Trebalo bi zamisliti to vrijeme, 1955. godinu, kada dvadesetdevetogodišnji Enes Čengić dolazi u Zagreb, gdje se nastanjuje kao dopisnik sarajevskoga dnevnog lista Oslobođenje. Bile su to ozbiljne novine, i ozbiljni dopisnici, koji bi, pomalo, bili i veleposlanici svojih republika, čiji posao nije bio samo da pišu i izvještavaju, nego i da budu viđeni, da se za njih zna i da svojim prisustvom na nekom događaju iskazuju politički stav sredine iz koje dolaze. Odmah, čim je došao, Čengić je htio upoznati Krležu i tražiti mu intervju. I naravno da su ga savjetovali da to ne čini, tvrdili su da je Krleža odbojan prema novinarima i prema javnosti, a zapravo se radilo o onome starom provincijskom refleksu, koji je u onodobnome Zagrebu funkcionirao kao što funkcionira i danas: kada je netko važan, kada izviri iznad prosjeka ili bi imao nešto za reći, zagrebačka kulturna sredina će ga, po mogućnosti, činiti što nevidljivijim. Pogotovo pred nekim tko je došao iz još gore provincije, na koju se gleda s visine i u čijim se predstavnicima vidi samo uljeze i dotepence.
Krleža je već bio prevalio šezdesetu, osjećalo se da je u punoj snazi, radio je na enciklopediji, odlazio kod Tita na Brijune, djelovao je kao društveno-politički radnik, agitirao je i sve manje se bavio književnošću. Milovan Đilas, čije se partijske ruke 1941. plašio, bio je na robiji, ostali protivnici iz predratnog “sukoba na književnoj ljevici” izginuli su u ratu, potonuli su u anonimnost ili su revidirali, i malo tko se te 1955. pristajao sjećati da Krleža nije otišao u partizane. Bio je on najveći pisac socijalističke Jugoslavije, prevodili su ga širom Europe i izvodili njegove dramske komade, tretirajući ga, s puno razloga, kao simboličku kulturnu figuru Titove Jugoslavije. Tih godina on je, više prema inozemstvu nego kod kuće, funkcionirao kao svojevrsni jugoslavenski ministar kulture. Sve, ili gotovo sve, što je od te zemlje svijetu pokazano kao njezino civilizacijsko naslijeđe i identitet, prošlo je kroz Krležine ruke, ako već nije bilo njegov autorski projekt.
Enesu Čengiću trebalo je vremena da prodre do njega, ali to nipošto nije bilo nemoguće. Krleža se dao zavesti, pogotovu novinaru koji je dolazio iz svijeta o kojemu on nije znao gotovo ništa, ali prema kojemu je gajio onu vrstu simpatija, pa i udivljenja, kakvu su tokom devetnaestoga stoljeća osjećali zapadni putnici po Bosni. Imponiralo mu je to što je Čengić iz begovske porodice, premda je o pojmu begovata imao neka vrlo mutna, uglavnom pogrešne saznanja. Bosance on je zamišljao kao potomke bogumila, srednjevjekovnih patarena, koje je progonila i zapadna i istočna Crkva, pa su oni masovno prelazili na Islam. Idealizirao je njihovu razliku u odnosu na Srbe i Hrvate, nalazio je u Bosancima mile i duševne divljake, i manje je o tome svijetu znao nego o Madžarskoj, Njemačkoj, Poljskoj ili Francuskoj. Orijent je za Miroslava Krležu bio jedna velika tajna. A onda se pojavio Enes, sa svojim fočanskim begovskim podrijetlom i svojim suzdržanim privatnim šarmom.
Upoznali su se vrlo brzo, Čengić je donosio Beli cvijeće, načinio je sa njom intervju koji ona nikada neće zaboraviti, ali do razgovora s Krležom, a onda i pravoga, velikog prijateljstva dvojice ljudi proći će petnaestak godina. Od početka sedamdesetih nastajat će materijal koji neće biti samo kronika Krležina života, i Čengićev intervju s njime u šest tomova, nego i svojevrsna povijest hrvatske i jugoslavenske kulturne i političke svakodnevice.
Pritom, mora se i to znati: nije Enes Čengić bio Krležin Eckermann, niti je ovaj pisac u Zagrebu imao status Goethea – steći će ga tek kada umre i kada antitalenti steknu mogućnost da parazitiraju na njemu i da cijeli svoj radni vijek žderu Krležinu strvinu – a u ono stvarno vrijeme, kada je bio još vrlo živ, itekako su se potrudili da mu zagorčaju starost. Bilo mu je već skoro osamdeset, kada je zagrebačka Zora odustala od daljeg izdavanja Krležinih djela, i on se, u vrijeme Hrvatskoga proljeća, sa svojim knjigama našao na cesti. Kada je glavnome uredniku Zore, pjesniku Ivana Dončeviću, predbacio što to čine, ovaj mu je vrlo sabrano odgovorio: “Neće svijet propasti ne budemo li štampali vaše knjige.” Ovako Krleža Čengiću o tome govori, u zapisu od 2. veljače 1979: “U vrijeme najhrvatskijeg hrvatskog kursa, kad su, recimo, ne hrvatovali nego govorili gluposti, u ono vrijeme sam ja kao kvazi-hrvatski pisac u ovoj zemlji bio diskvalificiran – pa moj film Put u raj nije mogao sudjelovati, odnosno biti prikazan u Areni – tada sam do tog stepena bio diskvalificiran da ne mogu da se popnem na zidine Arene, jer ona je onda bila u rukama tih Samohrvata, a s druge strane sam bio do te mjere diskvalificiran da samo što nisam izletio iz Partije, jer sam bio ‘nacionalist’, i kao hrvatski nacionalist dobio sam nogom u guzicu na difamantan način, ako hoćete, što na koncu nimalo nije bilo ugodno. I to nije bilo prvi put. Zato je meni i zbog tih razloga drago što je Bosna jednog dana meni otvorila vrata i rekla: ‘Izvolite gospodine, sjedite i odmorite se malo.'”
