Moja mala ukrajinska i bjeloruska biblioteka/49

Tanja Maljarčuk, Biografija jednog slučajnog čuda, 2012.

 

Tanja je Maljarčuk spisateljica koja je nakon agresije na Ukrajinu 24.2.2022. prestala pisati. Za nju to nije bila nikakva svjesno donesena odluka, nikakva refleksivna reakcija. Jednostavno, nije se više imalo snage za pisanje, trebalo se posvetiti drugim stvarima u kojima se kristalizirao odnos prema barbarskome napadu na vlastitu zemlju. Makar je u pripremi imala roman, kojemu su prethodila dugogodišnja istraživanja, o pogromima i Holokaustu nad Židovima u Galiciji, odlučila ga je ostaviti po strani. Kada sam je, već više od godinu i pol dana nakon početka agresije, pitao postoji li bar mala mogućnost da mu se vrati, rekla je da od toga nema ništa. Da je cijeli rad nestao, potisnut u dubinu iz koje, vjerojatno, nikada neće moći izaći. Tolika je unutarnja potresenost pred količinom zla koja se spustila na Ukrajinu da ju je nemoguće čak ni na trenutak prevladati kako bi se u imaginativnoj kreaciji pronašao odgovor na nju.

A Tanja je Maljarčuk prije izbijanja rata bila sve prije nego nekritički glas u odnosu na sve aberacije koje su njezinu zemlju pratile od prvih trenutaka stjecanja neovisnosti. Korupcija, nesposobnost oslobađanja od sovjetskoga naslijeđa sa svim njegovim pogubnim posljedicama za Ukrajinu (ali i druge postsovjetske, ako se hoće i postsocijalističke, zemlje). O tome sam izvještavao i ranije, u ovoj rubrici, pišući o zbirci pripovijedaka Bestijarij iz 2009. Primjer je takvoga pisanja i prvi Tanjin roman, Biografija jednog slučajnog čuda. U središtu se radnje nalazi Lena, djevojčica a potom i djevojka, iz fiktivnog ukrajinskog provincijskog grada San Franciska. Već sam početak ukazuje na nezadovoljstvo zbog forsiranja svega što ima veze s Ukrajinom i odbacivanja onoga što se smatra ruskim. Ime se djevojčice markira kao rusko i od nje se, makar bila tek u dječjem vrtiću, zahtijeva da koristi njegovu ukrajinsku varijantu – Olena. Čudo iz naslova započinje već u tom trenutku. Naime, teta koja radi u vrtiću, i koja se nalazi u stanju rascijepljenosti između prirođenog ruskog idioma i ukrajinskoga koji joj se nameće, gotovo političkom prinudom, kao jezik svakodnevice, iznenada umire u nesreći koju se može shvatiti tek kao čudo. Gospođa Punđa, to joj je nadimak, za oluje skuplja djecu oko sebe. Odsvuda sijevaju munje, pucaju gromovi, dok se u jednome momentu, usred sobe, ne formira vatrena kugla koja eksplodira proždirući gospođu Punđu čije su posljednje riječi : „Zar to nije čudo, Lena?“ Lena promatra bez pokreta scenu. „Gospođa Punđa rastvorila se u šarenim bojama, kao da je nikada nije ni bilo. Samo je odurni smrad spaljenoga mesa podsjećao na prijašnju egzistenciju odgojiteljice.“

