Sasvim iznenada, Goran Ivanović je saznao da je umro.
Sjeo je u jednu kavanu da popije kavu, otvorio novine i na dnu jedne od posljednjih strana pročitao skoro sasvim neupadljivu vijest: “Jučer je u svom stanu nađen mrtav Goran Ivanović (65), umirovljenik. Uzrok smrti nije poznat. Pretpostavlja se da je umro prirodnom smrću.”
“Goran Ivanović, šezdesetpetogodišnjak, umirovljenik, pa to sam ja!”, rekao je u sebi, zaintrigiran, ali ne mnogo začuđen. Toliko je usamljen, toliko zaboravljen od svih, da se već poodavno pita da li postoji. Čak mu se događa da se s mukom prisjeća svog imena i prezimena. Ta vijest u novinama učinila ih je stvarnim i dozvala mu ih u pamćenje. Nitko ga ne zove, nitko mu se ne obraća, nitko mu ne šalje pisma. Njegovo ime i prezime postoje, valjda, samo na požutjelim dokumentima koja se nalaze tko zna gdje u nekim nadleštvima i uredima, ili počivaju na dnu tko zna kojih ladica u njegovom stanu, a on ih nikad ne uzima u ruke. Poštar mu, doduše, kucne na vrata i donese račune za struju i stan, ali on samo pogleda iznose na njima, ode na poštu i uplati. Ima mlađeg brata koji živi u inozemstvu i koji ga je zaboravio; nikad mu se ne javlja. Ovdje pak, u ovom gradu, ima drugog, starijeg brata, čovjeka s nametljivim svjetonazorima koje on, Goran Ivanović, ne može ni dijeliti ni shvatiti, pa ga brat zato ne želi ni vidjeti. Dogodi mu se i to da na ulici sretne nekog od ljudi iz njegovog nekadašnjeg poduzeća, ljudi koje je u tim godinama svakodnevno viđao na poslu, ali oni pored njega samo prođu ne prepoznavši ga. A to je i razumljivo, jer ga nisu zapažali ni dok je radio.
Potpuno je sam, dakle, na svijetu, pa ga to navodi na zaključak da je netko u tom dvojstvu nestvaran: ili on, ili svijet. Čita vijest o svojoj smrti i pita se: da li sam stvarno umro, da li postojim?
Odlazi u svoj stan koji mu, kao i uvijek, izgleda strašno pust. Nema u njemu života.
Opipava se, gleda svoj lik u ogledalu, i rekao bi da je tu, da ipak jeste – ili mu se to samo čini?
Ali susjedi ga, kao i uvijek, ne primjećuju.
“Tko sam ja?” pita se. “Ja što se, ni sam ne znam kako ni zašto, krećem po ovom sablasnom gradu?”
“Ako je vijest u novinama točna, onda mora biti da sam stanovnik groblja.”
Odlazi na groblje da mu tamo, u uredu Uprave, kažu gdje je grob Gorana Ivanovića.
Činovnik otvara debelu knjigu pa ga pita, prelistavši je: “Kojeg Gorana Ivanovića? Ovdje ih imamo četvoricu.”
Zahtijeva, uporan, da mu činovnik kaže gdje su grobna mjesta sve četvorice.
Dvojica imaju počivalište u Gaju urni. Tu sigurno nije on. “Ne, ne” – gleda, s užasom, svoje ruke, dodiruje glavu – “ovo tijelo sigurno nije bilo u ognju.”
Odlazi na grobove one preostale dvojice. Nad jednim se diže običan drveni križ; na drugom je skromna mala kamena ploča. A na ploči je, uz godinu smrti, urezana i njegova godina rođenja!
Ispod te grobne ploče vjerojatno zjapi praznina. Njegovo postojanje, ni od kog opaženo izvan nje, sasvim je u skladu s njegovim nepostojanjem u njoj. To je logična veza.
Jedne od sljedećih noći doći će do tog groba, dignuti ploču i leći unutra. Tako će novinsku vijest učiniti istinitom – postat će pokojnik čiji će identitet biti konačno utvrđen, na kamenoj ploči, imenom i prezimenom. Dok god kamen bude trajao.
