„Stipe Bilan, političar iz BiH, prvi je put doveo Tita u Koprivnicu (kraj Bugojna, op R.R.) 1969. godine, u pratnji nekoliko osoba. Od tada je dolazio svake godine, uz veliki broj ljudi iz pratnje i osiguranja, koji su često ometali lov. Zanimljiv opis lova pročitao sam u Penavinoj bilježnici iz lova s Titom na Čučkovinama u pratnji Branka Mikulića. Prije 16,00 sati smjestili smo se na čeki u želji da se odstrijeli osmotreni kapitalac. Oko 18,00 sati na mrcinište je došao srednji medvjed, koji nije bio za odstrijel, ali Mikulić je inzistirao da Predsjednik puca, govoreći da će veliki doći mnogo kasnije. Tito je pucao nakon čega je Mikulić požurio s čestitkama. Tito se obratio meni i pitao što vi mislite? Rekao sam da je bio promašaj, ali da ću prenoćiti na čeki i ujutro vidjeti što je bilo. Otpratio sam lovca do mjesta gdje je čekao auto i vratio se na konak u čeku. Čim je svanulo krenuo sam vidjeti ima li tragova ranjavanja, iako sam bio siguran da je bio promašaj, ali se uvijek mora provjeriti. Kada sam stigao do lovačke kuće zatekao sam Tita u šetnji koji me je pitao ima li kakvih novosti? Odgovorio sam, bio je promašaj, na što mi je pružio ruku i rekao: „Vi ste bili u pravu“…Nužno je napomenuti da je na Republičkoj izložbi SR BiH „Lov i zaštita čovjekove okoline“ u Banjoj Luci 1975. izloženo krzno medvjeda kojega je Tito odstrijelio u Koprivnici ocijenjeno s 493, 42 CIC tačke. Taj je trofej na svjetskoj izložbi u Marseilleu 1977. proglašen svjetskim prvakom. Na njoj su bila izložena još četiri visoko rangirana krzna medvjeda istog lovca. Posljednji Titov dolazak u Koprivnicu bio je 1979.“
Antun Džaja-Bosanac, „Iz lovačkog dnevnika
Evo jedne neobične knjige koju bismo mogli istovremeno svrstati u pripovjednu, dokumentarnu, pedagošku prozu. Nije to samo „iz lovačkog dnevnika“, to su priče iz životnog dnevnika, u koji su unesene sve bitne stvari lovstva, bilo svoga dugogodišnjeg, bilo onoga što je preuzeo od drugih lovaca i znalaca lovstva. Njegov život je lov, šuma, priroda. On snima zvukove u šumi, koji ga jednako privlače kao sam lov. Zapravo i to je lov na zvukove. A ja, kao prijatelj pisca, koji je živio u Banjaluci a sada živi u Rijeci, posebno sam vezan za njega. Otac mu je bio poznati profesor Mato Matko Džaja, o kome sam pisao u više navrata, a on je godinama bio dio uredništva časopisa „Putevi“. Posljednji tekst koji sam posvetio posthumno Mati Džaji odnosio se na Ivu Andrića i njegov boravak u Banjaluci prilikom obillježavanja pedesete godišnjice rođenja Petra Kočića. Taj tekst objavljen je u izvrsnim „Sveskama“ Andrićeve zadužbine. I u ovoj knjizi Anto, kako smo ga zvali u Banjaluci, spominje svog oca i još nekoliko Džaja koji su živjeli u blizini Bugojna i poznatog lovišta. Čak mu otac daje i neke savjete vezane za idnos prema ljudima u lovu. A to je vrlo delikatan momenat samog lova.
