesnog prokletstva makedonskog i hrvatskog naroda, te povjeravali jedno drugome egzistencijalističke madeže na svojim tijelima, sudbinske znakove koji donose sreću. On je za to vrijeme položio nekoliko ispita i objavio čitav niz novinskih članaka i radijskih priloga, a ona je bome prijevremeno diplomirala i zaposlila se kao profesorica njemačkog jezika.
Prvu njezinu plaću proslavili su jednotjednim boravkom u Ohridu, zahvaljujući pozivu i gostoprimstvu dobre tetke Mare koja im je dala na raspolaganje sobu na katu tipične ohridske kuće s predivnim pogledom na jezero. Ohrid je stoljećima bio kulturno i crkveno središte Makedonaca. Kliment Ohridski, apostol makedonskih Slavena, organizirao je u manastiru Sv. Pantelejmona književno središte sa školom. Za cara Samuila Ohrid je bio središte samostalne makedonsko-slavenske crkvene organizacije. Crkva Sv. Sofije građena je u vrijeme vjerskog raskola između Istoka i Zapada, ukrašena najljepšim freskama bizantskog slikarstva i nizom frontalno postavljenih likova crkvenih velikodostojnika istočne i zapadne Crkve. Tim podsjećanjem na jedinstvo kršćana kao da se ljubav Rikarda B. i Ljupke Avramovske udvostručila. Više nisu vidjeli nikakvih bitnih razlika između svojih svjetonazora, premda još uvijek nisu imali smjelosti očitovati se o eventualnom braku. Uz Samuilovo ime vezana je i ohridska tvrđava, podignuta na mjestu nekadašnje helenističke akropole, gdje je Rikard B. pod vedrim nebom raspjevane ljetne noći obljubio svoju Makedonku i uživao u tjelesnoj ljubavi sve do praskozorja, kad su ozareni svjetlošću strasti i jezera krenuli prema crkvici Sv. Jovana Bogoslova. Svu uzvišenost i ljepotu ohridske prošlosti i sadašnjosti blagovali su tih dana pod pretvorbom nezaboravnih specijaliteta – ohridske čumlek-čorbe, dimljenih jegulja i bogato punjenih pastrva.
Ispunjen izvorno ohridskim stvaralaštvom, zbirkom Narodnog muzeja u Sv. Klimentu, te ljepotom i darovima prirode, Rikard B. na povratku u Skopje zamoli Ljupku da mu bude zaručnicom, dok i on ne diplomira. Zanosio se u to vrijeme djelima Pavla Vuka-Pavlovića, hrvatskog filozofa na Skopskom univerzitetu, i najvjerojatnije bi pisao diplomski rad o njegovu poimanju duševnosti i umjetnosti da se nije ogriješio o politiku, komentirajući na Radiju Skopju studentske nemire u Zagrebu potkraj zimogrozne 1971. godine, zbog čega je smjesta bio isključen iz Saveza komunista, a protiv njega i njegovih javnih istupa bila je podignuta vrlo debela optužnica.
Na Kalemegdanu
(priča iz knjige “Dobrodošla košava”, Orionart, Beograd 2016.)
