“Zar samo zato što sam vidio a nisam vjerovao da đavo ne spava, da ljudi mogu, iz čista mira, takorekuć, iz grobova, protiv sebe započeti rat?”
M. Garić: Trenutak u Toploj
“Te Miljenkove kratke priče često su strašnije od rata. Možda i zbog toga što gotovo uvijek sačuvaju neku lokalnu boju. Kao da tako neobjašnjivo možemo stradati samo mi.”– Milan.
“Te su aporije izbrisale granicu između romana i neposrednog iskustva. Ja sam Jergovićev Rat, čak i ovako beskrajno žilava kakva jesam – čitala crvenim, krvavim slovima. Ono što osjećam topla je vrelina ljudskih patnji, žilama potjerana krvava ljudska duša, pod njima – izbrisanost je. U Ratu grad se, sem izvana, urušio iznutra. Neprijatelj, posve neeksplicitan je jer je ogledalo. Potom, Rat se ne može povratiti kao sadržaj, poput hrane izbaciti iz organizma. Jer nije konzumiran od njega se ne može očistiti. On je u tajnom prišivenom “džepu”, svojevrsnom apendiksu ljudskosti, pod rebrom. Atavizam, šesti prst, podivljalo tkivo, kost u grlu. S njim se rađamo (mi jesmo Rat). Kao paralelni realitet koji se ne izgovara, prostor svih naših mogućnosti i formi koje u svakom trenu mogu preuzeti život. Potrebno mi je o ovome govoriti.” – ja.
“Za ovakvu knjigu i jeste najbolje da postoje oni koji o tim pričama koje nas bukvalno ostavljaju bez riječi, pokušavaju razgovarati.” – Milan.
“Čitane su u svojoj zadanoj lančanoj kauzalnosti jer je likove važno pratiti kronološki, iz priče u priču. Kompozicijski, radi se o 117 poglavlja romana. Gurbetlijsko vođenje ljubavi sa Životom pomaknuto u nadrealizam. Romaneskna, prozna riječ u svom bezdanu filozofična. Ima nečeg u knjizi što mi izmiče, Milane. Možda je upravo u tom prostoru do kojega mi nije dato prići sve. Možda je to prostor koji se ne osvaja, tek naslućuje. I u njem je… ono što imena nema. A da se jedino osjećati.” – ja.
“Meni je najveće Miljenkovo majstorstvo u Ratu to što nam približava ono što je praktično nemoguće približiti i osjećati kao svoje. Kao da svjesno širi područje i svijet ljudskosti. Možda je ovo o ljudskosti pomalo nejasno, i možda bi trebalo šire obrazloženje. Pa je bolje umjesto toga reći kako širi područje iskušavanja egzistencije.” – Milan.
“Širi ga preko ruba prostora i vremena. Ne zanima ga kronotop iako je najbliži avanturističkom vremenu i kronotopu pridruženih mu kazivanja. Tek – mora biti iz života samog. I traži poštivanje sižea. Zato poglavlja valja pratiti u precizno utvrđenom nizu u koji ih smješta autor. Za što se (sve) ne uhvatiti u toj prozaičnoj stvarnosti? Za metaforu čija snažna proživljenost dinamiku čini živom i plastičnom? Ili za taj vječiti mozak i njegovu premoć nad životom. Temporalni genij. U svojoj uzlaznoj kretnji, od nižeg prema višem.” – ja.
“Ovo što pišeš je izvanredno pogođen diskurs. U jedno sam siguran – kada bih pisao o ratu, moja početna teza bi bila da je zlo u posljednjoj instanci neobjašnjivo i neizrecivo. Da od njega staje pamet i koči se jezik (tim redom). Govoreći o ratu Jergović pokušava govoriti o tom neizrecivom i neobjašnjivom zlu. U još jedno sam siguran – kad god bih opisao rat i zlo, završio bih tekst priznavajući nemoć jezika pred zlom, prizivajući ipak cijelo svoje krhko biće da mu se suprotstavi.” – Milan.
Ovo je dio pisanih razgovora što smo ih prijatelj Milan Garić i ja vodili, a tiču se Jergovićeva romana Rat. Organiziran poput enciklopedije, ovaj je roman u 117 poglavlja, od trena u kojem je u fragmentima počeo izlaziti na Ajfelovom mostu, postao mišljen i osjećan kao jedan od najvažnijih tekstova naših književnosti. Postao je tema prije no što je tiskan. Nametnuo se kao povod razgovorima. Pitanjima. Osjećan kao neprolazan – dočekan je kao konačno otkrivanje tajne, rasplet, odgovor napokon silovit, snažan, imanentan našoj patnji. Dostojan ljudskoj patnji. O njemu se govori i onda kada ga se palanački prešućuje u krugovima onih “šovenskih egoizama” o kojima je Krleža znao, pa recimo – sve.
I sama sam joj tražila puls pišući o njezinim poglavljima (konkretno o “Djevojčici” u kojoj vlada ton realizma jer je mašta nedovoljno demonska duha): “Pješčani sat položen vodoravno, kao raskorak unutar kojeg malena mina zaustavlja svemir u vremenu i kretnji. Taj je raskorak samo središte svijeta. Žena ne vidi smrt koja poput Meduze okamenjuje svakog onog koji je pogleda. Vidi posljedicu. Smrt joj ipak bježi kao Ahileju kornjača. A matematika iznimno ne želi intervenirati u prostor suptilnosti osjetilnog. Nije ona niti biblijska moneta. Pa da nam, poput Lotove žene u stup soli pretvorene – prodaje poslušnost kao vrlinu. Pokornost pod bubrege. Ona je povratak u uterus. Stadij djevojčice imaginativnom logikom najbliži je početku čovjekova ciklusa – onom izvoru, uskom grliću koji iščekuje čovjeka. Da mu ga vrijeme vrati, kao oštećenu robu; stvar kojoj ne nalazi niti svrhu niti smisao. Tek nokti – sjećanje na čovjeka. Izlišno i upravo u suvišnosti milo. Dade li se bol osluškivati i nijema kad je? Dade li se milovati?