Radnja se romana proteže na dvadeset i pet godina u kojima pratimo sazrijevanje junakinje i avanture u koje se sve intenzivnije upušta. Pri tome je bitno spoznati da se to sazrijevanje odvije prije svega na etičkome planu. (Tu je vidljiva razlika u odnosu na Natalku Sniadanko koja, sjetit ćemo se, ispisuje roman o procesu odrastanja u čijemu se središtu nalaze erotske avanture i mijenjanja mjesta boravka. Pristup joj je površinski, dubine joj prebivanja u svijetu života dobrim dijelom ostaju tuđe. Proza se doživljava kao autobiografska, ali je odmak od zbivanja nedovoljan, tako da nastaje utisak da se autorica što je prije moguće željela riješiti onoga što je na neki način pritišće. Njezin je roman stoga daleko manje elaboriran od romana Tanje Maljarčuk.) Epizode se smjenjuju kronološki, a u njihovome sukcesivnom nizanju prati se potpuno logičan, i u velikoj mjeri prosječan, proces obrazovanja djevojke u postsocijalističkom društvu. Ono što je započeto u dječjem vrtiću nastavlja se u osnovnoj školi, pa u gimnaziji i na fakultetu. No ono što je presudno jest intenziviranje osjećaja koje Lena razvija u svojemu odnosu s okolišem. Empatija, koja je spočetka prisutna ali nije dovoljno razvijena, u procesu se odrastanja povećava te tako postaje dominantnim faktorom Lenine ličnosti. S njom raste i percepcija pravednosti koja će Lenu voditi dalje, na putu ka izoliranosti obilježenoj sve upornijim inzistiranjem na pravdi unutar esencijalno nepravednog društva. Shvaćena kao zanovijetalo, sve će češće biti odbacivana i potiskivana na margine, projekti koje poduzima nailaze na opće nerazumijevanje, a jedine osobe koje je prate i podržavaju na strmome putu ka neuspjehu jesu autsajderi i marginalci.

Dva faktora korigiraju duboki unutarnji pesimizam knjige čineći je podnošljivom. Prvi je suvereni humor kojeg Tanja Maljarčuk aplicira na svim razinama pripovjednog teksta. On doprinosi razvedravanju tmurne slike, kada je ironičan. Kada ga se koristi u ciničnom modusu, njime se pojačava kritička dimenzija teksta, dok se sarkazam primjenjuje relativno rijetko i to najčešće onda kada se u prvi plan stavlja jezovita dimenzija svakodnevice i opće propadanje moralnih koordinata koje bi trebale upravljati životom. Tada je humor subverzivan u najtočnijem smislu te riječi. On je prevratnički, revolucionaran, poziva na promjenu i na razaranje društvenih struktura koje razotkriva u njihovoj kvarnosti.

Drugi je faktor u jednakoj mjeri vezan uz tehniku pripovijedanja i proizvodnju literarnih efekata. Vratimo li se na naslov, vidjet ćemo da je konstruiran u neuobičajenoj jezičnoj konstelaciji – prije svega semantički. Biografija se u normalnoj primjeni jezika odnosi na osobe. Stoga je njezino povezivanje s apstraktnim pojmom „čudo“ sve prije negoli uobičajeno. Dodatna koncentracija na raspored unutar same sintagme ukazat će na temeljnu neprikladnost povezivanja čuda sa slučajem. Što nam se time želi reći? U kolikoj je mjeri takav naslov usmjeren na proizvodnju čitateljskoga interesa? I, nakraju, kakvu pripovjednu strategiju on navješćuje. Već se s relativno skromnim poznavanjem književne tradicije dolazi do zaključka da je ono što takvome naslovu slijedi bar djelimice bazirano na zasadama fantastičke književnosti. U romanu se Tanje Maljarčuk fantastika realizira na sljedeći način. U svakoj konfliktnoj situaciji (a one su najčešće zasnovane na nepravdi koja se čini pojedinim pripadnicima i pripadnicima društva) u kojoj do izražaja dolazi Lenin osjećaj za pravdu, sukob se razrješuje tako da se njegov potencijalno katastrofalni ishod ublažuje intervencijom sa strane čija je nositeljica starija ženska osoba sposobna da leti, ali je obdarena i drugim natprirodnim fizičkim kvalitetama – poput velike snage. Ona spašava ugrožene osobe, najčešće tako što ih uzdiže u nebo i izvlači iz zone opasnosti. U takvoj se deus ex machina intervenciji prepoznaju i ukazivanja na jedan od ključnih romana ukrajinsko-ruske književnosti, Majstora i Margaritu Mihaila Bulgakova, koji je i sam zasnovan na modelu spasa kanoniziranome u Goetheovu Faustu