Poslije naporna čitanja Dositeja Obradovića Rikard B. zagledao se s onu stranu Dunava, ponesen znatiželjom gdje li se to nalazi manastir Hopovo u kojemu se Dositej razočarao životom kaluđera, te potpomognut savjetom i novcem igumana Teodora, otišao u Zagreb da ponajprije dobro nauči latinski. – Latinski moje mladosti! – uzdahne Rikard B., raširivši i položivši ruke na naslon drvene klupe podno zidina Kalemegdanske tvrđave iznad ušća Save i Dunava. Introibo ad altare Dei, učio ga kao dječarca susjedov sin, bogoslov Ivica. Za svaki naučeni odgovor dobio bi svetu sličicu, a za nekoliko njih zajedno pravu pravcatu karamelu. Ministrirao je punih deset godina, sve do odlaska u isusovačko sjemenište na zagrebačkoj Šalati. Možda je i Dositej učio kod isusovaca? Danju bi tesao latinsku gramatiku – sal, sol, pes, dens i fons i paries – a noću bi u svojoj ćeliji na hrvatskoj kajkavštini čitao knjige o zagrebačkim vješticama. Baš kao i sam Rikard B., samo što on nije imao zasebne ćelije, već je u zajedničkoj spavaonici s krevetima na kat, pri svjetlu ručne baterije ispod pokrivača, u prvoj godini okretao i gutao Mariju Jurić Zagorku, a u višim razredima uglavnom djela koja su sjemeništarcima bila izričito zabranjena…
Iznevjerivši svoje pobožne roditelje čvrstom odlukom da ne namjerava upisati bogosloviju i postati velečasnim župnikom, Rikard B. znao je da mu nema povratka u roditeljski dom. A pošto nije imao novaca ni dobročinitelja, ne namjerivši se na igumana Teodora, odnosno na nekog kaptolskog kanonika, nije mu preostalo drugo nego otići na Vojni odsjek i zamoliti drugove da ga pošalju u vojsku. Tako se i zbilo. Drugovi ga pošalju na odsluženje vojnog roka u glavni grad Makedonije, Skopje, koji se već petu godinu oporavljao i obnavljao od strašnog potresa 1963.
U vojci je Rikard B. upoznao mnogo dobrih mladića, ali s nijednim se nije tako srdačno družio kao s Janezom Koritnikom, slovenskim bogoslovom koji je naprosto uživao u pobijanju tvrdnji uniformiranih propovjednika bezvjerja. Bio je načitan i vješt u iznošenju argumenata. Pravi branitelj vjere, kojemu se čak i kapetan bezbednosti potajice divio. Rikard B. ga naravno nije zavolio kao bogoslova, budući da se definitivno oprostio od svećeničkog zvanja, već ponajprije kao dobrog druga i neustrašivog podložnika, koji svoje pretpostavljene poštuje, ne laže im i ne strahuje pred njima, za razliku od ostalih vojnika koji su bili u stanju svašta priznati, samo da budu oslobođeni dežurstva ili stražarskih mjesta.
Janez Koritnik, visok svega metar i šezdeset centimetara, zavolio je pak Rikarda B. zbog njegove dječačke buntovnosti, zavolio ga očito zbog osjećajne drskosti kakvu sam nije posjedovao. On se naprosto nije mogao ne povinovati žarkoj želji svojih roditelja da postane službenikom oltara, ali je zato svoju pamet stavio u službu raskrinkavanja svakog licemjerja i nepoštenja. Na požarstvu u skopskoj Cigan-mahali, kad bi jedan drugome pravili društvo u noćnim smjenama, njih dvojica su najozbiljnije raspravljali o životnim prokletstvima slavnih osoba, uglavnom filozofa i književnika, o prokletstvima koja se na određenom stupnju samoostvarivanja čovjekove osobnosti pretvaraju u stvaralačku i pokretačku snagu povijesti.
Nakon jutarnjih gnjavaža na poligonu i osnovne obuke Rikard B. pisao je iao novinarske sastavke, najprije za zidne novine u kasarni, zatim za vojnički mjesečnik Front i omladinski tjednik Mladost. Sve manje se družio s Janezom, a sve češće bio pozivan u kancelariju kapetana bezbednosti Miomira Barage, koji mu je uz kavu i cigarete obećavao republičku stipendiju i upis na Skopski univerzitet, te mogućnost zaposlenja u redakciji omladinskih ili studentskih novina. Nije bilo nužno, ali svakako poželjno, da se još u kasarni učlani u Savez komunista. – To je doduše puka formalnost! – blagonaklono ga je hrabrio kapetan Baraga i obećao mu sve sam srediti. Na njegovu preporuku Rikard B. bio je premješten iz kantine u biblioteku, zadužen za kulturnu suradnju s gradskim omladinskim organizacijama, što je značilo posjedovati trajnu izlaznicu i boraviti više u gradu nego u kasarni. Oduševljen naglim promjenama i dobrim izgledima da će ipak moći studirati, pa makar i u Skopju, prionuo je na učenje makedonskog jezika. Bez velike dvojbe postao je članom Saveza komunista, izbjegavajući nakon tog čina susrete s Janezom, što je pripisivao više svom obziru negoli osobnom stidu. Slovenac je srećom bio šest mjeseci stariji vojnik od njega, te se po svoj prilici vratio jatu ljubljanskih bogoslova, ne misleći na nadobudnog bibliotekara kasarne, kojemu je na samom kraju vojnog roka išla u prilog čak i velika povijesna nepravda, ulazak ruskih tenkova u Čehoslovačku i Prag ljeti 1968., kad su gotovo svi vojnici iz njegove jedinice morali na albansku granicu, a on je kao izraziti miljenik kapetana bezbednosti mogao u miru i sivomaslinastoj uniformi obaviti sve formalnosti oko dobivanja stipendije, upisa na Filozofski fakultet, rezerviranja mjesta u Studenstkom domu, pa i mjesta u uredničkom odboru omladinskog časopisa za kulturu i društvena pitanja.
