U bernhardovskom romanu o ocu, maćehi i sinu, epska bi okosnica morala biti posvećena očevom grizodušju.
Bio je čovjek osjetljive savjesti, uvijek se zbog nečega osjećao krivim, i nakon što mu majka više nije bila živa, i nakon što je, istina kasno, sasvim zagospodario svojim moralnim i emocionalnim bićem.
Njegov osmijeh, kojim me je podsjećao na Petera Sellersa, bio je osmijeh grizodušja.
Moralna procedura katoličkih zajednica zasnovana je upravo na grižnji savjesti, što se stoljećima kosi i kultivira poput engleske trave. Grijeh je poput vode kojom se trava zalijeva, zajednica bi se raspala kada bi na čas presušili grijesi, ili kada bi se najednom grijesi kažnjavali po zakonu i po ljudskom srcu.
Otac je, zbog nečega to stalo ponavljam, bio ateist.
Ali bio je katolički ateist. Sve je u njegovoj patnji, samooptuživanju i prijetvornosti, bilo katoličko. Katolička je bila i tiha strepnja da bi ga na kraju mogla stići strašna kazna, od koje se branio liječničkom požrtvovnošću – kad god bi ga usred noći budila rodbina umirućeg bolesnika, on je skakao iz postelje, iskupljen za grijeh što me više ne vodi na Trebević.
Nije ništa manje bio katolik od svoje majke, ili od strašnoga sarajevskog nadbiskupa Ivana Evanđeliste Šarića, koji je pisao ode poglavniku Paveliću, a na istrebljenje Jevreja i Srba gledao je kao na žalosnu povijesnu potrebu, ili Božju kaznu za razapinjanje Krista i crkveno raskolništvo. Osim što otac, za razliku od svoje majke i od njezinoga nadbiskupa, nije imao Boga na svojoj strani.
Način na koji ga se njegov otac, a moj djed, odrekao, na neki je neobičan način odredio njegov odnos prema meni.
Opet to ne mogu drukčije ispričati ili objasniti, doli prispodobom iz moga nenapisanog bernhardovskog romana.
U tom romanu odnos oca prema sinu predstavlja zrcalnu sliku odnosa njegovoga oca prema njemu.
Sve je tu isto i ponavlja se, svaki osjećaj i svaki strah, osim straha od kazne i grižnje savjesti.
Imajući pred očima, i u duši, grijeh svoga oca prema sebi, imajući svijest da će, po Božjim i po ljudskim zakonima, on ispaštati grijehe u vječnim, paklenim mukama, otac je prema sinu bolji, iako ponavlja istu matricu.
Jedna se fabula ne razlikuje od druge, a svijest o grijehu proizlazi iz svijesti o ponavljanju. Umjesto ljubavi prema svome djetetu, čovjeka vodi samo strah od grijeha.
XXXIII
Da li ja to upravo kažem da me otac nije volio?
Nisam razmišljao o tome, tok ovoga popodnevnog nedjeljnog eseja naveo me je i na to, ali mi se čini da me zapravo nije volio. Bio sam njegov strah od grijeha. Ništa me u toj misli ne uznemirava, osim strepnje pred mogućom patetikom, nakon što je sad napisana.
Sama misao nije bila patetična.
U njegovome životu nekako su se skladno uklopile, kao u dječjem puzzleu s razglednicom Sarajeva, dvije velike patnje: privatna, obiteljska, koja s mjestom i vremenom nije nužno u vezi; i historijska, koja se utisne u čovjeka, poput pečata s državnim grbom.
Privatne okolnosti bile su istovjetne s povijesnim, i razlike skoro da nije bilo između onoga čemu je stremio i u što je tonuo kockarski duh očevog djeda, poštara rodom iz Ličkoga Lešća, i onoga u što se pretvarala država u kojoj se otac rodio.
Bračna nesreća i frustracija moje babe Štefanije fatalno se potrefila s bračnom nesrećom i frustracijom Hrvatske i hrvatskoga naroda u karađorđevićevkome kraljevstvu. Od tada, njezin je život, a zatim i život njezinoga slabog sina, a moga oca, bio trajno ucijenjen državnim prilikama i političkim promjenama.
Ne znam kako bi bilo da je bilo drukčije.
Znam samo da onda ovo ne bih bio ja.
Da me je mogao voljeti, ili da je imao čime, da se znao otrgnuti od onoga što mu je životnim okolnostima bilo zadano, ne bi bilo ni ovog oproštaja. Ali ne bi, pretpostavljam, bilo ni one vrste moga interesa za politiku i za povijest dvadesetog stoljeća, uglavnom balkansku i jugoslavensku, koji je upisan u većinu toga što sam napisao, u knjigama ili u novinama. Da nije tog puzzlea koji se tako savršeno uklopio, načinjenog od povijesnoga zla i privatne nesreće, sigurno bih bio drukčiji pisac, ako bih uopće bio pisac.
XXXIV
Jednog je dana, u mjesecu kada je u Sarajevu počinjao rat, on bio na klinici, i čuo je kroz prozor niz eksplozija. Dolazile su s istočnih strana, gdje su Bjelave i Mejtaš, kraj u kojem sam živio.
Hvatala ga je panika. Uključio je radio, da čuje gdje se puca.
Javljeno je da su tri minobacačke granate pale na Sepetarevac. To je ulica u kojoj sam živio.