Enes Čengić u to vrijeme je već bio šef dopisništva Oslobođenja u Zagrebu, s dobrim političkim vezama u Sarajevu. Odluka da Oslobođenje preuzme izdavanje Krležinih sabranih djela nije se tada mogla donijeti na razini izdavačke kuće. Bilo je to pitanje od prvorazrednog političkog značaja, o njemu se odlučivalo u bosanskohercegovačkome republičkom i partijskom vrhu, koji je tada intenzivno djelovao na stvaraju bosanskoga političkog subjektiviteta između Srbije i Hrvatske, i na jednakopravnosti Sarajeva u odnosu na Beograd i Zagreb. Objavljivanje Krležinih djela dobro im je došlo. Bio je to projekt od najvećega državnog značaja, za koji Čengić, naravno, ima svoje zasluge, jer je to bila njegova ideja. Na kraju, zahvaljujući tim, danas već zaboravljenim bosanskohercegovačkim političarima, postoje, kakva takva, sabrana djela Miroslava Krleže. Recimo, njegovi Dnevnici u pet tomova nikada u Zagrebu nisu mogli biti objavljeni.
To je bio trenutak u kojemu je Čengić Krležu definitivno pridobio. Bio je starac, prevalio je osamdesetu kada su mu u Sarajevu počele izlaziti knjige, uskoro su mu počeli otkazivati kukovi, izlizala se hrskavica, zglobovi više nisu podnosili toliku težinu, i sve manje je izlazio iz kuće. Osim toga, dok je izlazio, bio im je loš Hrvat, dočekivali su ga s neugodnim viškom poniznosti ili bi mu se rugali, bio je redikul u jednoj nepodnošljivo malo i skučenoj sredini, a u stalnome ratu s onom drugom sredinom, u nadjebavanju s velikosrbima, s kojekavim aleksandrima belićima, iritiran što ga nikada nije bilo u izlozima beogradskih knjižara i gnjevan zbog srpskih posezanja za nečim što je hrvatsko, recimo za jezikom. U tom matoševskom raskoraku između Srba i Hrvata, koji je u njegovom slučaju doveden do krajnosti i do konačne samoće između ta dva plemena, gdje je jednima bio hrvatski nacionalist, a drugima hrvatski nacionalni izdajnik, Krleža je na kraju života u Čengiću našao onoga tko će Belu i njega ispraćati s ovoga svijeta. Našao je ispomoć u danima, mjesecima i godinama bolesti, nekoga tko će obilaziti društvene događaje i pripovijedati mu što se događa u gradu, svoga književnog agenta i svog ličnog sekretara, našao je čovjeka koji će, u najpraktičnijem smislu riječi, rješavati njegove probleme, nastale iz odnosa prema Srbima i Hrvatima, ili iz tjelesne pretilosti, bolesti, starosti…
Tih šest tomova “S Krležom iz dana u dan” i “Post mortem”, što ih je Čengićeva kći, gospođa Silvana Čengić Voljevica znalački svela na dva, svjedočanstvo su jedne mučne i lijepe starosti. “Pa dobro, jesi li živ, devet dana te nisam vidio?”, govori mu Krleža 14. rujna 1980. I to je refren koji se ponavlja u bezbroj varijacija, skoro u svakome nadnevku, stalno, dvoje staraca broji dane, potom i sate, koliko im Enesa nije bilo. I to je potresno. Krležin se život sveo na iščekivanje gosta iz one jedne bajkovite, izmaštane zemlje o kojoj nije znao gotovo ništa, i u kojoj su mu objavljivali knjige i smatrali ga važnim. Dolazili su mu na poklonjenje iz Sarajeva ti stvarni, odistinski krležijanci, kojima je ritam njegove rečenice ušao u govor i u korak, kojima se Krležino olovo zavuklo pod nokte, a za koje se u Zagrebu onda, kao ni danas, uopće nije znalo, i nije se željelo znati. Imena Hasana Grabčanovića (“Kao student stajao je pred njegovim stanom u Kukovićevoj ulici ili pred ‘Esplanadom’ i više od pet sati, da ga barem vidi.”), Branka Ekerta, Ismeta Krese, ne znače ama baš ništa svim tim zagrebačkim krležolozima i poznavateljima njegova djela, a kada je nedavno u Sarajevu umro Čedo Kisić, pisac, prevoditelj i urednik, jedan od onih koji su stvarali Krležinu sarajevsku legendu, u Zagrebu o tome nije objavljena ni vijest.
A 20. lipnja 1978, nakon što punih godinu dana nije silazio sa Gvozda u Zagreb, Krleža je, nakon vožnje automobilom do optičara, pun dojmova: “O Bože moj kako izgleda ovaj grad… Sve one ulice, uličice, tarabe, oni kokošinjci, one straćare, kuće, kućice, ona dvorišta, pa to je užasno. A knjiga je uglavnom strana roba u tim kućama. Nema tamo ni knjiga ni novina. Sve to ima tamo da se kuha još stotinu godina. To je tkivo tako satkano da nema afiniteta prema pisanoj riječi. To je masa ljudi, a otkud su došli, vrag bi ga znao. I tko je taj tko danas njihov profil oblikuje? Zagreb je na žalost jedno dugo selo koje počinje Dugim Selom i završava se Podsusedom na prostoru od trideset kilometara.” On je gnjevan i nesretan, neprihvaćen kakav je bio kao mladić, kada je intendantu Hrvatskoga narodnog kazališta Josipu Bachu donosio svoje drame, a on ih je redom odbijao. Tako mu je donio i dramu “Leševi” (koju je kasnije i sam Krleža odbacio), u kojoj sin ubija oca. Bach je bio istinski zgrožen. Upitao je tog dečka: “Kad je u Zagrebu sin ubio oca? Navedite mi jedan konkretan primjer!”