Kapetan Miomir Baraga ispratio ga je iz kasarne Maršal Tito kao voljenog sina kojemu će vrata njegova stana ubuduće uvijek biti otvorena. I zaista, Rikard B. je prve godine rado odlazio nedjeljom svom kapetanu i njegovoj ženi Nataši, svakako zgodnoj i zavodljivoj Puljanki, ali… dozlaboga alergičnoj na svaki spomen hrvatstva i hrvatske pripadnosti. Možda je Miomir upravo zato nastojao od svog miljenika u tančine saznati jesu li mu roditelji pričali o Mačeku i domobranima, jesu li možda pričali o ustašama, o kardinalu Stepincu, zašto su ga poslali u dječačko sjemenište, što mu se u sjemeništu dopalo, a što je najviše mrzio. Divio se mladićevoj odvažnosti kojom se unatoč neimaštini i težačkom prokletstvu roditelja odrekao bogoslovije. Zato se toliko zauzimao za njega, toliko da mu je čak vlastita žena to zamjerala. Ona je, naime, od samog početka sumnjala u revolucionarni zaokret te zagorske ptičice koja bi, po njezinoj prosudbi, najradije poletjela svom Hrvatskom književnom listu koji je taman bio počeo izlaziti u Zagrebu i potpisnicima Deklaracije o hrvatskom jeziku, o čemu su tih dana diljem Jugoslavije pljuštale najpogrdnije ocjene. Zagriženo bi ponavljala kako nikad nije vjerovala Hrvatima, a ponajmanje Zagorcima, koji su premazani svim katoličkim mastima, te bi i samoga đavla ustoličili na prijestolje, samo da im se domoći Nezavisne Države Hrvatske. Ta netrpeljivost Srbijanke iz Pule urodila je u Rikardu B. prvim istinskim doživljajem hrvatskog nacionalnog buđenja.
U međuvremenu se na fakultetu sprijateljio s grupom studenata koja je otvoreno podržavala europske zahtjeve studentskih pokreta, pozivajući se na velikog egzistencijalista Jean Paul Sartrea, a ozbiljno se zaljubio u Ljupku Avramovski iz Berova, čiji je otac umro na Golom otoku, te je ona satisfakcijski uživala u svakom napadu na Tita i Partiju. Sve su te činjenice išle u prilog kapetanovoj ženi Nataši koja je svog miroljubivog supruga uspjela uvjeriti kako se zauzima za krivog čovjeka, te se jadni kapetan pismenim putem obratio svom miljeniku, proglašavajući ga izdajicom i dajući mu jasno do znanja da ga ni on ni njegova supruga ne žele više vidjeti u svom stanu.