Otišao je do telefona i nazvao, ali se nitko nije javio.
Ostavio je pacijente, premda je za deset minuta trebala biti vizita, pa je onako u bijelome mantilu, s kemijskom olovkom zataknutom za džep na kojemu je pisalo dr Jergović, istrčao van, na ulice po kojima su, poput ljetne kiše, sve jače pljuštale granate, pa je trčao, onako vremešan i debeo, sve do Mejtaša i Sepetarevca, izbezumljen mišlju da sam poginuo.
Kada je stigao, našao me je živoga.
Bio je sretan.
Vjerujem da on to ne bi mogao preživjeti, da bi mu se srce raspuklo. Ubila bi ga savjest da me je tada ubila granata. Takav je to bio trenutak.
XXXV
Ne postoji bezkonfesionalni ateist, onaj koji nema svoj hram, makar bio napušten od Boga. Barem u nas, i u Europi, takvog ateista nema. Možda drugdje, gdje svačega ima, i taj ateist postoji.
Zato život bez Boga, ili bez vjere u njega, i dalje podrazumijeva život unutar istoga sustava vrijednosti, pravila i ceremonijala. Ateist je, obično, obavezan da čini isto što i vjernik, živi poput njega, iste ga aveti progone, od istih strahova strahuje, samo što se nema čemu nadati, nema u što vjerovati i ne zna zašto je takav kakav jest.
To nije površna stvar, niti je Bog poput cigarete, pa da čovjek tek ne zna kamo će s rukama nakon što prestane pušiti; Boga se nekako i možemo osloboditi, pa umjesto beskraja apsoluta prihvatiti beskrajnu prazninu, ali način na koji se Bogu prilazi trajat će još dugo nakon što ga više ne bude. Put ostaje i nakon što cilj više ne postoji.
Ja sam, recimo, odrastao uz ateiste muslimane, koji nisu jeli svinjetinu.
Njihov je ateizam u svemu bio beznadno uvjerljiv, ali su se po tom detalju razlikovali od ateista katolika i pravoslavnih ateista.
Neki od njih čak su i obrezivali djecu. I nisu to činili zato što bi im bilo važno što će reći svijet, ili zato da udovolje tradicionalnoj obiteljskoj starčadi. Nisu to činili ni samo zato što je takav bio običaj. Ni samo zato što je to bio jedan od mogućih sadržaja njihovoga deklariranog nacionalnog identiteta.
I kada Boga za njih više nije bilo, ostala je široka cesta po kojoj se prema njemu išlo i na kojoj se, puno važnije od toga, svakodnevno živjelo. Specifični nacionalni supstrat naših naroda, ono što doista razlikuje Hrvate od Srba, ili Bošnjake od jednih i drugih, toliko je oskudan i siromašan, a sličnosti su nam, od Triglava do Gevgelije tako fatalne, da bi ateistima ostalo malo od njihovih nacija, kada bi nekim čudom zaboravili običaje i mitove religija iz kojih su potekli. Na kraju, čak i temeljito ateizirana balkanska multikulturalna društva temeljena su na vjerskim razlikama, pa onda nije neobično ni da smo doživjeli to da se vjerski ratovi vode među ateistima.
Njegova “Knjiga o Titu” nalazila se u školskoj lektiri za četvrti razred osmoljetke. U njoj je na pristupačan, ali mitomanski – da ne kažem mitomanijački – način bilo opisano odrastanje Josipa Broza.
Dio materijala za knjigu Bevk je, navodno, pronašao u Dedijerovim “Prilozima za biografiju Josipa Broza Tita”, a dio je otkrio samostalnim istraživanjem.
Vladimir Dedijer svoju je knjigu demonstrativno započeo nakon rezolucije Informbiroa, s namjerom da raskrinka sve osobne uvrede i objede na Titov račun, a objavio ju je u godini Staljinove smrti, usporedo u Ljubljani i Beogradu. France Bevk je “Knjigu o Titu” objavio dvije godine kasnije, 1955.
Do danas, i po Bevku, i po Dedijeru, i po svim drugim biografima i hagiografima, teško je znati što je u priči o odrastanju najvećega sina naših naroda i narodnosti vjerodostojno, a što je mistifikacija ili, naprosto, izmišljotina. No, njegovo rođenje, djetinjstvo i odrastanje, kada ih Bevk iz Dedijerovog reportažnog diskursa pretvara u lijepu književnost, počinju frapantno podsjećati na rane dane Isusa Krista. Često je moguće ustanoviti po kojim je dijelovima i motivima iz Novoga zavjeta Bevk ispisivao svoj socijalistički palimpsest.
Jednostavno, ali i posve krivo, moglo bi se zaključiti kako je pisac to činio s namjerom da svjesno manipulira s upisivanjem Tita u narodnu svijest, i to na mjesto na kojemu je u prethodnih dvadesetak generacija i tisućinjak godina bilo upisano ime Sina Božjega.
No, prije će biti da nesretnome Slovencu, vjernome učeniku Ivana Cankara, koji je, kao i toliki drugi, tokom rata izgubio vjeru u Boga, evanđelja i Kristovi životopisi ne samo da nisu bili ni na kraj pameti, nego i da bi se posramio ili uvrijedio kada bi nas čuo što o njegovome djelu govorimo i što u njemu nalazimo.