Priče iz knjige Rat instinktivna su operacija nad dušom. P(rep)uštena da od sebe drugome biva. Strašna je i skliska; krvavo i neizdrživo je nad dijalektikom njezine zaustavljene kretnje. Pritom nije sterilno. Nitko tu ne pere ruke koje nužno valja okrvaviti. Infektivno je i opasno. Jednom implantirano tkivo riječi raste bez da znamo ili pretpostavljamo u što će izrasti. Ova je knjiga antagonizam i komplementarnost, redukcija i umnožavanje, na početku, u trajanju kao i na koncu – skamenjenost i borba u harmoniji paradoksa.
To je knjiga bez ikakve namjere. Plamen čiste životne topline, ona misao što kao specifičan i ekskluzivno ljudski princip, pridružen hladnoći svijeta umjesto Ahileja sustiže kornjaču.
Čitajte. Ako (već) niste pripitomljeni.”
Inverzno ništa nije. Tek asocijacija iz traume, iz karakterne i sudbinske podudarnosti na to da “Svaki rat rađa mrtvu decu” (Boban Stojanović); da je grčevita navada umiranja sva u ideji “Život je o tome da se umre kao pas”; da nije Rat nijedan konkretan a opet je baš svaki, sve do jedan ikad vođen; da nije pisac simultani prevoditelj užasa i zato mu (po)vjerujte kada kaže “Zašto bih ratnu knjigu nazvao Rat?”
Njegova “Učenica” rasporena trbuha naša je zajednička istina. Masovna naša grobnica. Siva masa mozga u vlastitoj negaciji, zrela punoća žive emocije. Neodoljiva ekstenzija ljudske smionosti. Ona je filozofska rasprava bez volje da joj pridruže ijednu konkluziju. Jer… postoji “Kartal” kao mjerna jedinica dovršenosti započete kretnje. Preziranje mogućnosti da se ne dohvati postojanje svega što biva i što bivati želi. Postoji Jergovićeva priča koja je uvijek puna kao život, gotova da pukne pred našim očima. Prezreli šipak kojem čuješ pucanje kore. Sazrijevanje neke mukle šutnje, ljubičaste strepnje kojoj ne znaš početka ni kraja a tu je, živa iako nevidljiva, svakoj volji što nakon zrenja u truljenje hrli ispunjiva.
Ne pjeva ova priča zločin no malaksalost kojoj nema pomoći. Malaksalost u kojoj se ne ostaje ni dobar ni živ. Netko na kraju krajeva mora poslušati nagon. Forma poezije izrasla u ljepoticu, priču. Poglavlje romana. U kojem sve buja poput kvasca, probada, giba se i diže. Arhitektura priče, partitura zvuka koju možemo tek šutjeti. Nekolebljivo rasipanje utrobe u svoj raskoši imena. Klinac mistična fantazija! Čestica nepodnošljive istine. I ako je išta u stanju osjetiti i obuhvatiti jezivost vremena koju rat navuče na ljudske duše, da ih trajno rascijepi na milijun nespojivih krhotina onda je to intuitivni uvid u demonsko i ljudsko. Koji su u ratovima dovedeni do ruba vlastite ekstenzije.
Kako uopće pisati o ratu? S osjećanjem da smo dužni ne tek istovremenosti. Već da istovremenost jesmo. Leš i lešinar. Krvnik i njegova zadaća. Ludilo i pomirenost pred krajem. Pogled i krivnja.
Ali i u ovoj knjizi, poput djece iz priče, sve su naše unutarnjosti iste. Kojim god jezikom šutjeli, kojeg god boga molili ili proklinjali.
Zapisah nad poglavljima “Ne znam, čitajte Rat. Ako vam je do punine boli u ljudskosti” i “Kakva će to knjiga biti. Ona koja dodiruje neku dubinu na koju se ne možeš spremiti. Kondicijski, ludički, mentalno. Sve uskraćeno bit će dohvaćeno. I bit će ljuti(h) na pisca. I čitat će ga drhteći. Plašeći se vlastitosti, očaja i praznine. S osjećajem da se među njima i piscem nešto promijenilo. Neće biti važnije Jergovićeve knjige. Od te koja će tek doći. Nepodnošljiva i pogubna svakoj slabosti u izdržaju neizdrživog bit će empirijski dokaz kako je samo sposobnost za očaj i upravljanje metodologijom bola koliko toliko smislen pokušaj življenja. Bit će to knjiga agonije. Iz agonije o agoniji na agonijskom, u čovjeku. Neka nam je Bog na pomoći.” Upravo Jergovićev “vrlo mršav muškarac, izduženog lica, obraslog rijetkom bradom, uskih dugoprstih šaka, nasmiješen, sjedi svakoga dana od jutra do kasnog popodneva ispred pečenjare iza školskog dvorišta.” – Bog koji onom što je djecu bombom, u mesnim fragmentima po igralištu na svaku poziciju postavio nježnim glasom govori “Ovo biste trebali zaboraviti”.
Ne prepričava ovo, “ljudi moji ljudski”, Bog istinu života. Nju prepričava dječak iz “Nosača kostiju” (“I ničiji dječarac: raznijelo ga od struka na niže, crijeva mu se kao zmije otrovnice razmiljela niz travu, a on živ još govori: Šta ovo bî, ljudi moji ljudski? I smije se svojoj odraslosti.”). Ima te izvjesne poštede, suosjećanja tamo gdje su najpotrebniji. Paradoksalno, ali upravo tu, u slobodi da se muklo sjećanje prebaci u čovjeka kao novi realitet. Da nam polete slijepi telegrafisti s prozora. Krivi jednako koliko su nam vazda krivi od rođenja slijepi snajperisti neprijateljskog naroda što smo ih onomad kao vreće bacali kroz prozore.
Odnosi između ljudi i svjetova nisu u ovoga pisca smješteni tek u dijaloge i slike. U poglavlju “Planinarev štap” alegorijski je pregažena granica između bića Čovjeka i “bića” Ruže (“A onda je Žena upotrijebila Štap kao pritku, da se uz nju pruži divlja ruža na njegovu grobu… A tamo, ona pritka, njegov stari planinarski štap, pustio mladice, pa će skoro i prolistati. Na mladicama kao prsti tek rođenog djeteta, nježne i meke, prve bodlje. Žena čupka travčice oko groba. Kći spušta ruku na kameni nadgrobnik s očevim imenom i uklesanim runolistom. Sin okolo gleda. Ne primjećuju kako počinje rat dviju ruža.”).
