U Beogradsku filharmoniju utkao si prvo i osnovno pravilo i naučio nas da baš sve radimo drugačije. Zato ne pišemo komemorativne tekstove, in memoriam osvrte i oproštaje, jer bi nas mnogo izgrdio. Gnušajući se forme, vaspitano neposlušan i istančano bezobrazan do krajnjih granica, zadao si takt koji smo zajednički slijedili više od dvadeset godina i ostvarili mnoge snove. U inat svima i usprkos svemu!”
Tako počinje pismo kojim se Beogradska filharmonija oprostila od svog direktora Ivana Tasovca. Smrt ga je pokosila nenadano i brzo, u večeri 29. rujna.
Rodio se 21. lipnja 1966. Geni roditelja, velikog glumca Predraga i profesorice klavira Marije, bratski su podijeljeni. Jezici i riječi su kruh svagdašnji lingvistu Tomi, a Ivan je diplomirao klavir na čuvenom Konzervatoriju Čajkovski u Moskvi.
A onda se, 2001. godine odazvao Đinđiću, ostavio klavir i postao direktor Beogradske filharmonije. Orkestar je tavorio u oronuloj zgradi, a Tasovac je smjesta u ruke uzeo čekić i rušeći zidove učinio je još derutnijom. Vidjevši s kim ima posla, država je morala početi obnovu, a Tasovac je otišao u Ljubljanu i doveo maestra Uroša Lajovca pod čijim se drilom počeo obnavljati i pomlađivati orkestar. Okupio je ekipu snova na pozornici, i u produkciji.
“Taj osećaj koji je usadio u nas da je privilegija raditi u Beogradskoj filharmoniji uz njega, pre nego u Berlinskoj ili Njujorškoj, verovatno je neshvatljiv svakome ko nikada nije dobro upoznao Tasu, a za nas je neobjašnjiv i jedinstven”, napisala mi je prijateljica iz Tasovčevog tima.
Tasovac od države ništa nije tražio na veresiju, a za svoje životno djelo i san, koncertnu dvoranu Beogradske filharmonije, dobio je podršku i slavnog maestra Zubina Mehte koji je filharmonijskoj zakladi dao i novac i svoje ime.
Ali, nakon osam godina sjajnih rezultata, Tasovac je za svoj orkestar zatražio dostojnu plaću. Vlast ko vlast, navikla na izdržljive i ponizne umjetnike, ostala je gluha. Tasovac je odgovorio oglasom. Preko čitave stranice časopisa NIN objavljena je slika orkestra s tekstom: “Nacionalni orkestar Beogradske filharmonije, sa osamdesetpetogodišnjom tradicijom i bogatim repertoarom, svira po kućama povoljno. Požurite i po promotivnim cenama priuštite svojim najmilijima nezaboravne trenutke: venčanja, slave, krštenja, rođendane, razvode, sahrane… Nudimo i posebne pakete za inauguracije.
Orkestar je slobodan svakim danom osim petka, kada svira na Kolarcu.
Imamo garderobu za sve prilike.”
Priču su prenijele velike svjetske agencije i mnoge novine. Tako sam i ja prvi put čuo za Tasovca i naslutio da se u Beogradu događa nešto izuzetno, veliko i važno. Srećom, bilo je to u doba dok se novinare još slalo na put za dobrim pričama. Nikada neću zaboraviti to vruće nedjeljno ljetno popodne 2009. kada sam kod Naje u Zemunu prvi put vidio tu šašavu glavu kuštrave u plavo obojene kose.
Godinu kasnije, da tim žarom malo pecnem i uspavanu Zagrebačku filharmoniju, zamolio sam Tasovca za par savjeta zagrebačkom kolegi.
“Ako ne postoji bar deset posto muškaraca koji se suprugama ne javljaju na mobitel s izgovorom da su na koncertu filharmonije, tada je vaša misija propala”, glasila je jedna od poruka. Tipični Tasovac, savršeno opisan od onih koji su ga najbolje poznavali, “pristojno neposlušan i istančano bezobrazan do krajnjih granica”. Ali, isto tako smrtno ozbiljan i precizan u drugoj poruci: “Muzika nije naš biznis. To je naša misija. Biznis je osigurati novac za misiju.”
Svaka čast tadašnjem direktoru Zagrebačke filharmonije Miljenku Puljiću koji ne da se nije uvrijedio, nego se javio Tasovcu. Vrlo brzo im se pridružio i ljubljanski kolega i nastao je regionalni koncertni ciklus “Pika, točka, točka”. Između Beograda, Zagreba i Ljubljane dvije sezone je trajao neupamćen filharmonijski promet, uz radosne ovacije publike u sva tri grada.
“U godini opšte, pa i kulturne krize, Beogradska filharmonija postala je prepoznatljiva širom regiona i Evrope, a Tasovac je uspeo da jedan oblik elitističke institucije približi širokoj javnosti”, obrazložio je beogradski tjednik Vreme izbor Tasovca za osobu 2011. godine. Postao je jedan od najomiljenijih i najpoznatijih likova u Srbiji, zahvaljujući i bujicama duhovitosti s kojom je na društvenim mrežama šibao po državi i njenim za kulturu gluhim funkcionerima.
