Vruća je subota. Popodnevno sunce svom snagom tuče o preveliko žensko čelo, dok njene nejednako duge noge teškom mukom stišću pedale okrznutog lila bicikla i prisiljavaju je da mili prema tržnici. Ondje će kupiti jagode. Danas puni trideset i šest pa će sinovima ispeći voćnu tortu.
Ona puni 36, ali oni će jesti tortu i smijat će se sigurno. Ona ne voli jagode i ne smije se, ima već tri dana. Prije tri dana Saša se od nje sretno rastao. Je li to i za nju sretna okolnost, ne zna. Još nije odlučila.
Oduvijek je bila neodlučna, ta Sofija, posljedica miješanog braka majke Selme i oca Marka koju su čitavo školovanje podrugljivi jezici zvali “avlijanerka”, kao da je, Bog im pomog’o, neka kuja. Vjerojatno su mislili da je to pogađa, ali su se prevarili! Tupoglavci nisu ni slutili da je “avlijanerka” sretna što je činjenica da joj roditelji vjeruju u različite bogove dovoljna da šepavost padne u drugi plan. Nikad je nisu nazvali “šepavicom”, niti su komentirali ortopedske cipele na mršavim nogama. Na njih uvijek iste duboke, visoke i zatvorene, olovno teške i još k tome oker žute svi su navikli. Svi osim nje, ali koga briga! Znala je da ne može gore, a bome ni bolje. Roditelji nisu imali za ljepše.
Poznate bakandže bile su najjeftiniji model u neuglednom ortopedskom dućanu smještenom na uglu ulice u kojoj su živjeli i koliko god joj se ne sviđale, Sofija je uvijek iznova bespogovorno u njih gurala krhka stopala gutajući pritom knedlu nemoći. Nije imala ni novac ni dobru ravnotežu. Štoviše, bosa je ličila na strašilo koga njiše vjetar i izjedaju čvorci. Teško se održavala na nogama i stalno je strahovala od pada koji će manu učiniti uočljivijom. Stvari su bile jasne. Od dva zla izabrala je manje. “avlijanerka” se ionako odavno naučila biti.
Uostalom, kuje se znaju umiljavati. To je spoznala promatrajući majku kako svakog dana nasmiješena poslužuje namrštenog oca vrućom kavom i ljutom rakijom, čeznući za pohvalom i jednim sitnim, nehajnim poljupcem u čelo. Znakom da se ljubav, unatoč nedaćama, nije istrošila. Njihov mali ritual u kćeri jedinici proizvodio je mučninu. Majka ju je podsjećala na poslušnu kujicu što mašući repom radosno dočekuje svoga gospodara. Usporedba je u sebi, pored mučnog, sadržavala i tužan prizvuk. Kuje se znaju umiljavati. Šepavice ne. Čak su i životinje ženstvenije od šepavica. Nek me zovu avlijanerka – mislila je nesretna djevojčica i nastavljala gledati u pod. U oker cipele. U njih je gledala godinama, a onda je izrasla u studenticu i preselila se u metropolu. Činilo joj se da svi sjajni izlozi čekaju samo nju, ali nedostajalo joj je hrabrosti nužne za promjenu. Mjesecima se divila modelima iza ulaštenih stakala pitajući se postoje li negdje iste takve samo čvršće, da zamijene ortopedske, a onda je prelomila i bojažljivo ušla u jednu prodavaonicu.
Pristojno je pozdravila crnomanjastog prodavača, poravnala nabor na traper suknji i posegnula za bordo sandalama koje su joj zapele za oko. Nekoliko dugih trenutaka samo ih je držala u dlanovima. Premišljala se. Skupljala je hrabrost da se izuje pred parom nepoznatih čudesno tirkiznih očiju koje su je netremice promatrale.