Osvajanje je to svega što ide ispred razuma, premještaj u sferu osjetilnog utiska koji pogađa nerve. Nespojivo i rasuto se razrješava u točki sabiranja, iz nje – širi se dijakronijski u osvajanje povijesnog vremena. Jergović lomi granice, njegova narav najzdraviji je vjetar i ta bura steže i udiše u rečenice isparavanja krvi, sluzi, duše i tijela. Iz nje su “nožice” (koje nisu i jesu makaze i škare) – zametak najnježnijeg jezika iz onih dalmatinskih disanja što neraskinutom drže pupkovinu između sebe i autora. Analogije su najsnažnije Jergovićeve interpunkcije. Iz njih prisluškujemo najličnije, one su oku nevidljivi pridjevi što smanjuju razmak među stvarima. O poglavlju “Neprijateljska porodica” nemoguće je pisati. Bez da sebe vidimo kao đavolskog pomagača. Kao demonsku materiju na satanskoj gozbi. Razrezivanje mrtvih dijelova opisano je na način koji trajno mijenja naš mozak, naše kosti i utrobu – samo srce čovjekove pobune. Rat nikako i nikada nije izvan čovjeka. On je cjelina s našim bićem, čak ili posebno onda kada preuzima formu ruže. Ili “Švelje”, “Junačića”, “Hafiza” (likovi se zatiču u više poglavlja prema fabularnoj zadatosti: narkomanka, matematičar, nevjesta, neubistvena koja to nije/Lüda…).
Poglavlja su to perspektive izoštrene da izjednačava, da poravnava sve što bi moglo zamirisati na neprijatelja. Svaka je smrt u ratu uzaludna. Jer svijet ostaje kakav jest.
Mars je bog umiranja. Mio mu je rat, ali su mu još miliji oni koji ratu pjevaju, koji ga svojim tamnim i plemenskim pjevanjem prizivaju. “Ljudima treba vratiti boje” – znači gledati budnog duha, znači izraziti namjeru, osjećanje cjelokupnosti života (“Iz crnine se presvukla u neke odavno izblijedjele i demodirane prijeratne ljetne haljine – ljudima treba vratiti boje, govorila je…”). Ovo je roman života. Time i smrti. Neodvojivi su. (Nad)realistička veza sa autentičnim zlom i njegovim čovjekom. Sudar sa suštinskim, esencijalnim i vječnim stanjima ljudske prirode.
Rat, naime, ne poriče niti jedno stanje, on istjeruje stvari do kraja, preko pojma granice. Knjiga je ovo harmonije i protivnosti, negiranja neupitnog, nadrastanja “konačnog”. Ratovi traju, prolaze sjećanja. Ali, sada svaki rat, upravo ovom knjigom, dobiva svoje sjećanje. Da je samo to učinila, ova bi knjiga bila najveća uz najveće. Rat je roman što razara – da bi spasio. On je anafilaksija pred prizorom paralizirane duše. I Bog je pogodbe što majci “sastavlja” raskomadanu djecu ali – ima da joj kosa i nokti ne rastu! (“Upitala sam ga, što je to, Bože moj, što ja mogu učiniti nakon što si ti učinio sve? A on mi je rekao: to da zaustaviš rast kose, to da zaustaviš rast svojih noktiju! Samo to, rekao joj je Bog, i tvoja će djeca nastaviti da Žive.”). On je “djevojčica sa šibicama”– knjigocid, genocid, željocid – da bi se moglo izdržati a ne poludjeti. Romanu, nužno je razotkriti zabludu da je najvažnije preživjeti. (“…po jednome razlikovao. Nije se prozlio, jer je na vrijeme poginuo.”). Važno mu je misliti sjećanje, jer dužni smo ga stvarati, nikom pa ni demonu ili bogu prepuštati (“…je li je to netko zaboravio dok je vadio slike pred bijeg iz grada, ili je s nekom namjerom fotografiju ostavio tu, recimo da nalaznika navede na nekakav trag, ništa on o ovoj slici ne zna, ali ga smiruje pogled na dječaka koji piše, gospođu koja plete, na tu peć, vrata, crni stol.
Dok ih gleda, on u sebi stvara sjećanja.”).
Rat je sklad varijacija, duet sa zloduhom prošlosti, on parodira sebe i čovjeka ispisujući najljepše rečenice naše biti: “Strefio ga metak lutalica” (“Poginuo odmah na početku rata. Strefio ga metak lutalica, ispaljen tko zna otkud i iz kojih razloga. Iz očaja ili obijesti, u nastupu ludila, u veselju. Ali sigurno ne da bi nekoga pogodio”.); “Podvig se zbio krajem mjeseca maja, nježnije bi bilo reći svibnja”; “Zahvalni budite neprijatelju, jer je donio krvoproliće, nesreću i narodna stradanja. Najzahvalniji mu budite na strahu koji danas osjećate za svoje bližnje, na onom unutarnjem užasu kojeg se nikad više nećete osloboditi. Zahvalni budite neprijatelju, jer vam je pružio smisao. Teško je živjeti životom bez smisla. Teže je to od besmrtnosti. Zato zahvalni budite neprijatelju… Sutradan, u zoru, došli su po njega.”; “Umro je mlad, od najgore bolesti onog vremena, kojoj je do danas srećom pronađen lijek, od nesretne ljubavi.”; “Ako zarobljenički golman istrči izvan šesnaesterca, naš ga snajperist s tribina može ustrijeliti. Ali ako se živ vrati iz istrčavanja, nitko mu ne smije ništa. Pravilo je uvedeno jer je snajperist u borbi ostao bez obje noge, pa da i on može sudjelovati u igri.”