Bit će da je, u časovima svoje velike fascinacije Titovom osobom, te pod političkim, ali i književno-stilskim imperativima, svoga junaka prikazao onakvim kakav bi, u njegovoj svijesti i njegovom doživljaju ljudskih vrlina i veličina, izgledao najveći i najčovječniji čovjek na svijetu.
I tako je France Bevk prikazujući Tita prikazao Boga, i to onakvoga kakav mu je bio najbliži i kojega je poznavao iz djetinjstva, premda u njega više nije vjerovao, Boga po katoličkom nauku i kalupu.
Ali zašto je onda prestao vjerovati?
Zašto je cijeli partizanski naraštaj prestao vjerovati u Boga?
Zašto je moj otac, još nesvršeni gimnazijalac, već bio bezbožnik?
Objašnjenje da je tako htjela partija, bilo bi nedovoljno i krivo. Isto kao što je krivo zaključivati kako su ljudi ponovo postali pobožni nakon što više nije bilo Komunističke partije.
Uostalom, ako je netko iz oca istjerivao Boga, ili ako je – kako to vrlo tačno i slikovito utvrđuje narodna fraza – ubio Boga u njemu, onda to nisu bili komunisti, nego njegova majka. Nakon što vrlo pobožna majka sinu na umoru odbija dati čašu vode, kažnjavajući ga tako za komunističko bezbožništvo, sin se, možda, i neće na majku smrtno naljutiti, ali će sigurno pomisliti kako s njezinim Bogom stvari ne stoje dobro.
Ali i to je literarizirana pretpostavka.
Mrtav je, pa o njemu ništa drugo više i ne mogu znati, osim onoga što nastaje iz literarne mašte.
Moj otac nestvarno je biće, hobit, Kraljević Marko, trol i Harry Potter, Saladin iz “Hiljadu i jedne noći” i Flash Gordon, gore na nebesima, pa sve što o njemu kažem, i o vremenu u kojem je bio živ, izmišljeno je. Nema istine o mrtvima, osim da su mrtvi i više ih nema, kao da ih nikada nije ni bilo.
Ali i dok je bio živ, toliko sam malo o njemu znao, da je za mene otac bio biće iz mašte.
U ratnim godinama i u prvim godinama mira partizanske, pa komunističke vlasti dopuštale su slavljenje vjerskih blagdana. O partizanskim božićima potreseno je pisao i Edvard Kocbek u svojim dnevnicima.
Bilo je to vrijeme kada se, prema zamislima velikoga Staljina, borba za slobodu vodila kapilarno, kroz Narodnu frontu, koju su sačinjavali svi antifašisti, patrioti i nevoljnici koje je u borbu potjerala pripadnost krivoj rasi ili naciji. Komunistička partija trebala je biti zamašnjak te široko zahvaćene društvene skupine, diskretna u distribuciji svojih ideoloških postulata, ali i – što bi bilo važnije – nije smjela ući u provođenje ideološkoga monopola i preuzimanje vlasti.
Staljinova volja i želja činila se paradoksalnom: od jugoslavenskih komunista očekivao je da se ne ugledaju u Oktobarsku revoluciju i godine stvaranja Sovjetskog Saveza.
Iz strateških razloga, nije htio uznemiravati zapadne saveznike, u vrijeme kada su mu, tokom 1943. i 1944. dostavljali oružje, s kojim će, uz stravične herojske žrtve naroda Sovjetskoga Saveza, slomiti Hitlerovu Njemačku i osvojiti pola Europe.
Ali nešto je bilo važnije: konačno osvajanje i sovjetiziranje Jugoslavije provelo bi se mimo slabe i nesamostalne Komunističke partije. Ideološko preporađanje trebalo je stići tek sa sovjetskim osloboditeljima. Dok oni ne dođu, avangarda radničke klase sudjelovat će u božićnim i uskršnjim proslavama. A kad sovjetska braća stignu, lokalne Komunističke partije više neće biti. Na takav način okupiran je veći dio istočne Europe.
I tako je drug Staljin, nadajući se da će od Jugoslavije stvoriti uzornoga satelita, na koju godinu produžio život Bogu u našim krajevima.
Pa kad današnji antikomunisti govore da je Tito bio gori staljinist i bezbožnik od samoga Staljina, nisu baš posve u krivu. Na kraju, zahvaljujući tom njegovom hiper-staljinizmu i nepovjerenju prema ideji Narodne fronte, zahvaljujući tome što je insistirao na vodećoj ulozi Komunističke partije, Tito je u nekoj ne baš tako dalekoj budućnosti, što će nastupiti već sredinom šezdesetih, omogućio radikalnu liberalizaciju jugoslavenskoga društva. I postupio je kao dobar patriot.
Tako bi to, opet, izgledalo u literarnoj interpretaciji. Kao literarni paradoks.
Otac je, dakle, postao ateist još u vrijeme kada to nije bio društveno-politički imperativ.
Nikada neću doznati kako je postao svjestan Božje neprisutnosti. Podijelio je jedno metafizičko iskustvo cijeloga svog naraštaja, ili barem najvećega njegovog dijela. Zanimljivo je, međutim, da njihova duhovna revolucija nikada nije postala temom jugoslavenskih književnosti ili kinematografije.
A trebalo bi biti da je čudo otkrovenja Božje neprisutnosti jednako čudu Božjega ukazanja.
