Sutra

Iz našeg sela starci odlaze dvaput
Ne znam koje je opraštanje tužnije
ono, kada  prvi put zaključaju vrata
zatvore kapiju
i  zastanu da još jednom udahnu na svom dvorištu
ili kada ih, drugi put,
donesu na seosko groblje.
U našem selu, jedna za drugom,
opustjele kuće nose crninu
i uzdišu za pokojnicima.
U našem selu nema djece.
U predvečerje, samo tišina
zvoni prašnjavim putevima
zaraslim s obje strane.
Sve ove riječi nisu nikakva pjesma
Samo ih nižem ovako,
kao šumske jagode na vlat trave.
Sutra pratimo Pepu
najstarijeg u našem selu
drugi put.