Jergovićev Rat treba čitati u dvostruku ključu. Aktualnom i povijesnom, pri čemu ne treba zapasti u tjesnac faktografije i historiografije jer ćemo promašiti ono iznimno vrijedno u Ratu, a to je psihologijsko-filozofska rasprava u kojoj je Jergović sažeo, obuhvativši svu njihovu veličinu, najveće trenutke dramskog, epskog i lirskog. Postoji instrument opstanka. O njemu je najljepše pjevao Crnjanski. Taj je instrument duhovna širina. Bez istine, samo je lijepa. U Ratu ona je i lijepa i istinita kao ona Itakina (“Nećemo ni pobedu ni sjaj. / Mi više tome ne verujemo, / nit išta na svetu poštujemo. / Ničega željno ne očekujemo, / mi ništa ne oplakujemo. / Nami je dobro. / Prokleta pobeda i oduševljenje. / Da živi mržnja, smrt prezrenje.” Miloš Crnjanski, “Naša Elegija” (Lirika Itake).
Svako poglavlje otvara pitanje “Što je s onu stranu smrti?”. Strah od iščeznuća razvijen je do apsurda. I sužen je na koncept tjelesnog. A stvarno “Neubistveni” samo su oni koji su spremni iz mramornih postolja “čupati glave ratnih junaka”.
Ovo je knjiga izgubljenih pokoljenja. Dok se pisala, pisali smo joj. Šutnjom. Napetošću. Strahom. Užasnutošću. Utiskivali se u nju svojim lavežom dok je još ni poznavali nismo: ”Ono što se događa upravo nastajanje je i paralelno objavljivanje na autorovu Ajfelu zbirke priča (vidjet ćemo o kojoj je doista književnoj vrsti riječ nakon što ili ukoliko knjiga jednom bude dovršena). Samo po sebi radi se o pravom malom čudu.
U jučer objavljenom eseju Jasmin je Agić pisao o književnosti te čitateljskoj poziciji na način dubok i iscrpan. Jedan je to od onih (značajnih) eseja koji doduše traži strpljivijeg i kompetentnijeg čitatelja ali koji postavlja (posve suprotno praksi po kojoj se najčešće nastoje ponuditi odgovori) prava pitanja o književnosti i sudbini knjiga. Primjer je to nepokolebljive autorske sublimacije i (naknadne) sistematizacije svih mutnih i nejasnih introspekcija u odnosu na vlastitu literaturu. Konačno, trenutak je to u kojem autor postaje čitatelj. I s te pozicije osjeća književnost neposrednije i oštrije. Osjeća je upravo onakvom kakva ona jest.
Ovo što imamo priliku živjeti i čitati (nastajanje knjige pred našim očima) otvaranje je kosturnice svih naših praznina, zabluda i otužnih banalnosti. Vonj je to razvratne dinamike jednog vremena o kojem je moguće još jedino izmještanjem u nadrealizam progovarati suštinski dostojno – krvavo i svevidećno, sugestivno i vidovito. Sve je u ovim pričama kojih smo dio i pod kojima potpisujemo suatorstvo (i opet, sartrovski– knjigu dovršava čitatelj; a ovu evo i stvara i to nije teško objasniti) zbijeno, zgusnuto, povišeno i osvijetljeno, vizionarno spojeno u cjelinu kaosa i njegova čovjeka.
Mučko doba, glasnik, autor i čitatelj – trijada je koja ovu zbirku čini molitvom. Ne u instantno asocijativnom smislu, smislu religioznog osjećanja. Molitvom je čini sposobnost da smanjuje prostor između čovjeka i ravnodušnosti. Smanjuje ga na način jedino moguć: potpunim, mahnitim, mučnim poniranjem u neizgovorivo, tamno, nepodnošljivo.
Smisao čovječje duše nije u tome da joj se divimo (i oko nje udvornički plešemo). Već u tome da je grčevito izvrćemo. I nad njome ustrajno povraćamo.
Pripovijeda li se ovo krvoproliće, ludnica (“je kanda otključana širom ostala”, Đ. B.), snoviđenje ili samo središte pakla?
Pripovijeda, dakako. Ali se u tom pripovijedanju, kao nigdje u našoj književnosti ukida granica između predratnoga i poslijeratnoga, dara za bol i pristajanja na radosno trpljenje, granica koja određuje s koje je točno strane lanca čovjek slobodan a s koje neslobodan, granica laži i sluganstva vlastitoj duhovnoj konstituciji, granica nakon koje je (možda) moguće prestati klanjati se krvniku i još važnije žrtvi u nama samima.
I nema višeg smisla, niti simbolike, nema nedohvatljive logike u čovjeku niti trećeg puta koji bi izmirio ljude na rubu razuma. Krv je krv, utroba je utroba i svaka je slika dostojna preispitivanja naše savjesti. Mrtvačka je ovdje tek naša kolektivna obamrlost koja se sasvim lijepo krčka u šutnji. Ova je zbirka u nastajanju strateški postavljen zvučnik na minaretu. Razglas na zvoniku. Glasnija je od svega što je utišava. Pa i od nas samih koji joj ustrajno činimo isto.
U njoj je velikog i preteškog, demonskog i samooptužujućeg, u njoj je mračnog i izobličenog taman toliko koliko i u čovjeku samom. Ova je knjiga naš uzdah nad pustoši. I najkrvavija molitva upućena našem prosutom umu i mozgu.
Čitati. “Ako boga znate!”.
Rat (kao i Mir) u glagolskoj ekstenziji valja neupitno upotrebljavati u prostu neličnu obliku – infinitivu. Ratovati!
Jer doista “Ako se za rat može reći da čovjeka poživotinji, za mir bi se moglo reći mnogo više. (M. Crnjanski: “Oklevetani rat”; na ovaj tekst, Krleža je reagirao pišući kritički osvrt u listu Danas pod naslovom „M. Crnjanski o ratu“ poentiravši “Ali lirik ‘Itake’, svršava svoju liriku kao ‘lirik atake’“).
Katarze nema. Niti u ratu niti u miru kao ni u prozi ovog autora. Oko čovjeka – sumrak je duše i pameti. Tek pokoji ljudski pogled. Kao kretnja, kao jecaj. Kao ispovijed Čovjeka Čovjeku Svemogućemu.
