Pjesnik i prijatelj Edvard Kocbek

Poglavlje iz knjige Božidara Brezinščaka Bagole Zdravica dobrosusjedstvu Hrvata i Slovenaca, objavljene u Maloj knjižnici Društva hrvatskih književnika, Zagreb 2020.

 

Edvarda Kocbeka upoznao sam u siječnju 1969. na književnoj večeri i razgovoru s bogoslovima Misijske družbe lazarista u ljubljanskoj Maistrovoj ulici. Njegovo sićušno tijelo, karakteristični brkovi štajerskih kmetova, visoko čelo, više bijela negoli sijeda kosa, a prije svega njegove čvrste rečenice, nabijene životnim iskustvima – sve je to ostavilo u meni utisak nezaboravnog susreta s prorokom.

Prilikom našeg prvog susreta imao je objavljene tri pjesničke zbirke: ZEMLJA, STRAVA i PORUKA. U prvoj je opijen prirodom, divnim prizorima cvatnje i dozrijevanja: “Sve se isprepliće i spaja, slike kao da su poletjele jedna prema drugoj, u zagrljaju se onesvješćuju, poput trudnih žena. Mijene i bogatsva boja umiru od težine, mirisi i slutnje pucaju od zrelosti. Ne razlučujem snove od stvarnosti, kada točim vino, točim svoju krv”. Nikad se nije zadovoljavao svojim pjesničkim talentom, jednako velik u svakodnevici kao i u poeziji. Prije Drugog svjetskog rata u svojim je člancima predvidio svu tragediju čovjekova uzvisivanja pomoću tehnike i uništavanja. Kad je buknuo rat u Sloveniji, nekoliko je mjeseci djelovao kao ilegalac u Ljubljani, a potom se pridružio slovenskim partizanima u Kočevskom Rogu. Zato nam se u drugoj zbirci otkriva kao pjesnik koji je krenuo u duboku noć života, izdaja i muka, ne mireći se nikad sa životom u tami, svjestan činjenice da je tama isto tako dio prirodne ljepote, te i nju trebamo uzimati kao svojevrsno povećalo u prepoznavanju samoga sebe. Naime, tek u životnoj tami čovjek se može do kraja prosvijetliti i blago njemu ako se u tom prosvjetljenju ne prepozna očajnikom, nesposobnim za svladavanje vlastite divljine. 

U povijesno presudnim danima za čovječanstvo Kocbek je kao pjesnik, borac i politički aktivist živio stvaralačko obilje života. Nitko mu nije mogao oduzeti iskonsku radost življenja, iako se često puta osjećao samotno i osamaljeno. Pored svih mogućih iskustava njega je posebno opterećivalo iskustvo lučonoše. Biti lučonoša i pjesnik znači neprestano se suočavati sa stravom i zagonetkama, znači biti u svemu i prije svega postojan i dosljedan pred novim iznenađenjima. 

Svojom trećom zbirkom približio se suvremenom čovjeku pjesničkom sigurnošću i proročkom nepopustljivošću, uvijek iznova spreman za nova pitanja i neizvjesnosti: ”Otkrivam nešto žurno, brzo, stravično, nezaustavljivo. Približava se velika mutacija koju ne očekuju samo znanstvenici, futurolozi i vračevi, već prije svega pjesnici. Kad god se fizikalna istina otkriva i širi, iznad nje uvijek sijevaju munje pjesnikove inspiracije.”

Tako nam je te davne zimske večeri u Maistrovoj ulici govorio o svojim iskustvima revolucionara i kršćanina, zasladivši na kraju vrlo zanimljivo predavanje zanosnim čitanjem svojih najnovijih pjesama. Uzvišenost susreta s velikim pjesnikom prožela me tako duboko da se nisam usudio javiti za riječ. Tek me po završetku književne večeri ravnatelj dr. Franc Rodé na hodniku predstavio velepoštovanom gostu kao pjesnika-početnika, na čemu mi je Kocbek čvrsto stisnuo ruku i rekao da su mi vrata njegova stana uvijek otvorena.