Drugi početak za ulazak u ovu neobičnu, i rijetku knjigu, bio bi sasvim ličan, jer bi se odnosio na mog tetka, pasioniranog lovca, s kojim sam išao u lov, ali i pravio posebne metke za koje je moj tetak imao sve što je bilo potrebno. Moj odlazak u lov nije se za mene sjajno završio, jer sam se toliko uplašio kada je tetak pucao na zeca, da sam pao na dupe od iznenađenja i straha. Tetak je imao češku lovačku pušku, novu, ali nikada nije u stanu bilo metaka, oni su se pravili uveče, a zorom se išlo u lov. Zarazan je lov, volio sam prirodu, kerove koji su tražili divljač, a kasnije, bogami, meso od divljači. To se desilo otprilike u isto vrijeme kada je autor ove knjige išao u svoj prvi lov, takođe na zeca. Da dodam još nešto lokalno, tetak je najčešće išao u lov sa kostajničkim veterinarom, pa su njih dvojica prolazili gradom na biciklima kao na paradi. Ne znam da je u to vrijeme još neko bio pravi lovac. Kod nas je krivolov uobičajeni posao. Povremeno mi je i moj prijatelj, pisac, rodom iz Sanskog mosta, znao donijeti lijep komad srndaća odstrijeljenog na taj način. Tim prije i tim više, ova knjiga bavi se i tim, rekli bismo socijalnim pitanjima lovstva i odnosa prema divljači i prirodi. Inače je u Delibašinom selu, malo dalje od trapističkog samostana „Marija Zvijezda“ bio izvrstan restoran u kome se služilo samo meso divljači iz naših šuma.
Znao sam da je sin Mate, ili Matka, Džaje, Anto, lovac, da putuje po cijelom svijetu, i, što je za nas bilo najzanimljivije, prati druga Tita kada dođe u Bugojno, da bi lovio. Sve je to djelovalo prilično tajno, ali o tome se odmah znalo, čim bi se milicija gomilala posvuda. Ali u ovoj knjizi prati se put autora knjige kroz mnoga lovišta u Jugoslaviji i svijetu, stičući znanja iz lovačkog umijeća i odnosa tih sredina, kao što su, na primjer, prvo Čehoslovčka, a potom mnoge zemlje na drugim kontinentima. Kasnije, Džaja je bio pratilac u lovu mnogih značajnih gostiju, pa i bogataša koji su htjeli da odstrijele trofejnog medvjeda. On je savršeni znalac svih bosanskih i hercegovačkih šuma.
O svemu tome Anto Džaja daje iscrpna obavještenja, potencirajući ono što je pozitivno, gdje vladaju strogi lovački zakoni kojima se čuva divljač, gdje je odstrijel ograničen na divljač koja je bila za odstrijel jer je ostarjela, i postala problem za svoju sredinu. Svoju knjigu Džaja je zamislio i kao udžbenik, pa je istražio ko je o lovstvu u BiH pisao kroz našu istoriju i pronašao nekoliko zaista vrijednih hroničara: Petara Šaina, Fra Augustina Kristića, Konstantina pl. Igalffya i Milana Kneževića, doajena lovstva Bosne i Hercegovine, koji je ostavio dragocjene zapise o lovstvu u BiH. Njegov život bio je posebna priča.
Anto Džaja se dotakao svega što je bitno za lov, od pušaka, metaka, pasa, ali prije svega ljudi koji se brinu o prostoru u kome se lovi. Moral je bitan, bez njega stići ćemo ovamo, gdje smo u BiH stigli. Uništavaju se šume, tamani divljač, ne vodi se računa ni o jednom elementu bitnom za nekakav red i zakon i u lovstvu. Valjda je to logično, jer se ne brine ni o ljudima uopšte.
Kao što je navedeno u naslovu, knjiga ima dnevnički karakter, pa stoga slijedi svog pisca prema godinama i onome što je bilo bitno te godine. Ali hronologija nije dosljedna, nego pisac se često vraća na prsotor i temu, odnosno vrstu divljači u lovu.