“Rat” Miljenka Jergovića
“Zar samo zato što sam vidio a nisam vjerovao
da đavo ne spava, da ljudi mogu, iz čista mira,
takorekuć, iz grobova, protiv sebe započeti rat?”
M. Garić: Trenutak u Toploj
“Te Miljenkove kratke priče često su strašnije od rata. Možda i zbog toga što gotovo uvijek sačuvaju neku lokalnu boju. Kao da tako neobjašnjivo možemo stradati samo mi.”– Milan.
“Te su aporije izbrisale granicu između romana i neposrednog iskustva. Ja sam Jergovićev Rat, čak i ovako beskrajno žilava kakva jesam – čitala crvenim, krvavim slovima. Ono što osjećam topla je vrelina ljudskih patnji, žilama potjerana krvava ljudska duša, pod njima – izbrisanost je. U Ratu grad se, sem izvana, urušio iznutra. Neprijatelj, posve neeksplicitan je jer je ogledalo. Potom, Rat se ne može povratiti kao sadržaj, poput hrane izbaciti iz organizma. Jer nije konzumiran od njega se ne može očistiti. On je u tajnom prišivenom “džepu”, svojevrsnom apendiksu ljudskosti, pod rebrom. Atavizam, šesti prst, podivljalo tkivo, kost u grlu. S njim se rađamo (mi jesmo Rat). Kao paralelni realitet koji se ne izgovara, prostor svih naših mogućnosti i formi koje u svakom trenu mogu preuzeti život. Potrebno mi je o ovome govoriti.” – ja.
“Za ovakvu knjigu i jeste najbolje da postoje oni koji o tim pričama koje nas bukvalno ostavljaju bez riječi, pokušavaju razgovarati.” – Milan.
“Čitane su u svojoj zadanoj lančanoj kauzalnosti jer je likove važno pratiti kronološki, iz priče u priču. Kompozicijski, radi se o 117 poglavlja romana. Gurbetlijsko vođenje ljubavi sa Životom pomaknuto u nadrealizam. Romaneskna, prozna riječ u svom bezdanu filozofična. Ima nečeg u knjizi što mi izmiče, Milane. Možda je upravo u tom prostoru do kojega mi nije dato prići sve. Možda je to prostor koji se ne osvaja, tek naslućuje. I u njem je… ono što imena nema. A da se jedino osjećati.” – ja.
“Meni je najveće Miljenkovo majstorstvo u Ratu to što nam približava ono što je praktično nemoguće približiti i osjećati kao svoje. Kao da svjesno širi područje i svijet ljudskosti. Možda je ovo o ljudskosti pomalo nejasno, i možda bi trebalo šire obrazloženje. Pa je bolje umjesto toga reći kako širi područje iskušavanja egzistencije.” – Milan.
“Širi ga preko ruba prostora i vremena. Ne zanima ga kronotop iako je najbliži avanturističkom vremenu i kronotopu pridruženih mu kazivanja. Tek – mora biti iz života samog. I traži poštivanje sižea. Zato poglavlja valja pratiti u precizno utvrđenom nizu u koji ih smješta autor. Za što se (sve) ne uhvatiti u toj prozaičnoj stvarnosti? Za metaforu čija snažna proživljenost dinamiku čini živom i plastičnom? Ili za taj vječiti mozak i njegovu premoć nad životom. Temporalni genij. U svojoj uzlaznoj kretnji, od nižeg prema višem.” – ja.
“Ovo što pišeš je izvanredno pogođen diskurs. U jedno sam siguran – kada bih pisao o ratu, moja početna teza bi bila da je zlo u posljednjoj instanci neobjašnjivo i neizrecivo. Da od njega staje pamet i koči se jezik (tim redom). Govoreći o ratu Jergović pokušava govoriti o tom neizrecivom i neobjašnjivom zlu. U još jedno sam siguran – kad god bih opisao rat i zlo, završio bih tekst priznavajući nemoć jezika pred zlom, prizivajući ipak cijelo svoje krhko biće da mu se suprotstavi.” – Milan.
Ovo je dio pisanih razgovora što smo ih prijatelj Milan Garić i ja vodili, a tiču se Jergovićeva romana Rat. Organiziran poput enciklopedije, ovaj je roman u 117 poglavlja, od trena u kojem je u fragmentima počeo izlaziti na Ajfelovom mostu, postao mišljen i osjećan kao jedan od najvažnijih tekstova naših književnosti. Postao je tema prije no što je tiskan. Nametnuo se kao povod razgovorima. Pitanjima. Osjećan kao neprolazan – dočekan je kao konačno otkrivanje tajne, rasplet, odgovor napokon silovit, snažan, imanentan našoj patnji. Dostojan ljudskoj patnji. O njemu se govori i onda kada ga se palanački prešućuje u krugovima onih “šovenskih egoizama” o kojima je Krleža znao, pa recimo – sve.
I sama sam joj tražila puls pišući o njezinim poglavljima (konkretno o “Djevojčici” u kojoj vlada ton realizma jer je mašta nedovoljno demonska duha): “Pješčani sat položen vodoravno, kao raskorak unutar kojeg malena mina zaustavlja svemir u vremenu i kretnji. Taj je raskorak samo središte svijeta. Žena ne vidi smrt koja poput Meduze okamenjuje svakog onog koji je pogleda. Vidi posljedicu. Smrt joj ipak bježi kao Ahileju kornjača. A matematika iznimno ne želi intervenirati u prostor suptilnosti osjetilnog. Nije ona niti biblijska moneta. Pa da nam, poput Lotove žene u stup soli pretvorene – prodaje poslušnost kao vrlinu. Pokornost pod bubrege. Ona je povratak u uterus. Stadij djevojčice imaginativnom logikom najbliži je početku čovjekova ciklusa – onom izvoru, uskom grliću koji iščekuje čovjeka. Da mu ga vrijeme vrati, kao oštećenu robu; stvar kojoj ne nalazi niti svrhu niti smisao. Tek nokti – sjećanje na čovjeka. Izlišno i upravo u suvišnosti milo. Dade li se bol osluškivati i nijema kad je? Dade li se milovati?