Josip Bach je, naime, kao Zagrepčanin bio uvrijeđen. Doživio je to kao potvoru na svoj grad, od nekoga tamo malca, i tako je počela Krležina nevolja s rodnim gradom, a potom i s Hrvatima, koja će ga pratiti sve do kraja, sve do posmrtne maske, koja je izlivena po njegovu mrtvome licu. Bio je to vječni problem s formatima: o Zagrebu i o Hrvatima, o Hrvatskoj i o hrvatstvu, Miroslav Krleža govorio je vidjevši ih većima nego što doista jesu, pa bi mu, zatim, odgovarali iz svojih uglavnom patuljastih i prizemnih perspektiva. I sve do kraja, on to nije želio prihvatiti, nego je i tad, u osamdeset i petoj godini, bez obzira što ga nitko osim Enesa Čengića i Bele nije čuo, poručivao Zagrebu da je jedno obično – dugo selo. Sve vjerujući da nije tako, i da Zagreb nije dugo selo, nego je njegov veliki grad, njegovo djetinjstvo u Agramu, i da će se samo nasmiješiti toj zgodnoj dosjetki. Jer ako je velik, onda Zagrebu ne smeta ako mu se kaže da je dugo selo, koje počinje Dugim Selom i završava se Podsusedom.
Nekoliko godina ranije, 27. svibnja 1973, malo pred osamdeseti rođendan, Krleža predviđa što će se dogoditi nakon njegove smrti: “Prvo će početi da preispituju moje mjesto u literaturi. Reći će: To je bio samozvani sveznadar, čovjek koji je svojom pojavom i djelom zaustavio našu literaturu. Plasirao se i održavao uz pomoć politike i političkoga angažamana, improvizator, hohštapler, demagog… Onda gotovo potpun zaborav, pa će se opet naći netko tko će nešto pročeprkati, otkriti i reći: ‘Stanite, ljudi, imali smo pjesnika.'” Ovo proroštvo se, gotovo u riječ, ostvarilo. Da nije krležoloških sinekura, fakultetskih namještenja i pijanih posrtanja po Leksikografskome zavodu koji nosi njegovo ime, da nije vagininih monologa o barunici Castelli, “velikog krležijanca Franje Tuđmana”, televizijskih trač partija i potrebe da se repertoari kazališnih kuća povremeno nečim ispune, bilo bi tačno onako kako je Krleža najavio. Jedino se neće dogoditi da netko uzvikne ono s kraja, da smo imali pjesnika. Tu je Miroslav Krleža pogriješio. U dugome selu više ne trebaju pjesnike.
Krleža se plašio da mu noću netko ne dođe na vrata. Spavao je s karabinom pored postelje. Plašio se, bez obzira na to što je sve već, navodno, bilo prošlo. Đido je bio u zatvoru, kao najslavniji disident iz komunističkoga svijeta, koji je mučeništvom platio svoju konverziju iz komunista u pokajnika, a Dido je živio slobodan u Argentini, rađao je djecu, pisao memoare, sve dok nije stradao u prometnoj nesreći. Ali je Krleži svejedno ostao njegov strah, jer je na vlastitoj koži osjetio koliko im malo treba da se vrate. Čengića je prihvaćao, pomalo kao da on i nije s ovoga svijeta. Ili kao da su Bosna i Sarajevo izuzetak od nečega u čemu on živi. Dopustio je da bude zaveden, a onda je, pomalo, i sam zavodio sugovornika. To su, inače, i najljepši dijelovi u ovim knjigama, kada Krležu sasvim ponese imaginacija, pa ispriča nešto što je samo po sebi literatura.
Trećega travnja 1976. govori Krleža Čengiću: “Vratili ste se iz Sarajeva, pa sad izvolite, referirajte mi što ima u ‘Turskoj’. Kako rekoh ‘Turskoj’, sjetih se što mi je otac pričao o svom prvom boravku u Zagrebu. Moglo je to biti 1867. godine, jer je bio u četvrtom razredu osnovne škole, a rođen je 1857. S majkom je čitav dan putovao fijakerom iz Varaždina, a onda mu je ona pokazivala Zagreb i odvela ga na Gornji grad na Strossmayerovo šetalište. To je bilo u predvečerje onih dana kada su se održavali veliki vojni manevri na granici Bosne, odnosno Turske. Gorjele su velike vatre i moj otac je pitao mamu:
– Kakva su ono svjetla tamo?
– Sine, tamo ti je vojska, tamo ti je Turska?”
Što ovu priču čini velikom književnošću? To što ju, zacijelo, nije mogao ispričati netko tko nema autentičnoga literarnog dara? A nije ju mogao ispričati, jer upravo taj dar, književni i pripovjedački, ljude dijeli na one koji bi ovakvu anegdotu zapamtili i one koji bi je zaboravili. Da bi se ona upamtila i poslije ispričala, ili iskoristila u literarnom tekstu, mora se osjetiti njezina začudnost. Sa Strossmayerova šetališta, koje se u vrijeme djetinjstva Krležina oca nije bitno razlikovalo od ovoga danas, mogla se vidjeti Turska. Ili nešto što se iz perspektive Varaždinbrega, odakle su cijeli dan putovali majka i sin, činilo kao Turska. I bila je to, zapravo, Turska, i sve je bilo čudo, vrijedno priče i sjećanja. Ovakav fragment čitatelju je dovoljan da zauvijek, kad god pred sobom ima tu jedinstvenu panoramu Zagreba, pogledom traži gdje je Turska.