Ateizacija ratnoga i poratnog jugoslavenskog društva velika je priča, koja se redovito pokušavala ispričati u sociološkom i društveno-političkom ključu, na način koji je Branko Ćopić, kroz usta Nikoletine Bursaća, satirom rasteretio od svakoga dubljeg i privatnijeg značenja.
Scena u kojoj Nikoletina po povratku iz borbe starici majki objašnjava kako Boga nema, i zašto ga nema, na kraju je postala amblematska, pa se tokom jugoslavenske historije razlistavala u desetine i stotine istih, a različitih priča, skečeva, anegdota, pisanih i usmenih; od partizanskih igrokaza i komedija koje bi pisali lokalni učitelji, a izvodile su ih amaterske kazališne družine, do bezazlenih, na brzinu improviziranih petominutnih scenskih prikazanja, kroz koja bi se, u televizijskim emisijama poput “Znanja imanja”, sela nadgornjavala u kulturnoumjetničkom stvaralaštvu. Boga nema, zato što ga nema, zato što je komesar brigade rekao da ga nema i zato što se ni po čemu ne vidi da ga ima. Niti se ikada vidjelo.
Na to bi se, nakon što ga oslobodimo Ćopićeva literarnog genija i socijalnog dara, mogao svesti Nikoletinin poučak o Bogu.
Na njega su se kasnije nadovezivali i komunisti, i antikomunisti, pa se sva jugoslavenska drama ateizacije svela, uglavnom, na seljaka s mitraljezom, koji će, urbi et orbi, širiti i diktirati vjeru da Boga nema, pri čemu će krivovjernici imati posla s njegovim mitraljezom.
Kada se jednoga dana, početkom devedesetih, jutro pred rat, Bog u Jugoslaviju vrati, neće to biti isti onaj Bog, koji je između 1943, 1948, ili još nekoliko sljedećih godina, napuštao duše naših očeva, baba i djedova, nego će taj novi Bog svjedočiti svoje prisustvo u ime nacije.
Ukazat će se svakoj od njih, pa će u Bosni, slijedom povijesnih i narodnosnih okolnosti, svoju svetu trojnost rasporediti na tri nacionalne nominacije. Novi Bog neće biti ni tako zahtjevan i striktan kao stari, niti će od vjernika očekivati da vjeruju u mitove, legende i svete priče, u to da je Svijet stvarao šest dana a sedmoga se odmarao, ili u to da je Kain ubio Abela. Bit će to Bog nacionalnog poslanja, neka vrsta nebeskoga Starčevića, Strossmayera i Karađorđa, sasvim praktičan Bog, čije će se ingerencije vršiti i provoditi po starinskome principu, kako budu napredovale njegove vojske, ali prema suvremenim metodima i saznanjima nauke i tehnike, koja su dovela do izuma savršenih artiljerijskih oružja i oruđa, što Božje stvorenje uspijevaju pronaći i likvidirati na svakome mjestu gdje se ono skrije u strahu od smrti i patnje.
Nekoliko puta sam nakon 1990. s ocem razgovarao o Bogu i Crkvi. Kada bismo se našli, a kasnijih godina puno češće telefonom.
Nisam ga to na takav način mogao pitati, ali me je zanimalo hoće li se vratiti tamo odakle je jednom davno pobjegao. Osluškivao sam što će o Njemu reći, iščekivao stanku u rečenici, nelogičnu jer nije na mjestu zareza ili tačke, u koju bi se udjenula njegova sumnja kako Nešto, ipak, postoji.
Špijunirao sam ga tako, slao mu lažne signale, pa ga navlačio i pomalo lagao o vlastitoj vjeri i nevjeri, a on bi mi govorio kako o svemu tome valja tiho, diskretno i nikako drukčije, jer su ovi novi vjernici zastrašujuće agresivni i brojni; govorio je da im se ne smije davati povoda za svađu, da ih se treba čuvati i izbjegavati bilo kakve rasprave s njima; govorio je da u Zagrebu trebam biti još puno oprezniji nego u Sarajevu, jer su u Zagrebu samo jedni, samo su katolici, dok drugih nema, pa se katolici nemaju uz koga navikavati da drugi i drukčiji postoje, što ih čini još zatucanijim i radikalnijim; govorio je, pred rat u Sarajevu, kada su po gradu osvanule naljepnice s natpisom „Abortus je ubojstvo“, kako se plaši da takvu propagandu šire budući ubojice, ali me je molio da o tome ne pišem…
Bio je tih i bio je trpeći, pravi katolički ateist, nije ga obasjala Božja milost novoga, nacionaliziranog Boga.
Ni o tome ga nikada ništa nisam upitao, ali mislim da nije izvadio hrvatsku domovnicu, na koju je, kao i svi bosanskohercegovački Hrvati, prema Tuđmanovim zakonima imao pravo. Ako je to, možda, i učinio, moglo je to biti samo na ženin nagovor.
Bio je star, nigdje mu se više nije išlo, odbijao je da se seli u sretniju domovinu, a domovnica bi mu bila korak ka iseljenju. Ali da je to učinio, da je tražio hrvatsko državljanstvo, morao bi se poslužiti praktičnim društveno-političkim licemjerjem.
Priznajući tako da Bog postoji, morao bi, kao i svi drugi bosanskohercegovački Hrvati, priložiti krštenicu Katoličke crkve, kao jedini dokument što im ga hrvatska država priznanje u dokazivanju hrvatstva.
