Bilo je sudbinsko putovanje, upravo kad sam našla drugi posao jer prethodni nije bio dobar, nije više imalo smisla. Radovah se novom poslu, ali nikako da počnem jer čovjek me često zvao i govorio da ću da radim čim stane kiša, ali svaki dan pljuskalo je po dva tri puta, popodne bi sunce sve osušilo, sutradan ponovo prolom oblaka, a rano ljetno doba. I tako deset dana zaredom, sve do poziva da li želim da putujem na Kubu. Normalno da sam pristala jer ko zna kad bih opet takvu priliku dobila. Mirno sam otišla do šefa da mu objasnim, čovjek je shvatio. Nema ni godina da je moj otac otišao na drugi neki svijet i moji pogledi na život su se mijenjali iz dana u dan, tražila sam sebe, smisao, kako tugu i uspomene da sortiram, šta da radim i gdje da krenem. Kuba je bila sudbinska, prijateljima sam rekla da sam dobila novac na lotu te da putujem. Neki su se radovali sa mnom, a neki odvraćali.
Na dugom putu bilo je sve kako treba, lijep i ugodan put. Ali kad smo stigli u prvi hotel, nisu nas pustili da spavamo tu jer pravilo kuće je da ne primaju djecu, a sa nama je bilo dvoje djece. Dobili smo smještaj u drugom hotelu u kojem je intenzivno smrdilo na vlagu, moskitosi su izbockali naša tijela i sve je svrbilo do plača. Nakon žalbe, drugi dan preselili su nas u predivne apartmane gdje je bilo sve savršeno (a to sve zbog toga šta hotel u kojem smo imali rezervaciju još nije bio gotov).
Dani su prolazili kao u snu, tako da smo taj dan, kad smo za navečer imali karte za koncert Buene Viste, koji se održavao u sali koja je bila u American Plaza centru, sestra i ja odlučile da odemo tamo poslije doručka dok su djeca na bazenu, a i svuda su čuvari pazili na njih, u kupovinu. Vozili smo se u autobusu na kat koji je bio otvoren tako da je topli vjetar milovao lice i raznosio kosu, a priroda okolo bila je veličanstvena. Ispred nas vozio je kamion, a u njegovom kašunu bilo je poredano dvadesetak ljudi koji su zbijeni imali osmijehe na licima jer su se vraćali sa posla kućama. Nisu imali puno, ali su bili uvijek nasmijani i raspjevani. A želje su im bile da putuju negdje i da vide snijeg o kojem su im pričali oni koji su imali privilegiju da ga već vide i osjete. Osjećali smo nekakvu bliskost s tim ljudima.
Kada smo došle u taj centar, vidjele smo da su to samo male oskudno opremljene trgovinice kakve su kod nas nekad bile. Ipak smo uspjele nešto za sebe da nađemo i tako krenusmo s kata niza stepenice za zvukom muzike. I odjednom se, na stepenicama u zavoju, našla masa ljudi koji su išli dolje i gore. Pored nas prođe čovjek koji se, zaobilazeći nas, okrenu preme nama i nasmiješi se pogledavši obje i prođe. Uto sam osjetila ruku sestre koja me je stisla i zaustavila u hodu, a ja pogledom uprtim još u čovjeka u odlasku. Iste zelenkasto sivkaste oči, ista ljetna majica na špaline, u stvari to su se nosile ljeti potkošulje, iste sivkaste lagane hlače sa kožnim kaišem, isti hod i isti stas. Ali prije dvadeset godina. I kako to da je u toj masi ljudi nas pretekao i okrenuo se da nas pogleda i da nam se nasmiješi. Skoro u isti glas smo progovorile: da li si ti isto vidila. Onako oduzete i u vidnom uzbuđenju jedva se dovukosmo do Puba odakle je svirala muzika. Kako smo htjele da pričamo o tome šta smo vidjele i da se uvjerimo da smo isto vidjele, sjele smo za prvi stol. Kad smo počele da pričamo, čovjek pored nas pita nas odakle dolazimo, on je kao iz Kolumbije, a nama se ne priča sa njim, mi smo još pod utiskom, uzbuđene da smo upravo imale susret s našim dragim tatom koji nam je možda htio pokazati da je dobro i da je tu negdje, uvijek pored ili oko nas. Čovjek ne umire dok ima onih koji su ga voljeli i koji misle na njega. Ispričale smo jedna drugoj šta smo vidjele i ta priča je bila identična, a mi smo bile sretne i presretne jer nam je tata nedostajao. I kad god mi je teško i osjetim tugu šta više nije među nama, dozovem u misli taj susret i bude mi lakše.
Iste večeri na koncertu vratili smo se još više unatrag, u vrijeme koncerata po našim omladinskim domovima. Pjevačica, koja je tad imala osamdeset tri godine i koja je imala sličnosti s našom babom, digla nas je sve na noge da plešemo s njom i svi su se u nekoj sretnoj euforiji njihali u ritmu. Još pod utiskom susreta i muzike, tog divnog i čudnog dana dugo nismo mogle da zaspimo, vraćajući film više puta sa svim i najsitnijim detaljima.