“Predsednik da budem, sunce da vam vratim”.
“U Ekvadoru je magarcima zabranjeno kandidovanje za parlament. Imenovanja u našem Ministarstvu kulture su za sada bez takve diskriminacije”.
“Rekonstruisaste li ste se više? Ili manje…”, rugao se Tasovac rafalnim tvitovima vlasti u ljeto 2013, kada je o megalomanskoj proslavi u čast caru Konstantinu u Nišu napisao: “Tačno je da ‘Proslava Milanskog edikta’ menja imidž srpske kulture. Sada su svi uvereni da smo veće budale nego što su mislili”. A onda je naletio na jačeg igrača. Tadašnji premijer Vučić ga ja matirao u jednom potezu. Ponudio mu je mjesto ministra kulture.
“Da sam odbio, morao bih zašutjeti zauvijek”, objasnio mi je Tasovac svoj pristanak. Zamjerio se mnogima, ali je Vučiću ostao vjeran, sigurno u njemu prepoznavši onog tko će napokon održati obećanje i dati novac za izgradnju koncertne dvorane, o kojoj mi je Tasovac zaneseno znao pričati kao o “ruži civilizacija” na ušću Save u Dunav.
Ministarski mandat, kao i na lanjskim izborima osvojen skupštinski mandat, ostat će ipak tek fusnota u Tasovčevoj biografiji. Vrativši se za kormilo Filharmonije 2016. nastavio je graditi san koji čitav orkestar u času njegove smrti ponavlja kao zavjet. Kamen temeljac tog sna na Ušću jači je od betona. Tasovac i njegov orkestar položili su ga skupa s desecima tisuća ljudi razdraganih na koncertima pod nebom, sanjajući budući dom.
Beogradska je filharmonija u petak, na početku koncerta na Kolarcu, umjesto komemorativnih formalnosti, svom direktoru odsvirala Šostakovičev valcer. Mora da su im srca pucala, kao i meni dok ih u mislima slušam.
“Beogradska filharmonija se od tebe ne oprašta. Dosanjaćemo zajednički san u našoj novoj zgradi, i ne odustajemo, Taso, uprkos svemu”, završava pismo koje nije oproštajno, kao ni ova kolumna. Onog zemunskog poslijepodneva nisam samo napravio jedan od najluckastijih intervjua u životu, nego i stekao prijatelja i druga do vječnosti.
Objavljeno u Večernjem listu, u subotu, 2. listopada
Prijatelj i drug do vječnosti
“Dragi naš Taso,
U Beogradsku filharmoniju utkao si prvo i osnovno pravilo i naučio nas da baš sve radimo drugačije. Zato ne pišemo komemorativne tekstove, in memoriam osvrte i oproštaje, jer bi nas mnogo izgrdio. Gnušajući se forme, vaspitano neposlušan i istančano bezobrazan do krajnjih granica, zadao si takt koji smo zajednički slijedili više od dvadeset godina i ostvarili mnoge snove. U inat svima i usprkos svemu!”
Tako počinje pismo kojim se Beogradska filharmonija oprostila od svog direktora Ivana Tasovca. Smrt ga je pokosila nenadano i brzo, u večeri 29. rujna.
Rodio se 21. lipnja 1966. Geni roditelja, velikog glumca Predraga i profesorice klavira Marije, bratski su podijeljeni. Jezici i riječi su kruh svagdašnji lingvistu Tomi, a Ivan je diplomirao klavir na čuvenom Konzervatoriju Čajkovski u Moskvi.
A onda se, 2001. godine odazvao Đinđiću, ostavio klavir i postao direktor Beogradske filharmonije. Orkestar je tavorio u oronuloj zgradi, a Tasovac je smjesta u ruke uzeo čekić i rušeći zidove učinio je još derutnijom. Vidjevši s kim ima posla, država je morala početi obnovu, a Tasovac je otišao u Ljubljanu i doveo maestra Uroša Lajovca pod čijim se drilom počeo obnavljati i pomlađivati orkestar. Okupio je ekipu snova na pozornici, i u produkciji.
“Taj osećaj koji je usadio u nas da je privilegija raditi u Beogradskoj filharmoniji uz njega, pre nego u Berlinskoj ili Njujorškoj, verovatno je neshvatljiv svakome ko nikada nije dobro upoznao Tasu, a za nas je neobjašnjiv i jedinstven”, napisala mi je prijateljica iz Tasovčevog tima.
Tasovac od države ništa nije tražio na veresiju, a za svoje životno djelo i san, koncertnu dvoranu Beogradske filharmonije, dobio je podršku i slavnog maestra Zubina Mehte koji je filharmonijskoj zakladi dao i novac i svoje ime.