Da Ivo Andrić kojim slučajem nije dobio Nobelovu nagradu, sasvim je malo vjerojatno da bi ju dobio baš Krleža. To je malo vjerojatno jer se ta nagrada ne dodjeljuje državama nego piscima. Ali svejedno, otkako je u Stockholmu 1961. nagrađen Andrić, Jugoslavija je živjela pod dojmom da je za nešto uskraćen Miroslav Krleža. I Tito je bio ljut, mjesecima je odbijao laureata primiti u audijenciju, a kada se udostojio, susret je bio leden, razgovarao je s Andrićem kao s neprijateljem. Naravno, i Krleža je ozračen tim događajem. Prema Andriću iskazuje jedva kontroliranu nesnošljivost, često ga spominje u svojim monolozima i u razgovorima s Čengićem, i svaki mu put, barem nasitno, pokušava nešto oduzeti. Priča kako ga je Ervin Šinko uvjeravao da je Andrić arhaičan pripovjedač, da se tako u Madžarskoj pisalo u devetnaestom stoljeću, na što ga je on, Krleža, razuvjeravao, ali su, eto, Šinkovi argumenti bili jači… Ili govori ovako, citirajući Andrića: “‘Silno mirišu bijeli cvjetovi, a ja kisnem sam i žalostan…’ Temelj Andrićeve literature je zapravo Ex Ponto, i on je taj Ex Ponto na svoj način dobrim dijelom dugo varirao.” Pa rezignira: “Andrić se meni ili ja njemu pletemo među nogama otkad postojimo, a nikakve veze nemamo – dva potpuno odvojena svijeta.” I baš ni u čemu, baš nikad, Krleža nije u pravu dok govori o Andriću, pa ni u tome da su dva potpuno odvojena svijeta. Što nam više vrijeme teče, i kako se stvari u posljednjih dvadesetak godina okreću, njih dvojica kao da bivaju sve bliskiji, sličniji. I usamljeniji.
O drugim piscima, onima s kojima se, srećom, ne mora uspoređivati, Krleža govori s više razumijevanja i s interesom. I u osamdesetima on čita, zainteresiran je, živi u tuđemu književnome tekstu, što bi danas već bila rijetkost: “Nesumnjivo je jedan od najdarovitijih Danilo Kiš, veli Krleža. Na televiziji sam nedavno gledao Miroslava Antića. Govorio je svoje stihove, moram reći izvanredno. To je zapravo kolosalno. Darovit čovjek, brate, nema što. Rijetko takve viđam i slušam na televiziji. Čitao sam i roman Dragoslava Mihailovića Kad su cvetale tikve, i to je dobra literatura. U Hrvatskoj sada nemate nijedno ime pa da kažete: ‘Evo, to je to'” U biti, Krleža s takvim ocjenama čini ono što pripisuje Matošu kada o njemu govori: “Moglo bi se reći da je bio apologeta srpske književnosti, a da je prema hrvatskoj osjećao svojevrstan prezir.”
O Enesu Čengiću nikada se nije pisalo, ni u Zagrebu, ni u Sarajevo. On je pisao o drugima, pa se, valjda, računalo da ne treba još netko pisati o njemu. I to je, kao i mnogo što, bilo krivo. A kad bi se o njemu, ipak, govorilo, bilo je, uglavnom, s podcjenjivanjem. Naročito u krležološkim krugovima, pa još kod onih koji su imali tu čast ušunjati se u Krležina predsoblja. Čengić je odlazio na poštu i plaćao mu račune. On mu je donosio voće s placa. Čengić ga je bedinao. Dovodio mu je liječnike. Čengić ga je vodio u šetnju, na izlete. Nadgledao je kućne poslove, pozivao vodoinstalatera… A to što je napisao, samo znači da je imao dobar diktafon. Da, da, bio je pažljiv prema njemu, solidan je novinar bio, ali bez imalo invencije, i nije mu postavljao nikakva osjetljiva pitanja. Bio je njegov Eckermann!
Tako se, otprilike, diskvalificira Enesa Čengića, ali naravno ne pretjerano javno. Javno se o njemu šuti, evo skoro i dvadeset godina, otkako je umro usred onoga užasnog rata, u kolovozu 1994, dok se spuštao liftom, u zgradi u kojoj je stanovao u Draškovićevoj ulici. I ima neke pjesničke pravde u mjestu njegova kraja. U liftu je, naime, umro i Petar Dobrović, prijatelj čijoj je smrti Krleža posvetio najuznesenije svoje riječi, samo što je Dobrovićev lift išao prema gore. Mimoišla su se tako, u liftovima, dva važna čovjeka u piščevom životu, od kojih teško da je bilo važnijih.
Miroslav Krleža i Ivo Andrić imali su rijetku sreću da su ih razgovorila dva dobra i pouzdana svjedoka. Nijedan nije imao problema s taštinom, nije se pokušavao natjecati sa sugovornikom i nije se igrao nadmašivanja. I što je najvažnije, ni Enes Čengić, ni Ljubo Jandrić, autor knjige “Sa Ivom Andrićem”, u kojoj ga razgovorom prati od 1968. do 1975, nisu izdali povjerenje svojih sugovornika, nego su im do kraja ostali odani. U toj odanosti bilo je čestitosti i dostojanstva, kakvim se ne svjedoči često, i kakvih ni Krleža ni Andrić nisu doživjeli u svojim životima prekoviše. Obojica su, i Čengić i Jandrić, bili ostvareni, dovršeni ljudi, premda će ih drugi pamtiti po dvojici svojih najpoznatijih sugovornika. Enes Čengić napisao je, u dva toma, odličnu monografiju o Branku Ćopiću, objavio je knjigu o Gustavu Krklecu, s kojim je, također, dugo prijateljevao, a u novinarstvu je odživio ozbiljnu reportersku, izvjestiteljsku i uredničku karijeru. Ljubo Jandrić bio je solidan prozni pisac, autor romana “Jasenovac”, o logoru koji ga je biografski i porodično obilježio. Pisao je bez mržnje, i bez pomisli na mržnju kojom bi se moglo odgovoriti na zlo, da bi uskoro zatim, kada su se vremena uskovitlala, a njegov život prerano došao kraju, potonuo u zaborav. Slično se dogodilo i Enesu Čengiću, kojega će se uzalud svoditi na Krležinog batlera. Čengićev begovat nije bio u nečemu što bi mu došlo s porodičnim naslijeđem, nego u onome sa čime se čovjek rodi kao s Božjim darom. Ili umijećem da se sluša Krležom, umjesto da se unaokolo brblja.
Najvažniji događaj u poslijeratnome društvenom životu Miroslava Krleže bio je dolazak mladoga Čengića za dopisnika sarajevskih dnevnih novina. Sve drugo bilo je manje važno, svi drugi bili su manje važni.