Sudbinsko putovanje
Bilo je sudbinsko putovanje, upravo kad sam našla drugi posao jer prethodni nije bio dobar, nije više imalo smisla. Radovah se novom poslu, ali nikako da počnem jer čovjek me često zvao i govorio da ću da radim čim stane kiša, ali svaki dan pljuskalo je po dva tri puta, popodne bi sunce sve osušilo, sutradan ponovo prolom oblaka, a rano ljetno doba. I tako deset dana zaredom, sve do poziva da li želim da putujem na Kubu. Normalno da sam pristala jer ko zna kad bih opet takvu priliku dobila. Mirno sam otišla do šefa da mu objasnim, čovjek je shvatio. Nema ni godina da je moj otac otišao na drugi neki svijet i moji pogledi na život su se mijenjali iz dana u dan, tražila sam sebe, smisao, kako tugu i uspomene da sortiram, šta da radim i gdje da krenem. Kuba je bila sudbinska, prijateljima sam rekla da sam dobila novac na lotu te da putujem. Neki su se radovali sa mnom, a neki odvraćali.
Na dugom putu bilo je sve kako treba, lijep i ugodan put. Ali kad smo stigli u prvi hotel, nisu nas pustili da spavamo tu jer pravilo kuće je da ne primaju djecu, a sa nama je bilo dvoje djece. Dobili smo smještaj u drugom hotelu u kojem je intenzivno smrdilo na vlagu, moskitosi su izbockali naša tijela i sve je svrbilo do plača. Nakon žalbe, drugi dan preselili su nas u predivne apartmane gdje je bilo sve savršeno (a to sve zbog toga šta hotel u kojem smo imali rezervaciju još nije bio gotov).
Dani su prolazili kao u snu, tako da smo taj dan, kad smo za navečer imali karte za koncert Buene Viste, koji se održavao u sali koja je bila u American Plaza centru, sestra i ja odlučile da odemo tamo poslije doručka dok su djeca na bazenu, a i svuda su čuvari pazili na njih, u kupovinu. Vozili smo se u autobusu na kat koji je bio otvoren tako da je topli vjetar milovao lice i raznosio kosu, a priroda okolo bila je veličanstvena. Ispred nas vozio je kamion, a u njegovom kašunu bilo je poredano dvadesetak ljudi koji su zbijeni imali osmijehe na licima jer su se vraćali sa posla kućama. Nisu imali puno, ali su bili uvijek nasmijani i raspjevani. A želje su im bile da putuju negdje i da vide snijeg o kojem su im pričali oni koji su imali privilegiju da ga već vide i osjete. Osjećali smo nekakvu bliskost s tim ljudima.
Kada smo došle u taj centar, vidjele smo da su to samo male oskudno opremljene trgovinice kakve su kod nas nekad bile. Ipak smo uspjele nešto za sebe da nađemo i tako krenusmo s kata niza stepenice za zvukom muzike. I odjednom se, na stepenicama u zavoju, našla masa ljudi koji su išli dolje i gore. Pored nas prođe čovjek koji se, zaobilazeći nas, okrenu preme nama i nasmiješi se pogledavši obje i prođe. Uto sam osjetila ruku sestre koja me je stisla i zaustavila u hodu, a ja pogledom uprtim još u čovjeka u odlasku. Iste zelenkasto sivkaste oči, ista ljetna majica na špaline, u stvari to su se nosile ljeti potkošulje, iste sivkaste lagane hlače sa kožnim kaišem, isti hod i isti stas. Ali prije dvadeset godina. I kako to da je u toj masi ljudi nas pretekao i okrenuo se da nas pogleda i da nam se nasmiješi. Skoro u isti glas smo progovorile: da li si ti isto vidila. Onako oduzete i u vidnom uzbuđenju jedva se dovukosmo do Puba odakle je svirala muzika. Kako smo htjele da pričamo o tome šta smo vidjele i da se uvjerimo da smo isto vidjele, sjele smo za prvi stol. Kad smo počele da pričamo, čovjek pored nas pita nas odakle dolazimo, on je kao iz Kolumbije, a nama se ne priča sa njim, mi smo još pod utiskom, uzbuđene da smo upravo imale susret s našim dragim tatom koji nam je možda htio pokazati da je dobro i da je tu negdje, uvijek pored ili oko nas. Čovjek ne umire dok ima onih koji su ga voljeli i koji misle na njega. Ispričale smo jedna drugoj šta smo vidjele i ta priča je bila identična, a mi smo bile sretne i presretne jer nam je tata nedostajao. I kad god mi je teško i osjetim tugu šta više nije među nama, dozovem u misli taj susret i bude mi lakše.
Iste večeri na koncertu vratili smo se još više unatrag, u vrijeme koncerata po našim omladinskim domovima. Pjevačica, koja je tad imala osamdeset tri godine i koja je imala sličnosti s našom babom, digla nas je sve na noge da plešemo s njom i svi su se u nekoj sretnoj euforiji njihali u ritmu. Još pod utiskom susreta i muzike, tog divnog i čudnog dana dugo nismo mogle da zaspimo, vraćajući film više puta sa svim i najsitnijim detaljima.
Zato kažem da je to sudbinsko putovanje.