Bila je jedina mušterija u prodavaonici. Kad se konačno izula, prodavačeva je brada povikala: “Idi bre beži! Toliko si se dugo izuvala da sam bio uveren da ću sada da ugledam neke kraste, šugu neku bre, kad ono normalne lepe noge! Prosto nevereovatno!” – čudila se nakrivljena glava. Novosadski naglasak zvučao je neodoljivo. Morala se nasmijati. Posramljena mu je pokušala objasniti u čemu je problem, ali nije se dao. Podužu raspravu o prekratkoj lijevoj nozi zaključio je savjetom da se mane cipelica i strahova. “Vreme je da proplešeš bosa, lutko“ – izjavio je nježno i pružio joj ruku da lakše ustane s kauča za isprobavanje cipela. To je bio ulet za zauvijek.
Vani su cvale lipe. Kristalno plavim nebom letjele su raspjevane ptice. Pustom ulicom vukla se ožednjela mačka. U rashlađenom prostoru trgovine obućom dvoje je stranaca ispreprelo prste i razmijenilo imena. Saša je Sofiji poklonio sandale. Drugog ju je dana čekao pred fakultetom i podijelio s njom svoj šareni kišobran. Pod njim su im se u bijegu od iznenadnog ljetnog pljuska uskladili koraci i za tili su čas dva odvojena života postala jedan zajednički. Jednostavno, bez puno riječi, bez buke i testiranja. Samo Sole i Sale.
Da bi rasla u Saletovoj ljubavi. Sole se odrekla roditeljske topline.
“Četinikuša!” – povikao je otac iz sveg glasa i presudio. Majka je šutke gledala kako kapljice pljuvačke lete iz njegovih usta i padaju na pod tik do kćerinih novih modernih sandala. Možda se pitala je li ih kupila u svojoj ili u muževoj domovini.
Zmajica od pedeset šest kilograma koju je otac nazvao “četnikušom” domovinu je smatrala čistom utopijom, a ni dom nije bio daleko od toga, zato je u tom tegobnom trenutku bez žaljenja za sobom zalupila vratima. Majčin pogled tek se tada digao uvis. Drugačije nije znala. Čitav život je posvetila bivanju na muževoj strani. Jedinica je sve razumjela. Samo bi je ponekad za vrijeme studenih zima, majčina odsutnost zaboljela do kosti, ali nema tog žaljenja koje suprugova rečenica: “Nogata moja, pogledaj nam decu. Pravi lepotani! Nijedan nema kraću nogu”, nije uspijevala uništiti. Imali su dobar bračni život, a onda mu je dosadilo i samo je iz njega išetao. U svojim krem mokasinkama pohrlio je prema novoj stvarnosti, postavši tako bivši suprug i vikend tata. Njihovi sedmogodišnji blizanci sada su s njim. Kad se navečer vrate kući, iznenadit će ih tortom. Dva će komada prekriti folijom i spustiti u ruke onoga koji im trenutno najviše nedostaje. On će ih nespretno preuzeti i s nelagodom odnijeti na probu svojoj novoj partnerici. Cijelo će se vrijeme oboje usiljeno smješkati u pravcu onog drugog, loše glumeći da se dobro snalaze u novim okolnostima. Sigurna je da će tako biti. Ona će sve učiniti točno ovako kako je zamislila. Dokazat će da može sama, da nije kao mama. Svega sekundu nakon što je domislila sve do najmanjeg detalja, Sofiji se zavrti u glavi i pada s bicikla. Glavom udara o tlo. Čini joj se kao da je legla na zraku sunca. Omamljena, zatvara oči.
Iz nesvijesti se budi u bolnici. Meškolji se po neudobnom krevetu i umrljanim stopalima prlja čistu plahtu. Pita se gdje joj je bicikl. Uvjerena da je nesvjestica samo posljedica vrućine, sprema se otići. Žuri joj se po jagode, po sinove, ali liječnik ima vijesti što i uslijed najveće žege zaleđuju stvarnost.
“Zakasnili ste” – obznanjuje nekako umorno i sjetno. Karcinom dojke. Metastaze na objema. Morate ostati. Pokušat ćemo…” – dalje ga ne sluša.
“Doktore, sve što mislite pokušavati da mi produžite život, molim vas pokušavajte od sutra. Danas ne. Danas mi je rođendan i želim ga proslaviti sa sinovima, a sise vam ne dam dok još jednom ne zavedem bivšeg supruga.” – izgovara nepokolebljivo i smije se srčano. Nadoknađuje trodnevno ne smijanje. Liječnik joj se pridružuje u smijehu. Mlad je i prepun razumijevanja.
