U vašem novom romanu parodirate naše doba i njegove fenomene, ali smeh koji on izaziva ponekad ustukne pred nelagodnošću od tolike distopije. Na trenutak pomislimo da to i nije pikarski roman nego naša gola stvarnost. Koga personifikuje vaš junak Babukić?
– Nikoga i svakoga. Babukić je čovjek koji je jednoga dana pobjegao od intimnih problema i historijskih nevolja. Bila je 1991, on je bio analitičar pri Zagrebačkog vojnoj oblasti JNA, ljubavnica je zatrudnila, a on šta će, nego pobjegne na avion. I od tog trenutka Babukić leti od aerodroma do aerodroma, potuca se po svijetu, iako je, zapravo, izvan svijeta. Jer se slabo miče od aviona i aerodroma.
Dok leti s jednog kraja sveta na drugi, Babukić sreće raznorazni svet, pa naravno i Srbe i Hrvate koje je ponekad teško razlikovati, što kulminira u liku likvidatora Bate Hama koji je bio „efikasan kao što to samo Srbin može, ali prema životu drugih ravnodušan kao pravi Hrtvat“. Može li biti gore?
– Naravno, sve to je pretjerivanje. I Bata Ham, Hrvoje Antun Mikuličić, udbaški kiler, koji kad nije na zadatku živi maskirnim životom uglednog terazijskog sajdžije, rođeni Hrvat, ali uvjereni Jugoslaven, koji se prirodno transformira u Srbina, lik je s viškom biografije, pretjeran i karikaturalan, ali toliko je toga što nam se dogodilo pretjerano i karikaturalno. Na kraju krajeva, ako vlastite biografije, ili biografije svojih bližnjih i poznanika, osvijestimo i dobro o njima promislimo, shvatit ćemo da smo i sami, možda, karikature od ljudi. Ako živite u grotesknom vremenu, negdje između vlastite male historije, mahnite historije raspada Jugoslavije i onoga što je povijest običnog i mirnog europskog svijeta, u čijem komšiluku boravimo, nekako se po nuždi sudbine i po historijskom usudu pretvarate u karikaturu. Ako želimo govoriti o stvarnosti, mi obično moramo utišati glas, smanjiti doživljaj, upristojiti i uobličiti svoju priču u skladu s nečim što u našem slučaju zapravo i nije stvarnost. Realizam je u našem slučaju svođenje divljeg i nenormalnog sadržaja na konvenciju, pristojnost i normalnost. Babukić je, recimo, moj lični eksperiment kojim želim istražiti šta se dobije ako se odustane od takvog realizma.
Svedok je Babukić da je Amerikancima na bostonskom aerodromu sumnjiviji rumunski baletan nego melanholični Muhamed koji je zapravo vinovnik napada na kule bliznakinje u Njujorku, jer, eto, oni će pre videti opasnost u Sioranovom pesimizmu nego u nasmešenom saudijskom princu Osami. Čini se, međutim, da se Sioran više ne uklapa ne samo u američki način života nego generalno nigde, šta vi kažete?
– Sioran je za današnje doba nepodnošljivo politički nekorektan. Nisam siguran da bi u današnjoj situaciji mogao slobodno objavljivati. Optužili bi ga za mizoginiju, za defetizam, mržnju prema ljudima, reakcionarstvo, mržnju prema strancima, prljanje vlastitog gnijezda, antimodernizam, mržnju prema Francuzima, mržnju prema Rumunjima, za fašizam, antikomunizam. Ali najkrivlji bi bio za kvarenje svenarodnog dobrog raspoloženja. Na Siorana bi poslali atentatora, nekoga mog Batu Hama. On je bio sve ono protiv čega se današnji svijet očajnički bori.
Babukićeve avanture se završavaju u apokaliptičnoj atmosferi na beogradskom aerodromu „Nikola Tesla“ u vreme epidemije kovida 23, koji je mnogo opasniji od kovida 19, jer se prenosi mislima. Ako ne misliš ništa, nećeš se ni zaraziti, konstatuje Babukić. Da li on to nama sugeriše da se iz bezbednosnih razloga lepo pretvorimo u robote?