Ali, nakon osam godina sjajnih rezultata, Tasovac je za svoj orkestar zatražio dostojnu plaću. Vlast ko vlast, navikla na izdržljive i ponizne umjetnike, ostala je gluha. Tasovac je odgovorio oglasom. Preko čitave stranice časopisa NIN objavljena je slika orkestra s tekstom: “Nacionalni orkestar Beogradske filharmonije, sa osamdesetpetogodišnjom tradicijom i bogatim repertoarom, svira po kućama povoljno. Požurite i po promotivnim cenama priuštite svojim najmilijima nezaboravne trenutke: venčanja, slave, krštenja, rođendane, razvode, sahrane… Nudimo i posebne pakete za inauguracije.
Orkestar je slobodan svakim danom osim petka, kada svira na Kolarcu.
Imamo garderobu za sve prilike.”
Priču su prenijele velike svjetske agencije i mnoge novine. Tako sam i ja prvi put čuo za Tasovca i naslutio da se u Beogradu događa nešto izuzetno, veliko i važno. Srećom, bilo je to u doba dok se novinare još slalo na put za dobrim pričama. Nikada neću zaboraviti to vruće nedjeljno ljetno popodne 2009. kada sam kod Naje u Zemunu prvi put vidio tu šašavu glavu kuštrave u plavo obojene kose.
Godinu kasnije, da tim žarom malo pecnem i uspavanu Zagrebačku filharmoniju, zamolio sam Tasovca za par savjeta zagrebačkom kolegi.
“Ako ne postoji bar deset posto muškaraca koji se suprugama ne javljaju na mobitel s izgovorom da su na koncertu filharmonije, tada je vaša misija propala”, glasila je jedna od poruka. Tipični Tasovac, savršeno opisan od onih koji su ga najbolje poznavali, “pristojno neposlušan i istančano bezobrazan do krajnjih granica”. Ali, isto tako smrtno ozbiljan i precizan u drugoj poruci: “Muzika nije naš biznis. To je naša misija. Biznis je osigurati novac za misiju.”
Svaka čast tadašnjem direktoru Zagrebačke filharmonije Miljenku Puljiću koji ne da se nije uvrijedio, nego se javio Tasovcu. Vrlo brzo im se pridružio i ljubljanski kolega i nastao je regionalni koncertni ciklus “Pika, točka, točka”. Između Beograda, Zagreba i Ljubljane dvije sezone je trajao neupamćen filharmonijski promet, uz radosne ovacije publike u sva tri grada.
“U godini opšte, pa i kulturne krize, Beogradska filharmonija postala je prepoznatljiva širom regiona i Evrope, a Tasovac je uspeo da jedan oblik elitističke institucije približi širokoj javnosti”, obrazložio je beogradski tjednik Vreme izbor Tasovca za osobu 2011. godine. Postao je jedan od najomiljenijih i najpoznatijih likova u Srbiji, zahvaljujući i bujicama duhovitosti s kojom je na društvenim mrežama šibao po državi i njenim za kulturu gluhim funkcionerima.
“Predsednik da budem, sunce da vam vratim”.
“U Ekvadoru je magarcima zabranjeno kandidovanje za parlament. Imenovanja u našem Ministarstvu kulture su za sada bez takve diskriminacije”.
“Rekonstruisaste li ste se više? Ili manje…”, rugao se Tasovac rafalnim tvitovima vlasti u ljeto 2013, kada je o megalomanskoj proslavi u čast caru Konstantinu u Nišu napisao: “Tačno je da ‘Proslava Milanskog edikta’ menja imidž srpske kulture. Sada su svi uvereni da smo veće budale nego što su mislili”. A onda je naletio na jačeg igrača. Tadašnji premijer Vučić ga ja matirao u jednom potezu. Ponudio mu je mjesto ministra kulture.
“Da sam odbio, morao bih zašutjeti zauvijek”, objasnio mi je Tasovac svoj pristanak. Zamjerio se mnogima, ali je Vučiću ostao vjeran, sigurno u njemu prepoznavši onog tko će napokon održati obećanje i dati novac za izgradnju koncertne dvorane, o kojoj mi je Tasovac zaneseno znao pričati kao o “ruži civilizacija” na ušću Save u Dunav.
Ministarski mandat, kao i na lanjskim izborima osvojen skupštinski mandat, ostat će ipak tek fusnota u Tasovčevoj biografiji. Vrativši se za kormilo Filharmonije 2016. nastavio je graditi san koji čitav orkestar u času njegove smrti ponavlja kao zavjet. Kamen temeljac tog sna na Ušću jači je od betona. Tasovac i njegov orkestar položili su ga skupa s desecima tisuća ljudi razdraganih na koncertima pod nebom, sanjajući budući dom.
Beogradska je filharmonija u petak, na početku koncerta na Kolarcu, umjesto komemorativnih formalnosti, svom direktoru odsvirala Šostakovičev valcer. Mora da su im srca pucala, kao i meni dok ih u mislima slušam.
“Beogradska filharmonija se od tebe ne oprašta. Dosanjaćemo zajednički san u našoj novoj zgradi, i ne odustajemo, Taso, uprkos svemu”, završava pismo koje nije oproštajno, kao ni ova kolumna. Onog zemunskog poslijepodneva nisam samo napravio jedan od najluckastijih intervjua u životu, nego i stekao prijatelja i druga do vječnosti.
Objavljeno u Večernjem listu, u subotu, 2. listopada