Osjeća duboku zahvalnost pa ljubazno dodaje: “Ozbiljna sam. Sutra ujutro pojavit ću se ovdje i prepustiti vam se, a sad me pustite. Dajte mi još jednu večer.” Brižni mladić još se neko vrijeme premišlja, a onda popušta. Iz bolnice izlazi na vlastitu odgovornost. Dovoljan je potpis na obrascu. Zadnjih dana često potpisuje izjave koje druge oslobađaju odgovornosti. Svi od nje dižu ruke. Dođe joj da ona učini suprotno, da na sebe digne samo jednu ruku, ali dodir bosih stopala s vrelim betonom vraća je u život. Shvaća da ne smije odustati zbog djece. Pogleda u nebo. Duboko udahne i osnažena krene kući. Zaboravlja kupiti jagode.
Pješačenje ne traje dugo. Dugogodišnji boravak u ovom gradu, učinio ju je dobrom poznavateljicom mnogih prečaca.
Ušavši u stan, najprije pere tijelo, pridajući posebnu pažnju upravo sisama, a zatim oblači haljinicu koja se Saši najviše sviđa i šalje mu sms u svom stilu. Podjednako duhovit i užasavajuć. Koristeći poznati crni humor piše: “Išla kupit jagode na pijac, pala u nesvijest, ugruvala se, izgubila bicikl, završila u bolnici i dobila dijagnozu. Rak. Metastaze na objema sisama. Rekla doktoru da mu ne dam sise prije nego te opet zavedem. Zamoli svoju partnericu da pričuva naše sinove i dođi. Čekam te kod onog izloga u bordo sandalama. Onim nekadašnjim. Očuvala sam ih bolje nego ljubav.”
Nije prošla minuta, već je zove. Utučen je. Prepoznaje to po vremenu koje mu treba da progovori. Cijele tri minute samo sluša kako plitko diše s druge strane slušalice. “Ne zajebavaš se, lutko, jel da?” – pita je napokon. Beskrajno je potišten.
Posljednje “lutko” iz njegovih je usta izašlo prije skoro godinu dana. “Čudno je kako strah raspekmezi ljude.” – pomisli Sofija i odmah odgovara.
“Ne. Nemoj da čuju djeca.” – govori kratko i odrješito. Ton njezinog glasa odaje je da nema volje za prenemaganja.
Saša se strese od užasa. “Vani su s Majom, ne brini, kreni prema izlogu, Stižem!!.” – odvraća uzrujano i završava razgovor.
Kreću i ubrzo se nalaze pred izlogom trgovine obućom u kojoj su se upoznali. Stoje pred njim kao pred provalijom i plaču. Čvrsto se drže za ruke. Ne govore. Zabezeknuti izvjesnošću smrti, ljudi najčešće zanijeme i krenu mahnito iskorištavati rezerve života. Sole i Sale nisu iznimka. Kad se sklone sa špice, dopušta joj da nježno provlači prste kroz njegovu, gustu, crnu kosu. Međusobno si dopuštaju sve. Zajedno provode noć. Dok leže jedno uz drugo u krevetu koji je još nedavno bio njihov govori mu: “Lijepe pjesme piše ta tvoja Maja, a i velikodušna je. Dobro si izabrao ovaj put. Eh, što ti nisi pjesnik, Sale moj! Da me u pjesmi sačuvaš za naše dječake. Premali su da im nestane mama” – vapi. Prodavač cipela ne reče ni riječ. Muka mu je od skorog umiranja nekog tako bliskog. Plakao bi, a ne smije. Nije muški. Ne zna što bi sa sobom pa čini najmuževniju nježnu stvar koja mu pada na pamet. Ljubi je po lijevoj dojci. Sofija mu se smije. Podsjeća je na dječaka koji pokušava pojesti barem jednu jagodu kad već jučer ona nije ispekla voćnu tortu.