I zaista, nekoliko tjedana poslije prvog susreta nosio sam mu s velikim strahopoštovanjem na ogled svoje hrvatske i slovenske pjesme. Više od pola sata dvoumio sam se u Veselovoj ulici da li da pozvonim ili ne. Dva puta približavao sam se vratima pjesnikova stana i nisam se usudio pritisnuti na zvonce. Tek kod trećeg pokušaja smogao sam hrabrosti. Vrata mi je otvorio sam pjesnik, i to tako ljubazno kao da je jedino mene čekao čitavo poslijepodne. Sjedili smo za niskim stolom u njegovu kabinetu, u kojem je dobru trećinu zauzimao polukružni radni stol prenatrpan papirima, novinama, revijama i knjigama. Na zidu nasuprot vratima visjelo je nekoliko umjetničkih slika među kojima je posebnu pozornost privlačio portret pjesnikova oca.

Kad je moj domaćin čuo da sam rođen u Hrvatskom zagorju, na samoj granici između Hrvatske i Slovenije, počeo mi je pričati o svom prognanstvu i službi u Varaždinu i Bjelovaru, gdje je prije Drugog svjetskog rata predavao na tamošnjim gimanzijama. Hrvatsko zagorje ne poznaje baš najbolje, ali to ne znači da ne voli Zagorce, nasmijao se i u šali dodao kako je samo po sebi razumljivo zašto se njegov zemljak Stanko Vraz pridružio hrvatskim preporoditeljima i pjevao svoje Đulabije Ljubici iz Samobora.

Ljubazna supruga i domaćica Zdravka podvorila nas je kavom i kolačima. Vjerojatno je primijetila crvenilo na mom licu, majčinskim me osmijehom ohrabrila, budući da sam još uvijek držao rukopis ispod ruke, te sam podrhtavajućim glasom zamolio pjesnika da pročita moje pjesničke prvence. Uzeo je rukopise i odložio ih na radni stol. Obećao mi je da će ih možda već sutradan pročitati, ali bilo bi najbolje da ga posjetim za osam dana. Nakon toga nastavili smo razgovor o događajima iz djetinstva, sjemeništa i bogoslovije.

Narednih osam dana zanemario sam sve studentske obaveze i nestrpljivo nagađao hoće li njegova ocjena biti pozitivna ili negativna. Kad sam drugi put dospio u Veselovu ulicu, nisam se više dvoumio pred ulaznim vratima. Smjesta sam pozvonio. Pjesnik me jednako ljubazno dočekao, što mi je dalo naslućivati da sam možda ipak položio pjesnički ispit zrelosti. Bio je vrlo oprezan u razgovoru. Prije negoli je prešao na samu stvar ispitivao me kakvo je stanje na Teološkom fakultetu, jesam li zadovoljan predavanjima, pričaju li nam profesori išta o novim teološkim pokretima, jesam li se doista odlučio postati misionarom negdje na Madagaskaru. Mirno je slušao moje prilično zbunjene odgovore, a potom se prijateljski uzvišeno osvrnuo na rukopis. Najprije se opravdavao kako nije dobar poznavatelj hrvatskog jezika, ali je pjesme unatoč tome vrlo pažljivo i polako čitao. Misli da su zrele za tiskanje. Zbunjuje ga jedino spoznaja da je pjesnik u meni potpuno suprotan studentu teologije. Pjesme su zapravo revolt mog životnog stanja, govore o mom unutarnjem nemiru i nesigurnosti. Stoga je jako znatiželjan kojim putem ću u životu nastaviti, u svakom slučaju, zbog takvog načina izražavanja, odnosno pjesničkog ispovijedanja, morat ću se sukobljavati s crkvenom strukturom, ali i sa svjetovnom vlašću.

Kad sam odlazio iz Ljubljane predao mi je u zatvorenoj kuverti pismo za Slavka Mihalića u Zagrebu, u kojemu me toplo preporučio svom zagrebačkom prijatelju, uvjeren da će se ovaj pobrinuti za objavljivanje mog rukopisa. I Mihalić me zaista primio s poštovanjem kakvo se ne iskazuje baš početnicima. Odmah je pročitao moj rukopis, upozorio me na neke jezične nezgrapnosti, poklonio mi svoj stari pisaći stroj na kojemu sam rukopis doradio i ponovno ga pretipkao. Na tom stroju napisao sam Kocbeku prvo pismo iz Zagreba, na koje mi je 19. listopada 1970. kratko odgovorio.