– Ne bih rekao baš u robote. Možda u funkcionalne idiote, u budale. Sve što se oko nas zbiva, kao i sve u čemu Babukić u svojim avanturama sudjeluje, vodi tome da bi čovjek, za svoje dobro, trebao postati budala, te da bi glavu trebao očistiti od svih ličnih, individualističkih, a samim time i subverzivnih misli. Treba misliti kontrolirano, i u skladu s duhom epohe. Kada se slabo obrazovan svijet susretne s takvim izazovom, onda iz čiste subverzije, a pomalo i iz straha, počinje izmišljati kojekakve teorije zavjere, i priključivati se kojekakvim – opet strogo kolektivističkim – pokretima. Od mainstrim kolektivizma gori je danas samo sektaški, antimainstrim kolektivizam. Bolje je misliti ono što vam diktiraju džambo plakati uz autoput, nego postati antivakcer, ravnozemljaš, prezira vrijedan protivnik zdravog razuma.
Muka je u pameti, kaže vaš junak. Bez pameti, srećni smo, a bez strepnje i straha nema ni romana i pripovetki, pa neće biti ni književnosti. Ukratko, kod Babukića nigde svetlosti. Vidite li vi svetlost bilo gde u ovom vremenu?
– Ne bih rekao da baš nigdje nema svjetlosti. Babukić je veseo, vedar lik. Njegov svijet jest apokaliptičan, ali nije to neka naročito sumorna apokalipsa. On uživa u općem ludilu, a ima taj čudesni talenat da mu je dovoljno da čuje jednu rečenicu stranog jezika, i da odmah, na osnovu nje, može rekonstruirati kompletan jezik, njegov leksik i sintaksu. Tako Babukić, leteći svijetom, upija jezike i razumijeva svijet. To je, što se mene tiče, najmračnija linija romana. Nikako ne bih volio imati Babukićev dar, i razumjeti šta govori svijet, šta govore svi ljudi oko mene. Iako me, s druge strane, zanima šta govore. Ali bolje je ne znati. A svjetlost, za koju pitate, svjetlost je u čovjekovom razumu, svjetlost je u vjeri u razum. To je najviše što imamo. I najgore u našoj epohi, koja, čini mi se, započinje slomom komunizma i raspadom bipolarnog svijeta, strateško je odustajanje od razuma. Zašto odustajemo? Ne znam. Ali pomalo i zato što je kapitalizam zasnovan na manipulaciji ljudima koji su odustali od razuma. Recimo, da biste kupovali tolike predmete koji vam ne trebaju, vi se morate nerazumno ponašati, morati nerazumno misliti. Da biste svoju domovinu, a onda i cijelu Europu, štitili od provale migranata s Istoka, morate odustati od razuma. Razumno bi, naime, bilo sve te ljude doživljavati kao što doživljavamo vlastite sugrađane i zemljake. Ako je njima dobro, dobro će biti i nama.
Roman ste napisali u vreme pandemije. Kako na kraju gledate na ceo taj period kome inače još ne naziremo kraj? Ili i vi mislite da nas čeka i kovid 23?
– Epidemija je stigla iz fikcije, a ne iz stvarnosti. Nismo je imali u živom historijskom iskustvu, ali ne zato što velikih epidemija nije bilo u našem svijetu i vremenu, nego zato što smo svoj doživljaj svijeta suzili na Europu i Ameriku, i nije nas briga šta se u posljednjih sto godina događalo u Africi ili Aziji. Tamo je, naime, itekako bilo epidemija. Tamo se i danas više umire od malarije, nego što se na Zapadu umiralo od koronavirusa. Ali nas njihovo iskustvo naprosto ne zanima. Oni su za nas fikcija. Život ljudi u Africi nama jednako je nestvaran kao ono što se biva u genijalnom Pekićevom “Besnilu”. Preporučujem ljudima da čitaju “Besnilo”. U toj knjizi je i odgovor na vaše pitanje šta dolazi nakon kovida-19.