Nestajanje…
Vruća je subota. Popodnevno sunce svom snagom tuče o preveliko žensko čelo, dok njene nejednako duge noge teškom mukom stišću pedale okrznutog lila bicikla i prisiljavaju je da mili prema tržnici. Ondje će kupiti jagode. Danas puni trideset i šest pa će sinovima ispeći voćnu tortu.
Ona puni 36, ali oni će jesti tortu i smijat će se sigurno. Ona ne voli jagode i ne smije se, ima već tri dana. Prije tri dana Saša se od nje sretno rastao. Je li to i za nju sretna okolnost, ne zna. Još nije odlučila.
Oduvijek je bila neodlučna, ta Sofija, posljedica miješanog braka majke Selme i oca Marka koju su čitavo školovanje podrugljivi jezici zvali “avlijanerka”, kao da je, Bog im pomog’o, neka kuja. Vjerojatno su mislili da je to pogađa, ali su se prevarili! Tupoglavci nisu ni slutili da je “avlijanerka” sretna što je činjenica da joj roditelji vjeruju u različite bogove dovoljna da šepavost padne u drugi plan. Nikad je nisu nazvali “šepavicom”, niti su komentirali ortopedske cipele na mršavim nogama. Na njih uvijek iste duboke, visoke i zatvorene, olovno teške i još k tome oker žute svi su navikli. Svi osim nje, ali koga briga! Znala je da ne može gore, a bome ni bolje. Roditelji nisu imali za ljepše.
Poznate bakandže bile su najjeftiniji model u neuglednom ortopedskom dućanu smještenom na uglu ulice u kojoj su živjeli i koliko god joj se ne sviđale, Sofija je uvijek iznova bespogovorno u njih gurala krhka stopala gutajući pritom knedlu nemoći. Nije imala ni novac ni dobru ravnotežu. Štoviše, bosa je ličila na strašilo koga njiše vjetar i izjedaju čvorci. Teško se održavala na nogama i stalno je strahovala od pada koji će manu učiniti uočljivijom. Stvari su bile jasne. Od dva zla izabrala je manje. “avlijanerka” se ionako odavno naučila biti.
Uostalom, kuje se znaju umiljavati. To je spoznala promatrajući majku kako svakog dana nasmiješena poslužuje namrštenog oca vrućom kavom i ljutom rakijom, čeznući za pohvalom i jednim sitnim, nehajnim poljupcem u čelo. Znakom da se ljubav, unatoč nedaćama, nije istrošila. Njihov mali ritual u kćeri jedinici proizvodio je mučninu. Majka ju je podsjećala na poslušnu kujicu što mašući repom radosno dočekuje svoga gospodara. Usporedba je u sebi, pored mučnog, sadržavala i tužan prizvuk. Kuje se znaju umiljavati. Šepavice ne. Čak su i životinje ženstvenije od šepavica. Nek me zovu avlijanerka – mislila je nesretna djevojčica i nastavljala gledati u pod. U oker cipele. U njih je gledala godinama, a onda je izrasla u studenticu i preselila se u metropolu. Činilo joj se da svi sjajni izlozi čekaju samo nju, ali nedostajalo joj je hrabrosti nužne za promjenu. Mjesecima se divila modelima iza ulaštenih stakala pitajući se postoje li negdje iste takve samo čvršće, da zamijene ortopedske, a onda je prelomila i bojažljivo ušla u jednu prodavaonicu.
Pristojno je pozdravila crnomanjastog prodavača, poravnala nabor na traper suknji i posegnula za bordo sandalama koje su joj zapele za oko. Nekoliko dugih trenutaka samo ih je držala u dlanovima. Premišljala se. Skupljala je hrabrost da se izuje pred parom nepoznatih čudesno tirkiznih očiju koje su je netremice promatrale.