Strah od grijeha
Iz knjige “Otac”
XXXII
U bernhardovskom romanu o ocu, maćehi i sinu, epska bi okosnica morala biti posvećena očevom grizodušju.
Bio je čovjek osjetljive savjesti, uvijek se zbog nečega osjećao krivim, i nakon što mu majka više nije bila živa, i nakon što je, istina kasno, sasvim zagospodario svojim moralnim i emocionalnim bićem.
Njegov osmijeh, kojim me je podsjećao na Petera Sellersa, bio je osmijeh grizodušja.
Moralna procedura katoličkih zajednica zasnovana je upravo na grižnji savjesti, što se stoljećima kosi i kultivira poput engleske trave. Grijeh je poput vode kojom se trava zalijeva, zajednica bi se raspala kada bi na čas presušili grijesi, ili kada bi se najednom grijesi kažnjavali po zakonu i po ljudskom srcu.
Otac je, zbog nečega to stalo ponavljam, bio ateist.
Ali bio je katolički ateist. Sve je u njegovoj patnji, samooptuživanju i prijetvornosti, bilo katoličko. Katolička je bila i tiha strepnja da bi ga na kraju mogla stići strašna kazna, od koje se branio liječničkom požrtvovnošću – kad god bi ga usred noći budila rodbina umirućeg bolesnika, on je skakao iz postelje, iskupljen za grijeh što me više ne vodi na Trebević.
Nije ništa manje bio katolik od svoje majke, ili od strašnoga sarajevskog nadbiskupa Ivana Evanđeliste Šarića, koji je pisao ode poglavniku Paveliću, a na istrebljenje Jevreja i Srba gledao je kao na žalosnu povijesnu potrebu, ili Božju kaznu za razapinjanje Krista i crkveno raskolništvo. Osim što otac, za razliku od svoje majke i od njezinoga nadbiskupa, nije imao Boga na svojoj strani.
Način na koji ga se njegov otac, a moj djed, odrekao, na neki je neobičan način odredio njegov odnos prema meni.
Opet to ne mogu drukčije ispričati ili objasniti, doli prispodobom iz moga nenapisanog bernhardovskog romana.
U tom romanu odnos oca prema sinu predstavlja zrcalnu sliku odnosa njegovoga oca prema njemu.
Sve je tu isto i ponavlja se, svaki osjećaj i svaki strah, osim straha od kazne i grižnje savjesti.
Imajući pred očima, i u duši, grijeh svoga oca prema sebi, imajući svijest da će, po Božjim i po ljudskim zakonima, on ispaštati grijehe u vječnim, paklenim mukama, otac je prema sinu bolji, iako ponavlja istu matricu.
Jedna se fabula ne razlikuje od druge, a svijest o grijehu proizlazi iz svijesti o ponavljanju. Umjesto ljubavi prema svome djetetu, čovjeka vodi samo strah od grijeha.
XXXIII
Da li ja to upravo kažem da me otac nije volio?
Nisam razmišljao o tome, tok ovoga popodnevnog nedjeljnog eseja naveo me je i na to, ali mi se čini da me zapravo nije volio. Bio sam njegov strah od grijeha. Ništa me u toj misli ne uznemirava, osim strepnje pred mogućom patetikom, nakon što je sad napisana.
Sama misao nije bila patetična.
U njegovome životu nekako su se skladno uklopile, kao u dječjem puzzleu s razglednicom Sarajeva, dvije velike patnje: privatna, obiteljska, koja s mjestom i vremenom nije nužno u vezi; i historijska, koja se utisne u čovjeka, poput pečata s državnim grbom.
Privatne okolnosti bile su istovjetne s povijesnim, i razlike skoro da nije bilo između onoga čemu je stremio i u što je tonuo kockarski duh očevog djeda, poštara rodom iz Ličkoga Lešća, i onoga u što se pretvarala država u kojoj se otac rodio.
Bračna nesreća i frustracija moje babe Štefanije fatalno se potrefila s bračnom nesrećom i frustracijom Hrvatske i hrvatskoga naroda u karađorđevićevkome kraljevstvu. Od tada, njezin je život, a zatim i život njezinoga slabog sina, a moga oca, bio trajno ucijenjen državnim prilikama i političkim promjenama.
Ne znam kako bi bilo da je bilo drukčije.
Znam samo da onda ovo ne bih bio ja.
Da me je mogao voljeti, ili da je imao čime, da se znao otrgnuti od onoga što mu je životnim okolnostima bilo zadano, ne bi bilo ni ovog oproštaja. Ali ne bi, pretpostavljam, bilo ni one vrste moga interesa za politiku i za povijest dvadesetog stoljeća, uglavnom balkansku i jugoslavensku, koji je upisan u većinu toga što sam napisao, u knjigama ili u novinama. Da nije tog puzzlea koji se tako savršeno uklopio, načinjenog od povijesnoga zla i privatne nesreće, sigurno bih bio drukčiji pisac, ako bih uopće bio pisac.
XXXIV
Jednog je dana, u mjesecu kada je u Sarajevu počinjao rat, on bio na klinici, i čuo je kroz prozor niz eksplozija. Dolazile su s istočnih strana, gdje su Bjelave i Mejtaš, kraj u kojem sam živio.
Hvatala ga je panika. Uključio je radio, da čuje gdje se puca.
Javljeno je da su tri minobacačke granate pale na Sepetarevac. To je ulica u kojoj sam živio.
Otišao je do telefona i nazvao, ali se nitko nije javio.
