Strah od obilja

Ne plovim, ne putujem.

Ništa mi ne znače karte, oznake pličina, uredi u kojima sjede

nevoljene žene s njegovanim noktima.

I naplaćuju vozarinu.

Ne idem nikamo, ležim, buljim u duboko nebo.

Ono što moram znati donesu mravi na nogama

ose koje mi se roje na usnama.

Ono što moram znati dođe kao vlaga iz zemlje.

Preleti ptica, ja za njom više ne okrećem glavu.

Ali

poznavao sam jednog mladića Lao Ti koji je

neprestano

jurio nečemu ususret

jednoj dobroj ženi kojoj je šaptao

lutnjo moja, moja lutnjo.

Vidio sam ga i kad je plakao uz kontejnere pune smeća

jer nije mogao preko parkirališta

do strane na kojoj je ona stajala.

U sve dužem vremenskom razdoblju

taj se mladić pojavljivao na čistini Lao Ti

kao što se u tvome selu, kako si mi rekao

jednom godišnje pojavljuje

starac koji namješta kosti i liječi oboljele.

I ljudi mu pred noge donose što imaju, rižu i čajeve

ribu i pijetlove.

Ali

on zatvara oči kako ih je i mladić

kojeg sam, kažem ti, dobro znao, zatvarao.

U strahu od obilja i zato

što mora negdje već krenuti.