A tko zna, možda će tu, pod tom pločom, imati i društvo…
Istinita vijest
Sasvim iznenada, Goran Ivanović je saznao da je umro.
Sjeo je u jednu kavanu da popije kavu, otvorio novine i na dnu jedne od posljednjih strana pročitao skoro sasvim neupadljivu vijest: “Jučer je u svom stanu nađen mrtav Goran Ivanović (65), umirovljenik. Uzrok smrti nije poznat. Pretpostavlja se da je umro prirodnom smrću.”
“Goran Ivanović, šezdesetpetogodišnjak, umirovljenik, pa to sam ja!”, rekao je u sebi, zaintrigiran, ali ne mnogo začuđen. Toliko je usamljen, toliko zaboravljen od svih, da se već poodavno pita da li postoji. Čak mu se događa da se s mukom prisjeća svog imena i prezimena. Ta vijest u novinama učinila ih je stvarnim i dozvala mu ih u pamćenje. Nitko ga ne zove, nitko mu se ne obraća, nitko mu ne šalje pisma. Njegovo ime i prezime postoje, valjda, samo na požutjelim dokumentima koja se nalaze tko zna gdje u nekim nadleštvima i uredima, ili počivaju na dnu tko zna kojih ladica u njegovom stanu, a on ih nikad ne uzima u ruke. Poštar mu, doduše, kucne na vrata i donese račune za struju i stan, ali on samo pogleda iznose na njima, ode na poštu i uplati. Ima mlađeg brata koji živi u inozemstvu i koji ga je zaboravio; nikad mu se ne javlja. Ovdje pak, u ovom gradu, ima drugog, starijeg brata, čovjeka s nametljivim svjetonazorima koje on, Goran Ivanović, ne može ni dijeliti ni shvatiti, pa ga brat zato ne želi ni vidjeti. Dogodi mu se i to da na ulici sretne nekog od ljudi iz njegovog nekadašnjeg poduzeća, ljudi koje je u tim godinama svakodnevno viđao na poslu, ali oni pored njega samo prođu ne prepoznavši ga. A to je i razumljivo, jer ga nisu zapažali ni dok je radio.
Potpuno je sam, dakle, na svijetu, pa ga to navodi na zaključak da je netko u tom dvojstvu nestvaran: ili on, ili svijet. Čita vijest o svojoj smrti i pita se: da li sam stvarno umro, da li postojim?
Odlazi u svoj stan koji mu, kao i uvijek, izgleda strašno pust. Nema u njemu života.
Opipava se, gleda svoj lik u ogledalu, i rekao bi da je tu, da ipak jeste – ili mu se to samo čini?
Ali susjedi ga, kao i uvijek, ne primjećuju.
“Tko sam ja?” pita se. “Ja što se, ni sam ne znam kako ni zašto, krećem po ovom sablasnom gradu?”
“Ako je vijest u novinama točna, onda mora biti da sam stanovnik groblja.”
Odlazi na groblje da mu tamo, u uredu Uprave, kažu gdje je grob Gorana Ivanovića.
Činovnik otvara debelu knjigu pa ga pita, prelistavši je: “Kojeg Gorana Ivanovića? Ovdje ih imamo četvoricu.”
Zahtijeva, uporan, da mu činovnik kaže gdje su grobna mjesta sve četvorice.
Dvojica imaju počivalište u Gaju urni. Tu sigurno nije on. “Ne, ne” – gleda, s užasom, svoje ruke, dodiruje glavu – “ovo tijelo sigurno nije bilo u ognju.”
Odlazi na grobove one preostale dvojice. Nad jednim se diže običan drveni križ; na drugom je skromna mala kamena ploča. A na ploči je, uz godinu smrti, urezana i njegova godina rođenja!
Ispod te grobne ploče vjerojatno zjapi praznina. Njegovo postojanje, ni od kog opaženo izvan nje, sasvim je u skladu s njegovim nepostojanjem u njoj. To je logična veza.
Jedne od sljedećih noći doći će do tog groba, dignuti ploču i leći unutra. Tako će novinsku vijest učiniti istinitom – postat će pokojnik čiji će identitet biti konačno utvrđen, na kamenoj ploči, imenom i prezimenom. Dok god kamen bude trajao.
A tko zna, možda će tu, pod tom pločom, imati i društvo…