Priče iz knjige Rat instinktivna su operacija nad dušom. P(rep)uštena da od sebe drugome biva. Strašna je i skliska; krvavo i neizdrživo je nad dijalektikom njezine zaustavljene kretnje. Pritom nije sterilno. Nitko tu ne pere ruke koje nužno valja okrvaviti. Infektivno je i opasno. Jednom implantirano tkivo riječi raste bez da znamo ili pretpostavljamo u što će izrasti. Ova je knjiga antagonizam i komplementarnost, redukcija i umnožavanje, na početku, u trajanju kao i na koncu – skamenjenost i borba u harmoniji paradoksa.
To je knjiga bez ikakve namjere. Plamen čiste životne topline, ona misao što kao specifičan i ekskluzivno ljudski princip, pridružen hladnoći svijeta umjesto Ahileja sustiže kornjaču.
Čitajte. Ako (već) niste pripitomljeni.”
Inverzno ništa nije. Tek asocijacija iz traume, iz karakterne i sudbinske podudarnosti na to da “Svaki rat rađa mrtvu decu” (Boban Stojanović); da je grčevita navada umiranja sva u ideji “Život je o tome da se umre kao pas”; da nije Rat nijedan konkretan a opet je baš svaki, sve do jedan ikad vođen; da nije pisac simultani prevoditelj užasa i zato mu (po)vjerujte kada kaže “Zašto bih ratnu knjigu nazvao Rat?”
Njegova “Učenica” rasporena trbuha naša je zajednička istina. Masovna naša grobnica. Siva masa mozga u vlastitoj negaciji, zrela punoća žive emocije. Neodoljiva ekstenzija ljudske smionosti. Ona je filozofska rasprava bez volje da joj pridruže ijednu konkluziju. Jer… postoji “Kartal” kao mjerna jedinica dovršenosti započete kretnje. Preziranje mogućnosti da se ne dohvati postojanje svega što biva i što bivati želi. Postoji Jergovićeva priča koja je uvijek puna kao život, gotova da pukne pred našim očima. Prezreli šipak kojem čuješ pucanje kore. Sazrijevanje neke mukle šutnje, ljubičaste strepnje kojoj ne znaš početka ni kraja a tu je, živa iako nevidljiva, svakoj volji što nakon zrenja u truljenje hrli ispunjiva.
Ne pjeva ova priča zločin no malaksalost kojoj nema pomoći. Malaksalost u kojoj se ne ostaje ni dobar ni živ. Netko na kraju krajeva mora poslušati nagon. Forma poezije izrasla u ljepoticu, priču. Poglavlje romana. U kojem sve buja poput kvasca, probada, giba se i diže. Arhitektura priče, partitura zvuka koju možemo tek šutjeti. Nekolebljivo rasipanje utrobe u svoj raskoši imena. Klinac mistična fantazija! Čestica nepodnošljive istine. I ako je išta u stanju osjetiti i obuhvatiti jezivost vremena koju rat navuče na ljudske duše, da ih trajno rascijepi na milijun nespojivih krhotina onda je to intuitivni uvid u demonsko i ljudsko. Koji su u ratovima dovedeni do ruba vlastite ekstenzije.
Kako uopće pisati o ratu? S osjećanjem da smo dužni ne tek istovremenosti. Već da istovremenost jesmo. Leš i lešinar. Krvnik i njegova zadaća. Ludilo i pomirenost pred krajem. Pogled i krivnja.
Ali i u ovoj knjizi, poput djece iz priče, sve su naše unutarnjosti iste. Kojim god jezikom šutjeli, kojeg god boga molili ili proklinjali.
Zapisah nad poglavljima “Ne znam, čitajte Rat. Ako vam je do punine boli u ljudskosti” i “Kakva će to knjiga biti. Ona koja dodiruje neku dubinu na koju se ne možeš spremiti. Kondicijski, ludički, mentalno. Sve uskraćeno bit će dohvaćeno. I bit će ljuti(h) na pisca. I čitat će ga drhteći. Plašeći se vlastitosti, očaja i praznine. S osjećajem da se među njima i piscem nešto promijenilo. Neće biti važnije Jergovićeve knjige. Od te koja će tek doći. Nepodnošljiva i pogubna svakoj slabosti u izdržaju neizdrživog bit će empirijski dokaz kako je samo sposobnost za očaj i upravljanje metodologijom bola koliko toliko smislen pokušaj življenja. Bit će to knjiga agonije. Iz agonije o agoniji na agonijskom, u čovjeku. Neka nam je Bog na pomoći.” Upravo Jergovićev “vrlo mršav muškarac, izduženog lica, obraslog rijetkom bradom, uskih dugoprstih šaka, nasmiješen, sjedi svakoga dana od jutra do kasnog popodneva ispred pečenjare iza školskog dvorišta.” – Bog koji onom što je djecu bombom, u mesnim fragmentima po igralištu na svaku poziciju postavio nježnim glasom govori “Ovo biste trebali zaboraviti”.
Ne prepričava ovo, “ljudi moji ljudski”, Bog istinu života. Nju prepričava dječak iz “Nosača kostiju” (“I ničiji dječarac: raznijelo ga od struka na niže, crijeva mu se kao zmije otrovnice razmiljela niz travu, a on živ još govori: Šta ovo bî, ljudi moji ljudski? I smije se svojoj odraslosti.”). Ima te izvjesne poštede, suosjećanja tamo gdje su najpotrebniji. Paradoksalno, ali upravo tu, u slobodi da se muklo sjećanje prebaci u čovjeka kao novi realitet. Da nam polete slijepi telegrafisti s prozora. Krivi jednako koliko su nam vazda krivi od rođenja slijepi snajperisti neprijateljskog naroda što smo ih onomad kao vreće bacali kroz prozore.
Odnosi između ljudi i svjetova nisu u ovoga pisca smješteni tek u dijaloge i slike. U poglavlju “Planinarev štap” alegorijski je pregažena granica između bića Čovjeka i “bića” Ruže (“A onda je Žena upotrijebila Štap kao pritku, da se uz nju pruži divlja ruža na njegovu grobu… A tamo, ona pritka, njegov stari planinarski štap, pustio mladice, pa će skoro i prolistati. Na mladicama kao prsti tek rođenog djeteta, nježne i meke, prve bodlje. Žena čupka travčice oko groba. Kći spušta ruku na kameni nadgrobnik s očevim imenom i uklesanim runolistom. Sin okolo gleda. Ne primjećuju kako počinje rat dviju ruža.”).