Počinje 1954. godine, lovom na zeca. Dakle, iste godine otprilike kada sam i ja pratio svog tetka u lovu na zeca. Džaja detaljno opisuje taj svoj događaj, od vrste puške koju je jedva nabavio, metaka koje je koristio, pasa koji su učestvovali u tom lovu, lovaca bez kojih lova ne bi ni bilo. Potom slijedi 1956. gdje opisuje zimu i to vrijedi citirati, da se osjeti lovačka strast:
„Najhladnija zima koju sam zapamtio bila je veljače 1956. Sve tekuće vode u BiH bile su okovane ledom, samo brze rijeke i rječice po sredini jake matice nisu bile zaleđene. Većina lovaca odlazila je u lov na patke, iako ovaj lov iziskuje mnogo streljiva u odnosu na ostalu sitnu divljač. Tih se godina teško dolazilo do materijala za punjenje metaka. Lov na patke i guske bio je dopušten svaki dan. Početkom veljače dva starija lovca pozvala su me da odemo u lov na rječicu Gomjenicu u blizini sela Omarske. Dogovor je bio da sredinom veljače krenemo u lov gdje ćemo biti gosti poznatog seoskog lovca, koji je imao nadimak Kiso. Velika hladnoća ne popušta, živa na termometru u jutarnjim satima spuštala se između -28 i -30 stepeni Celzijusa. Sva trojica nekako smo uspjeli napuniti pedesetak komada streljiva ponjenih crnim barutom, s dosta krupnom sačmom, koja nije odgovarala lovu na patke, ali druge nije bilo.“
Zatim Džaja preskače dvadeset godina i ide u 1978. kada je posjetio Čehoslovačka već kao iskusan lovac. Tamo su ga zaista srdačno primili i on je vidio jedan sasvim drugačiji odnos prema lovstvu. Potom opet u Čehoslovačku, ali 1982. godine. Zatim se vraća na 1979. jer je tada bio gost u Švedskoj gdje je lovio losa. Zaista izuzetan doživljaj. Mi ih vidimo samo na televiziji kako vuku saonice sa Djeda Mrazom.
Zatim se 1990. otiskuje u Afriku, na safari u Keniji, Čitalac ovog teksta može samo da mašta o takvom putovanju i mogućnosti da odstrijeli divljač kakva ne postoji u Evropi. Proći će dvanaest godina, Džaja ponovo ide u Afriku, sada u Namibiju. I tako redom.
Mene je najviše fascinirao opis lova na tetrijeba. Ne može se ocijeniti da li je lovac više uživao u pijevu tetrijeba i odgovoru koka, ili odstrijelu velikog tetrijeba koji je sudbinski predodređen da svoje mjesto predvodnika ustupi mlađem. Ima više vrsta tetrijeba, veliko je umijeće naći ga i tu je obavezno dobro dođstvo ljudi koji žive u tim šumama. Mene su tetrijebi toliko fascinirali da sam poodavno napisao jednu priču o njihovoj igri i pjesmi.
Čitalac ove knjige moraće da potraži CD čitač, a danas ih sve manje ima, jer je na njega snimljen pjev, ili javljanje, glasanje, Tu je snimljena: vuga, kukavica, gavran, žabe, grmljavina, močvara, seosko dvorište, sova, zrikavci, šumski potok, kos, slavuj, jutro u šumi, vuk, tetrijeb gluhan, tetrijeb ruževac i jelenska rika.
Pored ovog završetka, treba posebno obratiti pažnju na brojne izvanredne fotografije na veoma kvalitetnom kunsdruku. Knjiga, da ponovim, koja je velika rijetkost i već se planira da se objavi kod nekog većeg izdavača kako bi bila dostupna širokom krugu čitalaca. Jer tiraž ovog izdanja za koje je Anto Džaja dobio pomoć od prijatelja, samo 250 primjeraka i autor ih uglavnom dijeli prijateljima. Hvala mu od mene.