Beg iz Krležine fantastične zemlje Bosne
Trebalo bi zamisliti to vrijeme, 1955. godinu, kada dvadesetdevetogodišnji Enes Čengić dolazi u Zagreb, gdje se nastanjuje kao dopisnik sarajevskoga dnevnog lista Oslobođenje. Bile su to ozbiljne novine, i ozbiljni dopisnici, koji bi, pomalo, bili i veleposlanici svojih republika, čiji posao nije bio samo da pišu i izvještavaju, nego i da budu viđeni, da se za njih zna i da svojim prisustvom na nekom događaju iskazuju politički stav sredine iz koje dolaze. Odmah, čim je došao, Čengić je htio upoznati Krležu i tražiti mu intervju. I naravno da su ga savjetovali da to ne čini, tvrdili su da je Krleža odbojan prema novinarima i prema javnosti, a zapravo se radilo o onome starom provincijskom refleksu, koji je u onodobnome Zagrebu funkcionirao kao što funkcionira i danas: kada je netko važan, kada izviri iznad prosjeka ili bi imao nešto za reći, zagrebačka kulturna sredina će ga, po mogućnosti, činiti što nevidljivijim. Pogotovo pred nekim tko je došao iz još gore provincije, na koju se gleda s visine i u čijim se predstavnicima vidi samo uljeze i dotepence.
Krleža je već bio prevalio šezdesetu, osjećalo se da je u punoj snazi, radio je na enciklopediji, odlazio kod Tita na Brijune, djelovao je kao društveno-politički radnik, agitirao je i sve manje se bavio književnošću. Milovan Đilas, čije se partijske ruke 1941. plašio, bio je na robiji, ostali protivnici iz predratnog “sukoba na književnoj ljevici” izginuli su u ratu, potonuli su u anonimnost ili su revidirali, i malo tko se te 1955. pristajao sjećati da Krleža nije otišao u partizane. Bio je on najveći pisac socijalističke Jugoslavije, prevodili su ga širom Europe i izvodili njegove dramske komade, tretirajući ga, s puno razloga, kao simboličku kulturnu figuru Titove Jugoslavije. Tih godina on je, više prema inozemstvu nego kod kuće, funkcionirao kao svojevrsni jugoslavenski ministar kulture. Sve, ili gotovo sve, što je od te zemlje svijetu pokazano kao njezino civilizacijsko naslijeđe i identitet, prošlo je kroz Krležine ruke, ako već nije bilo njegov autorski projekt.
Enesu Čengiću trebalo je vremena da prodre do njega, ali to nipošto nije bilo nemoguće. Krleža se dao zavesti, pogotovu novinaru koji je dolazio iz svijeta o kojemu on nije znao gotovo ništa, ali prema kojemu je gajio onu vrstu simpatija, pa i udivljenja, kakvu su tokom devetnaestoga stoljeća osjećali zapadni putnici po Bosni. Imponiralo mu je to što je Čengić iz begovske porodice, premda je o pojmu begovata imao neka vrlo mutna, uglavnom pogrešne saznanja. Bosance on je zamišljao kao potomke bogumila, srednjevjekovnih patarena, koje je progonila i zapadna i istočna Crkva, pa su oni masovno prelazili na Islam. Idealizirao je njihovu razliku u odnosu na Srbe i Hrvate, nalazio je u Bosancima mile i duševne divljake, i manje je o tome svijetu znao nego o Madžarskoj, Njemačkoj, Poljskoj ili Francuskoj. Orijent je za Miroslava Krležu bio jedna velika tajna. A onda se pojavio Enes, sa svojim fočanskim begovskim podrijetlom i svojim suzdržanim privatnim šarmom.
Upoznali su se vrlo brzo, Čengić je donosio Beli cvijeće, načinio je sa njom intervju koji ona nikada neće zaboraviti, ali do razgovora s Krležom, a onda i pravoga, velikog prijateljstva dvojice ljudi proći će petnaestak godina. Od početka sedamdesetih nastajat će materijal koji neće biti samo kronika Krležina života, i Čengićev intervju s njime u šest tomova, nego i svojevrsna povijest hrvatske i jugoslavenske kulturne i političke svakodnevice.
Pritom, mora se i to znati: nije Enes Čengić bio Krležin Eckermann, niti je ovaj pisac u Zagrebu imao status Goethea – steći će ga tek kada umre i kada antitalenti steknu mogućnost da parazitiraju na njemu i da cijeli svoj radni vijek žderu Krležinu strvinu – a u ono stvarno vrijeme, kada je bio još vrlo živ, itekako su se potrudili da mu zagorčaju starost. Bilo mu je već skoro osamdeset, kada je zagrebačka Zora odustala od daljeg izdavanja Krležinih djela, i on se, u vrijeme Hrvatskoga proljeća, sa svojim knjigama našao na cesti. Kada je glavnome uredniku Zore, pjesniku Ivana Dončeviću, predbacio što to čine, ovaj mu je vrlo sabrano odgovorio: “Neće svijet propasti ne budemo li štampali vaše knjige.” Ovako Krleža Čengiću o tome govori, u zapisu od 2. veljače 1979: “U vrijeme najhrvatskijeg hrvatskog kursa, kad su, recimo, ne hrvatovali nego govorili gluposti, u ono vrijeme sam ja kao kvazi-hrvatski pisac u ovoj zemlji bio diskvalificiran – pa moj film Put u raj nije mogao sudjelovati, odnosno biti prikazan u Areni – tada sam do tog stepena bio diskvalificiran da ne mogu da se popnem na zidine Arene, jer ona je onda bila u rukama tih Samohrvata, a s druge strane sam bio do te mjere diskvalificiran da samo što nisam izletio iz Partije, jer sam bio ‘nacionalist’, i kao hrvatski nacionalist dobio sam nogom u guzicu na difamantan način, ako hoćete, što na koncu nimalo nije bilo ugodno. I to nije bilo prvi put. Zato je meni i zbog tih razloga drago što je Bosna jednog dana meni otvorila vrata i rekla: ‘Izvolite gospodine, sjedite i odmorite se malo.'”