Raduje me da ste uspostavili vezu sa Slavkom Mihalićem. Ja ću još jednom pročitati vašu slovensku zbirku, međutim o njoj ćemo moći razgovarati tek potkraj studenoga, prije mog odlaska na liječenje u Slatinu Radence, da ojačam rad srca i krvnih žila. Razgovarat ćemo i o drugim stvarima.

Zimi 1971. zamolio sam Kocbeka da mi pošalje nekoliko svojih najnovijih pjesama koje bih rado preveo na hrvatski i objavio ih u književnoj reviji Marulić. Odgovorio mi je tek uoči Uskrsa.

Najljepše vas molim da se ne ljutite zbog moje šutnje, bio sam na teškoj tjelesnoj i duševnoj kušnji, mjesec dana proživio sam kao bolesnik, dvaput sam imao gripu, druga je bila gora od prve, i njenih se posljedica tek sada polako rješavam. Povrh toga imao sam prije oboljenja od gripe čudne živčanopsihičke znakove umora, tako da mi je već tada liječnik zabranio svaki posao.

   Sada se oporavljam. Vi ste prvi kojemu odgovaram na vaše ljubazno pismo. Raduje me vijest koju mi javljate. Ne znam kako da vam udovoljim. Bit će najbolje, pomislih, ako vam pošaljem svoju zadnju zbirku PORUKA. Poklanjam vam ovaj primjerak u znak osobne naklonosti. Otraga sam u kazalu naznačio one pjesme koje je Mihalić preveo i objavio u STRAVI. Sve ostalo stoji na raspolaganju vašoj ljubaznoj radoznalosti. Izaberite i prevedite sve što će vam odgovarati. Ukoliko ćete za objavljivanje izabrati kasniji datum od onoga kojeg sam vam po svoj prilici poremetio i prebacio u kasniji termin, mogao bih vam za nekoliko tjedana poslati nekoliko posve novih pjesama, onih za novu zbirku.

   Pozdravljam vas i vaše prijatelje oko revije Marulić te svima želim oslobađajuće i otkupiteljske uskrsne blagdane.

U Maruliću sam najprije objavio prikaz Kocbekove hrvatske zbirke STRAVA koju je objavila Matica hrvatska, a potom prijevod petnaestak njegovih novih pjesama. Pročitao sam njegove partizanske dnevnike DRUGOVANJE i POVELJU, pročitao nekoliko njegovih eseja o velikim suvremenim misliocima: Sørenu Kierkegaardu, Emmanuelu Mounieru, Pierru Teilhardu de Chardinu, Simoni Weil, te s velikim zadovoljstvom priznajem da me je svojom dosljednošću u otkrivanju životne divljine i dubine duha, a najviše naglašavanjem dijaloga između literature i teologije, sve jače privlačio. Sustavnim elementom čovjekove stvarnosti smatrao je osobu s njenim elementarnim iskustvom. Svojim dosljednim razmišljanjem na tragovima Simonne Weill i njezina iskustva  o tome “da je ljubav prema bližnjemu najkraći put do Boga” uzrokovao je moju vrtoglavost i ugrožavao udobnu kaptolsku pravovjernost. Totalnosti crkvene organizacije suprotstavljao je duh Evanđelja. Pod teologijom je podrazumijevao vjerovanje u stanju čovjekove samorefleksije.

U proljeće 1973. preveo sam za bogoslovsku reviju Spectrum izbor pjesama iz pjesničke zbirke slovenskog teologa i pjesnika dr. Vladimira Truhlara U DANIMA ŠUMI OCEAN i Kocbekov pogovor toj zbirci, u kojemu naglašava eshatološki vidik kršćanskog umjetnika, “koji mora u bogatstvu ispovijednih mogućnosti tražiti sve izvornije oblike”. Njegovo mišljenje da je književnosti na poseban način naložena zadaća skidanja čovjeka do gola i dokazivanja upravo tom operacijom kako ga nije moguće do kraja raščovječiti, potakla me na pisanje diplomskog rada pod naslovom „Vjera i stvaralačka istina Edvarda Kocbeka“. Profesor dr. Ivan Golub, i sam pjesnik, nije bio nimalo iznenađen mojim prijedlogom, budući da smo nas dvojica već ranije puno pričali o toj temi, ali mu nije bilo svejedno zbog velikog kancelara, nadbiskupa Franje Kuharića i njegovih savjetnika, koje nisam samo jednom grdno razljutio kao urednik i suradnik bogoslovske revije Spectrum. Poslije nekoliko dana dr. Golub je utješnom kretnjom desne ruke prihvatio moj prijedlog, spreman da podijeli sa mnom sve eventualne neugodnosti i nevolje. Sav sretan pisao sam o tome Kocbeku koji mi je 21. listopada 1973. ovako odgovorio:

Zahvaljujem vam na pismu i javljam slijedeće: Kod profesora Truhlara sprema doktorsku dizertaciju mladi isusovac Pavle Bratina. Bio je prije nekoliko mjeseci kod mene te sam mu u dužem razgovoru odgovarao na pitanja koja su ga interesirala. Njegov rad usmjeren je na određivanje takozvanog kršćanskog iskustva u mom sveukupnom književnom opusu i životu. Vi ste se ograničili, kako velite, na moj literarni opus, pa ipak će vaše istraživanje biti vrlo slično. Stoga ne bi bilo loše, ako biste se pismeno povezali s Bratinom, da vam on prodrobnije obrazloži opseg i metodu svog rada. Po svoj prilici imat ćete različit pristup ovoj tematici, koliko mogu zaključiti iz vaših sklonosti, koje je u vama probudila spisateljica Kathleen Nott koju ne poznajem. Glede svega ostaloga, osobito sadržajnog gradiva, stojim vam na raspolaganju, pismeno i usmeno. Na pismo koje spominjete već sam pomalo zaboravio, jer se nalazim u teškoj obiteljskoj situaciji. Prije mjesec dana umrla nam je kćerka Lučka (moždana kap) te smo još uvijek ljudski posve zbunjeni, to nas je strašno, strašno pogodilo. Zato vam i pišem rukom, jer nisam u stanju tipkati.

Što sam više čitao Kocbekove pjesme, prozu i eseje, ali i djela mislilaca o kojima je pisao, dolazio sam do sve jasnije spoznaje da pjesništvo i literatura općenito otkrivaju čovjekova najosobnija, a istovremeno i najopćenitija iskustva. Pjesništvo kao proizvod iskustveno sveobuhvatnog duha zapravo je izraz religije. U svojim počecima ono je to zacijelo bilo. Specifičnost nekog pjesnika očituje se u tome da upravo on priznaje u sebi sve ljudske suprotnosti do određenog stupnja. Sukladno takvom poimanju uspjelo mi je upravo tih dana napisati priču pod naslovom „Žrtva unatoč svemu“ koja je objavljena u Večernjem listu dan uoči mog ređenja za đakona. U toj priči opisujem sve što će mi se dogoditi poslije njenog objavljivanja, tjedan dana prije Božića 1973. Naime, zbog nekoliko “sablažnjivih” rečenica i spominjanja lezbijstva u nekom ženskom samostanu uskraćeno mi je đakonsko ređenje i u roku 24 sata morao sam napustiti bogosloviju na Kaptolu. O tom događaju pisao sam Kocbeku iza Nove godine, i to u duhu njegove mladenačke opredijeljenosti za laički život, na što mi je 18. siječnja 1974. odgovorio jedva čitljivim rukopisom.

Ne trebate žaliti zbog toga što ste se konačno odlučili za laički život. Ne kažem da ste se konačno odrekli svećeništva, jer nitko ne zna što će se događati idućih godina u crkvenoj strukturi. Dok se čovjek nalazi u dvojbama, nekako je najsigurnija laička baza, kao polazište za sve vrste milosti i karizme. Danas je već vrlo rašireno mišljenje da je celibat karizma, a nipošto dio crkvene discipline.

Istovremeno je važna spoznaja da je književno djelovanje po dijalektici: grijeh-spasenje ipak (i s te strane) više ili manje nespojivo s pravom svećeničkom karizmom. Pisac i pjesnik moraju neprestano mjeriti i doživljavati dubinu čovjekove sudbine, misterij zla i grijeha, biti suživljeni s Jobom i s egzistencijalno bogatim čovjekovim neznanjem. Griješna spontanost razvija najveću paletu nostalgije za ljepotom.