Bila je jedina mušterija u prodavaonici. Kad se konačno izula, prodavačeva je brada povikala: “Idi bre beži! Toliko si se dugo izuvala da sam bio uveren da ću sada da ugledam neke kraste, šugu neku bre, kad ono normalne lepe noge! Prosto nevereovatno!” – čudila se nakrivljena glava. Novosadski naglasak zvučao je neodoljivo. Morala se nasmijati. Posramljena mu je pokušala objasniti u čemu je problem, ali nije se dao. Podužu raspravu o prekratkoj lijevoj nozi zaključio je savjetom da se mane cipelica i strahova. “Vreme je da proplešeš bosa, lutko“ – izjavio je nježno i pružio joj ruku da lakše ustane s kauča za isprobavanje cipela. To je bio ulet za zauvijek.
Vani su cvale lipe. Kristalno plavim nebom letjele su raspjevane ptice. Pustom ulicom vukla se ožednjela mačka. U rashlađenom prostoru trgovine obućom dvoje je stranaca ispreprelo prste i razmijenilo imena. Saša je Sofiji poklonio sandale. Drugog ju je dana čekao pred fakultetom i podijelio s njom svoj šareni kišobran. Pod njim su im se u bijegu od iznenadnog ljetnog pljuska uskladili koraci i za tili su čas dva odvojena života postala jedan zajednički. Jednostavno, bez puno riječi, bez buke i testiranja. Samo Sole i Sale.
Da bi rasla u Saletovoj ljubavi. Sole se odrekla roditeljske topline.
“Četinikuša!” – povikao je otac iz sveg glasa i presudio. Majka je šutke gledala kako kapljice pljuvačke lete iz njegovih usta i padaju na pod tik do kćerinih novih modernih sandala. Možda se pitala je li ih kupila u svojoj ili u muževoj domovini.
Zmajica od pedeset šest kilograma koju je otac nazvao “četnikušom” domovinu je smatrala čistom utopijom, a ni dom nije bio daleko od toga, zato je u tom tegobnom trenutku bez žaljenja za sobom zalupila vratima. Majčin pogled tek se tada digao uvis. Drugačije nije znala. Čitav život je posvetila bivanju na muževoj strani. Jedinica je sve razumjela. Samo bi je ponekad za vrijeme studenih zima, majčina odsutnost zaboljela do kosti, ali nema tog žaljenja koje suprugova rečenica: “Nogata moja, pogledaj nam decu. Pravi lepotani! Nijedan nema kraću nogu”, nije uspijevala uništiti. Imali su dobar bračni život, a onda mu je dosadilo i samo je iz njega išetao. U svojim krem mokasinkama pohrlio je prema novoj stvarnosti, postavši tako bivši suprug i vikend tata. Njihovi sedmogodišnji blizanci sada su s njim. Kad se navečer vrate kući, iznenadit će ih tortom. Dva će komada prekriti folijom i spustiti u ruke onoga koji im trenutno najviše nedostaje. On će ih nespretno preuzeti i s nelagodom odnijeti na probu svojoj novoj partnerici. Cijelo će se vrijeme oboje usiljeno smješkati u pravcu onog drugog, loše glumeći da se dobro snalaze u novim okolnostima. Sigurna je da će tako biti. Ona će sve učiniti točno ovako kako je zamislila. Dokazat će da može sama, da nije kao mama. Svega sekundu nakon što je domislila sve do najmanjeg detalja, Sofiji se zavrti u glavi i pada s bicikla. Glavom udara o tlo. Čini joj se kao da je legla na zraku sunca. Omamljena, zatvara oči.
Iz nesvijesti se budi u bolnici. Meškolji se po neudobnom krevetu i umrljanim stopalima prlja čistu plahtu. Pita se gdje joj je bicikl. Uvjerena da je nesvjestica samo posljedica vrućine, sprema se otići. Žuri joj se po jagode, po sinove, ali liječnik ima vijesti što i uslijed najveće žege zaleđuju stvarnost.
“Zakasnili ste” – obznanjuje nekako umorno i sjetno. Karcinom dojke. Metastaze na objema. Morate ostati. Pokušat ćemo…” – dalje ga ne sluša.