Enes Čengić u to vrijeme je već bio šef dopisništva Oslobođenja u Zagrebu, s dobrim političkim vezama u Sarajevu. Odluka da Oslobođenje preuzme izdavanje Krležinih sabranih djela nije se tada mogla donijeti na razini izdavačke kuće. Bilo je to pitanje od prvorazrednog političkog značaja, o njemu se odlučivalo u bosanskohercegovačkome republičkom i partijskom vrhu, koji je tada intenzivno djelovao na stvaraju bosanskoga političkog subjektiviteta između Srbije i Hrvatske, i na jednakopravnosti Sarajeva u odnosu na Beograd i Zagreb. Objavljivanje Krležinih djela dobro im je došlo. Bio je to projekt od najvećega državnog značaja, za koji Čengić, naravno, ima svoje zasluge, jer je to bila njegova ideja. Na kraju, zahvaljujući tim, danas već zaboravljenim bosanskohercegovačkim političarima, postoje, kakva takva, sabrana djela Miroslava Krleže. Recimo, njegovi Dnevnici u pet tomova nikada u Zagrebu nisu mogli biti objavljeni.
To je bio trenutak u kojemu je Čengić Krležu definitivno pridobio. Bio je starac, prevalio je osamdesetu kada su mu u Sarajevu počele izlaziti knjige, uskoro su mu počeli otkazivati kukovi, izlizala se hrskavica, zglobovi više nisu podnosili toliku težinu, i sve manje je izlazio iz kuće. Osim toga, dok je izlazio, bio im je loš Hrvat, dočekivali su ga s neugodnim viškom poniznosti ili bi mu se rugali, bio je redikul u jednoj nepodnošljivo malo i skučenoj sredini, a u stalnome ratu s onom drugom sredinom, u nadjebavanju s velikosrbima, s kojekavim aleksandrima belićima, iritiran što ga nikada nije bilo u izlozima beogradskih knjižara i gnjevan zbog srpskih posezanja za nečim što je hrvatsko, recimo za jezikom. U tom matoševskom raskoraku između Srba i Hrvata, koji je u njegovom slučaju doveden do krajnosti i do konačne samoće između ta dva plemena, gdje je jednima bio hrvatski nacionalist, a drugima hrvatski nacionalni izdajnik, Krleža je na kraju života u Čengiću našao onoga tko će Belu i njega ispraćati s ovoga svijeta. Našao je ispomoć u danima, mjesecima i godinama bolesti, nekoga tko će obilaziti društvene događaje i pripovijedati mu što se događa u gradu, svoga književnog agenta i svog ličnog sekretara, našao je čovjeka koji će, u najpraktičnijem smislu riječi, rješavati njegove probleme, nastale iz odnosa prema Srbima i Hrvatima, ili iz tjelesne pretilosti, bolesti, starosti…
Tih šest tomova “S Krležom iz dana u dan” i “Post mortem”, što ih je Čengićeva kći, gospođa Silvana Čengić Voljevica znalački svela na dva, svjedočanstvo su jedne mučne i lijepe starosti. “Pa dobro, jesi li živ, devet dana te nisam vidio?”, govori mu Krleža 14. rujna 1980. I to je refren koji se ponavlja u bezbroj varijacija, skoro u svakome nadnevku, stalno, dvoje staraca broji dane, potom i sate, koliko im Enesa nije bilo. I to je potresno. Krležin se život sveo na iščekivanje gosta iz one jedne bajkovite, izmaštane zemlje o kojoj nije znao gotovo ništa, i u kojoj su mu objavljivali knjige i smatrali ga važnim. Dolazili su mu na poklonjenje iz Sarajeva ti stvarni, odistinski krležijanci, kojima je ritam njegove rečenice ušao u govor i u korak, kojima se Krležino olovo zavuklo pod nokte, a za koje se u Zagrebu onda, kao ni danas, uopće nije znalo, i nije se željelo znati. Imena Hasana Grabčanovića (“Kao student stajao je pred njegovim stanom u Kukovićevoj ulici ili pred ‘Esplanadom’ i više od pet sati, da ga barem vidi.”), Branka Ekerta, Ismeta Krese, ne znače ama baš ništa svim tim zagrebačkim krležolozima i poznavateljima njegova djela, a kada je nedavno u Sarajevu umro Čedo Kisić, pisac, prevoditelj i urednik, jedan od onih koji su stvarali Krležinu sarajevsku legendu, u Zagrebu o tome nije objavljena ni vijest.
A 20. lipnja 1978, nakon što punih godinu dana nije silazio sa Gvozda u Zagreb, Krleža je, nakon vožnje automobilom do optičara, pun dojmova: “O Bože moj kako izgleda ovaj grad… Sve one ulice, uličice, tarabe, oni kokošinjci, one straćare, kuće, kućice, ona dvorišta, pa to je užasno. A knjiga je uglavnom strana roba u tim kućama. Nema tamo ni knjiga ni novina. Sve to ima tamo da se kuha još stotinu godina. To je tkivo tako satkano da nema afiniteta prema pisanoj riječi. To je masa ljudi, a otkud su došli, vrag bi ga znao. I tko je taj tko danas njihov profil oblikuje? Zagreb je na žalost jedno dugo selo koje počinje Dugim Selom i završava se Podsusedom na prostoru od trideset kilometara.” On je gnjevan i nesretan, neprihvaćen kakav je bio kao mladić, kada je intendantu Hrvatskoga narodnog kazališta Josipu Bachu donosio svoje drame, a on ih je redom odbijao. Tako mu je donio i dramu “Leševi” (koju je kasnije i sam Krleža odbacio), u kojoj sin ubija oca. Bach je bio istinski zgrožen. Upitao je tog dečka: “Kad je u Zagrebu sin ubio oca? Navedite mi jedan konkretan primjer!”