Knjige iz moje biblioteke/7
ANTUN DŽAJA-BOSANAC: IZ LOVAČKOG DNEVNIKA
Vlastita naklada pisca, Rijeka, 2022.
„Stipe Bilan, političar iz BiH, prvi je put doveo Tita u Koprivnicu (kraj Bugojna, op R.R.) 1969. godine, u pratnji nekoliko osoba. Od tada je dolazio svake godine, uz veliki broj ljudi iz pratnje i osiguranja, koji su često ometali lov. Zanimljiv opis lova pročitao sam u Penavinoj bilježnici iz lova s Titom na Čučkovinama u pratnji Branka Mikulića. Prije 16,00 sati smjestili smo se na čeki u želji da se odstrijeli osmotreni kapitalac. Oko 18,00 sati na mrcinište je došao srednji medvjed, koji nije bio za odstrijel, ali Mikulić je inzistirao da Predsjednik puca, govoreći da će veliki doći mnogo kasnije. Tito je pucao nakon čega je Mikulić požurio s čestitkama. Tito se obratio meni i pitao što vi mislite? Rekao sam da je bio promašaj, ali da ću prenoćiti na čeki i ujutro vidjeti što je bilo. Otpratio sam lovca do mjesta gdje je čekao auto i vratio se na konak u čeku. Čim je svanulo krenuo sam vidjeti ima li tragova ranjavanja, iako sam bio siguran da je bio promašaj, ali se uvijek mora provjeriti. Kada sam stigao do lovačke kuće zatekao sam Tita u šetnji koji me je pitao ima li kakvih novosti? Odgovorio sam, bio je promašaj, na što mi je pružio ruku i rekao: „Vi ste bili u pravu“…Nužno je napomenuti da je na Republičkoj izložbi SR BiH „Lov i zaštita čovjekove okoline“ u Banjoj Luci 1975. izloženo krzno medvjeda kojega je Tito odstrijelio u Koprivnici ocijenjeno s 493, 42 CIC tačke. Taj je trofej na svjetskoj izložbi u Marseilleu 1977. proglašen svjetskim prvakom. Na njoj su bila izložena još četiri visoko rangirana krzna medvjeda istog lovca. Posljednji Titov dolazak u Koprivnicu bio je 1979.“
Antun Džaja-Bosanac, „Iz lovačkog dnevnika
Evo jedne neobične knjige koju bismo mogli istovremeno svrstati u pripovjednu, dokumentarnu, pedagošku prozu. Nije to samo „iz lovačkog dnevnika“, to su priče iz životnog dnevnika, u koji su unesene sve bitne stvari lovstva, bilo svoga dugogodišnjeg, bilo onoga što je preuzeo od drugih lovaca i znalaca lovstva. Njegov život je lov, šuma, priroda. On snima zvukove u šumi, koji ga jednako privlače kao sam lov. Zapravo i to je lov na zvukove. A ja, kao prijatelj pisca, koji je živio u Banjaluci a sada živi u Rijeci, posebno sam vezan za njega. Otac mu je bio poznati profesor Mato Matko Džaja, o kome sam pisao u više navrata, a on je godinama bio dio uredništva časopisa „Putevi“. Posljednji tekst koji sam posvetio posthumno Mati Džaji odnosio se na Ivu Andrića i njegov boravak u Banjaluci prilikom obillježavanja pedesete godišnjice rođenja Petra Kočića. Taj tekst objavljen je u izvrsnim „Sveskama“ Andrićeve zadužbine. I u ovoj knjizi Anto, kako smo ga zvali u Banjaluci, spominje svog oca i još nekoliko Džaja koji su živjeli u blizini Bugojna i poznatog lovišta. Čak mu otac daje i neke savjete vezane za idnos prema ljudima u lovu. A to je vrlo delikatan momenat samog lova.