Strateško odustajanje od razuma
Razgovarala Gordana Popović
Politika, Beograd, 15.06.2921.
U vašem novom romanu parodirate naše doba i njegove fenomene, ali smeh koji on izaziva ponekad ustukne pred nelagodnošću od tolike distopije. Na trenutak pomislimo da to i nije pikarski roman nego naša gola stvarnost. Koga personifikuje vaš junak Babukić?
– Nikoga i svakoga. Babukić je čovjek koji je jednoga dana pobjegao od intimnih problema i historijskih nevolja. Bila je 1991, on je bio analitičar pri Zagrebačkog vojnoj oblasti JNA, ljubavnica je zatrudnila, a on šta će, nego pobjegne na avion. I od tog trenutka Babukić leti od aerodroma do aerodroma, potuca se po svijetu, iako je, zapravo, izvan svijeta. Jer se slabo miče od aviona i aerodroma.
Dok leti s jednog kraja sveta na drugi, Babukić sreće raznorazni svet, pa naravno i Srbe i Hrvate koje je ponekad teško razlikovati, što kulminira u liku likvidatora Bate Hama koji je bio „efikasan kao što to samo Srbin može, ali prema životu drugih ravnodušan kao pravi Hrtvat“. Može li biti gore?
– Naravno, sve to je pretjerivanje. I Bata Ham, Hrvoje Antun Mikuličić, udbaški kiler, koji kad nije na zadatku živi maskirnim životom uglednog terazijskog sajdžije, rođeni Hrvat, ali uvjereni Jugoslaven, koji se prirodno transformira u Srbina, lik je s viškom biografije, pretjeran i karikaturalan, ali toliko je toga što nam se dogodilo pretjerano i karikaturalno. Na kraju krajeva, ako vlastite biografije, ili biografije svojih bližnjih i poznanika, osvijestimo i dobro o njima promislimo, shvatit ćemo da smo i sami, možda, karikature od ljudi. Ako živite u grotesknom vremenu, negdje između vlastite male historije, mahnite historije raspada Jugoslavije i onoga što je povijest običnog i mirnog europskog svijeta, u čijem komšiluku boravimo, nekako se po nuždi sudbine i po historijskom usudu pretvarate u karikaturu. Ako želimo govoriti o stvarnosti, mi obično moramo utišati glas, smanjiti doživljaj, upristojiti i uobličiti svoju priču u skladu s nečim što u našem slučaju zapravo i nije stvarnost. Realizam je u našem slučaju svođenje divljeg i nenormalnog sadržaja na konvenciju, pristojnost i normalnost. Babukić je, recimo, moj lični eksperiment kojim želim istražiti šta se dobije ako se odustane od takvog realizma.
Svedok je Babukić da je Amerikancima na bostonskom aerodromu sumnjiviji rumunski baletan nego melanholični Muhamed koji je zapravo vinovnik napada na kule bliznakinje u Njujorku, jer, eto, oni će pre videti opasnost u Sioranovom pesimizmu nego u nasmešenom saudijskom princu Osami. Čini se, međutim, da se Sioran više ne uklapa ne samo u američki način života nego generalno nigde, šta vi kažete?
– Sioran je za današnje doba nepodnošljivo politički nekorektan. Nisam siguran da bi u današnjoj situaciji mogao slobodno objavljivati. Optužili bi ga za mizoginiju, za defetizam, mržnju prema ljudima, reakcionarstvo, mržnju prema strancima, prljanje vlastitog gnijezda, antimodernizam, mržnju prema Francuzima, mržnju prema Rumunjima, za fašizam, antikomunizam. Ali najkrivlji bi bio za kvarenje svenarodnog dobrog raspoloženja. Na Siorana bi poslali atentatora, nekoga mog Batu Hama. On je bio sve ono protiv čega se današnji svijet očajnički bori.
Babukićeve avanture se završavaju u apokaliptičnoj atmosferi na beogradskom aerodromu „Nikola Tesla“ u vreme epidemije kovida 23, koji je mnogo opasniji od kovida 19, jer se prenosi mislima. Ako ne misliš ništa, nećeš se ni zaraziti, konstatuje Babukić. Da li on to nama sugeriše da se iz bezbednosnih razloga lepo pretvorimo u robote?