Ostavio je pacijente, premda je za deset minuta trebala biti vizita, pa je onako u bijelome mantilu, s kemijskom olovkom zataknutom za džep na kojemu je pisalo dr Jergović, istrčao van, na ulice po kojima su, poput ljetne kiše, sve jače pljuštale granate, pa je trčao, onako vremešan i debeo, sve do Mejtaša i Sepetarevca, izbezumljen mišlju da sam poginuo.
Kada je stigao, našao me je živoga.
Bio je sretan.
Vjerujem da on to ne bi mogao preživjeti, da bi mu se srce raspuklo. Ubila bi ga savjest da me je tada ubila granata. Takav je to bio trenutak.
XXXV
Ne postoji bezkonfesionalni ateist, onaj koji nema svoj hram, makar bio napušten od Boga. Barem u nas, i u Europi, takvog ateista nema. Možda drugdje, gdje svačega ima, i taj ateist postoji.
Zato život bez Boga, ili bez vjere u njega, i dalje podrazumijeva život unutar istoga sustava vrijednosti, pravila i ceremonijala. Ateist je, obično, obavezan da čini isto što i vjernik, živi poput njega, iste ga aveti progone, od istih strahova strahuje, samo što se nema čemu nadati, nema u što vjerovati i ne zna zašto je takav kakav jest.
To nije površna stvar, niti je Bog poput cigarete, pa da čovjek tek ne zna kamo će s rukama nakon što prestane pušiti; Boga se nekako i možemo osloboditi, pa umjesto beskraja apsoluta prihvatiti beskrajnu prazninu, ali način na koji se Bogu prilazi trajat će još dugo nakon što ga više ne bude. Put ostaje i nakon što cilj više ne postoji.
Ja sam, recimo, odrastao uz ateiste muslimane, koji nisu jeli svinjetinu.
Njihov je ateizam u svemu bio beznadno uvjerljiv, ali su se po tom detalju razlikovali od ateista katolika i pravoslavnih ateista.
Neki od njih čak su i obrezivali djecu. I nisu to činili zato što bi im bilo važno što će reći svijet, ili zato da udovolje tradicionalnoj obiteljskoj starčadi. Nisu to činili ni samo zato što je takav bio običaj. Ni samo zato što je to bio jedan od mogućih sadržaja njihovoga deklariranog nacionalnog identiteta.
I kada Boga za njih više nije bilo, ostala je široka cesta po kojoj se prema njemu išlo i na kojoj se, puno važnije od toga, svakodnevno živjelo. Specifični nacionalni supstrat naših naroda, ono što doista razlikuje Hrvate od Srba, ili Bošnjake od jednih i drugih, toliko je oskudan i siromašan, a sličnosti su nam, od Triglava do Gevgelije tako fatalne, da bi ateistima ostalo malo od njihovih nacija, kada bi nekim čudom zaboravili običaje i mitove religija iz kojih su potekli. Na kraju, čak i temeljito ateizirana balkanska multikulturalna društva temeljena su na vjerskim razlikama, pa onda nije neobično ni da smo doživjeli to da se vjerski ratovi vode među ateistima.
Ili, recimo, katolički ateizam slovenskoga socrealističkog pisca Franceta Bevka.
Njegova “Knjiga o Titu” nalazila se u školskoj lektiri za četvrti razred osmoljetke. U njoj je na pristupačan, ali mitomanski – da ne kažem mitomanijački – način bilo opisano odrastanje Josipa Broza.
Dio materijala za knjigu Bevk je, navodno, pronašao u Dedijerovim “Prilozima za biografiju Josipa Broza Tita”, a dio je otkrio samostalnim istraživanjem.
Vladimir Dedijer svoju je knjigu demonstrativno započeo nakon rezolucije Informbiroa, s namjerom da raskrinka sve osobne uvrede i objede na Titov račun, a objavio ju je u godini Staljinove smrti, usporedo u Ljubljani i Beogradu. France Bevk je “Knjigu o Titu” objavio dvije godine kasnije, 1955.
Do danas, i po Bevku, i po Dedijeru, i po svim drugim biografima i hagiografima, teško je znati što je u priči o odrastanju najvećega sina naših naroda i narodnosti vjerodostojno, a što je mistifikacija ili, naprosto, izmišljotina. No, njegovo rođenje, djetinjstvo i odrastanje, kada ih Bevk iz Dedijerovog reportažnog diskursa pretvara u lijepu književnost, počinju frapantno podsjećati na rane dane Isusa Krista. Često je moguće ustanoviti po kojim je dijelovima i motivima iz Novoga zavjeta Bevk ispisivao svoj socijalistički palimpsest.
Jednostavno, ali i posve krivo, moglo bi se zaključiti kako je pisac to činio s namjerom da svjesno manipulira s upisivanjem Tita u narodnu svijest, i to na mjesto na kojemu je u prethodnih dvadesetak generacija i tisućinjak godina bilo upisano ime Sina Božjega.
No, prije će biti da nesretnome Slovencu, vjernome učeniku Ivana Cankara, koji je, kao i toliki drugi, tokom rata izgubio vjeru u Boga, evanđelja i Kristovi životopisi ne samo da nisu bili ni na kraj pameti, nego i da bi se posramio ili uvrijedio kada bi nas čuo što o njegovome djelu govorimo i što u njemu nalazimo.