Osvajanje je to svega što ide ispred razuma, premještaj u sferu osjetilnog utiska koji pogađa nerve. Nespojivo i rasuto se razrješava u točki sabiranja, iz nje – širi se dijakronijski u osvajanje povijesnog vremena. Jergović lomi granice, njegova narav najzdraviji je vjetar i ta bura steže i udiše u rečenice isparavanja krvi, sluzi, duše i tijela. Iz nje su “nožice” (koje nisu i jesu makaze i škare) – zametak najnježnijeg jezika iz onih dalmatinskih disanja što neraskinutom drže pupkovinu između sebe i autora. Analogije su najsnažnije Jergovićeve interpunkcije. Iz njih prisluškujemo najličnije, one su oku nevidljivi pridjevi što smanjuju razmak među stvarima. O poglavlju “Neprijateljska porodica” nemoguće je pisati. Bez da sebe vidimo kao đavolskog pomagača. Kao demonsku materiju na satanskoj gozbi. Razrezivanje mrtvih dijelova opisano je na način koji trajno mijenja naš mozak, naše kosti i utrobu – samo srce čovjekove pobune. Rat nikako i nikada nije izvan čovjeka. On je cjelina s našim bićem, čak ili posebno onda kada preuzima formu ruže. Ili “Švelje”, “Junačića”, “Hafiza” (likovi se zatiču u više poglavlja prema fabularnoj zadatosti: narkomanka, matematičar, nevjesta, neubistvena koja to nije/Lüda…).
Poglavlja su to perspektive izoštrene da izjednačava, da poravnava sve što bi moglo zamirisati na neprijatelja. Svaka je smrt u ratu uzaludna. Jer svijet ostaje kakav jest.
Mars je bog umiranja. Mio mu je rat, ali su mu još miliji oni koji ratu pjevaju, koji ga svojim tamnim i plemenskim pjevanjem prizivaju. “Ljudima treba vratiti boje” – znači gledati budnog duha, znači izraziti namjeru, osjećanje cjelokupnosti života (“Iz crnine se presvukla u neke odavno izblijedjele i demodirane prijeratne ljetne haljine – ljudima treba vratiti boje, govorila je…”). Ovo je roman života. Time i smrti. Neodvojivi su. (Nad)realistička veza sa autentičnim zlom i njegovim čovjekom. Sudar sa suštinskim, esencijalnim i vječnim stanjima ljudske prirode.
Rat, naime, ne poriče niti jedno stanje, on istjeruje stvari do kraja, preko pojma granice. Knjiga je ovo harmonije i protivnosti, negiranja neupitnog, nadrastanja “konačnog”. Ratovi traju, prolaze sjećanja. Ali, sada svaki rat, upravo ovom knjigom, dobiva svoje sjećanje. Da je samo to učinila, ova bi knjiga bila najveća uz najveće. Rat je roman što razara – da bi spasio. On je anafilaksija pred prizorom paralizirane duše. I Bog je pogodbe što majci “sastavlja” raskomadanu djecu ali – ima da joj kosa i nokti ne rastu! (“Upitala sam ga, što je to, Bože moj, što ja mogu učiniti nakon što si ti učinio sve? A on mi je rekao: to da zaustaviš rast kose, to da zaustaviš rast svojih noktiju! Samo to, rekao joj je Bog, i tvoja će djeca nastaviti da Žive.”). On je “djevojčica sa šibicama”– knjigocid, genocid, željocid – da bi se moglo izdržati a ne poludjeti. Romanu, nužno je razotkriti zabludu da je najvažnije preživjeti. (“…po jednome razlikovao. Nije se prozlio, jer je na vrijeme poginuo.”). Važno mu je misliti sjećanje, jer dužni smo ga stvarati, nikom pa ni demonu ili bogu prepuštati (“…je li je to netko zaboravio dok je vadio slike pred bijeg iz grada, ili je s nekom namjerom fotografiju ostavio tu, recimo da nalaznika navede na nekakav trag, ništa on o ovoj slici ne zna, ali ga smiruje pogled na dječaka koji piše, gospođu koja plete, na tu peć, vrata, crni stol.
Dok ih gleda, on u sebi stvara sjećanja.”).
Rat je sklad varijacija, duet sa zloduhom prošlosti, on parodira sebe i čovjeka ispisujući najljepše rečenice naše biti: “Strefio ga metak lutalica” (“Poginuo odmah na početku rata. Strefio ga metak lutalica, ispaljen tko zna otkud i iz kojih razloga. Iz očaja ili obijesti, u nastupu ludila, u veselju. Ali sigurno ne da bi nekoga pogodio”.); “Podvig se zbio krajem mjeseca maja, nježnije bi bilo reći svibnja”; “Zahvalni budite neprijatelju, jer je donio krvoproliće, nesreću i narodna stradanja. Najzahvalniji mu budite na strahu koji danas osjećate za svoje bližnje, na onom unutarnjem užasu kojeg se nikad više nećete osloboditi. Zahvalni budite neprijatelju, jer vam je pružio smisao. Teško je živjeti životom bez smisla. Teže je to od besmrtnosti. Zato zahvalni budite neprijatelju… Sutradan, u zoru, došli su po njega.”; “Umro je mlad, od najgore bolesti onog vremena, kojoj je do danas srećom pronađen lijek, od nesretne ljubavi.”; “Ako zarobljenički golman istrči izvan šesnaesterca, naš ga snajperist s tribina može ustrijeliti. Ali ako se živ vrati iz istrčavanja, nitko mu ne smije ništa. Pravilo je uvedeno jer je snajperist u borbi ostao bez obje noge, pa da i on može sudjelovati u igri.”