“Doktore, sve što mislite pokušavati da mi produžite život, molim vas pokušavajte od sutra. Danas ne. Danas mi je rođendan i želim ga proslaviti sa sinovima, a sise vam ne dam dok još jednom ne zavedem bivšeg supruga.” – izgovara nepokolebljivo i smije se srčano. Nadoknađuje trodnevno ne smijanje. Liječnik joj se pridružuje u smijehu. Mlad je i prepun razumijevanja.
Osjeća duboku zahvalnost pa ljubazno dodaje: “Ozbiljna sam. Sutra ujutro pojavit ću se ovdje i prepustiti vam se, a sad me pustite. Dajte mi još jednu večer.” Brižni mladić još se neko vrijeme premišlja, a onda popušta. Iz bolnice izlazi na vlastitu odgovornost. Dovoljan je potpis na obrascu. Zadnjih dana često potpisuje izjave koje druge oslobađaju odgovornosti. Svi od nje dižu ruke. Dođe joj da ona učini suprotno, da na sebe digne samo jednu ruku, ali dodir bosih stopala s vrelim betonom vraća je u život. Shvaća da ne smije odustati zbog djece. Pogleda u nebo. Duboko udahne i osnažena krene kući. Zaboravlja kupiti jagode.
Pješačenje ne traje dugo. Dugogodišnji boravak u ovom gradu, učinio ju je dobrom poznavateljicom mnogih prečaca.
Ušavši u stan, najprije pere tijelo, pridajući posebnu pažnju upravo sisama, a zatim oblači haljinicu koja se Saši najviše sviđa i šalje mu sms u svom stilu. Podjednako duhovit i užasavajuć. Koristeći poznati crni humor piše: “Išla kupit jagode na pijac, pala u nesvijest, ugruvala se, izgubila bicikl, završila u bolnici i dobila dijagnozu. Rak. Metastaze na objema sisama. Rekla doktoru da mu ne dam sise prije nego te opet zavedem. Zamoli svoju partnericu da pričuva naše sinove i dođi. Čekam te kod onog izloga u bordo sandalama. Onim nekadašnjim. Očuvala sam ih bolje nego ljubav.”
Nije prošla minuta, već je zove. Utučen je. Prepoznaje to po vremenu koje mu treba da progovori. Cijele tri minute samo sluša kako plitko diše s druge strane slušalice. “Ne zajebavaš se, lutko, jel da?” – pita je napokon. Beskrajno je potišten.
Posljednje “lutko” iz njegovih je usta izašlo prije skoro godinu dana. “Čudno je kako strah raspekmezi ljude.” – pomisli Sofija i odmah odgovara.
“Ne. Nemoj da čuju djeca.” – govori kratko i odrješito. Ton njezinog glasa odaje je da nema volje za prenemaganja.
Saša se strese od užasa. “Vani su s Majom, ne brini, kreni prema izlogu, Stižem!!.” – odvraća uzrujano i završava razgovor.
Kreću i ubrzo se nalaze pred izlogom trgovine obućom u kojoj su se upoznali. Stoje pred njim kao pred provalijom i plaču. Čvrsto se drže za ruke. Ne govore. Zabezeknuti izvjesnošću smrti, ljudi najčešće zanijeme i krenu mahnito iskorištavati rezerve života. Sole i Sale nisu iznimka. Kad se sklone sa špice, dopušta joj da nježno provlači prste kroz njegovu, gustu, crnu kosu. Međusobno si dopuštaju sve. Zajedno provode noć. Dok leže jedno uz drugo u krevetu koji je još nedavno bio njihov govori mu: “Lijepe pjesme piše ta tvoja Maja, a i velikodušna je. Dobro si izabrao ovaj put. Eh, što ti nisi pjesnik, Sale moj! Da me u pjesmi sačuvaš za naše dječake. Premali su da im nestane mama” – vapi. Prodavač cipela ne reče ni riječ. Muka mu je od skorog umiranja nekog tako bliskog. Plakao bi, a ne smije. Nije muški. Ne zna što bi sa sobom pa čini najmuževniju nježnu stvar koja mu pada na pamet. Ljubi je po lijevoj dojci. Sofija mu se smije. Podsjeća je na dječaka koji pokušava pojesti barem jednu jagodu kad već jučer ona nije ispekla voćnu tortu.