– Ne bih rekao baš u robote. Možda u funkcionalne idiote, u budale. Sve što se oko nas zbiva, kao i sve u čemu Babukić u svojim avanturama sudjeluje, vodi tome da bi čovjek, za svoje dobro, trebao postati budala, te da bi glavu trebao očistiti od svih ličnih, individualističkih, a samim time i subverzivnih misli. Treba misliti kontrolirano, i u skladu s duhom epohe. Kada se slabo obrazovan svijet susretne s takvim izazovom, onda iz čiste subverzije, a pomalo i iz straha, počinje izmišljati kojekakve teorije zavjere, i priključivati se kojekakvim – opet strogo kolektivističkim – pokretima. Od mainstrim kolektivizma gori je danas samo sektaški, antimainstrim kolektivizam. Bolje je misliti ono što vam diktiraju džambo plakati uz autoput, nego postati antivakcer, ravnozemljaš, prezira vrijedan protivnik zdravog razuma.
Muka je u pameti, kaže vaš junak. Bez pameti, srećni smo, a bez strepnje i straha nema ni romana i pripovetki, pa neće biti ni književnosti. Ukratko, kod Babukića nigde svetlosti. Vidite li vi svetlost bilo gde u ovom vremenu?
– Ne bih rekao da baš nigdje nema svjetlosti. Babukić je veseo, vedar lik. Njegov svijet jest apokaliptičan, ali nije to neka naročito sumorna apokalipsa. On uživa u općem ludilu, a ima taj čudesni talenat da mu je dovoljno da čuje jednu rečenicu stranog jezika, i da odmah, na osnovu nje, može rekonstruirati kompletan jezik, njegov leksik i sintaksu. Tako Babukić, leteći svijetom, upija jezike i razumijeva svijet. To je, što se mene tiče, najmračnija linija romana. Nikako ne bih volio imati Babukićev dar, i razumjeti šta govori svijet, šta govore svi ljudi oko mene. Iako me, s druge strane, zanima šta govore. Ali bolje je ne znati. A svjetlost, za koju pitate, svjetlost je u čovjekovom razumu, svjetlost je u vjeri u razum. To je najviše što imamo. I najgore u našoj epohi, koja, čini mi se, započinje slomom komunizma i raspadom bipolarnog svijeta, strateško je odustajanje od razuma. Zašto odustajemo? Ne znam. Ali pomalo i zato što je kapitalizam zasnovan na manipulaciji ljudima koji su odustali od razuma. Recimo, da biste kupovali tolike predmete koji vam ne trebaju, vi se morate nerazumno ponašati, morati nerazumno misliti. Da biste svoju domovinu, a onda i cijelu Europu, štitili od provale migranata s Istoka, morate odustati od razuma. Razumno bi, naime, bilo sve te ljude doživljavati kao što doživljavamo vlastite sugrađane i zemljake. Ako je njima dobro, dobro će biti i nama.
Roman ste napisali u vreme pandemije. Kako na kraju gledate na ceo taj period kome inače još ne naziremo kraj? Ili i vi mislite da nas čeka i kovid 23?
– Epidemija je stigla iz fikcije, a ne iz stvarnosti. Nismo je imali u živom historijskom iskustvu, ali ne zato što velikih epidemija nije bilo u našem svijetu i vremenu, nego zato što smo svoj doživljaj svijeta suzili na Europu i Ameriku, i nije nas briga šta se u posljednjih sto godina događalo u Africi ili Aziji. Tamo je, naime, itekako bilo epidemija. Tamo se i danas više umire od malarije, nego što se na Zapadu umiralo od koronavirusa. Ali nas njihovo iskustvo naprosto ne zanima. Oni su za nas fikcija. Život ljudi u Africi nama jednako je nestvaran kao ono što se biva u genijalnom Pekićevom “Besnilu”. Preporučujem ljudima da čitaju “Besnilo”. U toj knjizi je i odgovor na vaše pitanje šta dolazi nakon kovida-19.