No fantastička književnost ne bi bila fantastična kada u nju ne bi bila upisana nedoumica u vezi sa samim fantastičnim zbivanjem kojega se predočuje. Doista, je li stara žena „sišla s neba“, sa žutim rupcem s cvjetnim uzorkom, doista egzistentna? Ili je plod Lenine mašte? Ali kako su je onda vidjeli i doživjeli toliki drugi kojima je „svojim slučajnim čudima“ olakšala ili, čak, spasila život? Posljednja intervencija u romanu pružit će nam odgovor na pitanje koje se ostavlja nerazriješeno od samoga početka. Tko, naime, pripovijeda? To nije Lena, nije, pak, ni sveznajuća pripovjedačica čiji bi se glas približio glasu aktualne osobe pod imenom Tanje Maljarčuk. Riječ je o pacijentici psihijatrijske klinike u koju je, i to saznajemo tek na kraju, Lena smještena. Ona svjedoči o njezinim posljednjim danima i, još jedno čudo, o tajanstvenome nestanku. Time se Lena pokazuje kao posljednja verzija Faustove (i Majstorove) Margarite. Je li njezino smještanje u umobolnicu aluzija na dobro nam poznati sovjetski medicinski sustav i široki dijapazon simptoma koji su dovodili do smještanja po vlast neugodnih osoba u zatvorene odjele psihijatrijskih klinika? U to ne bih bio potpuno siguran. Vjerojatno bi se u toj tvrdnji moglo pronaći neko zrnce istine. Ipak, ukrajinsko tranzicijsko društvo nudilo je dovoljno primjera sistemskoga generiranja nepravde da bi Tanja Maljarčuk morala kopati po kutiji njegovoga prethodnika.

No situacija se promijenila. Zahvaljujući hrabrim intervencijama spisateljica poput Tanje Maljarčuk Ukrajina je započela, trnovit, put ka demokraciji, ljudskim pravima i slobodama, prema vrijednostima liberalnoga Zapada koje je kremaljski povjesničar-amater s nepogrješivim njuhom zlobnika prepoznao kao svojeg najvećeg neprijatelja. Ruski je barbarski napad na Ukrajinu, na čiju jezovitu dvogodišnjicu podsjećamo ovih dana, pored scena nevjerojatne ljudske patnje i samovoljnih razaranja materijalnih dobara ostavio i drukčiji, jednako kobni – valjda zato što i nije primjetan na prvi pogled – trag: doveo je cijelu generaciju iznimno talentiranih spisateljica i spisatelja čiju se poetiku može poistovjetiti s najboljom suvremenom europskom književnošću do šutnje. Jurij i Sofija Andruhovič, Serhij Žadan i Tanja Maljarčuk ostaju nijemi pred provalom apsolutnoga zla na kojeg fikcionalna književnost ne može pronaći adekvatan odgovor. Ako mislite da pretjerujem, evo primjera još jednoga ukrajinskog spisatelja čiju izjavu kopiram s Ajfelovog mosta: “A sada odgovorimo zajedno na pitanje koje mi često postavljaju u različitim zemljama: ‘Pišete li trenutno beletristiku?’ Odgovor je očit. Svakodnevno živimo u vrtlogu takvih priča da se književna fikcija jednostavno predaje pred stvarnošću. Nijedan roman ne može se mjeriti s nizom svakodnevnih priča iz života običnih Ukrajinaca. Ne pišem ništa fikcionalno i općenito ne razmišljam o književnosti kao nečemu imaginarnom, odvojenom od života.“ Riječ je o briljantnom Andriyu Ljupki. Da bi se cijelu tu generaciju vratilo literarnom govoru, govoru fikcije, potrebno je pobijediti Zlo. To je zadatak sviju nas koji smo se, manje ili više djelatno, izborili za pravo života u demokraciji. Stoga je pomoć Ukrajini na tome putu u svakom zamislivom okviru apsolutna nužnost.          



Davor Beganović 28. 02. 2024.