Jergovićev Rat treba čitati u dvostruku ključu. Aktualnom i povijesnom, pri čemu ne treba zapasti u tjesnac faktografije i historiografije jer ćemo promašiti ono iznimno vrijedno u Ratu, a to je psihologijsko-filozofska rasprava u kojoj je Jergović sažeo, obuhvativši svu njihovu veličinu, najveće trenutke dramskog, epskog i lirskog. Postoji instrument opstanka. O njemu je najljepše pjevao Crnjanski. Taj je instrument duhovna širina. Bez istine, samo je lijepa. U Ratu ona je i lijepa i istinita kao ona Itakina (“Nećemo ni pobedu ni sjaj. / Mi više tome ne verujemo, / nit išta na svetu poštujemo. / Ničega željno ne očekujemo, / mi ništa ne oplakujemo. / Nami je dobro. / Prokleta pobeda i oduševljenje. / Da živi mržnja, smrt prezrenje.” Miloš Crnjanski, “Naša Elegija” (Lirika Itake).
Svako poglavlje otvara pitanje “Što je s onu stranu smrti?”. Strah od iščeznuća razvijen je do apsurda. I sužen je na koncept tjelesnog. A stvarno “Neubistveni” samo su oni koji su spremni iz mramornih postolja “čupati glave ratnih junaka”.
Ovo je knjiga izgubljenih pokoljenja. Dok se pisala, pisali smo joj. Šutnjom. Napetošću. Strahom. Užasnutošću. Utiskivali se u nju svojim lavežom dok je još ni poznavali nismo: ”Ono što se događa upravo nastajanje je i paralelno objavljivanje na autorovu Ajfelu zbirke priča (vidjet ćemo o kojoj je doista književnoj vrsti riječ nakon što ili ukoliko knjiga jednom bude dovršena). Samo po sebi radi se o pravom malom čudu.
U jučer objavljenom eseju Jasmin je Agić pisao o književnosti te čitateljskoj poziciji na način dubok i iscrpan. Jedan je to od onih (značajnih) eseja koji doduše traži strpljivijeg i kompetentnijeg čitatelja ali koji postavlja (posve suprotno praksi po kojoj se najčešće nastoje ponuditi odgovori) prava pitanja o književnosti i sudbini knjiga. Primjer je to nepokolebljive autorske sublimacije i (naknadne) sistematizacije svih mutnih i nejasnih introspekcija u odnosu na vlastitu literaturu. Konačno, trenutak je to u kojem autor postaje čitatelj. I s te pozicije osjeća književnost neposrednije i oštrije. Osjeća je upravo onakvom kakva ona jest.
Ovo što imamo priliku živjeti i čitati (nastajanje knjige pred našim očima) otvaranje je kosturnice svih naših praznina, zabluda i otužnih banalnosti. Vonj je to razvratne dinamike jednog vremena o kojem je moguće još jedino izmještanjem u nadrealizam progovarati suštinski dostojno – krvavo i svevidećno, sugestivno i vidovito. Sve je u ovim pričama kojih smo dio i pod kojima potpisujemo suatorstvo (i opet, sartrovski– knjigu dovršava čitatelj; a ovu evo i stvara i to nije teško objasniti) zbijeno, zgusnuto, povišeno i osvijetljeno, vizionarno spojeno u cjelinu kaosa i njegova čovjeka.
Mučko doba, glasnik, autor i čitatelj – trijada je koja ovu zbirku čini molitvom. Ne u instantno asocijativnom smislu, smislu religioznog osjećanja. Molitvom je čini sposobnost da smanjuje prostor između čovjeka i ravnodušnosti. Smanjuje ga na način jedino moguć: potpunim, mahnitim, mučnim poniranjem u neizgovorivo, tamno, nepodnošljivo.
Smisao čovječje duše nije u tome da joj se divimo (i oko nje udvornički plešemo). Već u tome da je grčevito izvrćemo. I nad njome ustrajno povraćamo.
Pripovijeda li se ovo krvoproliće, ludnica (“je kanda otključana širom ostala”, Đ. B.), snoviđenje ili samo središte pakla?
Pripovijeda, dakako. Ali se u tom pripovijedanju, kao nigdje u našoj književnosti ukida granica između predratnoga i poslijeratnoga, dara za bol i pristajanja na radosno trpljenje, granica koja određuje s koje je točno strane lanca čovjek slobodan a s koje neslobodan, granica laži i sluganstva vlastitoj duhovnoj konstituciji, granica nakon koje je (možda) moguće prestati klanjati se krvniku i još važnije žrtvi u nama samima.
I nema višeg smisla, niti simbolike, nema nedohvatljive logike u čovjeku niti trećeg puta koji bi izmirio ljude na rubu razuma. Krv je krv, utroba je utroba i svaka je slika dostojna preispitivanja naše savjesti. Mrtvačka je ovdje tek naša kolektivna obamrlost koja se sasvim lijepo krčka u šutnji. Ova je zbirka u nastajanju strateški postavljen zvučnik na minaretu. Razglas na zvoniku. Glasnija je od svega što je utišava. Pa i od nas samih koji joj ustrajno činimo isto.
U njoj je velikog i preteškog, demonskog i samooptužujućeg, u njoj je mračnog i izobličenog taman toliko koliko i u čovjeku samom. Ova je knjiga naš uzdah nad pustoši. I najkrvavija molitva upućena našem prosutom umu i mozgu.
Čitati. “Ako boga znate!”.
Rat (kao i Mir) u glagolskoj ekstenziji valja neupitno upotrebljavati u prostu neličnu obliku – infinitivu. Ratovati!
Jer doista “Ako se za rat može reći da čovjeka poživotinji, za mir bi se moglo reći mnogo više. (M. Crnjanski: “Oklevetani rat”; na ovaj tekst, Krleža je reagirao pišući kritički osvrt u listu Danas pod naslovom „M. Crnjanski o ratu“ poentiravši “Ali lirik ‘Itake’, svršava svoju liriku kao ‘lirik atake’“).
Katarze nema. Niti u ratu niti u miru kao ni u prozi ovog autora. Oko čovjeka – sumrak je duše i pameti. Tek pokoji ljudski pogled. Kao kretnja, kao jecaj. Kao ispovijed Čovjeka Čovjeku Svemogućemu.