Drugi početak za ulazak u ovu neobičnu, i rijetku knjigu, bio bi sasvim ličan, jer bi se odnosio na mog tetka, pasioniranog lovca, s kojim sam išao u lov, ali i pravio posebne metke za koje je moj tetak imao sve što je bilo potrebno. Moj odlazak u lov nije se za mene sjajno završio, jer sam se toliko uplašio kada je tetak pucao na zeca, da sam pao na dupe od iznenađenja i straha. Tetak je imao češku lovačku pušku, novu, ali nikada nije u stanu bilo metaka, oni su se pravili uveče, a zorom se išlo u lov. Zarazan je lov, volio sam prirodu, kerove koji su tražili divljač, a kasnije, bogami, meso od divljači. To se desilo otprilike u isto vrijeme kada je autor ove knjige išao u svoj prvi lov, takođe na zeca. Da dodam još nešto lokalno, tetak je najčešće išao u lov sa kostajničkim veterinarom, pa su njih dvojica prolazili gradom na biciklima kao na paradi. Ne znam da je u to vrijeme još neko bio pravi lovac. Kod nas je krivolov uobičajeni posao. Povremeno mi je i moj prijatelj, pisac, rodom iz Sanskog mosta, znao donijeti lijep komad srndaća odstrijeljenog na taj način. Tim prije i tim više, ova knjiga bavi se i tim, rekli bismo socijalnim pitanjima lovstva i odnosa prema divljači i prirodi. Inače je u Delibašinom selu, malo dalje od trapističkog samostana „Marija Zvijezda“ bio izvrstan restoran u kome se služilo samo meso divljači iz naših šuma.
Znao sam da je sin Mate, ili Matka, Džaje, Anto, lovac, da putuje po cijelom svijetu, i, što je za nas bilo najzanimljivije, prati druga Tita kada dođe u Bugojno, da bi lovio. Sve je to djelovalo prilično tajno, ali o tome se odmah znalo, čim bi se milicija gomilala posvuda. Ali u ovoj knjizi prati se put autora knjige kroz mnoga lovišta u Jugoslaviji i svijetu, stičući znanja iz lovačkog umijeća i odnosa tih sredina, kao što su, na primjer, prvo Čehoslovčka, a potom mnoge zemlje na drugim kontinentima. Kasnije, Džaja je bio pratilac u lovu mnogih značajnih gostiju, pa i bogataša koji su htjeli da odstrijele trofejnog medvjeda. On je savršeni znalac svih bosanskih i hercegovačkih šuma.
O svemu tome Anto Džaja daje iscrpna obavještenja, potencirajući ono što je pozitivno, gdje vladaju strogi lovački zakoni kojima se čuva divljač, gdje je odstrijel ograničen na divljač koja je bila za odstrijel jer je ostarjela, i postala problem za svoju sredinu. Svoju knjigu Džaja je zamislio i kao udžbenik, pa je istražio ko je o lovstvu u BiH pisao kroz našu istoriju i pronašao nekoliko zaista vrijednih hroničara: Petara Šaina, Fra Augustina Kristića, Konstantina pl. Igalffya i Milana Kneževića, doajena lovstva Bosne i Hercegovine, koji je ostavio dragocjene zapise o lovstvu u BiH. Njegov život bio je posebna priča.
Anto Džaja se dotakao svega što je bitno za lov, od pušaka, metaka, pasa, ali prije svega ljudi koji se brinu o prostoru u kome se lovi. Moral je bitan, bez njega stići ćemo ovamo, gdje smo u BiH stigli. Uništavaju se šume, tamani divljač, ne vodi se računa ni o jednom elementu bitnom za nekakav red i zakon i u lovstvu. Valjda je to logično, jer se ne brine ni o ljudima uopšte.
Kao što je navedeno u naslovu, knjiga ima dnevnički karakter, pa stoga slijedi svog pisca prema godinama i onome što je bilo bitno te godine. Ali hronologija nije dosljedna, nego pisac se često vraća na prsotor i temu, odnosno vrstu divljači u lovu.