Tako se Rikard B. na skopskom Bulevaru revolucije prepoznao kao izgubljeni sin Matoševe Gospe Marije, držeći za ruku odvažnu i marljivu Ljupku, koja je redovno polagala sve ispite na katedri engleskog i njemačkog jezika. Nije se dala nacionalno smesti i politički zavesti. Na puteljcima, pošljunčanim stazama i osamljenim klupama uz rijeku Vardar zanosno ga je upoznavala s nazivima slavenskih plemena Draguvita, Velegezita, Berezita, Strumljana i Smoljana, što ih bizantski spisi navode kao Sklavinias Makedonian. Pričala mu kako su ta plemena pod bizantskom i bugarskom vlašću razvijala specifične oblike političke samoupravne organizacije, kako su prvenstveno pobunama i organiziranim ustancima protiv osvajača izborili samostalnost i ujedinjenje makedonskih plemena u vlastitoj državi – u slavnom Samuilovu carstvu, čija vlast se protezala nad Tesalijom, Epirom, Albanijom, Sjevernom Bugarskom, Dukljom, Zahumljem, Raškom, Bosnom i Srijemom. Pričala mu o tome tako zanosno da bi je satima slušao bez poljupca. U njegovim ušima poprimala bi lik Marulićeve Judite, pogotovo kad je pričala o Karpoševu ustanku 1689. i samom Karpošu koji je u borbama s turskom vojskom bio uhvaćen i nabijen na kolac u Skopju. To se legendarnom junaku sigurno ne bi dogodilo da je Ljupka u ono vrijeme živjela, nastavio bi Rikard B. nakon predanog slušanja u sebi obožavati voljenu djevojku i voditi je kao kraljicu krivudavim uličicama oko Bit-pazara.
Puna četiri semestra hodali su zajedno, usavršavali se u prepoznavanju povijesnog prokletstva makedonskog i hrvatskog naroda, te povjeravali jedno drugome egzistencijalističke madeže na svojim tijelima, sudbinske znakove koji donose sreću. On je za to vrijeme položio nekoliko ispita i objavio čitav niz novinskih članaka i radijskih priloga, a ona je bome prijevremeno diplomirala i zaposlila se kao profesorica njemačkog jezika.
Prvu njezinu plaću proslavili su jednotjednim boravkom u Ohridu, zahvaljujući pozivu i gostoprimstvu dobre tetke Mare koja im je dala na raspolaganje sobu na katu tipične ohridske kuće s predivnim pogledom na jezero. Ohrid je stoljećima bio kulturno i crkveno središte Makedonaca. Kliment Ohridski, apostol makedonskih Slavena, organizirao je u manastiru Sv. Pantelejmona književno središte sa školom. Za cara Samuila Ohrid je bio središte samostalne makedonsko-slavenske crkvene organizacije. Crkva Sv. Sofije građena je u vrijeme vjerskog raskola između Istoka i Zapada, ukrašena najljepšim freskama bizantskog slikarstva i nizom frontalno postavljenih likova crkvenih velikodostojnika istočne i zapadne Crkve. Tim podsjećanjem na jedinstvo kršćana kao da se ljubav Rikarda B. i Ljupke Avramovske udvostručila. Više nisu vidjeli nikakvih bitnih razlika između svojih svjetonazora, premda još uvijek nisu imali smjelosti očitovati se o eventualnom braku. Uz Samuilovo ime vezana je i ohridska tvrđava, podignuta na mjestu nekadašnje helenističke akropole, gdje je Rikard B. pod vedrim nebom raspjevane ljetne noći obljubio svoju Makedonku i uživao u tjelesnoj ljubavi sve do praskozorja, kad su ozareni svjetlošću strasti i jezera krenuli prema crkvici Sv. Jovana Bogoslova. Svu uzvišenost i ljepotu ohridske prošlosti i sadašnjosti blagovali su tih dana pod pretvorbom nezaboravnih specijaliteta – ohridske čumlek-čorbe, dimljenih jegulja i bogato punjenih pastrva.
Ispunjen izvorno ohridskim stvaralaštvom, zbirkom Narodnog muzeja u Sv. Klimentu, te ljepotom i darovima prirode, Rikard B. na povratku u Skopje zamoli Ljupku da mu bude zaručnicom, dok i on ne diplomira. Zanosio se u to vrijeme djelima Pavla Vuka-Pavlovića, hrvatskog filozofa na Skopskom univerzitetu, i najvjerojatnije bi pisao diplomski rad o njegovu poimanju duševnosti i umjetnosti da se nije ogriješio o politiku, komentirajući na Radiju Skopju studentske nemire u Zagrebu potkraj zimogrozne 1971. godine, zbog čega je smjesta bio isključen iz Saveza komunista, a protiv njega i njegovih javnih istupa bila je podignuta vrlo debela optužnica.