Kod vaše odluke čudi me jedino to zašto se niste već ranije odlučili i snašli, zašto ste bili primorani predati se slučaju. To je znak ili neprestanog očaja ili podsvjesnog pouzdavanja da će vas osloboditi nešto izvan vas.

Sada je nastupilo za vas novo vrijeme, u prvom redu vrijeme mnogo veće jasnoće, a zatim vrijeme neke nove slobode čija specifičnost se sastoji u mirnom raspolaganju samim sobom. Lakše ćete studirati i završiti studij, lakše ćete učvrstiti sebe i otkriti svoju igrivost, kao što ju je otkrio vaš veliki pjesnik Danijel Dragojević. Vaša, dosad vremenski previše generalno ugrožena lirika mora sada zadobiti svoju neponovljivu izvornost.

Raduju me u tom pogledu vaši planovi, vijest o potpisivanju ugovora s Mladinskom knjigom, kao i vaša unutarnja odluka da učinite izbor mojih pjesama, dnevničkih zapisa i eseja. Time ste me jako obradovali. Volio bih da najprije sami načinite sadržaj predviđenog izdanja, a onda bih vas i sam eventualno upozorio na neke stvari. Kod Mohorjeve družbe se moja stvar prilično otegla, ali se ipak nadam da će ugledati svjetlo dana, po svoj prilici tek koncem godine.

Sada imate čvrsti temelj za svoju životnu hrabrost i izvornost, u tom smislu vas prijateljski pozdravljam, želeći vam stvaralačku opuštenost i obilje spisateljske radosti.

Zašto se nisam već ranije snašao? Zašto sam bio primoran predati se slučaju? Znadem jedino da u prvom planu nije bio očaj, već pouzdavanje da će me spasiti nešto izvan mene. Nažalost, vrijeme veće jasnoće nije nastupilo odmah po napuštanju bogoslovije. Stanovao sam na Trešnjevki, odakle sam svako jutro odlazio na Bogoslovni fakultet, budući da mi je veliki kancelar i nadbiskup Franjo Kuharić ipak dozvolio da završim studij teologije. Završne ispite polagao sam prilično ubrzanim tempom. U nepuna četiri mjeseca položio sam sve preostale ispite, te napisao i 25. lipnja 1974. obranio diplomski rad.

Zanimljivo je da sam unatoč ubrzanom polaganju ispita nalazio dovoljno vremena za suradnju kod Kršćanske sadašnjosti sa svojim prijevodima i novinarskim prilozima. Tako sam za obiteljsku reviju Kana pripremio pitanja za razgovore s Kocbekom i Truhlarom. Međutim, u lipnju 1974. Primio sam od Kocbeka negativan odgovor.

Kod Truhlara je riječ o tehničkim poteškoćama: na stolu ima korekture za slovensko izdanje svog Leksikona duhovnog iskustva koji sadrži 800 kartica. S korekturom mora požuriti, jer je jako hitno. Mohorjeva je Leksikon već najavila. Žao mu je, ispričava se i moli vas da razgovor s njime odložite za ono vrijeme kad će se hrvatsko izdanje njegova Leksikona početi na bilo koji način ostvarivati.

Kod mene je riječ o dvostrukim poteškoćama. Na prvom mjestu su one zdrastvene. Nakon dužeg umaranja ponovno je nastupila distonija, smetenost u krvnim sudovima, imam izvanredno niski krvni tlak i moram paziti, naime, raditi mogu tek sporadično pa i tada na vrlo zahtjevan način, brzo se umaram, upravo djetinje sam ovisan o raspoloženjima. Možda sam se posljednjih mjeseci previše iscrpio. Za izdavačku kuću Lipa u Kopru pripremio sam Pjesnički list, a za Mohorjevu družbu knjigu eseja, za tu knjigu morao sam sve sam potražiti, izabrati, gotovo sve sam pretipkati i korigirati. Ne mogu dobiti nijednog mladog dečka da bi mi u tome pomogao, pa čak ni uz naplatu. Sam nisam više u mogućnosti sve to raditi. Sada sam iscrpljen i kažnjen. Morao bih krajem lipnja  otputovati u Pariz, kamo me pozivaju prijatelji, ali za putovanje vjerojatno neću biti sposoban. Vidite, dvostruke teškoće, tjelesne i psihičke. Psihičkim teškoćama moram pribrojiti još i sve veće razočaranje zbog stvaralačke nesposobnosti našega kršćanstva. Objasnite, molim vas, prijateljima moje trenutno stanje i moju spremnost nakon određenog vremena. Možda u rujnu, kad ću doživjeti svoj sedamdeseti rođendan. Ako ću ga doživjeti, naravno.