Josip Bach je, naime, kao Zagrepčanin bio uvrijeđen. Doživio je to kao potvoru na svoj grad, od nekoga tamo malca, i tako je počela Krležina nevolja s rodnim gradom, a potom i s Hrvatima, koja će ga pratiti sve do kraja, sve do posmrtne maske, koja je izlivena po njegovu mrtvome licu. Bio je to vječni problem s formatima: o Zagrebu i o Hrvatima, o Hrvatskoj i o hrvatstvu, Miroslav Krleža govorio je vidjevši ih većima nego što doista jesu, pa bi mu, zatim, odgovarali iz svojih uglavnom patuljastih i prizemnih perspektiva. I sve do kraja, on to nije želio prihvatiti, nego je i tad, u osamdeset i petoj godini, bez obzira što ga nitko osim Enesa Čengića i Bele nije čuo, poručivao Zagrebu da je jedno obično – dugo selo. Sve vjerujući da nije tako, i da Zagreb nije dugo selo, nego je njegov veliki grad, njegovo djetinjstvo u Agramu, i da će se samo nasmiješiti toj zgodnoj dosjetki. Jer ako je velik, onda Zagrebu ne smeta ako mu se kaže da je dugo selo, koje počinje Dugim Selom i završava se Podsusedom.
Nekoliko godina ranije, 27. svibnja 1973, malo pred osamdeseti rođendan, Krleža predviđa što će se dogoditi nakon njegove smrti: “Prvo će početi da preispituju moje mjesto u literaturi. Reći će: To je bio samozvani sveznadar, čovjek koji je svojom pojavom i djelom zaustavio našu literaturu. Plasirao se i održavao uz pomoć politike i političkoga angažamana, improvizator, hohštapler, demagog… Onda gotovo potpun zaborav, pa će se opet naći netko tko će nešto pročeprkati, otkriti i reći: ‘Stanite, ljudi, imali smo pjesnika.'” Ovo proroštvo se, gotovo u riječ, ostvarilo. Da nije krležoloških sinekura, fakultetskih namještenja i pijanih posrtanja po Leksikografskome zavodu koji nosi njegovo ime, da nije vagininih monologa o barunici Castelli, “velikog krležijanca Franje Tuđmana”, televizijskih trač partija i potrebe da se repertoari kazališnih kuća povremeno nečim ispune, bilo bi tačno onako kako je Krleža najavio. Jedino se neće dogoditi da netko uzvikne ono s kraja, da smo imali pjesnika. Tu je Miroslav Krleža pogriješio. U dugome selu više ne trebaju pjesnike.
Krleža se plašio da mu noću netko ne dođe na vrata. Spavao je s karabinom pored postelje. Plašio se, bez obzira na to što je sve već, navodno, bilo prošlo. Đido je bio u zatvoru, kao najslavniji disident iz komunističkoga svijeta, koji je mučeništvom platio svoju konverziju iz komunista u pokajnika, a Dido je živio slobodan u Argentini, rađao je djecu, pisao memoare, sve dok nije stradao u prometnoj nesreći. Ali je Krleži svejedno ostao njegov strah, jer je na vlastitoj koži osjetio koliko im malo treba da se vrate. Čengića je prihvaćao, pomalo kao da on i nije s ovoga svijeta. Ili kao da su Bosna i Sarajevo izuzetak od nečega u čemu on živi. Dopustio je da bude zaveden, a onda je, pomalo, i sam zavodio sugovornika. To su, inače, i najljepši dijelovi u ovim knjigama, kada Krležu sasvim ponese imaginacija, pa ispriča nešto što je samo po sebi literatura.
Trećega travnja 1976. govori Krleža Čengiću: “Vratili ste se iz Sarajeva, pa sad izvolite, referirajte mi što ima u ‘Turskoj’. Kako rekoh ‘Turskoj’, sjetih se što mi je otac pričao o svom prvom boravku u Zagrebu. Moglo je to biti 1867. godine, jer je bio u četvrtom razredu osnovne škole, a rođen je 1857. S majkom je čitav dan putovao fijakerom iz Varaždina, a onda mu je ona pokazivala Zagreb i odvela ga na Gornji grad na Strossmayerovo šetalište. To je bilo u predvečerje onih dana kada su se održavali veliki vojni manevri na granici Bosne, odnosno Turske. Gorjele su velike vatre i moj otac je pitao mamu:
– Kakva su ono svjetla tamo?
– Sine, tamo ti je vojska, tamo ti je Turska?”
Što ovu priču čini velikom književnošću? To što ju, zacijelo, nije mogao ispričati netko tko nema autentičnoga literarnog dara? A nije ju mogao ispričati, jer upravo taj dar, književni i pripovjedački, ljude dijeli na one koji bi ovakvu anegdotu zapamtili i one koji bi je zaboravili. Da bi se ona upamtila i poslije ispričala, ili iskoristila u literarnom tekstu, mora se osjetiti njezina začudnost. Sa Strossmayerova šetališta, koje se u vrijeme djetinjstva Krležina oca nije bitno razlikovalo od ovoga danas, mogla se vidjeti Turska. Ili nešto što se iz perspektive Varaždinbrega, odakle su cijeli dan putovali majka i sin, činilo kao Turska. I bila je to, zapravo, Turska, i sve je bilo čudo, vrijedno priče i sjećanja. Ovakav fragment čitatelju je dovoljan da zauvijek, kad god pred sobom ima tu jedinstvenu panoramu Zagreba, pogledom traži gdje je Turska.