Bit će da je, u časovima svoje velike fascinacije Titovom osobom, te pod političkim, ali i književno-stilskim imperativima, svoga junaka prikazao onakvim kakav bi, u njegovoj svijesti i njegovom doživljaju ljudskih vrlina i veličina, izgledao najveći i najčovječniji čovjek na svijetu.
I tako je France Bevk prikazujući Tita prikazao Boga, i to onakvoga kakav mu je bio najbliži i kojega je poznavao iz djetinjstva, premda u njega više nije vjerovao, Boga po katoličkom nauku i kalupu.
Ali zašto je onda prestao vjerovati?
Zašto je cijeli partizanski naraštaj prestao vjerovati u Boga?
Zašto je moj otac, još nesvršeni gimnazijalac, već bio bezbožnik?
Objašnjenje da je tako htjela partija, bilo bi nedovoljno i krivo. Isto kao što je krivo zaključivati kako su ljudi ponovo postali pobožni nakon što više nije bilo Komunističke partije.
Uostalom, ako je netko iz oca istjerivao Boga, ili ako je – kako to vrlo tačno i slikovito utvrđuje narodna fraza – ubio Boga u njemu, onda to nisu bili komunisti, nego njegova majka. Nakon što vrlo pobožna majka sinu na umoru odbija dati čašu vode, kažnjavajući ga tako za komunističko bezbožništvo, sin se, možda, i neće na majku smrtno naljutiti, ali će sigurno pomisliti kako s njezinim Bogom stvari ne stoje dobro.
Ali i to je literarizirana pretpostavka.
Mrtav je, pa o njemu ništa drugo više i ne mogu znati, osim onoga što nastaje iz literarne mašte.
Moj otac nestvarno je biće, hobit, Kraljević Marko, trol i Harry Potter, Saladin iz “Hiljadu i jedne noći” i Flash Gordon, gore na nebesima, pa sve što o njemu kažem, i o vremenu u kojem je bio živ, izmišljeno je. Nema istine o mrtvima, osim da su mrtvi i više ih nema, kao da ih nikada nije ni bilo.
Ali i dok je bio živ, toliko sam malo o njemu znao, da je za mene otac bio biće iz mašte.
U ratnim godinama i u prvim godinama mira partizanske, pa komunističke vlasti dopuštale su slavljenje vjerskih blagdana. O partizanskim božićima potreseno je pisao i Edvard Kocbek u svojim dnevnicima.
Bilo je to vrijeme kada se, prema zamislima velikoga Staljina, borba za slobodu vodila kapilarno, kroz Narodnu frontu, koju su sačinjavali svi antifašisti, patrioti i nevoljnici koje je u borbu potjerala pripadnost krivoj rasi ili naciji. Komunistička partija trebala je biti zamašnjak te široko zahvaćene društvene skupine, diskretna u distribuciji svojih ideoloških postulata, ali i – što bi bilo važnije – nije smjela ući u provođenje ideološkoga monopola i preuzimanje vlasti.
Staljinova volja i želja činila se paradoksalnom: od jugoslavenskih komunista očekivao je da se ne ugledaju u Oktobarsku revoluciju i godine stvaranja Sovjetskog Saveza.
Iz strateških razloga, nije htio uznemiravati zapadne saveznike, u vrijeme kada su mu, tokom 1943. i 1944. dostavljali oružje, s kojim će, uz stravične herojske žrtve naroda Sovjetskoga Saveza, slomiti Hitlerovu Njemačku i osvojiti pola Europe.
Ali nešto je bilo važnije: konačno osvajanje i sovjetiziranje Jugoslavije provelo bi se mimo slabe i nesamostalne Komunističke partije. Ideološko preporađanje trebalo je stići tek sa sovjetskim osloboditeljima. Dok oni ne dođu, avangarda radničke klase sudjelovat će u božićnim i uskršnjim proslavama. A kad sovjetska braća stignu, lokalne Komunističke partije više neće biti. Na takav način okupiran je veći dio istočne Europe.
I tako je drug Staljin, nadajući se da će od Jugoslavije stvoriti uzornoga satelita, na koju godinu produžio život Bogu u našim krajevima.
Pa kad današnji antikomunisti govore da je Tito bio gori staljinist i bezbožnik od samoga Staljina, nisu baš posve u krivu. Na kraju, zahvaljujući tom njegovom hiper-staljinizmu i nepovjerenju prema ideji Narodne fronte, zahvaljujući tome što je insistirao na vodećoj ulozi Komunističke partije, Tito je u nekoj ne baš tako dalekoj budućnosti, što će nastupiti već sredinom šezdesetih, omogućio radikalnu liberalizaciju jugoslavenskoga društva. I postupio je kao dobar patriot.
Tako bi to, opet, izgledalo u literarnoj interpretaciji. Kao literarni paradoks.
Otac je, dakle, postao ateist još u vrijeme kada to nije bio društveno-politički imperativ.
Nikada neću doznati kako je postao svjestan Božje neprisutnosti. Podijelio je jedno metafizičko iskustvo cijeloga svog naraštaja, ili barem najvećega njegovog dijela. Zanimljivo je, međutim, da njihova duhovna revolucija nikada nije postala temom jugoslavenskih književnosti ili kinematografije.
A trebalo bi biti da je čudo otkrovenja Božje neprisutnosti jednako čudu Božjega ukazanja.