   Međutim, veliko iznenađenje i radost pripremio mi je Janko Bubalo, poslavši mi svoje dvije izvanredne zbirke. Sav sam u tim zbirkama, a čim završim z blagovanjem njegove obilne hrane, odgovorit ću na njegovo prijateljsko pismo u kojemu mi spominje i vaše ime.

   Budite radosni što ste završili studij teologije. A još više radujte se svojoj mladosti.

U proljeće 1974. kod Mladinske knjige u Ljubljani izašla je moja zbirka pjesama na slovenskom jeziku s Kocbekovim popratnim tekstom na ovitku: ”Bagola nam u zbirci podaje svoje iskustvo u međuljudskom svijetu kakav mu je zadan i na određen način omeđen. Odnos prema sučovjeku u tom svijetu zadan mu je posebnim simbolima tog prostora. A pošto je taj prostor dio cjelovitog raspuklog čovjekova prostora, pjesnik doživljava njegove muke u dvostrukoj mjeri. Što svijetliji su simboli, to strašnija je danas njihova nejasnoća. Pjesnik izražava tu nesigurnost radikalnim izrazima nevjernosti i slabost bližnjega preuzima na sebe kao samoosudu. Njegove su pjesme stoga izraz velike duhovne tjeskobe i muke, odsutnosti ufanja, vjere i ljubavi. Pjesme su zato izvorno svjedočenje u našem pjesničkom svijetu. Izvornost se sastoji u mirnom, lakonično suzdržanom, ponekad čak iznenađujuće hladnom načinu izražavanja neizrecivih unutarnjih muka. Tragiku izražava disciplinom skoro epigramatskog ukazivanja na oštro i nemilosrdno suočavanje. Izbjegava konačna rješenja, zaustavljajući se u svojoj vlastitoj nesigurnosti. Upravo takav način omogućava mu intenzivni pjesnički oblik, vrlo škrt na riječima, ali zato vrlo domišljatu, gipku i probranu upotrebu metafora.”

S diplomom zagrebačkog Bogoslovnog fakulteta uputio sam se početkom srpnja 1974. u München i kao “gastarbajter” potražio posao kod jedne građevinske firme blizu Ostbanhofa. Cijelo ljeto raznosio sam vrata i prozore u novosagrađenom neboderu od prizemlja do četrnaestog kata, sve do jesenskog upisa čiste filozofije na tamošnjem Ludvigs-Maximilian univerzitetu. Uza sve to nisam zaboravio na Kocbekovu sedamdesetgodišnjicu. Na prijateljskoj čestitci zahvalio se 10. listopada 1974. obradovavši me viješću o mojoj pjesničkoj zbirci.

Vaša zbirka nailazi na dobar odaziv te je u više primjeraka izložena na prodajnom pultu u Mladinskoj knjizi. Vi je naravno već posjedujete. U Delu je izašla kratka ocjena, pozitivna, s pomalo čudnom napomenom, da vas ‘posljednja pjesma u zbirci ne preporučuje baš simpatično za budućnost’. Izrezao sam tu ocjenu s namjerom da vam ju pošaljem, ali sam taj papirić negdje zametnuo i nikako da ga pronađem.

Moj posljednji susret s velikim čovjekom, kršćaninom, pjesnikom i književnikom Edvardom Kocbekom zbio se u studenome 1977. Čekao me u svom stanu u točno dogovoreno vrijeme s jednakom ljubaznošću kakvu mi je godinama poklanjao. Nakon kraćeg razgovora poklonio mi je svoje Zbrane pesmi u dvije knjige, objavljene kod Cankarjeve založbe povodom njegova jubileja, te mi u posveti napisao: ”Pjesnički stvaralac spaja se s osjećajnim nemirom svoga vremena. Poezija ostaje izraz neukrotive čovjekove težnje za slobodom”.

Božidar Brezinščak Bagola 04. 10. 2021.