Da Ivo Andrić kojim slučajem nije dobio Nobelovu nagradu, sasvim je malo vjerojatno da bi ju dobio baš Krleža. To je malo vjerojatno jer se ta nagrada ne dodjeljuje državama nego piscima. Ali svejedno, otkako je u Stockholmu 1961. nagrađen Andrić, Jugoslavija je živjela pod dojmom da je za nešto uskraćen Miroslav Krleža. I Tito je bio ljut, mjesecima je odbijao laureata primiti u audijenciju, a kada se udostojio, susret je bio leden, razgovarao je s Andrićem kao s neprijateljem. Naravno, i Krleža je ozračen tim događajem. Prema Andriću iskazuje jedva kontroliranu nesnošljivost, često ga spominje u svojim monolozima i u razgovorima s Čengićem, i svaki mu put, barem nasitno, pokušava nešto oduzeti. Priča kako ga je Ervin Šinko uvjeravao da je Andrić arhaičan pripovjedač, da se tako u Madžarskoj pisalo u devetnaestom stoljeću, na što ga je on, Krleža, razuvjeravao, ali su, eto, Šinkovi argumenti bili jači… Ili govori ovako, citirajući Andrića: “‘Silno mirišu bijeli cvjetovi, a ja kisnem sam i žalostan…’ Temelj Andrićeve literature je zapravo Ex Ponto, i on je taj Ex Ponto na svoj način dobrim dijelom dugo varirao.” Pa rezignira: “Andrić se meni ili ja njemu pletemo među nogama otkad postojimo, a nikakve veze nemamo – dva potpuno odvojena svijeta.” I baš ni u čemu, baš nikad, Krleža nije u pravu dok govori o Andriću, pa ni u tome da su dva potpuno odvojena svijeta. Što nam više vrijeme teče, i kako se stvari u posljednjih dvadesetak godina okreću, njih dvojica kao da bivaju sve bliskiji, sličniji. I usamljeniji.
O drugim piscima, onima s kojima se, srećom, ne mora uspoređivati, Krleža govori s više razumijevanja i s interesom. I u osamdesetima on čita, zainteresiran je, živi u tuđemu književnome tekstu, što bi danas već bila rijetkost: “Nesumnjivo je jedan od najdarovitijih Danilo Kiš, veli Krleža. Na televiziji sam nedavno gledao Miroslava Antića. Govorio je svoje stihove, moram reći izvanredno. To je zapravo kolosalno. Darovit čovjek, brate, nema što. Rijetko takve viđam i slušam na televiziji. Čitao sam i roman Dragoslava Mihailovića Kad su cvetale tikve, i to je dobra literatura. U Hrvatskoj sada nemate nijedno ime pa da kažete: ‘Evo, to je to'” U biti, Krleža s takvim ocjenama čini ono što pripisuje Matošu kada o njemu govori: “Moglo bi se reći da je bio apologeta srpske književnosti, a da je prema hrvatskoj osjećao svojevrstan prezir.”
O Enesu Čengiću nikada se nije pisalo, ni u Zagrebu, ni u Sarajevo. On je pisao o drugima, pa se, valjda, računalo da ne treba još netko pisati o njemu. I to je, kao i mnogo što, bilo krivo. A kad bi se o njemu, ipak, govorilo, bilo je, uglavnom, s podcjenjivanjem. Naročito u krležološkim krugovima, pa još kod onih koji su imali tu čast ušunjati se u Krležina predsoblja. Čengić je odlazio na poštu i plaćao mu račune. On mu je donosio voće s placa. Čengić ga je bedinao. Dovodio mu je liječnike. Čengić ga je vodio u šetnju, na izlete. Nadgledao je kućne poslove, pozivao vodoinstalatera… A to što je napisao, samo znači da je imao dobar diktafon. Da, da, bio je pažljiv prema njemu, solidan je novinar bio, ali bez imalo invencije, i nije mu postavljao nikakva osjetljiva pitanja. Bio je njegov Eckermann!
Tako se, otprilike, diskvalificira Enesa Čengića, ali naravno ne pretjerano javno. Javno se o njemu šuti, evo skoro i dvadeset godina, otkako je umro usred onoga užasnog rata, u kolovozu 1994, dok se spuštao liftom, u zgradi u kojoj je stanovao u Draškovićevoj ulici. I ima neke pjesničke pravde u mjestu njegova kraja. U liftu je, naime, umro i Petar Dobrović, prijatelj čijoj je smrti Krleža posvetio najuznesenije svoje riječi, samo što je Dobrovićev lift išao prema gore. Mimoišla su se tako, u liftovima, dva važna čovjeka u piščevom životu, od kojih teško da je bilo važnijih.
Miroslav Krleža i Ivo Andrić imali su rijetku sreću da su ih razgovorila dva dobra i pouzdana svjedoka. Nijedan nije imao problema s taštinom, nije se pokušavao natjecati sa sugovornikom i nije se igrao nadmašivanja. I što je najvažnije, ni Enes Čengić, ni Ljubo Jandrić, autor knjige “Sa Ivom Andrićem”, u kojoj ga razgovorom prati od 1968. do 1975, nisu izdali povjerenje svojih sugovornika, nego su im do kraja ostali odani. U toj odanosti bilo je čestitosti i dostojanstva, kakvim se ne svjedoči često, i kakvih ni Krleža ni Andrić nisu doživjeli u svojim životima prekoviše. Obojica su, i Čengić i Jandrić, bili ostvareni, dovršeni ljudi, premda će ih drugi pamtiti po dvojici svojih najpoznatijih sugovornika. Enes Čengić napisao je, u dva toma, odličnu monografiju o Branku Ćopiću, objavio je knjigu o Gustavu Krklecu, s kojim je, također, dugo prijateljevao, a u novinarstvu je odživio ozbiljnu reportersku, izvjestiteljsku i uredničku karijeru. Ljubo Jandrić bio je solidan prozni pisac, autor romana “Jasenovac”, o logoru koji ga je biografski i porodično obilježio. Pisao je bez mržnje, i bez pomisli na mržnju kojom bi se moglo odgovoriti na zlo, da bi uskoro zatim, kada su se vremena uskovitlala, a njegov život prerano došao kraju, potonuo u zaborav. Slično se dogodilo i Enesu Čengiću, kojega će se uzalud svoditi na Krležinog batlera. Čengićev begovat nije bio u nečemu što bi mu došlo s porodičnim naslijeđem, nego u onome sa čime se čovjek rodi kao s Božjim darom. Ili umijećem da se sluša Krležom, umjesto da se unaokolo brblja.
Najvažniji događaj u poslijeratnome društvenom životu Miroslava Krleže bio je dolazak mladoga Čengića za dopisnika sarajevskih dnevnih novina. Sve drugo bilo je manje važno, svi drugi bili su manje važni.