Počinje 1954. godine, lovom na zeca. Dakle, iste godine otprilike kada sam i ja pratio svog tetka u lovu na zeca. Džaja detaljno opisuje taj svoj događaj, od vrste puške koju je jedva nabavio, metaka koje je koristio, pasa koji su učestvovali u tom lovu, lovaca bez kojih lova ne bi ni bilo. Potom slijedi 1956. gdje opisuje zimu i to vrijedi citirati, da se osjeti lovačka strast:
„Najhladnija zima koju sam zapamtio bila je veljače 1956. Sve tekuće vode u BiH bile su okovane ledom, samo brze rijeke i rječice po sredini jake matice nisu bile zaleđene. Većina lovaca odlazila je u lov na patke, iako ovaj lov iziskuje mnogo streljiva u odnosu na ostalu sitnu divljač. Tih se godina teško dolazilo do materijala za punjenje metaka. Lov na patke i guske bio je dopušten svaki dan. Početkom veljače dva starija lovca pozvala su me da odemo u lov na rječicu Gomjenicu u blizini sela Omarske. Dogovor je bio da sredinom veljače krenemo u lov gdje ćemo biti gosti poznatog seoskog lovca, koji je imao nadimak Kiso. Velika hladnoća ne popušta, živa na termometru u jutarnjim satima spuštala se između -28 i -30 stepeni Celzijusa. Sva trojica nekako smo uspjeli napuniti pedesetak komada streljiva ponjenih crnim barutom, s dosta krupnom sačmom, koja nije odgovarala lovu na patke, ali druge nije bilo.“
Zatim Džaja preskače dvadeset godina i ide u 1978. kada je posjetio Čehoslovačka već kao iskusan lovac. Tamo su ga zaista srdačno primili i on je vidio jedan sasvim drugačiji odnos prema lovstvu. Potom opet u Čehoslovačku, ali 1982. godine. Zatim se vraća na 1979. jer je tada bio gost u Švedskoj gdje je lovio losa. Zaista izuzetan doživljaj. Mi ih vidimo samo na televiziji kako vuku saonice sa Djeda Mrazom.
Zatim se 1990. otiskuje u Afriku, na safari u Keniji, Čitalac ovog teksta može samo da mašta o takvom putovanju i mogućnosti da odstrijeli divljač kakva ne postoji u Evropi. Proći će dvanaest godina, Džaja ponovo ide u Afriku, sada u Namibiju. I tako redom.
Mene je najviše fascinirao opis lova na tetrijeba. Ne može se ocijeniti da li je lovac više uživao u pijevu tetrijeba i odgovoru koka, ili odstrijelu velikog tetrijeba koji je sudbinski predodređen da svoje mjesto predvodnika ustupi mlađem. Ima više vrsta tetrijeba, veliko je umijeće naći ga i tu je obavezno dobro dođstvo ljudi koji žive u tim šumama. Mene su tetrijebi toliko fascinirali da sam poodavno napisao jednu priču o njihovoj igri i pjesmi.
Čitalac ove knjige moraće da potraži CD čitač, a danas ih sve manje ima, jer je na njega snimljen pjev, ili javljanje, glasanje, Tu je snimljena: vuga, kukavica, gavran, žabe, grmljavina, močvara, seosko dvorište, sova, zrikavci, šumski potok, kos, slavuj, jutro u šumi, vuk, tetrijeb gluhan, tetrijeb ruževac i jelenska rika.
Pored ovog završetka, treba posebno obratiti pažnju na brojne izvanredne fotografije na veoma kvalitetnom kunsdruku. Knjiga, da ponovim, koja je velika rijetkost i već se planira da se objavi kod nekog većeg izdavača kako bi bila dostupna širokom krugu čitalaca. Jer tiraž ovog izdanja za koje je Anto Džaja dobio pomoć od prijatelja, samo 250 primjeraka i autor ih uglavnom dijeli prijateljima. Hvala mu od mene.