Ateizacija ratnoga i poratnog jugoslavenskog društva velika je priča, koja se redovito pokušavala ispričati u sociološkom i društveno-političkom ključu, na način koji je Branko Ćopić, kroz usta Nikoletine Bursaća, satirom rasteretio od svakoga dubljeg i privatnijeg značenja.
Scena u kojoj Nikoletina po povratku iz borbe starici majki objašnjava kako Boga nema, i zašto ga nema, na kraju je postala amblematska, pa se tokom jugoslavenske historije razlistavala u desetine i stotine istih, a različitih priča, skečeva, anegdota, pisanih i usmenih; od partizanskih igrokaza i komedija koje bi pisali lokalni učitelji, a izvodile su ih amaterske kazališne družine, do bezazlenih, na brzinu improviziranih petominutnih scenskih prikazanja, kroz koja bi se, u televizijskim emisijama poput “Znanja imanja”, sela nadgornjavala u kulturnoumjetničkom stvaralaštvu. Boga nema, zato što ga nema, zato što je komesar brigade rekao da ga nema i zato što se ni po čemu ne vidi da ga ima. Niti se ikada vidjelo.
Na to bi se, nakon što ga oslobodimo Ćopićeva literarnog genija i socijalnog dara, mogao svesti Nikoletinin poučak o Bogu.
Na njega su se kasnije nadovezivali i komunisti, i antikomunisti, pa se sva jugoslavenska drama ateizacije svela, uglavnom, na seljaka s mitraljezom, koji će, urbi et orbi, širiti i diktirati vjeru da Boga nema, pri čemu će krivovjernici imati posla s njegovim mitraljezom.
Kada se jednoga dana, početkom devedesetih, jutro pred rat, Bog u Jugoslaviju vrati, neće to biti isti onaj Bog, koji je između 1943, 1948, ili još nekoliko sljedećih godina, napuštao duše naših očeva, baba i djedova, nego će taj novi Bog svjedočiti svoje prisustvo u ime nacije.
Ukazat će se svakoj od njih, pa će u Bosni, slijedom povijesnih i narodnosnih okolnosti, svoju svetu trojnost rasporediti na tri nacionalne nominacije. Novi Bog neće biti ni tako zahtjevan i striktan kao stari, niti će od vjernika očekivati da vjeruju u mitove, legende i svete priče, u to da je Svijet stvarao šest dana a sedmoga se odmarao, ili u to da je Kain ubio Abela. Bit će to Bog nacionalnog poslanja, neka vrsta nebeskoga Starčevića, Strossmayera i Karađorđa, sasvim praktičan Bog, čije će se ingerencije vršiti i provoditi po starinskome principu, kako budu napredovale njegove vojske, ali prema suvremenim metodima i saznanjima nauke i tehnike, koja su dovela do izuma savršenih artiljerijskih oružja i oruđa, što Božje stvorenje uspijevaju pronaći i likvidirati na svakome mjestu gdje se ono skrije u strahu od smrti i patnje.
Nekoliko puta sam nakon 1990. s ocem razgovarao o Bogu i Crkvi. Kada bismo se našli, a kasnijih godina puno češće telefonom.
Nisam ga to na takav način mogao pitati, ali me je zanimalo hoće li se vratiti tamo odakle je jednom davno pobjegao. Osluškivao sam što će o Njemu reći, iščekivao stanku u rečenici, nelogičnu jer nije na mjestu zareza ili tačke, u koju bi se udjenula njegova sumnja kako Nešto, ipak, postoji.
Špijunirao sam ga tako, slao mu lažne signale, pa ga navlačio i pomalo lagao o vlastitoj vjeri i nevjeri, a on bi mi govorio kako o svemu tome valja tiho, diskretno i nikako drukčije, jer su ovi novi vjernici zastrašujuće agresivni i brojni; govorio je da im se ne smije davati povoda za svađu, da ih se treba čuvati i izbjegavati bilo kakve rasprave s njima; govorio je da u Zagrebu trebam biti još puno oprezniji nego u Sarajevu, jer su u Zagrebu samo jedni, samo su katolici, dok drugih nema, pa se katolici nemaju uz koga navikavati da drugi i drukčiji postoje, što ih čini još zatucanijim i radikalnijim; govorio je, pred rat u Sarajevu, kada su po gradu osvanule naljepnice s natpisom „Abortus je ubojstvo“, kako se plaši da takvu propagandu šire budući ubojice, ali me je molio da o tome ne pišem…
Bio je tih i bio je trpeći, pravi katolički ateist, nije ga obasjala Božja milost novoga, nacionaliziranog Boga.
Ni o tome ga nikada ništa nisam upitao, ali mislim da nije izvadio hrvatsku domovnicu, na koju je, kao i svi bosanskohercegovački Hrvati, prema Tuđmanovim zakonima imao pravo. Ako je to, možda, i učinio, moglo je to biti samo na ženin nagovor.
Bio je star, nigdje mu se više nije išlo, odbijao je da se seli u sretniju domovinu, a domovnica bi mu bila korak ka iseljenju. Ali da je to učinio, da je tražio hrvatsko državljanstvo, morao bi se poslužiti praktičnim društveno-političkim licemjerjem.
Priznajući tako da Bog postoji, morao bi, kao i svi drugi bosanskohercegovački Hrvati, priložiti krštenicu Katoličke crkve, kao jedini dokument što im ga hrvatska država priznanje u dokazivanju hrvatstva.